Iako bi nuklearne i termonuklearne eksplozije prouzročile strašna razaranja, jasno je da bi pravi problem mogućeg svjetskog nuklearnog sukoba za sve koji bi ga preživjeli bila radijacijska kontaminacija, koja bi trajala desetljećima nakon što bi rat završio

U lipnju 2024. u svijetu je bilo više od 12 000 nuklearnih bojnih glava, i to najviše u Rusiji (5580) i SAD-u (5044). Od toga ih je više od 9000 bilo spremno za borbenu uporabu. Procjenjuje se da je u svakom trenutku više od 2000 nuklearnih bojnih glava spremno za uporabu u nuklearnim snagama SAD-a, Rusije, Francuske i Ujedinjene Kraljevine. Tomu treba pridodati i nekoliko stotina nuklearnih bojnih glava iz Indije, Pakistana i Sjeverne Koreje. Iako nije potvrđeno, vjeruje se da Izrael ima najmanje 90 nuklearnih bojnih glava. Kineske nuklearne snage imaju oko 500 nuklearnih bojnih glava, no one, prema tvrdnjama Pekinga, nisu raspoređene u postrojbe. Tim brojevima treba pridodati i nekoliko tisuća taktičkih nuklearnih bojnih glava namijenjenih ugradnji u balističke projektile srednjeg i malog dometa te ispaljivanju iz haubica. Iako se smatralo da je s okončanjem hladnog rata i raspadom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) zauvijek nestala opasnost od nuklearnog rata, o njoj se zadnje dvije i pol godine opet govori. Dapače, o uporabi nuklearnog oružja u zadnjih se 30 mjeseci govori kao da smo, recimo, u 1960-im. Kako se tijekom hladnog rata smatralo da je opasnost od nuklearnog rata vrlo velika, obrazovanje stanovništva o toj temi obavljalo se na vrlo širokoj osnovi, već u osnovnim školama. Zadnja tri desetljeća, budući da se vjerovalo da je opasnost od nuklearnog rata iza nas, to je obrazovanje ukinuto u brojnim zemljama. Stoga vrlo velik broj ljudi nije upoznat s mogućim posljedicama masovne uporabe nuklearnog oružja.

Početna razaranja

Za početak moramo se ukratko vratiti na principe djelovanja nuklearnog oružja o kojima smo opsežnije pisali u podlistku. U nuklearnim bojnim glavama princip djelovanja je fisija. U termonuklearnim bojnim glavama to je fuzija, koja je potaknuta fisijom. Fuzijska eksplozija oslobađa znatno veću razinu energije od fisijske. Bez obzira na to o kojoj se vrsti nuklearne eksplozije radi, učinci su uvijek jednaki – toplinsko djelovanje, udarni val i radijacijska zagađenost (kontaminacija). Toplinsko djelovanje i udarni val stvaraju se tijekom eksplozije i vrlo kratko traju, ali izazivaju velika razaranja. Zbog specifičnog načina širenja i dugog trajanja dugoročno puno razornije posljedice ima – radijacija. Temperature koje se stvaraju tijekom nuklearne i termonuklearne eksplozije u središtu dosežu nekoliko milijuna Celzijevih stupnjeva. Na rubovima su znatno niže, nekoliko tisuća Celzijevih stupnjeva, ali još uvijek dovoljne za taljenje svih vrsta metala. Tu je i udarni val, čiji razorni učinak ponajviše ovisi o energiji oslobođenoj tijekom nuklearne eksplozije. Kao primjer uzmimo eksploziju nuklearne bojne glave snage 20 kilotona TNT-a (snaga koja je oslobođena tijekom napada na Hirošimu i Nagasaki), te nuklearne bojne glave snage 550 kilotona TNT-a. Pritom se nuklearna eksplozija nad japanskim gradovima dogodila na visini od 610 metara, a nuklearna eksplozija snage 550 kt TNT-a bila bi na visini od 2440 metara.

