Sve veća potražnja privlači sve veći broj ponuđača, pa se očekuje da će se ubrzo na tržištu naći i kineske podmornice

Drugi najveći strani korisnik podmornica klase Kilo, nakon Kine, jest Indija. Indija je kupila deset podmornica Projekt 877EM koje se osposobljene i za lansiranje obitelji vođenih projektila 3M54E Klub-S. Ovi se projektili mogu rabiti za protubrodsku borbu i uništavanje ciljeva na kopnu. Činjenica da je indijska ratna mornarica odlučila da njezine nove podmornice budu Scorpene, a ne Projekt 636, vjerojatno najbolje pokazuje da je ruska tehnologija ipak inferiornija zapadnoj.

Još jedan korisnik podmornica Projekt 877E je alžirska ratna mornarica. Obje podmornice trenutno prolaze veliki remont i modernizaciju te bi se u operativnu uporabu trebale vratiti iduće godine. No, uporaba samo dvije stare podmornice više ne zadovoljava potrebe alžirske ratne mornarice. Zbog toga je alžirsko ministarstvo obrane 2006. naručilo još dvije podmornice. Ruska novinska agencija Interfax je 9. travnja ove godine objavila da je u rijeku Nevu u petrogradskom brodogradilištu porinuta podmornica Projekt 636. Iako nije specificiran naručitelj, vjeruje da je riječ o prvoj od dvije alžirske podmornice.

Još jedna država koja ima dovoljno novca za kupnju najsuvremenijih podmornica, ali je pod svojevrsnim embargom na prodaju oružja Zapadu (zapravo Sjedinjenih Američkih Država koje političkom snagom otežavaju prodaju), jest Venezuela. Zbog toga Venezuela s Rusijom pregovara o uvjetima kupnje tri podmornice s rokovima isporuke tijekom 2012. i 2013. Procjenjuje se da bi vrijednost ugovora, koji bi obuhvatio i mogućnost narudžbe dodatnih podmornica, bila oko 1,4 milijardi dolara. Vjeruje se da je do produžetka pregovora došlo jer je Karakas u početku htio naručiti izvoznu inačicu Amur 1650 podmornica klase Lada. No, Moskva nije bila spremna prodati te najsuvremenije ruske klasične podmornice tako nestabilnoj državi. Pravdajući se da razvoj podmornice Amur 1650 još nije dovršen te da se tek trebaju testirati neka rješenja, Karakasu je ponudila podmornice Kilo/Projekt 636. Narudžba podmornica Amur ostavljena je kao naknadna opcija.

Ako dođe do potpisivanja ugovora, vjeruje se da će se dvije podmornice graditi u Admiralty brodogradilištu u Petrogradu, a treća u brodogradilištu Amur na Dalekom istoku. S obzorom na to da će to biti prve podmornice u povijesti venezuleanske ratne mornarice, ugovor će obuhvatiti i najam jedne rabljene podmornice klase Kilo na kojoj će se obučavati venezuleanski mornari. Još jedan od ustupaka Karakasu je i ponuda da se podmornice opreme kombinacijom senzora i zapvjedno-nadzornih sustava s klase Lada/Amur. Na taj način će moći rabiti najsuvremenija ruska navođena teška torpeda i vođene projektile kao što su 3M-54E Klub ili Yakhont. Slično kao i kineske i iranske, i venezuleanskim će podmornicama, ako uđu u operativnu uporabu, primarna zadaća biti borba protiv američkih ratnih brodova.

Jedna od država koja razmatra opciju kupnje ruskih podmornica iako na to nije natjerana političkim razlozima je Indonezija. Uz rusku indonezijsko ministarstvo obrane proučava i ponudu Južne Koreje. Odluka o kupnji najavljena je za kraj ove godine, a ugovor bi trebao obuhvatiti narudžbu za dvije, najviše tri podmornice. Pritom bi se prva podmornica napravila u nekom od brodogradilišta ponuđača, dok bi se jedna ili dvije gradile u indonezijskom državnom brodogradilištu Pal Indonesia. I dok je iz Moskve došla ponuda za podmornice klase Kilo (vjerojatno Projekt 636), Seul je ponudio podmornicu koja bi se gradila prema projektima HDW-ove Type 209. Korejanci tvrde da je njihova ponuda u znatnoj prednosti jer indonezijska ratna mornarica već operativno rabi dvije podmornice Type 209 te je jako dobro upoznata s njihovim mogućnostima.

