Posjedovanje podmornica više nije samo uvjetovano vojnim potrebama, već su one postale svojevrsni statusni simbol država koje (i) na taj način pokazuju svoju gospodarsku moć i tehnološki napredak

Rezultat je bio podmornica klase Scorpene, koja je već prodana Čileu (dva primjerka), Indiji (šest), Maleziji (dva), a 2008. Brazil je naručio četiri podmornice ove klase.

Uspješna prodaja ipak nije bila dovoljna da se spriječi razdor između dva partnera. Naime, DCNS je optužio Navantiju da su njezini inženjeri prekopirali neka rješenja sa Scorpene na svoju podmornicu S-80A. Potkraj prošle godine činilo se da će sukob završiti na sudu. Tako bi i bilo da se nisu umiješale francuska i španjolska vlada, čijim su posredništvom u travnju i svibnju ove godine održani razgovori “zaraćenih” strana. Nakon toga razmirice su donekle splasnule.

Razgovori su održani doslovce u zadnji trenutak jer je u listopadu prošle godine DCNS već pokrenuo tužbu protiv španjolskog brodgrađevnog konzorcija optuživši ga za nedopušteno kopiranje tehničkih rješenja. Do širenja sukoba došlo je nakon što je Navantia Turskoj ponudila S-80A, na istom natječaju na kojem je DCNS ponudio svoj projekt Marlin.

Sukob donedavnih partnera najbolje pokazuje kako se intenzivno vode borbe za svaki ugovor na globalnom tržištu podmornica s klasičnim pogonom. Iako to tržište raste, posebice u Aziji i Južnoj Americi, ipak nije neograničeno. Naravno, velik dio tog “kolača” prisvojila je Rusija, pa on i nije tako velik kako se čini na prvi pogled. Povrh toga, ulaganja u razvoj sve naprednijih podmornica sve su veća, pa je i rizik da se uložena sredstva ne vrate znatan. Za kupnju suvremenih podmornica s klasičnim pogonom ponajviše se odlučuju države koje žele i na taj način dokazati da su postali “regionalni igrači”. Uključivanje podmornica u sastav ratnih mornarica odražava ne samo povećanu tehnološku razinu ratne mornarice (koja dobiva potpuno nove mogućnosti djelovanja) već i gospodarsku snagu države koja ima dovoljno novca da ih kupuje. Zbog toga bi se moglo reći da je za veliku većinu kupaca podmornica svojevrsni statusni simbol, dok ih tek manji broj kupuje jer su im prijeko potrebne za jačanje njihove obrane. U tu drugu skupinu ulaze države koje su uhvaćene u lokalnu trku u naoružanju, kao što su Pakistan i Indija, Grčka i Turska, te Iran koji se “utrkuje” s državama Perzijskog zaljeva, ali i šire.

Podmornica je svoje ofenzivne i defenzivne mogućnosti dokazala još tijekom I. svjetskog rata. Iako su nakon II. svjetskog rata razvijene podmornice s nuklearnim pogonom, one s klasičnim dizel-eletkričnim nisu nestale. Dapače, zbog znatno niže cijene i tehnološke zahtijevnosti, ali i boljih borbenih odlika u plitkim priobalnim vodama, dizel-električne podmornice su uvijek imale svoje kupce. Povrh toga, države koje su si mogle priuštiti podmornice s nuklearnim pogonom (kao što su Njemačka i Japan), nisu to nikad učinile iz političkih razloga. Iz sličnih političkih razloga velike su se sile skanjivale prodavati “nuklearne” podmornice drugim državama.