Pri snazi eksplozije od 20 kt udarni val razbio bi stakla na prozorima te staklene fasade na zgradama udaljenim najmanje 15 km. Udarni val eksplozije snage 550 kt jednak bi učinak imao na udaljenosti od najmanje 27 km. S obzirom na specifičnost gradnje mnogih današnjih zgrada, koje su višekatnice s velikim staklenim prozorima, realnija procjena jest da bi manja eksplozija nanijela štetu na udaljenosti od 17,5 km, a snažnija na 53 km. Pritom treba uzeti u obzir da bi do loma stakla došlo trenutačno, uz vrlo velik broj krhotina koje bi letjele u svim smjerovima kao šrapneli. Potpuna zona razaranja prouzročena udarnim valom pri manjoj eksploziji bila bi 1,8, a pri jačoj pet kilometara od središta eks-plozije. Nuklearna bojna glava od 20 kt prouzročila bi teška razaranja na udaljenosti od 2,5 km, a ona od 550 kt na sedam kilometara od središta eksplozije. Umjerena zona razaranja za slabiju bila bi do 6,5 km, a za jaču 12 km od središta eksplozije. Iako bi obje eksplozije oslobodile jednaku količinu toplinske energije (25 cal/cm²), jača eksplozija imala bi znatno veću zonu razornog djelovanja. Toplinska energija eksplozije snage 20 kt TNT-a imala bi razorni učinak na udaljenosti od dva kilometra. Toplinski razorni učinak nuklearne eksplozije od 550 kt protezao bi se na udaljenost od 14 km od središta eksplozije. Za život opasne opekline eksplozija snage 20 kt nanijela bi živim bićima na udaljenosti od tri, a ona od 550 kt na udaljenosti od 16 km.

Sjećanje na Černobil

Razina ionizirajućeg zračenja koja prouzročuje tešku radijacijsku bolest i akutni radijacijski sindrom kod nuklearne eksplozije snage 20 kt bila bi minimalno dva kilometra. Kod nuklearne eksplozije snage 550 kt bila bi najmanje četiri kilometra. S obzirom na to da radijacija prodire kroz materijale, zahvatila bi i ljude koji bi bili zaštićeni od udarnog i toplinskog djelovanja. Radijacijska bolest je, prema definiciji koju donosi Hrvatska enciklopedija, skup simptoma koji se javljaju u organizmu nakon ozračenja, tj. izloženosti ionizacijskom zračenju. Visoke doze tog zračenja izazivaju niz promjena u našim stanicama, koje oštećuju ili prekidaju rad cijelih organskih sustava. Sve to dovodi do teške bolesti ili do smrti ozračene osobe. Kod ljudskih bića na zračenje su najosjetljivije stanice koje se brzo dijele: limfociti, stanice reproduktivnih organa, koštane srži, crijeva… Ozbiljnost radijacijske bolesti ovisi o dozi ozračenja. Logično je da je ona teža što je doza ozračenja veća.

Dodatan problem nakon nuklearne eks-plozije donijelo bi naknadno radijacijsko djelovanje, koje nastaje kao posljedica oslobođenih materijala s visokim stupnjem radijacije. U trenutku nuklearne eksplozije stvara se velika količina prašine odnosno vodene pare, koja se onda diže u više slojeve atmosfere (tzv. gljiva) te širi radijacijsko djelovanje stotinama i tisućama kilometara daleko. Kod nekoliko nuklearnih eksplozija to čak i nije globalni problem, no kad bi došlo do nuklearnog (trećeg svjetskog) rata s djelovanjem stotina ili čak tisuća nuklearnih i termonuklearnih bojnih glava, širenje radijacije preko prašine i vodene pare vrlo brzo bi dovelo do radijacijske kontaminacije širom Zemljine kugle. Pritom se mora uzeti u obzir da bi dio nuklearnih eksplozija, slučajno ili namjerno, teško oštetio nuklearne elektrane pri čemu bi došlo do havarija nuklearnih reaktora i širenja zračenja.

Tijekom havarije nuklearnog reaktora u Černobilu 26. travnja 1986. došlo je do oslobađanja vrlo velike količine radioaktivnog materijala. Najveći dio ispuštenog materijala nataložio se u blizini nuklearke kao prašina i krhotine, a lakši materijal vjetar je odnio preko Ukrajine, Bjelorusije i Rusije sve do Skandinavije i ostatka Europe. Velike površine Europe, od kojih je 71 posto u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini, bile su kontaminirane radiocezijem. Oko 6,8 milijuna ljudi živjelo je u kontaminiranim područjima, a od tog je broja njih 270 000 živjelo u jače kontaminiranim. Velike količine radioaktivnih čestica podigle su se na visinu od 1500 metara i nošene vjetrom krenule na put od stotina kilometara. Černobil je od Zagreba udaljen više od 1200 kilometara, no tamošnja je radijacija stigla do nas za samo nekoliko dana.

