Iako se četiri krstarice klase Virginia smatraju najuspješnijim površinskim borbenim brodovima na nuklearni pogon (izuzev nosača zrakoplova) njihova previsoka cijena gradnje uzrokovala je da američka ratna mornarica odustane od daljnjih planova za njihovu gradnju. Umjesto nuklearnih krstarica odlučili su se za znatno jeftinije i jednako učinkovite krstarice klase Ticonderoga

Stalno natezanje između američke ratne mornarice i političara kulminiralo je početkom sedamdesetih godina kad je mornarica konačno priznala isplativost uporabe krstarica na nuklearni pogon kao eskortnih brodova njihovih nuklearnih nosača zrakoplova. Istodobno američki političari su ocijenili da je cijena nuklearnih krstarica previsoka i da se eskort nosača može uspješno obavljati i krstaricama na klasični pogon. Paradoks situacije bio je u tome jer su dotad upravo političari gurali planove o gradnji nuklearnih krstarica iako je ratna mornarica zahtijevala gradnju znatno jeftinijih klasičnih krstarica (vidi Nuklearne krstarice klase California – HV br. 16). Promjena u stajalištima dogodila se zbog sve većeg broja nuklearnih nosača klase Nimitz koji su u međuvremenu počeli ulaziti u operativnu uporabu. Praksa je pokazala da je uporaba borbenih skupina s nuklearnim nosačima znatno jednostavnija ako su u njih uključene nuklearne krstarice, ponajviše zbog izostanka potrebe za popunom goriva u plovidbi, ali i zbog mogućnosti da nuklearne krstarice stalno održavaju vrlo visoku brzinu krstarenja, koja je bila jednaka brzinama koje nosači održavaju da bi olakšali uzlijetanje aviona sa svojih paluba. Tu brzinu mogu održavati i krstarice s klasičnim pogonom ali uz vrlo veliku potrošnju goriva.
Zbog toga je američka ratna mornarica donijela plan razvoja koji je predviđao da u sedmom desetljeću prošlog stoljeća u operativnoj uporabi ima čak 28 krstarica na nuklearni pogon. Najveći broj krstarica, čak 23, trebao se tek izgraditi po programu koji je označen kao DXGN. Ambiciozni program vrlo je brzo reduciran na samo osam nuklearnih krstarica koje su trebale pružati eskort za dva nuklearna nosača zrakoplova. Umjesto za 23 odobrena su sredstva za gradnju samo tri krstarice po programu DXGN. Mornarica se naknadno izborila za sredstva potrebna za gradnju četvrte krstarice.
Zahvaljujući tim sredstvima 22. veljače 1975. položena je kobilica za gradnju prve krstarice iz tog programa USS Virginia. Uslijedile su gradnje krstarica USS Texas, USS Mississippi i USS Arkansas. Mornarica je pokušala u proračun za fiskalnu godinu 1975. ugurati gradnju i pete krstarice klase Virginia ali je Kongres odlučio da više neće odobravati sredstva za tu vrstu brodova. Paradoksalno je da je u istodobno odobrena gradnja čak devet nuklearnih nosača klase Nimitz. Toj se brojci mora pridodati i nuklearni nosač Enterprise, što znači da je mornarica planirala operativnu uporabu čak deset nuklearnih nosača. Za njihov bi eskort američka ratna mornarica trebala četrdeset nuklearnih krstarica. Zato ne čudi da se Kongres odlučio za gradnju 27 krastarica klase Ticonderoga i 51 razarač klase Arleigh Burke koji jednako uspješno, a za znatno manje novaca, obavljaju zadaće eskorta nuklearnih nosača.

Operativna uporaba
Krstarica Virginia porinuta je 14. prosinca 1974. pod oznakom DLGN 38, ali je ona u danu porinuća promijenjena u CGN 38. Nakon opremanja i ispitivanja svih sustava postala je operativna 11. rujna 1976. Prve četiri godine provela je uglavnom na Atlantiku sudjelujući u brojnim NATO-vim vježbama. Tijekom 1980. upućena je u Indijski ocean, da bi se 1983. ponovno vratila u Atlantik. Iste je godine upućena u Sredozemno more kao potpora američkim marincima u Bejrutu, pri čemu je ispalila gotovo 300 granata na ciljeve u gradu i oko njega. Tijekom 1984. prošla je opsežnu modernizaciju tijekom koje su na krmeni dio postavljena dva četverostruka lansera krstarećih projektila Tomahawk. Najvažniji dio povijesti krstarice Virginia počeo je 28. prosinca 1990. kad je uključena u operaciju “Pješčani štit”, te potom u operaciju “Pješčana oluja”. Tom je prilikom lansirala dva krstareća projektila na ciljeve u Iraku. Svoje je posljednje operativne godine krstarica Virginia provela u borbi protiv krijumčara droge u vodama Kariba. Ukupno je uspjela zaplijeniti 2000 kilograma kokaina i 16 400 kilograma marihuane. Zbog potrebe smanjenja troškova krstarica Virginia je ispisana iz operativne službe 10. studenoga 1994. iako bi uz neke manje modernizacije elektroničke opreme mogla služiti i danas.