Pojava novih vrsta pogona neovisnih o dobavi zraka (Air Independet Propulsion- AIP) znatno je približila “klasične” podmornice borbenim odlikama “nuklearki”. Suvremene dizel-električne podmornice, sa ili bez AIP pogodna, ubojite su borbene platforme sposobne za protubrodsku i protupodmorničku borbu, te za uništavanje ciljeva daleko u dubini protivničkog područja. Kako su vrlo tihe, teško ih je otkriti te se uspješno rabe za izviđanje (moglo bi se reći i špijuniranje) te za prijevoz snaga za specijalna djelovanja.
U usporedbi s njima podmornice s nuklearnim pogonom često nisu pogodne za takve zadaće. Osim što su i nekoliko puta veće, te zbog specifičnosti nuklearnog pogona i znatno glasnije, “nuklearke” su i višestruko skupe. Zbog toga ne čudi da je skupina država koje ih rabe ograničena na Kinu, Francusku, Rusiju, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države. Nedavno je, preciznije rečeno 26. srpnja ove godine, indijska ratna mornarica porinula svoju prvu podmornicu s nuklearnim pogonom INS Arihant, ali ona, u najboljem slučaju neće ući u operativnu uporabu prije 2012. Dugogodišnje planove o razvoju podmornice s nuklearnim pogonom ima i Brazil. S druge strane francuska, britanska i američka ratna mornarica potpuno su odustale od uporabe dizel-električnih podmornica te u sastavu imaju samo podmornice s nuklearnim pogonom. I dok su američka i britanska brodogradilišta zaustavila i gradnju dizel-električnih podmornica, francuski DCNS, kao što smo već spomenuli, još uvijek razvija i uspješno prodaje i ovu vrstu podmornica.

Osim što je njihova prodaja znatno manje politički opterećena, nabavna cijena i operativni troškovi dizel-električnih podmornica znatno su manji u odnosu na one s nuklearnim pogonom. Naravno, tehnološka razina složenosti uporabe i održavanja “nuklearki” daleko je veća od “klasičnih” podmornica. S druge strane dizel-električne podmornice imaju znatno manju autonomiju djelovanja
te, ako nisu opremljene AIP pogonom, često moraju izranjati kako bi dizelagregatima napunile baterije i provjetrile unutrašnjost svježim zrakom. Još potkraj II. svjetskog rata Nijemci su izmislili šnorkel kako podmornice ne bi morale potpuno izroniti, već samo na periskopsku dubinu. No, i pritom su znatno ranjivije nego kad se nalaze na nekoliko stotina metara dubine. Ubrzani razvoj novih akumulatora (bolje rečeno baterija) te ponajviše AIP pogona ponovno su učinili od dizel-električnih podmornica najubojitije platforme na moru.

Velika većina podmorničarskih klasa koje su se prodavale na svjetskom tržištu u zadnjih 30 godina došla je iz Europe. S obzirom na to da nisu “trošili snagu” na razvoj “nuklearki”, već su se u potpunosti posvetili razvoju “klasičarki”, ne čudi da je Njemačka izbila u sam vrh, kako po tehnološkim rješenjima tako i po uspješnosti prodaje. Njihove podmornice iz obitelji Type 209 postale su mjerilo za sve ostale dizel-električne podmornice, nešto kao Golf među automobilima. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća velik je broj ratnih mornarica tražilo zamjenu za podmornice koje su izgrađene još tijekom II. svjetskog rata, te su dobivene kao vojna pomoć tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. No, na tržištu su bile samo velike podmornice projektirane prema specifičnim potrebama Hladnog rata. Kako bi se popunila praznina u ponudi, Ingenieur Kontor Lübeck (IKL), koji je već projektirao male dizel-električne podmornice Type 206 za njemačku ratnu mornaricu, odlučio je svoje iskustvo prenijeti i na nešto veće podmornice. Tako je nastao Type 209. Kako bi se što bolje prilagodio potrebama kupaca, razvijene su inačice Type 209/1100, Type 209/1200, Type 209/1300, Type 209/1400 i Type 209/1500. Portugalska Type 209 PN zapravo je više Type 214, ali koja rabi i neke elemente podmornica Type 209.

