Od 1945. pa do sredine 1960-ih glavno sredstvo prijenosa nuklearnog oružja do ciljeva bili su avioni. Promjenu u tom trendu nagovijestilo je lansiranje prvog umjetnog satelita, nazvanog Sputnjik 1

Prvo nuklearno oružje izrađeno je kao gravitacijska bomba. Prva uporabljena nuklearna bomba, Little Boy bačen na Hirošimu, bila je duga tri metra, promjera 71 cm i mase 4400 kg. Bila je taman dovoljno kratka da stane u prednji prostor za bombe aviona B-29 Superfortress. Ni masa nije bila problem jer su Superfortressi mogli sa 5400 kilograma bombi preletjeti više od 2600 kilometara. Međutim, nuklearna bomba Fat Man, koja je bačena na Nagasaki, nije bila tako mala i kompaktna. Duljina nije bila problem jer je iznosila 3,3 metra. No promjer tijela bio je čak metar i pol. Zbog toga je Fat Man morao biti smješten u prednji prostor za bombe, koji je bio jako modificiran. Masa Fat Mana bila je 4670 kilograma. Prva sovjetska nuklearna bomba, RDS-1, zapravo je bila kopija Fat Mana. No zanimljivo je da je prvi sovjetski strateški bombarder bio Tupoljev Tu-4, vjerna kopija američkog B-29 Superfortressa. Prvi prototip prvi je put poletio 19. svibnja 1947., a u operativnu je uporabu Tu-4 uveden 1949. godine. Točno na vrijeme za prve sovjetske nuklearne bombe.

Sovjetska žurba

Od 1945. pa do sredine 1960-ih glavno sredstvo prijenosa nuklearnog oružja do ciljeva bili su bombarderi. Američke strateške snage vrlo brzo su zamijenile B-29 Superfortress puno većim bombarderima, koji su vrlo kratko koristili kombinaciju klipnih mlaznih motora, da bi onda potpuno prešli na mlazni pogon. B-36 Peacemaker tvrtke Convair prvi je bombarder namjenski razvijen za uporabu nuklearnog oružja. Prvi je prototip poletio 8. kolovoza 1946. U operativnu uporabu uveden je za samo dvije godine, što najbolje pokazuje koliko se Američkom ratnom zrakoplovstvu, koje je tada još bilo u sastavu KoV-a, žurilo. Kako bi ostvarili dostatan borbeni dolet, ali i nosivost, imali su kombinaciju od šest zvjezdastih klipnih motora Pratt & Whitney R-4360 Wasp Major (pojedinačne snage 2800 kW) i četiri turbomlazna motora General Electric J47 (pojedinačnog potiska 23 kN). Prvi turbomlazni motori imali su (pre)veliku potrošnju i vrlo nisku pouzdanost. Stoga su se J47 na Peacemakerima trebali koristiti samo prilikom polijetanja. Međutim, posade su otkrile jednu zanimljivost. Kad su letjeli na 15 tisuća metara te startali J47, uz napola pune spremnike, kao što bi imali tijekom eventualnog borbenog djelovanja iznad SSSR-a, najveća brzina prelazila bi 700 km/h. To je bilo prebrzo za sovjetske lovce-presretače.

S nosivošću od 33 tone (maksimalno 39), avioni B-36 u velikim su spremnicima mogli ponijeti dvije termonuklearne bombe MK-17. S duljinom od 7,52 i promjerom 1,56 metara, masa MK-17 iznosila je 19 277,7 kilograma. Razorna moć bila je između 15 i 20 megatona TNT-a. Ukupno je proizvedeno 385 Peacemakera, premda nisu svi bili namijenjeni borbenoj uporabi. Iako su mogli nositi i konvencionalne gravitacijske bombe, nikad nisu borbeno djelovali. Ostali su u operativnoj uporabi do veljače 1959.

Samo jedna bomba

Prvi strateški bombarder s isključivo mlaznim pogonom konstruirala je tvrtka Boeing. Njezin je B-47 Stratojet prvi put poletio 17. prosinca 1947. Pokretalo ga je šest turbomlaznih motora General Electric J47 (pojedinačnog potiska 32 kN). Zahvaljujući njima B-47 imao je najveću brzinu od 977 km/h i brzinu krstarenja od 896 km/h. Operativni vrhunac leta službeno je bio 12 300 m, međutim, pravi operativni vrhunac leta bio je 12 800 m. Ne čini se velikom razlikom, no tih 500 metara moglo je značiti most između preživljavanja i obaranja jer su tadašnji sovjetski lovci-presretači bili naoružani isključivo topovima i strojnicama. Najubojitije oružje koje su Stratojeti mogli nositi bila je termonuklearna bomba MK-41/B-41, duljine 3,46 m, promjera tijela 1,32 m te mase 4840 kg. MK-41 imala je razarajuću snagu od 25 megatona TNT-a. Stratojeti su mogli ponijeti po jednu MK-41. Međutim, mogli su ponijeti po dvije nuklearne bombe MK-15, svaku snage 3,8 megatona TNT-a. To je bilo dovoljno da se razore i najveći svjetski gradovi zajedno sa širom okolicom.

