Nakon dobrih iskustava s krstaricama Long Beach i Bainbridge američka ratna mornarica je zaključila da su krstarice na nuklearni pogon doduše vrlo korisne, ali i preskupe da bi se isplatila njihova gradnja. Političari su imali drukčije mišljenje

Gradnja nuklearne krstarice Truxtun prvobitno je planirana unutar projekta gradnje krstarica s klasičnim pogonom klase Belknap. Na taj je način američka ratna mornarica za manje novaca htjela dobiti više krstarica čija uporabna vrijednost, po njihovom mišljenju, nije bila znatno niža od preskupih krstarica na nuklearni pogon. Političari su pak smatrali da američka mornarica mora iskoristiti sve prednosti svoje tehnološke superiornosti, što je uključivalo i gradnju nuklearnih nosača zrakoplova i krstarica koje su ih trebale pratiti. Kompromisno rješenje bilo je da će ratna mornarica dobiti devet krstarica klase Belknap, a političari još jednu “nukleranu” krstaricu koja je mogla diljem svijeta pokazivati američku tehnološku superiornost. Tako je u fiskalnoj godini 1962. osiguran novac za gradnju krstarice Truxtun.

Projekt
Kako bi se što više smanjili troškovi projektiranja i gradnje krstarice Truxtun odlučeno je da se ona temelji na projektnoj dokumentaciji krastarica klase Belknap. Iako je to teoretski bilo prihvatljivo u praksi se pokazalo da to neće biti do kraja izvedivo. Prva velika promjena u projektima trebala se napraviti u smještaju pogonskog postrojenja. Krstarice klase Belknap imale su parni pogon uz pomoć parnih kotlova i parnih turbina. Kod Truxtuna je na mjesto parnih kotlova trebalo smjestiti dva nuklearna reaktora, koje je trebalo, iz sigurnosnih razloga, i dodatno zaštititi (oklopiti). Uz to kod krstarica klase Belknap dimnjaci su iskorišteni i kao brodski jarboli na koje su postavili antene radarskih i komunikacijskih sustava. Truxtun nije trebao dimnjake te je dobio dva velika rešetkasta jarbola. Projektanti su iskoristili priliku da na temelju iskustava s prvoporinutih krstarica klase Belknap dorade trup, te su, između ostalog, produžili pramac za 5,3 metra. Zbog svih tih promjena standardna istisnina krstarice Truxtun bila je 1630 tona veća od krstarica klase Belknap.
Kobilica za krstaricu Truxtun, tada označena kao DLGN-35, položena je 17. lipnja 1963. u brodogradilištu New York Shipbuilding Corporation, u gradiću Camden (New Yersey). Brod je porinut već 19. prosinca 1964. Primopredaja broda američkoj ratnoj mornarici obavljena je 27. svibnja 1967. tako da je Trixtun postao četvrti površinski brod zaprimljen u sastav američke mornarice (nakon krstarica Long Beach i Bainbridge, te nosača zrakoplova Enterprise).

Operativna uporaba
Ubrzo nakon primopredaje Truxton je 3. lipnja zaplovio na svoju prvu dužu plovidbu prema San Diegu u Californiji. Truxtonova plovidba oko Rta Horn uključila je i posjete Mazaltanu u Meksiku, Rio de Janeiru u Brazilu, Mar de Plati u Argentini i Valparaisu u Čileu. Od siječnja 1967. do kolovoza 1973. krstarica Truxton provela je u obavljanju zadaća na Pacifiku, najvećim dijelom u Tonkinškom zaljevu na PIRAZ (Positive Identification Radar Advisory Zone) zadaćama. Te su zadaće obuhvaćale stalni radarski nadzor uz pomoć kojeg su se istodobno navodili američki borbeni avioni na ciljeve u Vijetnamu, te osiguravalo pravodobno otkrivanje neprijateljskih borbenih aviona i njihovo presretanje.
Krstarica Truxtun ući će u povijest 1971. kao prvi ratni brod na nuklearni pogon koji je uplovio u neku od japanskih luka, u ovom slučaju u luku Jokosuka. Iste godine Truxtun će još jednom pokazati izvrsne značajke nuklearnog pogona – tijekom obavljanja jedne specijalne zadaće krstarica je napravila najdužu plovidbu velikim brzinama preploveći 8600 nautičkih milja pri prosječnoj brzini od čak 29 čvorova. Plovidba je počela iz američke pomorske baze Subic Bay na Filipinima i završila u australskoj luci Perth.
Tijekom listopada 1972. Truxtun je obavio jednu od svojih pet zadaća uz vijetnamsku obalu. Ova je zadaća obuhvaćala krstarenje uz obalu Sjevernog Vijetnama i radarsko nadgledanje njegovog zračnog prostora. Ta je zadaća rezultirala presretanjem i obaranjem jedanaest sjevernovijetnamskih MiG-ova, ali i spašavanjem tri oborena američka pilota.
Posljednja zadaća uz obale oba Vijetnama počela je u srpnju 1973. Trajala je sve do prosinca, a krstarica Truxtun će biti posljednji američki ratni brod koji će napustiti vode Tonkinškog zaljeva nakon što su Sjedinjene Američke Države povukle iz rata u Vijetnamu. Krstarica se u svoju matičnu luku Long Beach vratila na božićnu noć 1973.