Zbog toga ne čudi da je Type 209 najuspješnija obitelj dizel-električna podmornica druge polovice XX. stoljeća. Taj je uspjeh tim veći jer su sve izgrađene isključivo za izvoz. Type 209 proizvod je konzorcija Tyssen-Krupp Marine System (TKMS), a u razvoju i proizvodnji sudjeluje i Howaldtswerke-Deutsche Werft (HDW) iz Kiela. Trinaest ratnih mornarica rabi neku od inačica Type 209, u rasponu istisnine od 970 to 1500 tona, a prodaja ne posustaje. ThyssenKrupp nudi modul za modernizaciju koji omogućava ugradnju AIP pogona, no zasad neuspješno. Razlog za neuspjeh ponude ugradnje AIP pogona u stare podmornice Type 209, unatoč činjenici da sve veći broj ratnih mornarica razmišlja o uporabi zračno neovisnog pogona, leži u prevelikim troškovima modernizacije koji, iako bi se dobila podmornica znatno boljih borbenih odlika, nisu opravdani s obzirom na starost plovila. Uz to, takva bi modernizacija značila izvlačenje podmornice iz operativne uporabe na duže vrijeme. Sadašnji korisnici podmornica Type 209 razvili su za njih posebne taktike uporabe koje, između ostalog, predviđaju i punjenje akumulatora u šnorkel vožnji na točno određenim područjima koji se ili dodatno štite površinskim brodovima i zrakoplovstvom, ili su u području gustog pomorskog prometa gdje okolna buka otežava otkrivanje podmornice. Drugi je razlog tradicionalan strah podmorničara od vatre i svih lako zapaljivih materija na podmornici. Zbog toga podmorničari nisu skloni novim, neprovjerenim tehnologijama, ma koliko im one povećavale ubojitost. Tako je Južnoafrička ratna mornarica naručila svoje podmornice Type 209 s klasičnim pogonom, iako je prva u klasi S101 doživjela nezgodu pri uporabi šnorkela na testiranjima u veljači 2006.

Južna Afrika je od 2005. do 2008. dobila tri podmornice Type 209/1400 MOD. Ova najnovija inačica dugačka je 62 metra i ima istisninu od 1594 tone. Naoružana je s osam torpednih cijevi promjera 533 mm. Nakon što je propao pokušaj modernizacije njihovih podmornica, nazvan program Neptune II, očekuje se da će grčka ratna mornarica naručiti nekoliko podmornica ove inačice. U veljači ove godine neslužbeno je potvrđeno da grčka ratna mornarica namjerava naručiti dvije podmornice Type 209/1400, kao zamjena za dvije  starije podmornice Type 209, od čije se modernizacije u međuvremenu odustalo. Grčko brodogradilište Hellenic Shipyards (u vlasništvu TKMS-a) još je 2002. dobilo ugovor vrijedan 826 milijuna eura za modernizaciju tri podmornice klase Poseidon izgrađene tijekom sedamdesetih godina XX. stoljeća. Modernizacije je trebala obuhvatiti i ugradnju AIP pogona na način da se ugradi dodatna sekcija trupa dužine 6,5 metara.

Prva od tri podmornice planirane za modernizaciju bila je HS Okeanos. Ponovno je porinuta 26. veljače ove godine, a povratak u operativnu uporabu planiran je za 2010. No, u međuvremenu je grčko ministarstvo obrane odlučilo zaustaviti daljnje modernizacije preostale dvije podmornice. Iako razlozi nisu do kraja razjašnjeni, spominju se preveliki troškovi i tehnički problemi. U svakom slučaju, troškovi su preveliki da bi se isplatilo modernizirati podmornice stare tridesetak godina. Zbog toga su ministarstvo obrane i ratna mornarica odlučili radije kupiti dvije nove podmornice Type 209/1400. Pritom namjeravaju materijal i opremu kupljenu za modernizaciju podmornica uporabiti u gradnji novih, unutar programa Neptune II.

Podmornice Type 209 su jednotrupne sa samo jednom palubom. Imaju dva glavna balastna spremnika, te pramčane i krmene spremnike za trimanje. Pogonsku skupinu čine četiri dizelska motora MTU koji pokreću četiri elektrogeneratora. Pogon osigurava jedan elektromotor snage oko 3,7 MW tvrtke Siemens koji pokreće sporookretni brodski vijak. Inačica 1500 ima središnju vodonepropusnu pregradu radi povećanja sigurnosti.

