Više od trideset godina od kraja hladnog rata, geopolitička i sigurnosna situacija u svijetu opet je povećala opći strah od katastrofalnog sukoba. Najrazornije i najubojitije oružje koje je čovjek ikad izmislio opet izaziva povećan interes. U nadi i s vjerom da čovječanstvo nikad neće vidjeti puno, puno goru reprizu Hirošime i Nagasakija, u novom podlistku donosimo priču o njegovu razvoju…

Tijekom hladnog rata, a posebice od 29. kolovoza 1949., kad je SSSR prvi put uspješno testirao nuklearnu bombu, nuklearni rat smatran je, ako ne izvjesnim, onda mogućim. U nekim trenucima, kao što je bila kubanska kriza u listopadu 1962., i vrlo mogućim. Stoga ne iznenađuje da su školski planovi i programi za osmogodišnje i srednje škole širom svijeta imali uključeno obrazovanje o nuklearnoj opasnosti. Opće znanje o tom oružju, načinu djelovanja i zaštiti od njega bilo je zato na zadovoljavajućoj razini. Po novim su naseljima većih gradova zajedno s novim zgradama građena nuklearna skloništa. A onda se 1991. godine Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika raspao. Još prije toga ugasio se Varšavski pakt, koji je obuhvaćao europske zemlje pod sovjetskim utjecajem (u neku ruku i okupacijom). Jedna od posljedica bio je nestanak straha od nuklearnog armagedona. O nuklearnom oružju više se nije govorilo u javnosti. Tek se rijetko spominjalo, vezano uz poneku zemlju za koju bi se otkrilo ili tvrdilo da ima program razvoja nuklearnog oružja. No i tad je to bila tek novinska vijest. A onda je niz događaja više do trideset godina nakon raspada SSSR-a naglo povećao opći strah od nuklearnog rata. Posljedično, naglo se povećalo i zanimanje za nuklearno oružje.

Vrlo kratka povijest razvoja i uporabe

Znanstvenu teoriju nuklearne fizike utemeljila su dva britanska znanstvenika: nobelovci Ernest Rutherford (1871. – 1937.) i Frederick Soddy (1877. – 1956.). Iako je Rutherford rođen na Novom Zelandu, gotovo cijeli radni vijek proveo je u Engleskoj i Kanadi, tako da se danas uobičajilo nazivati ga engleskim ili britanskim znanstvenikom. Za razliku od Rutherforda, Soddy je doživio da se njegove nekad tek teoretske pretpostavke pretvore u najrazornije oružje, ali i u električnu energiju iz nuklearnih elektrana. Rutherford i Soddy postavili su 1902. godine teoriju radioaktivnog raspadanja, prema kojoj atomi radioaktivnih elemenata nisu stabilni, već se slobodno raspadaju i prelaze u atome drugih elemenata te pritom zrače radioaktivne čestice. Potom je 1933. britanski fizičar nobelovac James Chadwick (1891. – 1974.) otkrio neutron. Te je godine mađarski fizičar Leó Szilárd (1898. – 1964.) otkrio principe djelovanja nuklearne lančane reakcije, no nikad za to nije dobio Nobelovu nagradu. Szilárdova biografija ima sličnosti s onom Alberta Einsteina (1879. – 1955.). Židovskog podrijetla, nakon Prvog svjetskog rata odselio je u Njemačku. No, s dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine prebjegao je u Englesku. Tijekom 1939. napisao je poznato pismo, koje je potpisao Einstein, njegov kolega i suradnik iz Njemačke, koji se već bio udomaćio u SAD-u. U njemu je američkom političkom i vojnom vrhu naglašeno što prijeti ako bi nacionalsocijalisti u Njemačkoj prvi došli do oružja koje bi se baziralo na nuklearnoj lančanoj reakciji. I Szilárd i Einstein bili su itekako svjesni vrlo visoke razine tadašnje njemačke znanosti i snage tamošnje industrije. I bili su potpuno u pravu jer je 1938. godine upravo njemački kemičar nobelovac Otto Hahn (1879. – 1968.), otkrio znanstvene postavke nuklearne fisije. Time se njemačkim kemičarima i fizičarima otvorila mogućnost izrade nuklearnog oružja. Tek da spomenemo da je Hahn dobio Nobelovu nagradu 1944. godine upravo za otkriće nuklearne fisije. Tako je počela utrka u nuklearnom naoružanju koja i danas traje. Na zahtjev predsjednika Franklina D. Roosevelta (1882. – 1945.), američki Kongres tijekom 1940. donosi zakone o državnom nadzoru nad svim nuklearnim istraživanjima. To je do kraja operacionalizirano 28. lipnja 1941. formiranjem Ureda za znanstveno istraživanje i razvoj (Office of Scientific Research and Development – OSRD). Zadaće Ureda bile su: financiranje svih projekata naprednih oružja, njihova koordinacija i zaštita. Najtajniji od svih službeno će početi 1942. – Projekt Manhattan.

