Staljinu je 1945. postalo itekako jasno da Sjedinjene Države posjeduju razarajuće oružje i zapovjedio je sovjetskim znanstvenicima da brzo razviju nešto slično. No oni su o nuklearnoj fizici i kemiji znali vrlo malo, pa su se poslužili podacima dobivenim od špijuna te znanjem njemačkih kolega. Uspjeli su četiri godine nakon SAD-a

Prva nuklearna eksplozija dogodila se 16. srpnja 1945. u Novom Meksiku. Izgleda da nije nimalo slučajno što je SAD izveo taj pokus ni 24 sata uoči Potsdamske konferencije. Skup u gradu kod Berlina trebao je biti vrhunac Staljinove vladavine. Usred okupirane Njemačke, Josif Visarionovič Džugašvili (1878. – 1953.) dočekuje vođe zapada kako bi s njima dogovorio crte razgraničenja, osnove administriranja okupiranih sila Osovine, ali i nastavak rata protiv Japana. Staljin je računao da će američki predsjednik Harry S. Truman (1884. – 1972.) biti vrlo ponizan i popustljiv kako bi osigurao napad Crvene armije na japanske snage u Mandžuriji te ih tako spriječio da brane japanske otoke. Međutim, američki ministar rata Henry Stimson (1867. – 1950.) dobio je obavijest o uspješnom testiranju prve nuklearne bombe već 17. srpnja, a službeno izvješće stiglo je u Potsdam 21. srpnja. Rezultiralo je time da je 26. srpnja objavljena Potsdamska deklaracija, koju je potpisao SAD, Ujedinjena Kraljevina i Kina, ali nije SSSR. Tijekom hladnog rata povjesničari naklonjeni komunizmu uglas su tvrdili da je Staljin jako dobro znao sve što se događalo u Projektu Manhattan te da ga vijest o prvoj nuklearnoj eksploziji nije iznenadila. Ostali tvrde da nije znao ništa te da se od te vijesti doslovno razbolio. Činjenica je da je Staljina u nastavku Potsdamske konferencije zamijenio Molotov.

Staljinu je bilo itekako jasno kakvo razarajuće oružje SAD posjeduje, te da od možebitnih planova oslobađanja cijele Europe neće biti ništa. Barem ne dok i SSSR ne ovlada jednakim tehnologijama i ne proizvede svoju prvu nuklearnu bombu. Nakon poraza nacističke Njemačke te kraja njemačkih planova o razvoju nuklearnog oružja, počela je nova utrka u nuklearnom naoružanju. Koja traje i danas.

Dostava tajnih dokumenata

Staljinu je jedini, ali divovski problem bilo to što su sovjetski znanstvenici o nuklearnoj fizici i kemiji znali vrlo malo. Nedovoljno da bi stvorili nuklearno oružje iako su prva istraživanja radioaktivnih elemenata u Rusiji započela još 1910. godine. Mineralog Vladimir Vernadski (1863. – 1945.) još je 1905. godine pozivao na istraživanje nalazišta uranija. Godine 1922. osnovan je Institut za radij u Petrogradu (današnji Sankt-Peterburg), koji je objedinio sva ta istraživanja. Međutim, problem je bio u tome što Staljin isprva nije shvaćao važnost nuklearnog oružja. Kad je 17. srpnja 1945. u Potsdamu spoznao o čemu je riječ, moglo bi se reći da je već bilo kasno. Ne čudi stoga da je zapovjedio da prioritet postane razvoj prve sovjetske nuklearne bombe. Da bi to osigurao, na čelu programa postavio je već 22. kolovoza 1945. svojeg najodanijeg (i najozloglašenijeg) čovjeka – Lavrentija Beriju (1899. – 1953.).

Sjedinjene Države očekivale su da će sovjetski znanstvenici uspjeti riješiti probleme razvoja nuklearnog oružja 1954. ili najranije 1953. godine. No nisu računale s tim da će sovjetske obavještajne službe pronaći način da se domognu planova i izračuna potrebnih za izradu nuklearne bombe. U različitim se izvorima spominje nevjerojatan broj znanstvenika koji su prenosili nuklearne tajne sovjetskim špijunima. Već 1941. godine britanski diplomat Donald Maclean (1913. – 1983.) predao je sovjetskim špijunima primjerak dokumenta s izvješćem o uraniju. Dokument se bavio počecima nuklearnog programa, teoretskim opisom nuklearne bombe, ali i važnosti početka proizvodnje obogaćenog uranija-235. Maclean je prebjegao u Moskvu 1951. godine.