Portugalski odabir
Za podmornice Type 209 odlučila se i portugalska ratna mornarica. Prvu od dvije podmornice inačice Type 209PN trebala bi preuzeti u ožujku 2010., dokad bi trebalo dovršiti maritimna testiranja. Trup prve podmornice Tridente, dugačak 68 metara, porinut je 15. srpnja 2008., dok je trup podmornice Arapo porinut 13. ožujka ove godine. Preuzimanje Arapoa predviđeno je za siječanj 2011. Ugovor o nabavci ove dvije najnovije portugalske podmornice potpisan je u travnju 2004. Potpisnici su bili portugalska vlada i German Submarine Consortium (koji čine HDW, Nordseewerke i MAN Ferrostaal), a vrijedi 800 milijuna eura. U ugovoru je ostavljena mogućnost narudžbe treće podmornice, ali ona još uvijek nije iskorištena.

Obje će podmornice biti u sastavu 5. podmorničarskog eskadrona smještenog u Lisabonu. Opremljene s AIP pogonom Type 209PN imati će vršnu brzinu od 20 čvorova i autonomiju djelovanja veću od 10 000 nautičkih milja.

Po mnogim odlikama podmornice Type 209PN su sličnije TKMS-ovim podmornicama Type 214 nego drugim podmornicama iz obitelji Type 209. Zapravo su nastale kombinacijom najboljih odlika i tehničkih rješenja ova dva tipa uključujući dobru hidrodinamičku formu trupa, AIP, sonare senzore na bokovima, visok stupanj automatizacije te povećanu nosivost senzora i naoružanja.

Podmornice Type 214 grade se od austenitnog čelika pojačane čvrstoće i otpornosti na koroziju. Pričuva uzgona je 10 posto a najveća dubina ronjena veća od 400 metara. Type 214 je rađen kao modularni dizajn koji olakšava naknadnu ugradnju naprednih pogonskih, oružnih i senzornih sustava.

Pogon se ostvaruje pomoću dva MTU 16V 396 dizelska motora snage 2000 kW koji pokreću eletkrogeneratore za napajanje pogonskih baterija od 600 do 900 V. Podmornice su opremljene AIP pogonskim sustavom čija su osnova dva PEM 120 kW modula gorivih ćelija. Simens Permasyn električni motor pokreće srpasti brodski vijak smanjenog zvučnog potpisa. Rabeći isključivo AIP pogon, podmornica može ostati neprekidno u zaronjenom stanju do 14 dana održavajući brzinu krstarenja od četiri čvora. Pritom može ostvariti ubrzanja do 16, najviše 20 čvorova. No, tada se rabi električna energija iz baterija, što je dostatno za nekoliko sati brze vožnje. Ukupna autonomija podmornice je čak 50 dana. Pri brzini krstarenja od pet čvorova podmornica može preploviti čak 12 000 nautičkih milja.
Još 1998. grčka je ratna mornarica od TKMS-a naručila tri podmornice Type 214 (istisnine 1800 tona), dok je četvrta naručena 2002. Prva u klasi Papanikolis izgrađena je u HDW-u, dok će se preostale tri podmornice izgraditi u Hellenic Shipyards u Skaramangasu blizu Atene. Papanikolis je porinut u brodogradilištu u Kielu u travnju 2004., a primopredaja je bila predviđena za 2008. No, u studenom 2006. grčko je ministarstvo obrane, na zahtjev ratne mornarice, odbilo preuzeti podmornicu Papanikolis zbog uočenih tehničkih nedostataka.

Najvećim je problem bio nedovoljna stabilnost plovidbe pri nemirnom moru. Potom je podmornica imala znatno veći akustični potpis nego što je to prvobitno planirano, djelomično uzrokovan povećanom kavitacijom brodskog vijka. Uočeni su i problemi s gorivim ćelijama AIP pogona koje su se pregrijavale. Periskop je tijekom uporabe znatno vibrirao, a otkriveno je i da trup propušta vodu. Međutim, TKMS je ostao pri tvrdnjama da je podmornica spremna za preuzimanje. Zbog toga je njemačko ministarstvo obrane zatražilo dodatna testiranja maritimnih odlika u vodama ispred Norveške, te je 27. rujna 2008. podmornica proglašena sposobnom za operativnu uporabu, a u svrhu dodatnog pritiska na grčko ministarstvo obrane da je preuzme.