Duži odmor posada je dobila od veljače 1974. do lipnja 1975., za koje je vrijeme Truxtun bio u brodogradilištu Puget Sound Nava Shipyard u Bremertonu (Washington). Tom je prilikom obavljen veliki remont broda i zamijenjeno nuklearno gorivo. Za to je vrijeme promijenjena i oznaka iz DLGN-35 u CGN-35 (Cruiser Guided missile Nuclear). Tako obnovljen i oslobođen ratnih obveza u Vijetnamu Truxtun je u srpnju 1976. zaplovio na zadaću krstarenja zapadnim Pacifikom gdje će preploviti 65 000 nautičkih milja. Za to se vrijeme našao i na naslovnim stranicama kao prvi ratni brod na nuklearni pogon koji je nakon dvanaest godina uplovio u teritorijalne vode Novog Zelanda. Tom je prilikom posjetio i nekoliko australskih luka.
Tijekom 1978. Truxtun je ponovno u vodama zapadnog Pacifika, ali ovaj put kao dio borbene skupine koju su tvorili nuklearni nosač zrakoplova Enterprise i nuklearna krstarica Long Beach. Ta je borbena skupina sudjelovala u velikom broju međunarodnih vojnih vježbi, a posada Truxtuna je našla vremena da sudjeluje i u tri operacije spašavanja na moru.
Vjerojatno najtežu zadaću posada Truxtuna obavila je u razdoblju od veljače do listopada 1980. U to je vrijeme njihova krstarica bila sastavnim dijelom borbene skupine oko nosača zrakoplova Constellation. Posada Truxtuna u tom je razdoblju ostala na otvorenim morima Indijskog oceana i Perzijskog zaljeva 110 dana, pri čemu je samo jednom posjetila luku na otočiću Diego Garcia.
I iduću plovidbu zapadnim Pacifikom (od listopada 1981. do travnja 1982.) krstarica Truxtun obavila je u borbenoj skupini Constellationa. Ni tada plovidba Truxtuna nije ostala neprimijećena. Naime, Truxtun je dobio zadaću da plovi u pratnji podmornice na nuklearni pogon Puffer (SSN-652) koja je, ploveći pokraj Singapura, trebala prijeći iz Pacifika u Indijski ocean. Bio je to prvi put da je neka američka podmornica na nuklearni pogon prošla Malacca tjesnacom.
Od rujna 1982. do srpnja 1984. Truxtun je prošao opsežni program remonta i modernizacije koji je obavljen u brodogradilištu Puget Sound Naval Shipyard. Tom je prilikom ugrađen najmoderniji borbeni sustav koji je znatno povećao ubojite mogućnosti broda.
Na svoje deseto krstarenje zapadnim Pacifikom Truxtun je isplovio 15. siječnja 1986. Iako se činilo da će to biti jedno rutinsko krstarenje okolnosti oko libijske krize i Zaljevu Sidra ponovno su Truxtun dovele na novinske stranice. Zbog te je krize Truxtun u travnju prvi put uplovio u Sredozemno more, u borbenoj skupini oko nosača Enterprise, u kojoj je bio ješ jedan ratni brod na nuklearni pogon – podmornica Arkansas (CGN-41). Nakon gotovo dva mjeseca krstarenja Sredozemljem tri su broda na nuklearni pogon upućena u matične luke, ali tako da su prvo prošli kroz Gibraltar, a onda oko Afrike, mimo Rta dobre nade natrag u Indijski ocean pa uz zapadnu Australiju u Pacifik. Nakon uplovljavanja u američke pomorske baze na Filipinima i Havajima, te nakon četiri mjeseca neprekidne plovidbe i prevaljenih 65 000 nautičkih milja konačno su stigli u svoje matične luke.