Drugi je špijun zaslužan za ubrzanje razvoja sovjetskog nuklearnog oružja njemački fizičar Klaus Fuchs (1911. – 1988.). Još kao student postao je član njemačke komunističke stranke. Kad su nacionalsocijalisti 1933. osvojili vlast u Njemačkoj, pobjegao je u Englesku kako bi izbjegao zatvor. U kolovozu 1942. dobio je britansko državljanstvo, a u kolovozu 1944. postao dio Projekta Manhattan. Ondje je radio na projektu razvoja bombe Fat Man, bačene na Nagasaki. I danas je jasno da je prva sovjetska nuklearna bomba praktički bila njezina kopija. Nakon rata vratio se u Ujedinjenu Kraljevinu kao ugledan znanstvenik te je radio na razvoju britanskog nuklearnog oružja. Sve do siječnja 1950., kad je uhićen. Dobio je zapravo mizerno malih 14 godina zatvora (odslužio je samo devet) jer je istražiteljima otkrio imena četvero američkih državljana: Harryja Golda (1910. – 1972.), Davida Greenglassa (1922. – 2014.) te Juliusa (1918. – 1953.) i Ethel Rosenberg (1915. – 1953.). Svi su osuđeni za špijunažu, a bračni par Rosenberg je pogubljen. Nakon što je pušten iz zatvora, Fuchs se preselio u Istočnu Njemačku. Dobio je titulu akademika te mu je dodijeljeno najviše odlikovanje – Orden Karla Marxa.

Ne ide jednostavno

Podaci koje je Klaus Fuchs dostavljao sovjetskim špijunima ubrzali su sovjetski nuklearni program. No nisu bili jedini. Amerikanac Oscar Seborer (1921. – 2015.) manje je spominjan, ali također je imao udio u špijunaži. Rođen u New Yorku, studirao je elektrotehniku na Državnom sveučilištu Ohio. Za Projekt Manhattan odabran je 1942. godine. Dok je radio u Nacionalnom laboratoriju Los Alamos u Novom Meksiku, Seborer je, prema dokumentima, pomogao izraditi neke od najvažnijih odlika prvog nuklearnog oružja, uključujući i ono najteže za izradu – upaljač. Dizajnirao je nevjerojatno kompliciran okidač implozije, što je bilo potrebno za aktiviranje fisijske reakcije koja pokreće nuklearnu eksploziju. Njegovi uvidi pomogli su inženjerima Projekta Manhattan da brzo smanje dimenzije bojne glave, što je omogućilo korištenje u prenosivom oružju, koje je na kraju postavljeno na vrh rakete i bačeno iz zrakoplova. Seborer je, međutim, proslijedio sovjetskim špijunima sve izračune i nacrte. Zahvaljujući tome sovjetski znanstvenici nisu morali godinama rješavati problem upaljača, nego samo kopirati ga. Da je Oscar Seborer bio sovjetski špijun, otkrilo se tek kad je s obitelji 1951. godine prebjegao u SSSR.

Doprinos Seborera razvoju sovjetskog nuklearnog oružja bio je jako velik, ali nije bio jedini. Niti najveći. To mjesto pripada još jednom Njujorčaninu, koji se zvao Theodore Alvin Hall (1925. – 1999.). Kao mladi genij za matematiku i fiziku, Hall je sa 18 godina postao ne samo član Projekta Manhattan već je izračunavao ili provjeravao izračune kolega za sve najvažnije dijelove bombe Fat Man. Preko cimera iz studenskih dana i komunista Savillea Saxa (1924. – 1980.), Hall je sve te izračune dostavio SSSR-u. Oni su po njima napravili prvu sovjetsku nuklearnu bombu. Dakle, kad je 29. kolovoza 1949. eksplodirala prva sovjetska nuklearna bomba, njezini očevi nisu bili samo sovjetski znanstvenici, već i Klaus Fuchs, Oscar Seborer, Theodore Hall i mnogi drugi koji su iz raznoraznih razloga bili voljni riskirati slobodu da bi SSSR-u dostavili američke nuklearne tajne.

No, ni uza svu tu špijunažu i curenje podataka, razvoj sovjetske nuklearne bombe nije išao glatko. Kad je Staljin konačno shvatio važnost nuklearnog oružja i zapovjedio njegovu hitnu proizvodnju, tamošnji nuklearni znanstvenici imali su dva golema problema. Jedan je bio kako razumjeti i uspješno primijeniti enorman broj planova, nacrta i proračuna koji su dolazili preko obavještajnih kanala. Drugi problem bio je podjednako velik, ako ne i veći – gdje nabaviti nuklearno gorivo?

Prvi problem djelomično je riješen onako kako je bilo uobičajeno u SSSR-u neposredno nakon Drugog svjetskog rata – korištenjem znanja zarobljenih njemačkih stručnjaka. Manfred von Ardenne, Gustav Hertz, Peter Adolf Thiessen, Max Volmer, Nikolaus Riehl, Karl-Hermann Geib, Heinz Barwich, Ludwig Bewilogua, Georg Robert Döpel, Wilhelm Eitel, Reinhold Reichmann, Gustav Richter, Karl Günter Zimmer te još dvjestotinjak Nijemaca iskorišteni su za ubrzavanje razvoja prve sovjetske nuklearne bombe.