Vijetnamska ekspanzija
Ne želeći zaostati za državama u bliskom i daljem okruženju i Vijetnam je odlučio znatno pojačati svoje podmorničarske snage. Zbog toga je, prema navodima tamošnjeg tiska, 27. travnja ove godine potpisan ugovor o isporuci čak šest novih ruskih podmornica. Izvori iz ruske agencije za izvoz vojne opreme Rosoboronexport potvrdili su da će Vijetnam šest podmornica platiti 1,8 milijardi dolara.
Iako je to ogroman novac za tako siromašnu državu, šest novih podmornica značit će ogromno povećanje mogućnosti djelovanja vijetnamske ratne mornarice. Zapadni analitirači vjeruju da je narudžba odraz vijetnamskih potreba da se suprotstave kineskoj ekspanzionstičkoj politici, posebice oko Pekinških aspiracija da zauzmu otočje Spratly. Trenutačno Vijetnam ima nadzor nad 30 od više od 600 otoka, otočića i koraljnih grebena. Iako sami otoci nemaju neko gospodarsko značenje, nadzor nad njima donosi politički, vojni i gospodarski nadzor nad okolnim vodama koja su bogata ribom. Još je važnije uvjerenje da se ispod Spratly otočja kriju ogromna nalazišta nafte i plina.

Iako bi Vijetnam, kao i Venezuela, želio dobiti najsuvremenije ruske klasične podmornice, zbog političkog mira između Moskve i Pekinga dobit će tek podmornice Projekt 636, možda tek malo unaprijeđene. Trenutačno najsuvremenije ruske klasične podmornice su klase Lada (Projekt 677)/Amur (Projekt 1650) koje je razvio projektni ured Rubin (poznat i pod imenom Central Desing Bureau Marine Engineering). Lada/Amur klasa namijenjena je zamjeni podmornica klase Kilo. Od početka je projektirana i za potrebe izvoza te potencijalni kupci mogu birati između čak šest podprojekata u rasponu istisnina od tek 550 do 2000 tona. Vjeruje se da je u usporedbi s podmornicama klase Kilo razina akustičnog potpisa na podmornicama klase Lada/Amur smanjena za 10%.
Podmornice će se graditi od AB-2 čelika pojačane čvrstoće i antikorozivne otpornosti. Iskustva s prodajom podmornica klase Kilo uzrokovala su da su podmornice Amur od samog početka prilagođene za uporabu i u tropskim uvjetima, tako da podjednako uspješno mogu djelovati u svim svjetskim morima. Naoružanje obuhvaća teška torpeda SET-80 UGST, protupodmorničke vođene projektile SS-N-15 Starfish, protubrodske vođene projektile SS-N-27 Klub-S, te mine PM-1 i RM-2G. Ruski izvori tvrde da su za ove podmornice zainteresirane Kina i Indija.

Španjolska ponuda
Uzrok spora između francuskog DCNS-a i šapnjolske Navantie upravo je odluka da ova potonja na svjetskom tržištu ponudi svoju “klasičnu” podmornicu. Razvoj nove španjolske podmornice započeo je u srpnju 1997. Nova je podmornica trebala biti prilagođena novim, posthladnoratovskim uvjetima, a to znači i zahtjevima izvoza. Tako je nastao projekt S-80A istisnine 2426 tona i s AIP pogonom. Španjolska je vlada odobrila početak gradnje prve od četiri naručene podmornice u rujnu 2003., a ugovor je dobila Navantia. Porinuće prve podmornice S-81 planirano je za 2011., a primopredaja za prosinac 2013.  Porinuće druge (S-82) planirano je za 2012., a primopredaja za prosinac 2014.

Od samog početka Navantia je u S-80A vidjela osnovu za razvoj podmornica za strane naručitelje, naročito za one koji žele “klasičnu” podmornicu opremljenu trenutačno najsuvremenojim tehnologijama.