Od 26. listopada 1987. Truxtun se našao unutar borbene skupine Foxtrot kako bi prvi put djelovao u vodama sjevernog Pacifika. Zadaća je bila sudjelovanje u dotad najvećoj pomorskoj viježbi ikada održanoj. Unutar borbene skupine Foxtrot krstarica Truxtun je isplovila u siječnju 1988. na svoje jedanaesto krstarenje zapadnim Pacifikom i Indijskim oceanom, da bi se opet našla unutar skupine brodova s izravnom borbenom zadaćom. Naime, Truxtun je bio jedan od malobrojnih američkih ratnih brodova uključenih u jednodnevnu borbenu akciju Praying Mantis s namjerom eliminiranja iranske prijetnje kuvajtskim tankerima koji su prevozili, između ostalog i iračku naftu Perzijskim zaljevom. Tijekom 1987. i 1988. američki ratni brodovi su dobili zadaću (operacije Earnest Will) da prate kuvajtske tankere i spriječe sve češće iranske napade. Dana 14. travnja 1988. američka je fregata Samuel B. Roberts naletjela na iransku plutajuću minu M-08. Već 18. travnja Amerika je odgovorila napadom nekoliko ratnih brodova i aviona s nosača Enterprise s ciljem uništenja iranskih vojnih postrojenja na dvije neuporabljive iranske naftne platforme. U toj je operaciji potopljena iranska fregata Joshan i teško oštećena fregata Sabalan.
Nakon povratka s te zadaće Truxtun je upućen u brodogradilište Puget Sound Naval Shipyard na devetmjesečni remont. Prvog listopada 1989. krstarica je dobila novu matičnu luku – Bremerton (Washington). Prvog veljače 1990. Truxtun je raspoređen u borbenu skupinu Charlie koja je formirana oko nosača zrakoplova Carl Vinson. Ta je borbena skupina sudjelovala u zajedničkoj vježbi Team Spirit 1990. zajedno s postrojbama američkih marinaca i snagama južnokorejske vojske. Nakon završetka vježbe Truxtun je otplovio u Perzijski zaljev na zadaće pratnje kuvajtskih tankera pod američkom zastavom.
Na svoje trinaesto krstarenje zapadnim Pacifikom Truxtun je isplovio 16. kolovoza 1991. i otplovio ravno u Perzijski zaljev. Tamo je, tijekom operacije “Desert storm” obavljao zadaće zapovjedništva za protuzračnu obranu, zapovjedništva za koordinaciju djelovanja, zapovjedništva za elektronička borbena djelovanja, te po potrebi i zapovjedništva za koordinaciju djelovanja po ciljevima na obali. Tijekom rata i neposredno nakon njega Truxton je obavljao i zadaće zapovjedništva za koordinaciju čišćenja pomorskih mina koje su Iračani postavili pred kuvajtske obale.

Nakon kraćeg odmora u Bremertonu krstarica Truxtun je poslana na jednu bitno drukčiju zadaću – lovljenje krijumčara droge ispred obala Latinske Amerike. Zadaća je završila u lipnju 1992.
Od 12. veljače od 1. kolovoza 1993. Truxtun je obavio svoje 14. i zadnje krstarenje zapadnim Pacifikom. Kako bi se još jednom provjerila izdržljivost njegovog nuklearnog pogona 19. veljače je iz Pearl Harbora (Havaji) isplovio prema australskoj luci Melbourne. Udaljenost od 8180 nautičkih milja preplovio je u 11 dana vozeći prosječnom brzinom od 25 čvorova. Dana 21. ožujka u Indijskom se oceanu sastao s borbenom skupinom nosača zrakoplova Nimitz s kojom je uplovio u Perzijski zaljev radi sudjelovanja u više međunarodnih vojnih vježbi, između ostalih i s novoformiranim kuvajtskim ratnim zrakoplovstvom. Na zadaću provođenja sankcija Ujedinjenih naroda protiv Iraka upućen je 22. travnja. Zadaća je obuhvaćala pregledavanje brodova koji su plovili Crvenim morem. Sa svoja dva tima pomorskih specijalaca Trextun je presreo 126 brodova, na 73 je obavljeno iskrcavanje i pregled tereta, a sedam je uzapćeno i otpraćeno u jordansku luku Aqaba.
To je ujedno bila zadnja važnija operacija krstarice Truxtun koja se približavala kraju svoje operativne uporabe. Tijekom 1994. krstarica je provela na zadaćama obuke novih posada i sudjelovanju u raznim manjim vježbama u blizini obala Sjedinjenih Država. Jedna od rijetkih zanimljivijih zadaća bila je praćenje Reclaimera koji je teglio otpisanu podmornicu na nuklearni pogon. Na svoju zadnju zadaću Truxtun je isplovio 18. kolovoza 1994. iz svoje matične luke Bremerton. Prvobitno je zadaća predviđala praćenje dva broda koji su teglili otpisane nuklearne podmornice, ali je još tijekom plovidbe na Truxtun stigla nova zapovijed koja je tražila da se krstarica uputi na svoju drugu zadaću borbe protiv krijumčara droge. Zbog nje je 3. rujna Truxtun prvi i zadnji put prošao Panamskim kanalom kako bi se uputio u Karipsko more.
Spletom okolnosti krstarica je 14. listopada 1994. uplovila u iste vode Karipskog mora u kojima se prije gotovo 200 godina (1. veljače 1800.) američki ratni brod Constellation, pod zapovjedništvom komodora Thomasa Truxtuna sukobio s francuskom fregatom La Vengeance. To je ujedno bila i zadnja zadaća za ostarjelu krstaricu čiji je pogonski sustav zahtijevao sve veće održavanje i čiji je ostanak u operativnoj uporabi postao preskup. Nakon 28 godina operativne uporabe krstarica Truxtun je 11. rujna 1995. u svojoj matičnoj luci Bremerton izbrisana s liste aktivnih brodova.