Kobilica za krstaricu Texas (CNG 39) postavljena je 18. kolovoza 1973. Porinuta je 9. kolovoza 1975., a u operativnu je uporabu primijena 10. rujna 1977. Veći dio svog operativnog vijeka provela je kao eskortni brod nuklearnih nosača zrakoplova u Sredozemnom moru i Indijskom oceanu. Zajedno s nosačem Nimitz sudjelovao je u kraćem sukobu s Libijom u zaljevu Sidra. Tijekom 1988. premještena je u Pacifik kao pratnja nosaču Carl Vinson. Tijekom iračke okupacije Kuvajta krstarica Texas je bila u pratnji nosača Nimitz. I ona je svoj životni vijek završila u borbi protiv krijumčara droge. Iz operativne je uporabe povučena 16. srpnja 1993.
Krstarica Mississippi (CGN 40) porinuta je 31. srpnja 1976., a u operativnu je uporabu primljena 5. kolovoza 1978. Prvu borbenu zadaću obavila je u kolovozu 1981. kao pratnja nosača Nimitz, čija su dva lovca F-14 oborila dva libijska Su-22. Mississippi je upućen prema obalama Egipta nakon atentata na predsjednika Anwara Sadata. Jesen i zimu 1983. na 1984. provela je ispred obala Libanona kao potpora američkim marincima u Bejrutu. U trenutku ulaska iračkih postrojbi u Kuvajt Mississippi se nalazio u karipskim vodama. Otamo je upućen u Crveno more iz kojeg je lansirala svoje Tomahawk projektile na ciljeve u Iraku. U matičnu se luku vratila tek nakon sedam mjeseci provedenih na moru. Iako je tijekom 1991. prošla kroz opsežni program modernizacije, i idućih pet godina provela u borbi protiv krijumčara droge u karipskim morima, Mississippi je otpisana iz operativne uporabe 28. srpnja 1997.
Posljednja iz klase krstarica Arkansas (CNG 41) porinuta je 21. listopada 1978.
U operativnu je uporabu primljena 18. listopada 1980. Prve operativne zadaće obavila je u Sredozemnom moru potkraj 1982. kad je upućena ispred obala Libanona. Zatim je poslana u operaciju “pokazivanja zastave” ispred obala Libije, da bi opet neko vrijeme provela ispred Libanona. Tijekom 1984. krstarica Arkansas prebačena je na Pacifik. Dvije godine kasnije, u pratnji nosača zrakoplova Enterprise i krstarice Truxtun ponovno je ispred obala Libije. Vode ispred Iraka krstarica Arkansas posjetit će tek 1996. kao sastavni dio udarne skupine oko nosača Carl Vinson. Arkansas je otpisana iz aktivne službe 7. srpnja 1998., nakon samo 18 godina službe iako je prvobitno planirano da će ostati u službi barem 38 godina.

Opis broda
Nuklearne krstarice Virginia projektirane su na osnovama projektne dokumentacije krstarica klase California uz veće izmjene kako bi im se poboljšala operativnost. Iako im je dužina preko svega skraćena na 178 metara (klasa California imala je dužinu 181,8 m) puna istisnina povećana je na 11 300 tona (California je istiskivala 10 530 tona). Zato je širina trupa povećana na 19,2 metara (California – 18,6 m), čime je dobiveno na stabilnosti broda. Gaz je ostao 9,6 metara.
Zadržan je isti pogonski sustav koji su činila dva nuklearna generatora D2G tvrtke General Electric čija je para pokretala dvije parne turbine. Ukupna snaga tog sustava bila je 70 000 konjskih snaga i s njim su krstarice klase Virginia, unatoč povećanju standardne istisnine na 10 500 tona, postizale vršne brzine veće od 30 čvorova. Zbog nuklearnog pogona nisu se trebali postavljati dimnjaci što je znatno pojednostavilo konstrukciju, osobito nadgrađa.