Nakon što su stekli iskustvo s podmornicama Scorpene (koje su DCNS-ov projekt), u Navantiji su zaključili da je vrijeme da se probiju na međunarodno tržište te da pokušaju ponoviti uspjeh koji su postigli prodajom ratnih brodova.
Pritom ne prezaju ni da “oblate” Scorpene, tvrdeći da su one primarno projektirane kao defanzivne podmornice. S druge strane, tvrde u Navantiji, njihova podmornica S-80A je sposobna ofenzivno djelovati u oceanskim prostranstvima. Te se mogućnosti postižu AIP pogonom zbog kojeg podmornica tjednima ne mora izroniti. Osim što je 30 posto veća od Scorpena, S-80A je i drukčije projektirana, naprednije opremljena i ima bolje borbene mogućnosti, barem prema tvrdnjama Navantie. Tako će podmornice namijenjene španjolskoj ratnoj mornarici imati Lockheed Martinov borbeni sustav i novi AIP sustav baziran na ćelijama koje se napajaju etanolom koje je Navantia razvila u suradnji s tvrtkom UTC Power and Hynergreen. Ovaj novi sustav trebao bi biti učinkovitiji od MESMA-e i Stirlin AIP sustava.

Navantia je pokrenula snažnu promidžbenu kampanju u kojoj, između ostalog, tvrdi da S-80A ima veću dubinu zarona i veću autonomiju od bilo koje “klasične” podmornice na tržištu. Naglašavaju i povećanu pouzdanost (operativnost od 240 i više dana u godini) te posadu od samo 32 člana. Prema Navantiji, najveća je prednost uporaba novog AIP pogona koji rabi novu generaciju gorivih ćelija pokretane prerađenim bio-etanolom. Zbog toga vjeruju da će S-80A kupovati ratne mornarice koje trebaju velike podmornice za djelovanje na oceanima. Početno zanimanje već su pokazale Australija, Norveška i Indija. Prve izvozne uspjehe očekuju nakon što u operativnu uporabu uđe prva španjolska podmornica kako bi se potencijalni kupci “iz prve ruke” mogli uvjeriti u njezine mogućnosti.
No, prije nego što krene prodaja Navantia mora razriješiti i problem s DCNS-ovim optužbama o krađi tehničkih rješenja sa Scorpena i prijenosu na S-80A. Zbog toga su u Kartageni 5. svibnja ove godine održani razgovori na najvišoj razini. Iz Navantije tvrde da je postignuto značajno približavanje stavova te da su već dogovoreni novi sastanci.

U svakom slučaju, kako se bliži porinuće prve podmornice projekta S-80A i mogućnost sklapanja prvog prodajnog ugovora stranom kupcu, Navantia će morati pronaći neko rješenje za spor s DCNS-om. Kompromisno rješenje bi bilo da ovaj put Navantia dozvoli DCNS-u da se uključi u gradnju podmornica namijenjenih stranim naručiteljima. U tom smjeru ide i sporazum koji su španjolski i francuski ministri obrane postigli u travnju ove godine. Sporazumom se predviđa jačanje kooperacije u mornaričkim projektima, uključujući i gradnju podmornica. Iako u ovom trenutku francuska strana nije ni na koji način uključena u gradnju prve podmornice za španjolsku ratnu mornaricu, a čija bi primopredaja trebala biti na samom kraju 2013., to ne znači da je za suradnju prekasno. Tim prije jer se iz same Navantije tvrde da postoji mogućnosti suradnje, ali se ne specificira kakve. Hoće li Navantia tek priznati da je za S-80A preuzela dio DCNS-ovih rješenja sa Scorpena (te za to platiti naknadu) ili će se francuska korporacija uključiti i u gradnju podmornica tek treba da se vidi.

Ne uspiju li se dogovoriti, Navantia i DCNS riskiraju velike gubitke. Tako bi mogla doći u pitanje i ponuda za australski odabir nove oceanske podmornice kojom će zamijeniti ne baš najuspjelije podmornice klase Collins. Australska ratna mornarica bi trebala novu podmornicu za deset do najviše dvanaest godina. Bit će to značajna narudžba jer se procjenjuje da će australska ratna mornarica trebati čak 12 podmornica.

No, na tu narudžbu računaju mnogi potencijalni isporučitelji. Tako je britanska grupacija za projektiranje brodova i brodskih sustava BMT Defence Service razvila projekt podmornice Vidar 36 istisnine čak 3600 tona. Projektna su rješenja bazirana isključivo na najsuvremenijim komercijalnim rješenjima.