Opis broda
Za razliku od krstarice Long Beach (HV br. 4.) čija je isključiva zadaća bila protuzračna obrana flote i krstarice Bainbridge (HV br. 8.) kojoj je primarna zadaća bila PZO zaštita uz sekundarnu zadaću borbe protiv podmornica, krstarica Truxtun je trebala biti ratni brod sposoban obavljati zadaće protuzračne obrane flote, borbe protiv podmornica i uspješno djelovati protiv protivničkih ratnih brodova. Nije ponovljena pogreška kao kod Long Beacha i Bainbridgea i Truxtun je od samog početka dobio top kalibra 127 mm.
Činjenica da je krstarica Truxtun rađena po projektnoj dokumentaciji klase Belknap, ali i da je građena kao zadnji brod iz te serije omogućila je projektantima neke izmjene na trupu. Kako je već spomenuto pramac je produžen za 5,3 metra čime je duljina broda povećana na 172 metra. I širina trupa je povećana za jedan metar te je iznosila 17,7 metara. Truxtun je imao gaz od 9,4 metra. Sve su te izmjene, uz one potrebne za siguran smještaj nuklearnog pogona, povećale standardnu istisninu na 8200 tona, naprama 6570 tona kod krstarica klase Belknap. Puna istisnina krstarice Truxtun bila je 9200 tona.
Posada je brojala 591 časnika, dočasnika i mornara.

Pogonski sustav
Osnovu pogonskog sustava krstarice Truxtun činila su dva nuklearna reaktora PWR D2G tvrtke General Electric koji su pokretali dvije parne turbine. Ta je kombinacija ostvarivala snagu od 60 000 konjskih snaga što je bilo dovoljno, unatoč povećanju istisnine, da dva brodska vijka potjeraju krstaricu Bainbridge do vršne brzine od 30 čvorova. Krstarice klase Belknap s pogonskim sustavom snage 85 000 KS i manjom istisninom postizale su vršnu brzinu od 33 čvora, što je jasan pokazatelj da su imale višak instalirane snage koju nisu mogle iskoristiti. Uz to Truxtun je više puta dokazao da je mogao u dužim razdobljima održavati prosječnu brzinu plovidbe veću od 25 čvorova, a nerijetko i od 29 čvorova. Krstarice klase Belknap to su mogle samo u kratkim razdobljima, a i onda bi se morale dopunjavati gorivom. Ipak, cijena ugradnje nuklearnog pogona bila je vrlo velika, a cijena nafte mala i američka je mornarica ipak favorizirala krstarice s klasičnim pogonom.