Promjene izvedene u elektroničkim sustavima uglavnom su se odnosile na ugradnju modernijih sustava koji su ugrađeni i na krstarice klase California. Nešto veće izmjene izvedene su u pogledu naoružanja. Ugrađeni su znatno moderniji i bolji lanseri taktičkog raketnog oružja, a na krmu su naknadno postavljena dva četverostruka lansera projektila zemlja-zemlja taktičko-strategijske namjene.
U početku je na krmenom dijelu osiguran prostor za prijam helikoptera te je ostavljena mogućnost za ugradnju lifta, a u trupu je ostavljen prostor za helikopterska hangara. Postavljanjem četverostrukih lansera na krmu onemogućen je prihvat helikoptera te stoga nikada nije ugrađeni lift, a helikopterski se hangar rabio kao priručno skladište.
Veće su izmjene napravljene i na konstrukciji nadgrađa iako je osnovna koncepcija sa dvije cjeline zadržana. Pramčano nadgrađe je povećano za otprilike 1/3 tako da se masivni piramidalni jarbol na njegovom krovu našao na njegovoj sredini. Vrh jarbola namijenjen je za postavljanje antene glavnog radara za motrenje zračnog prostora. Krmeno nadgrađe je, u odnosu na klasu California, smanjeno za pola, iako još uvijek dovoljno veliko da se na njega smjesti masivni krmeni jarbol piramidalnog oblika na vrhu kojeg je postavljena antena pomoćnog radara za motrenje zračnog prostora i površine mora. Smanjenje krmenog nadgrađa postignuto je i premještanjem krmenog topa na glavnu palubu, čime je ušteđeno na masi ali je imalo neke druge negativne posljedice.

Elektronička oprema
Kako je osnovna namjena krstarica DXGN projekta bila protuzračna obrana flote, osobito nosača zrakoplova, elektronička oprema je prilagođena toj namjeni. Osnovni elektronički sustav krstarica bio je radar za otkrivanje ciljeva u zraku SPS-48E čija je antena veličine 5,2×5,3 metra postavljena na vrh pramčanog jarbola. Radi se o 3D radaru maksimalnog dometa motrenja nešto više od 400 kilometara (220 nautičkih milja). Radi u frekvencijskom rasponu od 2900 do 3100,5 MHz. Inačica SPS-48E dobila je poboljšane mogućnosti otkrivanja protubrodskih projektila lansiranih iz zraka (sa sovjetskih bombardera Tu-26) u uvjetima snažnog elektroničkog ometanja. Uz to radar je prilagođen uporabi najnovijih raketa protuzračnog raketnog sustava Standard. Isporuka prvog radara SPS-48E obavljena je 1986., a i danas ih je jako puno u operativnoj uporabi na ratnim brodovima više država.
Kao pomoćni radarski sustav za motrenje zračnog prostora i površine mora u početku se rabio radar SPS-40B, te inačica SPS-48C, ali je i on tijekom zadnje modernizacije zamijenjen radarom SPS-49(V). Ovaj 2D radar SPS-49(V) čija je antena dimenzija 7,3 x 4,3 metra smještena na vrh krmenog jarbola. Radar SPS-49(V) prvi je put postavljen na jedan američki ratni brod još 1965. a u operativnu uporabu je ušao deset godina kasnije. Danas se praktički nalazi na svakom američkom ratnom brodu jer se pokazao kao vrlo pouzdan i učinkovit sustav. Maksimalni domet motrenja mu je 457 kilometara i radi u frekvencijskom rasponu od 851 do 942 MHz. Zbog svoje pouzdanosti radar SPS-49(V) je dobro služio kao pričuva u slučaju otkazivanja radara SPS-48E.
Za osmatranje površine mora korišten je i radar SPS-55 čija je antena postavljena na manji dodatni jarbol pramčanog jarbola. Tako visoko postavljena antena omogućavala je dodatnu zonu motrenja. Radar SPS-55 radi u frekvencijskom rasponu od 9,05 do 10 GHz iako se nudi inačica frekvencijskog raspona od 5,45 do 5,825 GHz. Antena mu je potpuno stabilizirana i zbog velikog dometa ima samo 16 okretaja u minuti. Radar ima vrlo veliku pouzdanost u radu i mogućnost djelovanja u uvjetima snažnog elektroničkog ometanja. Najnovije inačice tog radara još su uvijek u uporabi u američkoj ratnoj mornarici.