Širom Sjeverne Amerike

Do 2. prosinca 1942. sve su teorije o nuklearnoj fizici bile upravo to – tek teorije. A onda je tog dana proradio prvi nuklearni reaktor i ostvarena prva lančana nuklearna reakcija. Reaktor Chicago Pile-1 ili samo CP-1 nalazio se ispod tribina stadiona Stagg Field Čikaškog sveučilišta. Vođa projekta bio je još jedan nobelovac – profesor Arthur Holly Compton (1892. – 1962.). Danas većina tekstova i stručnih radova o CP-1 ističe da je pravi mozak bio talijanski fizičar nobelovac Enrico Fermi (1901. – 1954.). Uz Comptona i Fermija, glavni na projektu bio je spomenuti Leó Szilárd te njegov zemljak i sunarodnjak Eugene Wigner (1902. – 1995.), dobitnik Nobelove nagrade 1963. godine. Prvom probnom radu reaktora CP-1 nazočilo je 2. prosinca 49 najboljih američkih nuklearnih kemičara i fizičara. Da je nešto tog dana pošlo krivo, Projekt Manhattan ili se nikad ne bi ostvario ili bi jako kasnio. Danas je teško dokučiti veličinu Projekta Manhattan. To prije jer je sve trebalo ostati najstroža tajna. Međutim, u tome se nije uspjelo i njegove tajne našle su put do Moskve. No o tome poslije. Kad se danas spomene Projekt Manhattan, svi pomisle na Laboratorij Los Alamos jer su ondje izrađene prve nuklearne bombe. Međutim, Manhattan je obuhvaćao čak 17 velikih i još desetke malih laboratorija, proizvodnih pogona i rudnika. Projekt je nazvan po njujorškoj četvrti jer su se prvi uredi nalazili na tamošnjoj adresi 270 Broadway.

Jedan od najvažnijih pogona nalazio se u Kanadi. Točnije: u gradu Trailu u Britanskoj Kolumbiji. Ondje se od 1943. pa sve do 1956. nalazio pogon za proizvodnju teške vode, nužne za rad nuklearnih reaktora. Razvoju prvog nuklearnog oružja znatno je pridonio i kanadski Laboratorij Montreal. U njemu su zajednički radili kanadski i britanski znanstvenici, ali i njihovi kolege koji su pobjegli iz okupirane Europe. Kako se Laboratorij Montreal bavio u prvom redu razvojem nuklearnih reaktora, a to baš i nije mogao usred Montreala, od 1944. godine radio je novi laboratorij, nazvan Chalk River, smješten 180 kilometara sjeverozapadno od Ottawe. I danas je aktivan, a tamošnji znanstvenici uključeni su u izradu prvog mikromodularnog nuklearnog reaktora.

Procjene razornosti

Rad svih tih znanstvenika, inženjera, pa čak i rudara koji su kopali uranij u Kanadi, ali i u Kongu, na kraju je urodio prvom nuklearnom eksplozijom 16. srpnja 1945. u pustinji Jornada del Muerto u Novom Meksiku. Nulta točka bila je udaljena tek 130 kilometara od gradića Socorra. To potvrđuje da nitko od znanstvenika, uključujući i vođu projekta fizičara Roberta Oppenheimera (1904. – 1967.), nije shvaćao kakvu će snagu osloboditi. Bomba The Gadget (Naprava) imala je snagu 20 tisuća tona (20 kilotona) klasičnog eksploziva TNT-a. Na opće iznenađenje svih prisutnih, udarni val eksplozije osjetio se na udaljenosti od 160 kilometara i obuhvatio je zonu s gotovo 500 tisuća stanovnika. Razumljivo je zato da se danas Socorro na svojim službenim internetskim stranicama ne hvali tim događajem. Udarni val došao je čak do Albuquerquea, najvećeg grada Novog Meksika. Testiranja nuklearnih bombi u SAD-u otad će se provoditi na poligonima udaljenim barem 240 kilometara od prvih naseljenih područja, potom na poligonima na Tihom oceanu, a na kraju pod zemljom. Drugi svjetski rat u Europi je završio 8. svibnja. Međutim, Japan se nastavio boriti. Nakon što je Tokio odbio prihvatiti Potsdamsku deklaraciju (potpisao ju je SAD, Ujedinjena Kraljevina i Kina) i kapitulirati, bilo je jasno da će još stotine tisuća savezničkih vojnika izgubiti živote. Združeni stožer američkih oružanih snaga prihvatio je 25. travnja 1945. plan Downfall – napad i okupaciju Japana. Za ostvarenje Downfalla trebalo je okupiti 25 divizija u prvom ešalonu, i još toliko u drugom. Downfall se trebao sastojati od dvije operacije. Prva, nazvana Olympic, trebala je biti osvajanje Kjušua, trećeg po veličini i najjužnijeg od četiri velika japanska otoka. Drugi dio operacije nazvan je Coronet, a trebao je okončati rat osvajanjem Tokija. Združeni stožer izradio je i kalkulacije američkih gubitaka. One su se za operaciju Olympic trebale kretati između 456 i 515 tisuća ljudi, od kojih 120 do 135 tisuća poginulih. Za operaciju Coronet procjene su bile puno gore – milijun i dvjesto tisuća ljudi, od kojih čak 315 tisuća poginulih. Ne iznenađuje stoga da su se počele tražiti alternative.