Bila bi velika nesreća

Iako je direktor Projekta Manhattan američki general-bojnik Leslie Groves (1896. – 1970.) prije okončanja Drugog svjetskog rata pokušao doći do svih njemačkih zaliha uranija, u tome nije u potpunosti uspio. Doduše, uspio je prebaciti 1200 tona uranijeve rude koja se nalazila u rudniku soli kraj Staßfurta sjeverno od Leipziga, prije nego što je tamo došla Crvena armija. Međutim, nije uspio doći do uranija koji se nalazio u Austriji, ponajviše u Beču. Sovjeti su u bečkoj zgradi industrijske tvrtke Auergesellschaft našli 340 kilograma metalnog uranija. U pogonu te tvrtke u Oranienburgu na sjeveroistoku Njemačke pronašli su gotovo 100 tona uranijeva oksida.

Međutim, činjenica je da prva sovjetska nuklearna bomba RDS-1 nije bila napunjena uranijem-235, već plutonijem-239, koji se može dobiti samo proizvodnjom u nuklearnim reaktorima. To upućuje na mogućnost da je Crvena armija negdje u okupiranim dijelovima Njemačke, ili možda Austrije, pa čak i Čehoslovačke, našla veću količinu plutonija. Vrlo je mala vjerojatnost da su sovjetski stručnjaci bili odlučili napuniti prvu nuklearnu bombu gorivom čija je proizvodnja puno kompliciranija i zahtijeva dulje vrijeme nego proizvodnja uranija-235. To prije jer Staljin nije lako opraštao neuspjehe. Sovjetska vlada donijela je 9. travnja 1946. odluku da se upravljanje razvojem nuklearnog oružja i nuklearne tehnologije centralizira u Konstruktorskom birou 11, poznatijem kao KB-11. Smjestili su ga u ruski gradić Sarov oko 450 km istočno od Moskve, koji je time postao zatvorena zona. Kako bi se što više prikrilo pravo područje rada KB-11, u službenim se dokumentima navodilo da radi na razvoju raketnih motora. Tako je projekt razvoja nuklearne bombe s teškim gorivom dobio oznaku RDS-1, a s lakim gorivom RDS-2. Sve komponente bombe RDS-1 bile su dovršene do siječnja 1949. Završna testiranja obavljena su od siječnja do kolovoza te godine. Mjesto za nuklearni poligon nije odabrano u Ruskoj, već u Kazaškoj SSR. Poligon je nazvan Semipalatinsk-21, a bio je udaljen oko 170 kilometara od istoimenoga grada (danas Semej).

Da se osobno uvjeri u (ne)uspješnost pokusa te na licu mjesta odredi kazne ili nagrade, Lavrentij Berija stigao je na poligon tri dana prije, 26. kolovoza. Završno slaganje bombe RDS-1 dovršeno je 29. kolovoza i postavljena je na 30 metara visok toranj. U sedam ujutro bomba je detonirana. Na oduševljenje Berije i olakšanje svih ostalih. Berija je pritom navodno izjavio: “Bila bi velika nesreća da nije uspjelo.” Svi prisutni jako su dobro znali kakva i čija bi to bila nesreća.

Kako je RDS-1 bio vjerna kopija američke nuklearne bombe Fat Man, logično je da je proizveo identično jaku eksploziju, ekvivalent 21 kilotone TNT-a. Još je puno jača bila sekundarna eksplozija, kad su u Washingtonu doznali za bombu. Ondje su, naime, vjerovali da SSSR neće imati nuklearno oružje barem još četiri godine. SAD je za to vrijeme namjeravao razviti još jače termonuklearno oružje i tako povećati prednost. Da su se ostvarila američka predviđanja, to bi tako i bilo, jer je prva termonuklearna eksplozija na tihooceanskom atolu Enewetaku izvedena 1. studenog 1952. Aktivirana je američka termonuklearna bomba Ivy Mike, koja je prouzročila eksploziju jačine 10,4 megatona TNT-a.

---

Ostali sudionici

Zahvaljujući prije svega suradnji s SAD-om, Ujedinjena Kraljevina napravila je prvu nuklearnu bombu već 1952. godine. Francuskim znanstvenicima to će uspjeti 1960., a kineskim 1964. godine. Indija će prvu nuklearnu bojnu glavu uspješno testirati 1974., a Pakistan 1998. godine. Demokratska Narodna Republika Koreja (Sjeverna Koreja) prvi uspješni nuklearni test obavila je 2006. godine. Izrael nikad nije službeno priznao da ima nuklearno oružje iako mnogi izvori navode da ga je prvi put uspješno testirao 1979. godine (tzv. incident Vela).

---

TEKST: Mario Galić