Sastvani dio Standard protuzračnog raketnog sustava bili su i radarski puls-doplerovi iluminatori SPG-51D. Krstarice klase Virginia opremili su s dva takva radara na krmenom nadgrađu. Radari nisu postavljeni na jarbole već na krovove nadgrađa, što je uobičajeno rješenje za sve američke ratne brodove opremljene raketnim sustavom Standard. U početku razvoja taj je radar bio namijenjen za vođenje raketa sustava Tartar ali je kasnije prilagođen uporabi u sustavu Standard-MR. Imao je antenu promjera 2,3 metra. Za praćenje ciljeva najveća izlazna snaga bila mu je 81 kW dok se za zadaće iluminacije rabila snaga od “samo” 5 kW. Na osnovama inačice SPS-51D razvijena je inačica SPS-52E koja je trebala poslužiti kao univerzalni radar za navođenje raketa protuzračnih raketnih sustava Tarta-Terrier-Talos, ali nije masovno korištena kako zbog pojave suvremenijih radara tako i zbog izlaska navedenih PZO sustava iz uporabe.

Za kontrolu paljbe topova kalibra 127 milimetara na pramčani je jarbol postavljena kupola s antenom radara SPQ-9A. Taj se radar rabio i za dodatnu kontrolu površine mora i moguće opasnosti od protubrodskih projektila koji lete neposredno iznad površine mora. Značajke radara SPQ-9A su mimimalni domet od 137 metara (150 jardi) i maksimalni domet od 37 kilometra (20 nautičkih milja) za ciljeve veličine borbenog aviona. Brzina okretanja antene mu je 60 okretaja u minuti i može otkriti i pratiti sve ciljeve koji se približavaju brodu od velikih i malih plovila, borbenih aviona i helikoptera pa sve do protubrodskih projektila koji lete na vrlo malim visinama. Antena je zaštićena zaštitnom plastičnom kapom promjera 3 metra. Maksimalna izlazna snaga radara je 1,2 kW. Na temelju te razvijena je inačica SPQ-9B koja ima povećane mogućnosti otkrivanja protubrodskih projektila na vrlo malim visinama prilikom djelovanja u priobalnom području.
Upravljane topničke paljbe moglo se obaviti i radarom SPG-60D smještenim na krovu pramčanog nadgrađa. Isti se radar rabio i za vođenje raketa raketnog PZO sustava Standard. Antenu tog radara postavili su na krov zapovjednog mosta kako bi zona koju pokriva odgovarala zoni djelovanja pramčanog topa. SPG-60 je monopulsni puls-doplerov radar koji otkriva spore ciljeve na površini vode i u zraku do udaljenosti od 92,5 kilometra (50 nautičkih milja) dok ciljeve koji lete brže od 3 Macha može pratiti sve do udaljenosti od 185 kilometra (100 nautičkih milja). Praćenje cilja može biti automatsko ili ručno. Ima antenu promjera 4 metra i maksimalnu izlaznu snagu od 5,5 kW. Radi u X frekventnom rasponu. Radar SPG-60 još je uvijek u masovnoj uporabi na brodovima američke ratne mornarice, ali i u nekim stranim ratnim mornaricama.
Za ratne brodove namijenjene djelovanju na oceanima podjednako važan kao i svi nabrojeni radarski sustavi bio je i sustav za satelitsku komunikaciju OE-82. Jedna antena tog sustava postavljena je na krov zapovjednog mosta ispred antene radara SPG-60, dok je druga postavljena na krmeno nadgrađe ispod dvije antene radarskih iluminatora SPG-51D.
Iako nisu bile namijenjene protupodmorničkoj borbi sve krstarice klase Virginia dobile su jedan sonar SQS-53A smješten u pramac broda. Riječ je o znatno unaprijeđenom sonaru SQS-26CX. SQS-53A je aktivno-pasivni sonar koji je ugrađen i na neke razarače klase Arleigh Burke. Već taj podatak govori o njegovoj kvaliteti. U odnosu na SQS-26CX sonar SQS-53A ima potpuno digitalnu obradu podataka. U međuvremenu je razvijena inačica SQS-53B (napredna digitalna tehnologija) i SQS-53C koja ima mogućnost automatskog otkrivanja, detekcije i praćenja ciljeva, te navođenja torpeda na njih. Ti aktivno-pasivni sonari imaju mogućnost otkrivanja ciljeva na udaljenosti od namjanje 18 000 metra.