Početna premisa za projektiranje bila je napraviti veliku oceansku podmornicu s klasičnim pogonom koja će biti višenamjenska, te će imati dostatnu autonomiju i najnaprednije borbene odlike potrebne za djelovanje na oceanskim prostranstvima i dubinama. Malo dubljim iščitavanjem projekta vidi se da je osnovna namjena Vidara 36 da zamijeni australske podmornice klase Collins.
Vidar 36 ima modularnu konstrukciju uključujući zapovjedni toranj, borbeni odjeljak i odjeljak za spremanje naoružanja. Ne začuđuje što mu je autonomija čak 9000 nautičkih milja (s uporabom šnorkela), ali zato začuđuje da je objavljena operativna dubina ronjena tek 200 m. Naoružanje se sastoji od šest torpednih cijevi te prostora za čuvanje 18 teških torpeda i vođenih projektila te do 36 mina.
Dodatne opcije uključuju povećanje autonomije, ugradnja suhog/mokrog spremišta (zapravo se spominje hangarna paluba vjerojatno za smještaj bespilotnih letjelica i besposadnih plovila i ronilica), pouzdani visokofrekventni komunikacijski sustav i tegljeni sonar. U slučaju da naručitelj zatraži moguća je ugradnja i potrebnih sustava za nadzor leta i/ili plovidbe bespilotnih letjelica i besposadnih plovila.

Iz BMT-a tvrde da na tržištu “klasičnih” podmornica postoji velika praznina između relativno malih podmornica koje su pretežno namijenjene djelovanju u prioblanim vodama i u blizini svojih baza, te podmornica s nuklearnim pogonom koje su projektirane za dugotrajno samostalno djelovanje. Po njima neke države žele “klasične” podmornice koje će imati najnaprednije senzore, borbeni komplet, autonomiju i mogućnost zarona koji će se moći usporediti s onim na jurišnim podmornicama s nuklearnim pogonom, a zbog političkih razloga ne žele imati brodove s nuklearnim pogonom. Umjesto toga traže sve veće podmornice s dizel-električnim pogonom. Zbog toga će im BMT ponuditi projekt najnaprednije i najsposobnije “klasične” podmornice koji se temelji na najnaprednijim, ali već potvrđenim tehnologijama. Vidar 36 je samo jedan od projekata koji namjeravaju ponuditi na tržištu, a spremni su u kratkom vremenu napraviti projekt koji će u potpunosti zadovoljiti potrebe naručitelja. Ostaje vidjeti koliko će se kupaca odlučiti naručiti Vidar 36 ili neki drugi BMT-ov projekt s obzirom na to da tvrtka nema iskustvo u gradnji podmornica. Doduše, i Type 209 i Scorpene su projetirane isključivo za izvoz, ali iza njih su stajale korporacije kao što su KDW i DCNS.

Nakon projekta Scorpene, DCNS se okrenuo novim rješenjima. Tako je nastalo projekt SMX-24 u kojem se podmornica prilagođava svakoj specifičnoj zadaći. Trenutačno su stručnjaci jako skeptični prema SMX-24, te predviđaju da će se takve podmornice u operativnoj uporabi pojaviti tek za 25 ili čak 30 godina. No, DCNS bi mogao na toj osnovi razviti oceansku podmornicu dužine 88,8 metara i istisnine 3450 tona koju bi ponudio Australiji.

SMX-24 je radikalan koncept razvoja podmornica, a prvi je put javnosti prikazan u listopadu 2008. na izložbi Euronava u Parizu. On obuhvaća više od 25 “plug and fight” modula ? uključujući različite opcije naoružanja, senzora i pogonskih sustava ? koji bi trebali zadovoljiti sve potencijalne kupce. Velika mogućnost kombiniranja različitih modula omogućuje visoki stupanj prilagodljivosti najrazličitijim zadaćama.

Ovaj potpuno novi pristup podmornicama doslovno provodi premisu modularnosti tako da se na osnovni kostur podmornice postavljaju moduli s naoružanjem, senzorima i ostalim. Još jedan potpuno nov pristup je nošenje naoružanja na vanjskim nosačima, slično kao kod jurišnih helikoptera. U podmornici jest prostor za nošenje do 38 teških torpeda (ili drugih oružja slične veličine) te osiguran smještaj za 18 pripadnika specijalnih snaga. Za njihovo sigurno izlaženje i ulaženje s podmornice u zaronjenom stanju na podmornicu je ugrađena i komora za 12 ljudi. Tu su i dva suha spremišta.

DCNS je objavio i da intenzivno radi na velikom broju novih tehnologija namijenjenih uporabi na oceanskim podmornicama, uključujući visokoučinkovit sonar, besposadnim ronilicama koje bi također opremili senzorima, novi krstareći i protuzračni projektili, teška torpeda povećane ubojitosti. Tu je i novi, još napredniji AIP pogon koji bi trebao omogućiti ostajanje u zaronjenom stanju barem 30 dana.