Pregovori između TKMS-a i grčke agencije za obrambene nabave još uvijek traju bez naznake da će u skoroj budućnosti doći do rješenja spora. Papanikolis je dovršen te je privezan u Kielskom brodogradilištu. Prema njemačkim tvrdnjama, spreman je za primopredaju čim se postigne sporazum između grčkog ministarstva obrane i TKMS-a.

Grčka ratna mornarica je objavila da se primopredaja preostale tri podmornice (Pipinos, Matrozos i Katsonis) neće obaviti prije nego što se razriješi spor oko primopredaje Papanikolisa. Pipinos je porinut u travnju 2007. te je na maritimnim testiranjima u okolici Skaramanga. Matrozos je porinut 2008. a Katsonis u prosincu iste godine.

Usprkos neugodnim iskustvima s primopredajom Papanikolisa, prodaja podmornica Type 214 nije posustala. Dapače, već se sada može reći da su prvi rezultati čak nešto bolji od početka prodaje podmornica Type 209. Tako je drugi kupac podmornica Type 214 Južna Koreja, koja je za svoju ratnu mornaricu naručila čak osam primjeraka. Lokalna oznaka im je KSS-2. Program nabave je odobren u studenom 2000. kad je Hyundai Heavy Industries (HHI) dobio ugovor vrijedan 1,4 milijardi američkih dolara. Ugovorom je određeno da će HHI u suradnji s German Submarine Consortium, predvođen HDW-om, projektirati, izgraditi i opremiti podmornice. Na taj je način osiguran i prijenos tehnologija koji će HHI-u omogućiti da s većom samostalnošću projektira buduće južnokorejske podmornice.
Prva iz klase Sohn Won-Il porinuta je u brodogradilištu u Ulsanu u lipnju 2006., a primopredaja je obavljena u siječnju prošle godine. Južnokorejska je ratna mornarica drugu podmornicu Jeongji dobila 2. prosinca prošle godine. Treća podmornica Jung-geun porinuta je 4. lipnja 2008. te se još uvijek nalazi na testiranjima. Pod uvjetom da sva testiranja prođu prema planu, primopredaja je planirana za studeni ove godine.

Za razliku od grčkog, južnokorejsko je ministarstvo obrane jako zadovoljno podmornicama Type 214 te je u siječnju 2007. objavilo namjeru narudžbe dodatnih šest KSS 2 podmornica. Te su se najave obistinile 18. prosinca prošle godine kad je južnokorejska Defence Acquisition Programme Administration (DAPA) potpisala ugovor s konzorcijem koji čine HDW i britanska MarineForce Internationa. Glasnogovornica HDW-a je potvrdila da će ovaj ugovor, zbog opsega posla oko gradnje šest podmornica, obuhvatiti razdoblje od čak 11 godina, potrebnih za projektiranje i isporuku glavnih komponenti.

Zanimljivo je da, za razliku od prvog ugovora koji je isključivo dodijeljen HHI-u, gradnja prve podmornice druge serije KKS 2 dodijeljena je Daewoo Shipbuilding & Marine Engineering (DSME). Ugovor o gradnji potpisan je 9. prosinca prošle godine. Gradnja podmornice već je započela u SDME-inom brodogradilištu u Okpou, a primopredaja je predviđena za 2014. Tender za gradnju preostalih pet podmornica bit će dodijeljen do kraja ove godine. Po svemu sudeći, njihova će se gradnja raspodijeliti između DSME-a i HHI-a.

	209/1100	209/1200	209/1400	209/1500	Type 214
Površinska istisnina	1105 t	1180 t	1454 t	1660 t	1700 t
Istisnina pri zaronu	1230 t	1290 t	1586 t	1810 t	1980 t
Dužina	54,4 m	55,9 m	62 m	64,4 m	65 m
Promjer trupa	6,2 m	6,2 m	6,2 m	6,2 m	6,3 m
Snaga motora	1760 kW	1760 kW	2800 kW	3430 kW	2000 kW
Površinska brzina	11 čv	11 čv	15 čv	13 čv	12 čv
Brzina pri zaronu	21.5 čv	21,5 čv	22 čv	22,5 čv	20 čv
Naoružanje	8 x 533 mm	8 x 533 mm	8 x 533 mm	8 x 533 mm	8 x 533 mm

 

Igor KAUCKI