Strašna alternativa

Admiral Ernest Joseph King (1878. – 1956.), vrhovni zapovjednik Američke ratne mornarice, zalagao se za pomorsku blokadu i pristup iscrpljivanju Japana. General Henry Harley Arnold (1886. – 1950.), zapovjednik zračnih snaga, zalagao se za nastavak masovnih bombardiranja. Iako je kombinacija pomorske blokade s masovnim bombardiranjem izgledala jako učinkovita, imala je veliku manu – nije osiguravala da će se Japan predati, posebno ne u kratko vrijeme. Svako produljenje rata povećavalo bi, uz ostalo, mogućnosti da Crvena armija zauzme još veći dio Azije. SSSR je 5. travnja 1945. optužio Japan da razvrgava Sovjetsko-japanski pakt o neutralnosti (nenapadanju) od 11. veljače 1941. godine. Istodobno je počeo gomilati vrlo velike snage prema tadašnjoj Mandžuriji i Koreji. U Washingtonu su bili sigurni da bi Staljin, nakon što bi oslobodio Mandžuriju, usmjerio Crvenu armiju prema Koreji, ali i Kini. Jedini način da ga se u tome onemogući bila je brza kapitulacija Japana. Franklin D. Roosevelt preminuo je 12. travnja 1945. i sa svim tim suočio se novi američki predsjednik Harry S. Truman (1884. – 1972.). Spoznavši da će baš on biti taj koji će poslati stotine tisuća Amerikanaca u smrt u pokušaju da se invazijom okonča Drugi svjetski rat, potražio je druge opcije. Procijenjeno je da bi najbolja bila uporaba nuklearnog oružja. Kao i danas, i 1945. godine odluka o uporabi nuklearnog oružja bila je isključivo u domeni samog vrha državne vlasti. Odluka o početku priprema za nuklearne napade na Japan donesena je 24. srpnja, znači dva dana prije objavljivanja Potsdamske deklaracije. To potvrđuje da Truman nije ni očekivao da bi je Tokio mogao prihvatiti. Odlukom je predviđeno da će nuklearno oružje biti uporabljeno nakon 3. kolovoza 1945. na gradovima Hirošimi, Kokuru, Niigatu ili Nagasakiju. Za krajnji odabir ciljeva zadužen je bio načelnik Združenog stožera George Catlett Marshall (1880. – 1959.).

Završetak rata

Prvi strateški bombarder u povijesti, B-29 Superfortress, koji je zapovjednik posade pukovnik Paul Tibbets (1915. – 2007.) nazvao Enola Gay po svojoj majci, poletio je 6. kolovoza 1945. s tihooceanskog otoka Tiniana prema Hirošimi. U preuređenom prostoru za bombe nosio je nuklearnu bombu Little Boy. Nuklearno punjenje od 63,5 kilograma obogaćenog uranija-235 prouzročilo je nuklearnu eksploziju čija je snaga naknadno procijenjena na 12 do 15 kilotona TNT-a. Doduše, na službenim internetskim stranicama Nacionalnog muzeja Američkog ratnog zrakoplovstva stoji podatak o snazi koja odgovara 20 kilotona TNT-a. Little Boy potpuno je razorio Hirošimu i prema najčešćim procjenama izravno ubio 66 tisuća stanovnika. Uključujući ozlijeđene te žrtve radijacije, ukupno je preminulo 140 tisuća ljudi.

Kako bi SAD prisilio Japan na kapitulaciju, nad Nagasakijem je 9. kolovoza detonirana nuklearna bomba Fat Man. Za razliku od Little Boya, Fat Man imao je nuklearno punjenje od obogaćenog plutonija-239. Nepunih 6,2 kilograma plutonija prouzročilo je eksploziju jačine 21 kilotone TNT-a. Gotovo u isto vrijeme, u ponoć 8. kolovoza 1945. godine Crvena armija pokrenula je napad na Mandžuriju i tako započela zadnju veliku kopnenu operaciju Drugog svjetskog rata. Napad SSSR-a i druga nuklearna bomba na kraju su prisilili Japan na kapitulaciju. Odluka o tome, na inzistiranje cara Hirohita (1901. – 1989.), donesena je 10. kolovoza u ranim jutarnjim satima. No skupina ratobornih časnika uspjela je spriječiti njezinu provedbu. Na kraju je 14. kolovoza car morao, na zajedničkom zasjedanju Vrhovnog vijeća za vođenje rata, Vlade i vojnog vrha, osobno donijeti odluku o kapitulaciji. Pokušaj vojnog udara u noći sa 14. na 15. kolovoza nije uspio. U nedjelju 2. rujna na palubi američkog bojnog broda Missouri japansko je izaslanstvo potpisalo kapitulaciju. Crvena armija nastavila je borbena djelovanja sve do 5. rujna i potpune okupacije Kurilskih otoka.

Tekst: Mario Galić