Američka ratna mornarica željela je također postati dio američkih nuklearnih snaga. Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih to je bilo moguće ostvariti jedino strateškim bombarderom koji će djelovati s nosača zrakoplova. Zbog toga je tvrtka Douglas Aircraft Company dobila 1949. ugovor da za Američku ratnu mornaricu razvije strateški bombarder A-3 Skywarrior. Prvi prototip prvi je put poletio 28. rujna 1952. S obzirom na to da su morali djelovati s paluba nosača zrakoplova, ne iznenađuje da su Skywarriori bili mali avioni pokretani s dva turbomlazna motora Pratt & Whitney J57 pojedinačnog potiska 47 kN. Najveća brzina bila je (za to vrijeme) jako dobrih 980 km/h, a brzina krstarenja još boljih 960 km/h. Problem je bio vrlo mali borbeni dolet od 3300 kilometara i mala korisna nosivost od 5800 kilograma. Zbog toga je mogao ponijeti samo jednu nuklearnu bombu. Skywarrior je vrlo kratko ostao u ulozi strateškog palubnog bombardera. Već 1964. naslijedio ga je North American A-5 Vigilante, no ni on nije dugo bio strateški palubni bombarder. A-3 intenzivno je korišten u Vijetnamu. Najdulje je u operativnoj uporabi – sve do 1991. godine, ostala izvedenica za elektroničko izviđanje EA-3B.

Marija i Tatjana

Tu-4 bio je zastario već u trenutku kad je poletio prvi prototip: 19. svibnja 1947. Stoga je SSSR uložio goleme napore da u što kraćem vremenu razvije pravi strateški bombarder. Projektni biro Tupoljev uspio je u kratkom roku razviti čak dva – Tu-16 i Tu-95. Tu-16 dvomotorni je strateški bombarder čiji je prvi prototip prvi put poletio 27. travnja 1952. Pokretan dvama golemim turbomlaznim motorima Mikulin AM-3 (pojedinačnog potiska 93,2 kN) mogao je na velikim visinama postići brzinu od 1050 km/h. Brzina krstarenja bila mu je 850 km/h. Iako velik (duljine 34,8 m i najveće poletne mase 79 t), imao je ograničen borbeni polumjer djelovanja, tek 3500 km. To nije bilo dovoljno da poleti iz neke od sibirskih zrakoplovnih baza, dođe do cilja u SAD-u i vrati se u bazu. Uvijek je, naravno, postojala opcija da zapovjedništvo niti ne očekuje da se bombarderi vrate iz misije. Ipak bi to bio početak novog svjetskog rata. Tu-16 još je uvijek u operativnoj uporabi. Doduše, ne izvorni sovjetski avioni, već vjerna kineska kopija H-6. Kineska zrakoplovna industrija trenutačno razvija novi strateški bombarder. Dok se to, međutim, ne dogodi, jedini tamošnji strateški bombarder i dalje je H-6. Kad je 12. studenog 1952. prvi put poletio prvi prototip Tu-95, nitko nije očekivao da će, uz američki B-52, postati najdugovječniji borbeni avion na svijetu. Dapače, činilo se da je tek prijelazno rješenje do dolaska puno naprednijih bombardera. Pokretan četirima turboelisnim motorima Kuznjecov NK-12MV (pojedinačne snage 11 000 kW), ima borbeni polumjer djelovanja 6500 km. Stoga ne iznenađuje da je vrlo brzo razvijena izvedenica Tu-142. To je mornarički izvidnički avion namijenjen nadzoru oceanskih prostranstava. Avioni Tu-16 i Tu-95 bili su u početku operativne uporabe naoružani nuklearnim bombama RDS-3 Marija. Preciznije, inačicom RDS-3T Tatjana, koja je imala razornu snagu od 41,2 kilotone TNT-a. RDS-3T prva je sovjetska nuklearna bomba koja je, da tako kažemo, ušla u serijsku proizvodnju. Tatjana je u arsenal sovjetskih nuklearnih snaga ušla 1953. godine.

A sad nešto sasvim drugo

Razvoj strateških bombardera baš se bio zahuktao 1950-ih kad je Sovjetski Savez 4. listopada 1957. u velikom stilu s raketodroma (kozmodroma) Bajkonur u Kazaškoj SSR doslovno raketirao prvi umjetni satelit Sputnjik 1 u svemir. Doduše, Sputnjik 1 nije otišao daleko. U vrlo niskoj orbiti obišao je Zemlju čak 1440 puta u 22 dana. Zapadnim političarima, generalima, te mnogim drugima bilo je odmah jasno da ako Sovjeti mogu lansirati satelit koji 22 dana kruži oko Zemlje, onda jednakom raketom mogu u svemir raketirati i nuklearno oružje koje će pogoditi bilo koji dio Zemljine kugle. Prva je posljedica to da se zapadom proširila panika. Druga je posljedica to da je počela potpuno nova faza utrke u nuklearnom naoružanju.