Zaoštrena konkurencija
Kako to obično biva, povećana potražnja odmah je dovela i do povećane ponude. Najave velikih kupnji, kao što je indijska i australska, samo dodatno potiču zaoštravanje konkurencije. Tako se očekuje da Indija, nakon što odabere isporučitelja za još šest podmornica, na tome neće stati, već da će nastaviti s novim narudžbama kako bi zamijenila sve dotrajale podmornice.

Još je bolji primjer susjedni Pakistan. Pakistanska ratna mornarica tradicionalno rabi francuske podmornice, pa tako trenutno u operativnoj uporabi ima dvije podmornice tipa Agosta 70 i tri Agosta 90B. Iako je DCNS “vladar” ovog tržišta, to ne sprečava da se na njega pokušavaju ugurati i drugi, prije svega HDW. Posebno su zanimljivo da se nedavno pojavila vijest da će pakistanska ratna mornarica dobiti i tri “klasične” podmornice izgrađene u Kini.

Međutim, onaj pravi poticaj razvoju novih tehnologija za “klasične” podmornice dolazi iz očekivanja od budućih narudžbi iz Australije, Kanade, Norveške i Južne Koreje. Ove četiri države su dovoljno bogate, ali i tehnički napredne, da si mogu priuštiti samo najbolje od najboljeg.

Australska ratna mornarica će do 2020. morati početi tražiti zamjenu za svojih šest podmornica klase Collins. Ako se ostvare sadašnje najave da će australska ratna mornarica dobiti čak 12 podmornica, bit će to najveći i najskuplji vojni program u australskoj povijesti. Daljnji poticaj razvoju “klasičnih” podmornica dalo je australsko ministarstvo obrane koje je već objavilo da nuklearni pogon nije prihvatljiva opcija.

Jedan od većih korisnika podmornica je i švedska ratna mornarica (trenutačno u operativnoj uporabi ima tri klase Gotland i dvije klase Sodermanland). No, iako se očekuje da će švedsko ministarstvo obrane do 2012. odlučiti o nabavi novih podmornica, ta odluka neće bitno utjecati na svjetsko tržište. Razlog je što za švedsku ratnu mornaricu podmornice gradi tamošnja tvrtka Kockums. Znatno veći utjecaj mogla bi imati norveška odluka o zamjeni svojih šest podmornica klase Ula. Nove će norveške podmornice morati imati podjednaku učinkovitost u hladnim i dubokim vodama sjevernog Atlantika (gdje će se “odmjeravati” s ruskim podmornicama), ali i u toplim vodama kako bi mogle djelovati u međunarodnim misijama. Podjednaki, ako ne i veći utjecaj bit će kanadska odluka o zamjeni za četiri podmornice klase Victoria (bivše britanske podmornice klase Upholder).

Potpuno novi “igrač” na tržištu mogla bi postati Južna Koreja koja je ozbiljno krenula u razvoj vlastite “klasične” podmornice istisnine 3500 tona. Prva bi podmornica trebala u operativnu uporabu ući oko 2020., a sadašnji planovi razvoja južnokorejske ratne mornarice predviđaju gradnju čak devet podmornica. Razvoj podmornice dodijeljen je tvrtkama DSME i HHI, a podmornice bi morale imati AIP pogon i mogućnost lansiranja krstarećih projektila.

Kao potencijalni kupci “klasičnih” podmornica spominju se Poljska, Tajland, Tajvan, Bugarska, Egipt, Libija, Rumunjska, te Ujedinjeni Arapski Emirati. Tom popisu trebaju se pridodati Čile, Kolumbija i Peru.

Očekuje se da će na tržište podmornica s dizel-električnim pogonom uskoro snažno “zakoračiti” i Kina. Iako je kineska ratna mornarica velik kupac ruskih podmornica, ne znači da nema što ponuditi na tržištu, posebno za manje bogate i manje zahtjevne kupce. Tu je prije svega podmornica Type 039A/B koja se na Zapadu označava i kao klasa Yuan. Po svojim je odlikama slična podmornicama Projekt 877EKM, ali ima AIP Stirling pogonski sustav. Još manje zahtjevnim kupcima Kinezi mogu ponuditi podmornice Type 039G/G1 klase Song.

Igor KAUCKI