Elektronička oprema
Krstarica Truxtun imala je identičnu elektroničku opremu kao i krstarice klase Belknap. Glavni senzor za motrenje zračnog prostora bio je 3D radar AN/SPS-48. Taj je radar i danas u uporabi na mnogim ratnim brodovima što dokazuje njegovu kvalitetu. Radi u frekvencijskom rasponu od 2,9 do 3,1 GHz. Maksimalna zona motrenja mu je 400 kilometara i može pratiti ciljeve koji lete do visine od 30 000 metara. Velika pločasta antena tog radara smještena je na vrh pramčanog rešetkastog jarbola kako bi imala što veću zonu motrenja protiv niskoletećih ciljeva.
Kao potpora radaru AN/SPS-48 u početku je korišten radar SPS-40, ali je on naknadno zamijenjen sa znatno modernijim radarom AN/SPS-49. To je najrašireniji mornarički radar američke ratne mornarice i među tri najkorištenija brodska radara u svijetu. Iako je 2D radar, očigledno je vrlo pouzdan i otporan na ometanja. Radi u frekvencijskom rasponu od 850 do 942 MHz, a zona motrenja mu je vrlo velikih 457 kilometra. Njegova je antena postavljena na vrh krmenog rešetkastog jarbola u istoj razini s antenom radara AN/SPS-48.
Na pramčani jarbol, ispred velike antene radara AN/SPS-48 prvobitno je postavljena antena radarskog sustava AN/SPS-10 koja je naknadno zamijenjena suvremenijim AN/SPS-67 radarskim sustavom namijenjenim motrenju morske površine i niskoletećih ciljeva.
Kako je jedna od primarnih zadaća krstarice Truxtun bila i protupodmornička borba u pramac je postavljen aktivni sonar Sperry SQQ-23. Taj je sonar korišten za pretraživanje podmorja te za izračunavanje parametara za izvođenje napada protupodmorničkim raketnim sustavom ASROC.

Naoružanje
Krstarica Truxtun dobila je potpuno isto naoružanje kao i krstarice klase Belknap ali s potpuno drukčijim razmještajem. Na produženi pramac smješten je brodski automatski top Mk 42 kalibra 127 mm. Mk 42 je posljednji brodski top američke ratne mornarice koji je imao mogućnost upravljanja uz pomoć ciljatelja u kupoli topa. Ciljatelj je sjedio u lijevom dijelu kupole, a na krovu iznad njega bio je ciljnički sutav. Brzina paljbe topa bila je 34 granate u minuti uz maksimalni domet od 13 nautičkih milja (23,5 km). Ti su topovi još uvijek na nekim ratnim brodovima koje je američka ratna mornarica prodala ili poklonila savezničkim mornaricama.
Dvostruki lanser Mk 10 namijenjen lansiranju protuzračnih i protupodmorničkih projektila kod Truxtuna su smjestili na krmu, umjesto na pramac kao kod krstarica klase Belknap. U početku je Truxtun nosio protuzračne rakete Terrier ali su one zamijenjene modernijim sustavom Standard ER. Oznaka ER označava inačicu dometa 120 km (HV br. 106.).
S istog lansera lansirali su se i projektili protupodmorničkog sutava ASROC. Taj raketno-torpedni sustav i danas je u uporabi na najsuvremenijim američkim ratnim brodovima iako je ostalo vrlo malo sličnosti s početnom inačicom. ASROC je uspio ujediniti sposobnost djelovanja s broda i brzog dolaska do cilja kroz zrak i vodu. Leteća konstrukcija sastojala se od dvostrukog startnog motora na čvrsto gorivo i padobrana za spuštanje eksplozivnog tereta u vodu na određenoj točki nakon duge balističke putanje. Za stabilizaciju leta rabila su se četiri repna krilca dok je upravljanje osigurano s četiri delta krila smještena malo iza sredine projektila. Eksplozivni teret je najčešće lako vođeno torpedo kalibra 324 mm (najćešće Mk 46). Inačica ASROC-a korištena na krstarici Truxtun bila je dugačka 4,6 metara, promjera tijela 320 mm i raspona krila 845 mm. Domet s torpedom Mk 46 bio joj je 9,9 kilometra. ASROC je u uporabi i u većem broju drugih ratnih mornarica.
Za protupodmorničku obranu na malim udaljenostima Truxtun je dobio jedan četverostruki torpedni aparat Mk 32 kalibra 324 mm iz kojeg su se lansirala torpeda Mk-46. To torpedo ima maksimalnu brzinu od 45 čvorova pri čemu mu je maksimalni domet do 10 900 metara. Mk-46 torpedo je sposobno otkrivati i uništavati podmornice na dubinama većim od 360 metara. Bojna glava mu je 45,4 kg, što bi trebalo biti dovoljno da natjera i najveće podmornice na izranjanje zbog oštećenja.
Za otkrivanje i borbu protiv podmornica Truxtun je dobio mogućnost nošenja protupodmorničkog helikoptera Kaman SH-2F Seasprite.

Tomislav JANJIĆ