Bombarderi su tako doslovno preko noći zastarjeli, a svi su željeli interkontinentalne balističke projektile. Što većeg dometa, to bolje. Problem je bio u tome što su ih Sovjeti već imali, a Amerikanci nisu. Sputnjik 1 u svemir je ponijela raketa R-7 Semjorka (8K71). Ona nije razvijena da bi u svemir ispucavala lopte mase 84 kilograma, već da bi do Sjedinjenih Američkih Država prenijela termonuklearne bojne glave. A one nisu bile male. KB-11 bila je duga 7,27 metara i imala je masu od 5,3 do 5,5 tona. Jačina eksplozije lakše inačice bila je samo tri, a teže čak pet megatona. Težu bojnu glavu mogla je prenijeti na udaljenost od 8000, a onu nešto lakšu još malo dalje – 8800 kilometara. Jedini problem krio se u tome što je izrada Semjorke bila vrlo zahtjevna, spora i (pre)skupa. Usto, kako je najveća masa pri polijetanju iznosila 280 tona, bila je nepogodna za vojnu uporabu. Stoga je u vojnoj operativnoj uporabi bila tek nekoliko godina. Međutim, odlično je poslužila za lansiranje svega potrebnog u svemir. I još uvijek se koristi za tu namjenu. R-7 zamijenjen je već 1962. interkontinentalnim balističkim projektilom R-16. Najveća masa s najjačom termonuklearnom bojnom glavom bila je 141 tonu. Ne baš malo, ali dvostruko manje od 280 tona R-7. Bojnu glavu snage pet megatona TNT-a mogao je ponijeti na udaljenost od 10 500 kilometara. S manjom termonuklearnom bojnom glavom, od 2,3 megatone TNT-a, domet je bio 13 tisuća kilometara. I još puno važnije, njegova je proizvodnja bila neusporedivo jednostavnija i brža (pa i jeftinija), nego proizvodnja R-7. Ukupno 202 primjerka R-16 u nekom su trenutku postala operativna.

---

Britanci i Francuzi

Britanska zrakoplovna industrija uspjela je prva u svijetu izraditi putnički avion s mlaznim pogonom – DH.106 Comet. Tvrtka de Havilland prvi je prototip dovršila već početkom 1949., a prvi je put poletio 27. srpnja te godine. Comet će se zbog brojnih problema na kraju pokazati komercijalnim promašajem, ali ipak je bio iznimno velik korak naprijed u razvoju zrakoplovstva. S obzirom na to, očekivalo bi se da je britanska zrakoplovna industrija uspjela izraditi i prvi strateški bombarder s mlaznim pogonom. No to se nije dogodilo, pa je vječna pozicija prvog pripala američkom B-47 Stratojetu. Prvi prototip prvog britanskog strateškog bombardera Vickers Valiant prvi je put poletio 18. svibnja 1951. Britanci su uz njega razvili još dva strateška bombardera – Avro Vulcan i Handley Page Victor. Stoga je logično što su sva tri izrađena u vrlo ograničenom broju. Usto, operativni vijek bio im je vrlo kratak. Oni koji su nastavili letjeti pretvoreni su u leteće cisterne. Sva su tri bombardera bila naoružana prvom britanskom nuklearnom bombom Blue Danube. Prva uspješna detonacija tog oružja zbila se 11. listopada 1956. Naravno, ne u Ujedinjenoj Kraljevini, već na poligonu Maralinga u Australiji. Sa 7,36 metara duljine, promjerom 1,57 metara i masom od 4536 kilograma, Blue Danube Mark 1 imala je projektiranu snagu od 40 kilotona TNT-a.

Francuska je zrakoplovna industrija, ponajviše zbog njemačke okupacije, izišla iz Drugog svjetskog rata prilično devastirana, i još gore, uvelike je tehnički zaostajala. Stoga je prvi prototip francuskog strateškog bombardera Mirage IV prvi put poletio tek 17. lipnja 1959., a u operativnu uporabu uveden je 1964. godine. Na početku operativne uporabe bio je naoružan nuklearnim bombama AN-11. Francuska je prvi put uspješno testirala nuklearnu bombu 13. veljače 1960. Inačica AN-11 ušla je u naoružanje francuskih nuklearnih snaga 1964. godine, da bi je već 1967. zamijenila naprednija AN-22. Snaga AN-11 iznosila je 60, a inačice AN-22 čak 70 kilotona TNT-a.

---

TEKST: Mario Galić