 Svega jedan sat

Iako bi neposredne posljedice nuklearnih i termonuklearnih eksplozija bile grozne, jasno je da bi pravi problem mogućeg trećeg svjetskog sukoba za sve koji bi ga preživjeli bila radijacijska kontaminacija, koja bi trajala desetljećima nakon što bi on završio. A bio bi to najkraći rat u povijesti: ne bi trajao dulje od sata. Naime, interkontinentalnim balističkim projektilima, ovisno o udaljenosti cilja, treba od 30 do 45 minuta da od trenutka lansiranja povratni moduli dopreme nuklearne/termonuklearne bojne glave do cilja. Unutar tog vremena napadnuti ima rok za odgovor jednakom mjerom i lansiranje svojih interkontinentalnih balističkih projektila. Vojni izvidnički sateliti koji kruže oko Zemlje otkrivaju lansiranje interkontinentalnog balističkog projektila još dok izlazi iz silosa ili napušta podmornicu. Kašnjenje početka uzvratnog napada može biti izazvano samo političkim razlozima. U svakom slučaju, sve bi bilo gotovo za manje od sata. Oni koji bi preživjeli nuklearne eksplozije, bilo da su se našli na područjima Zemlje gdje nije bilo njihova neposrednog djelovanja, bilo da su se sklonili u odgovarajuća skloništa, vrlo brzo bi se našli u okruženju krajnje nepovoljnom za opstanak. Zrak, voda i hrana bili bi kontaminirani najmanje 30 godina.

(završetak podlistka)

---

Nakon svega – nuklearna zima

Nuklearna zima naziv je za teoriju koja opisuje klimatski efekt nuklearnog rata. Nju bi, kao prvo, izazvao dim koji bi nastao kao posljedica mnogobrojnih požara prouzročenih toplinskim, ali i razarajućim djelovanjem nuklearnih eksplozija. To posebno vrijedi za gusti crni dim koji nastaje izgaranjem nafte i naftnih prerađevina te gume, plastike i sličnih proizvoda. Sunce bi ga zagrijavalo i dizao bi se u više slojeve atmosfere, gdje bi ostao godinama. Tomu treba pridodati golemu količinu prašine koju bi podigle nuklearne eksplozije, kao i dim koji bi se počeo širiti zbog šumskih i prerijskih požara prouzročenih termonuklearnim eksplozijama. Ta bi se mješavina raširila uokolo i spriječila Sunčeve zrake da dopru do Zemljine površine. Rezultat bi bio globalni pad temperature, znatno manje oborina i smanjena količina Sunčeve svjetlosti (vječna tama). Posljedice bi bile znatno manji prinosi žitarica i drugih ratarskih proizvoda, što bi izazvalo opću glad. Teoretski izračuni pokazuju da bi već lokalni sukob dviju manjih nuklearnih sila izazvao poremećaj atmosfere koji bi imao globalne učinke. Veliki svjetski nuklearni sukob izravno bi utjecao na sve na Zemlji bez obzira na to je li izravno zahvaćeno nuklearnim eksplozijama. Veliko je pitanje koliko bi nuklearna zima trajala. Erupcija vulkana Tambora u Indoneziji trajala je od 5. do 23. travnja 1815. Količina dima i prašine koju je izbacila u atmosferu spustila je globalnu temperaturu za 0,5 Celzijevih stupnjeva. Iduća je godina, 1816., nazvana godinom bez ljeta jer je mraz u srpnju i kolovozu bio redovita pojava na sjevernoj polutki. Stotine ili tisuće nuklearnih eksplozija izbacile bi u atmosferu stotine puta više dima i prašine od Tambore. Stoga bi mogla potrajati četiri do pet godina. Rezultat nuklearne zime bio bi usporediv s udarom golemog asteroida koji je prije 65 milijuna godina pogodio poluotok Yucatán u Meksiku i istrijebio dinosaure. A pritom nije bilo nuklearnog zagađenja.

---

TEKST: Mario Galić