Naoružanje
Najveća razlika između krstarica klase California i Virginia ogledala se u postavljanju lansera Mk 26 na potonje. Osim što su to dvostruki lanseri (California je imala jednostruke lansere Mk 13) omogućavali su lansiranje svih tada operativnih raketa PZO raketnog sustava Standard (vidi HV br. 106.). To su višenamjenski lanseri iz kojih su se mogli lansirati i protubrodski projektili Harpoon i protupodmornički ASROC.
ASROC je američki pokušaj da se površinskim ratnim brodovima osigura učinkovito oružje protiv nuklearnih podmornica koje su se tijekom pedesetih počele masovnije pojavljivati na svjetskim oceanima. U operativnu je uporabu ušao 1961. iako je još 1960. prvi sustav ugrađen na američki razarač Norfolk. Riječ je o nevođenoj raketi koja se ispaljuje iz lansera na unaprijed određenu točku koja je od broda udaljena namjanje 2 i najviše 9,97 kilometra. Iznad određene točke od rakete nosača odvaja se vođeno torpedo koje se spušta padobranom u more. Najčešće se rabe vođena torpeda Mk 44 ili Mk 46 kalibra 324 milimetra iako je raketu moguće opremiti i klasičnom ili nuklearnom bojnom glavom. Ne postoji podatak da je ASROC ikada borbeno korišten. Unatoč tome u uporabi je u više od deset ratnih mornarica.
Za neposrednu obranu od podmornica na svaki su bok postavili i dva trostruka torpedna aparata Mk 32 iz kojih su se lansirala torpeda Mk 46 Mod 5. Ta samonavodeća torpeda imaju maksimalni domet 11 km pri brzini od 40 čvorova.
Iako su se mogli lansirati i iz lansera Mk 26 na brodovima klase Virginia postavljena su dva četverostruka lansera protubrodskih projektila Tomahawk. Harpoon je vođeni projektil brzine leta 0,75 Macha i dometa 92 kilometra. Svaki je projektil opremljen bojnog glavom mase 227 kilograma. Završno vođenje na cilj obavlja se uz pomoć radara. Raketa je u inačici za brodove dugačka 5,2 metra i promjera tijela 343 mm. Masa u trenutku lansiranja joj je 526 kilograma te je pogodna za naoružavanje i manjih ratnih brodova.
Za neposrednu obranu broda na pramčanu i krmenu palubu postavljena su dva topa Mk 45 kalibra 127 mm. Svaki top ima masu od 21 691 kilogram te su primjereni za ugradnju na velike ratne brodove. Brzina paljbe im je 16 do 20 granata u minuti uz maksimalni domet od 14 848 metara protiv ciljeva u zraku i 23 697 metara protiv ciljeva na moru i kopnu. Klasična granata za taj top teži 31,75 kg. Zbog toga su topovi opremljeni automatskim punjačem u kojem je 20 granata spremno za brzo ispaljivanje.
Zadnju crtu obrane od protubrodskih projektila činila su dva proturaketna topnička sustava Phalnax CIWS kalibra 20 mm postavljena na krovu pramčanog nadgrađa iza pramčanog jarbola. Taj je sustav namijenjen za blisku obranu brodova od protubrodskih vođenih projektila. Zbog toga je opremljen radarom za pretraživanje i ciljanje te šestcijevnim topom kalibra 20 mm. Maksimalni domet mu je 1486 metara. Zahvaljujući topu brzine paljbe od 3000 granata u minuti pred projektil-cilj postavlja zavjesu od granata koju je teško probiti. Postavljanjem dva četverostruka lansera krstarećih projekila Tomahawk krstarice klase Virginia dobile su mogućnost taktičkog i strateškog udara na ciljeve duboko u kopnu jer ovi projektili imaju domet od čak 2225 kilometara. Bojna glava mase 454 kg može biti klasična ili nuklearna.

Zaključak
Kad je 10. studenog 1994. iz operativne uporabe povučena krstarica Arkansas američka ratna mornarica je ostala bez svoje zadnje krstarice na nuklearni pogon, projekta koji je 1956. počeo odobrenjem gradnje krstarice Long Beach. Ukupno je izgrađeno devet krstarica na nuklearni pogonon u pet klasa, od kojih su čak tri imale samo jedan brod. Prevelika cijena gradnje, osobito nuklearnog pogonskog sustava ne samo da su doveli do prekida njihove gradnje već i do prijevremenog povlačenja iz službe. U buduće će nuklearni pogon ostati rezerviran za nosače zrakoplova i podmornice.

Tomislav JANJIĆ