Ubrzo nakon izbijanja I. svjetskog rata njemačko pomorsko zapovjedništvo uvidjelo je da će rat protiv Velike Britanije biti mnogo teži i zahtjevniji nego što su se u početku nadali. Stoga se nametnula potreba da se flotni sastav carske mornarice ojača uvođenjem u operativnu uporabu novog tipa podmornice, sposobne za polaganje morskih mina

Nakon što je njemačka armija okupirale Belgija, 11. studenog 1914. dr. Werner, koji je tada bio glavni direktor u TBI (Technisches Büro), sugerirao je njemačkom vojnom vrhu konstrukciju i izgradnju malih podmornica, specijaliziranih za zadaće polaganja morskih mina. Operativno područje djelovanja tih podmornica ? minopolagača trebale su biti obalne britanske i francuske vode, prilazi njihovim pomorskim bazama i sidrištima te najprometniji plovni put zapadne Europe ? kanal La Manche. Kao polazne baze takvim podmornicama trebale su poslužiti upravo zauzete luke na flandrijskoj obali. Taktički zahtjevi koje je predlagao dr. Werner odnosili su se na vrlo jednostavnu jednotrupnu konstrukciju podmornice, s propulzijom na samo jednu propelersku osovinu i koja bi bila naoružana isključivo minama. Jedan od najvažnijih zahtjeva bila je mogućnost da se takve podmornice mogu brzo i jednostavno rastaviti u nekoliko sekcija i transportirati do željenog odredišta na željezničkim vagonima. Već 13. rujna 1914. bila je završena prva analiza Wernerovog prijedloga u kojoj je zaključeno da bi se takva podmornica od barem 150 t deplasmana mogla izgraditi za minimalno 120 dana. Odlučeno je da kao temeljni predložak na kojem će se razvijati novi tip obalne podmornice?minopolagača posluži mala napadna podmornica klase UB I, na kojoj će se obaviti rekonstrukcija i modifikacija pramčanog dijela te nužne prilagodbe za ukrcaj mina.

UI (Uboote Inspektion) je vrlo brzo obavio verifikaciju novog projekta, koji je potpisan 21. studenog 1914. kao službeni ratni ugovor C, pod nazivom Projekt 34. U mornaričkoj podmorničarskoj praksi klasificirane su kao klasa UC I. Klauzulama ugovora bilo je predviđeno da će se za ratnu mornaricu izgraditi serija od ukupno 15 podmornica ovog tipa. Izgradnja predviđene serije bila je raspoređena na dva brodogradilišta, Vulkan u Hamburgu i AG Wesser u Bremenu.

Kako je već ranije rečeno, obalne podmornice?minopolagači klase UC I odlikovale su se jednotrupnom konstrukcijom. Unutrašnji prostor bio je trima pregradama podijeljen na četiri vodonepropusna prostora. Između dviju podserija bilo je tek neznatnih razlika. Propulzija prvih deset podmornica iz serije sastojala se od jednog Daimlerovog šesterocilindričnog četverotaktnog motora od samo 90 KS. Na posljednjih pet podmornica bio je ugrađen Benzov dizelski motor identičnih performansi. Podvodna plovidba i punjenje Afagove baterije bilo je povjereno dvama SSW dinamo-motorima od po 85 KS. Relativno mala snaga instaliranog propulzijskog sustava bila je dovoljna da podmornicu podvodnog deplasmana od samo 183 tone (odnosno ukupno 225 t) pogoni brzinom od tek 6,2 ? 6,49 čv u površinskoj, odnosno 5,22 ? 5,67 čv u podvodnoj plovidbi. Snaga dizelskih i dinamo motora prenosila se na samo jednu propelersku osovinu. Sa samo 3000 litara dizelskog goriva podmornica je bila ograničena isključivo na djelovanje u obalnom pojasu a maksimalni doplov porastao je od 750 na 910 kod posljednjih pet izgrađenih podmornica. Podmornice su bile opremljene samo jednim periskopom ugrađenim u kontrolni toranj. Od dva para kormila dubine samo je prednji par imao ugrađene čelične štitnike. Kormilo pravca imalo je samo jedan list.

Osnovno naoružanje ove trinaestočlane podmornice bila su torpeda tipa UC 120. Borbeni komplet podmornice sastojao se od 12 mina. U pramčanom dijelu podmornice (prostor br. 4) bilo je ugrađeno šest (po tri na svakom boku) lansirnih cijevi promjera 100 mm, koje su služile za ispuštanje mina. Lansirne cijevi bile su nagnute pod kutom od 15° prema krmi podmornice. Na podmornice se ugrađivalo i postolje za tešku strojnicu a njezin borbeni komplet iznosio je tek 150 metaka. Zanimljivo je napomenuti da je 1916. godine podmornica UC 11 bila dodatno opremljena jednom krmenom torpednom cijevi kalibra 500 mm, smještenom ispod konstruktivne vodene crte.

Prvih jedanaest izgrađenih podmornica bilo je rastavljeno u tri velike sekcije i na željezničkim vagonima transportirano do okupiranih belgijskih luka. Tamo su bile ponovno sastavljene, ispitane i potom odmah stavljene u operativnu uporabu. Ostale četiri podmornice, UC 12, 13, 14 i 15 bile su predane Austrougarskoj mornarici i također transportirane željeznicom do pomorskog arsenala u Puli. U početku su posade ovih podmornica bile prilično sumnjičave, čak i skeptične po pitanju njihove borbene vrijednosti i plovnih sposobnosti ? pogotovo kada su u početnoj fazi uporabe počeli izbijati na vidjelo i neki skriveni nedostaci, koje se nastojalo otkloniti što je prije bilo moguće. Sve podmornice klase UC I djelovale su vrlo intezivno postavljajući minska polja u protivničkim vodama, pred velikim lukama, pomorskim bazama te također zaprečavajući minama trgovačke rute kojima je silama Antante stizala vojna pomoć i ostali ratni materijal s druge strane Atlantika. Veliki intezitet uporabe plaćen je gubitkom gotovo svih podmornica ove klase. Jedan dio podmornica potopljen je u nesretnim slučajevima eksplozije vlastitih mina, koje su znale detonirati tijekom procesa njihova polaganja u more. Ratne operacije preživjele su samo dvije podmornice: UC 8 i prethodno potopljena UC 12 (odnosno austrougarska U24) koja je naletjela na vlastitu minu ispred talijanskog Taranta 16. ožujka 1916., koju su Talijani izvukli i nakon popravka koristili pod oznakom X1 do konca rata. Tijekom svog ratnog vijeka petnaest podmornica klase izvelo je ukupno 442 borbene misije u kojima je položeno na tisuće mina. Njihova borbena aktivnost prouzrokovala je potapanje 226 brodova odnosno uništenje 347 620 brt savezničke trgovačke tonaže.

Ograničavanjem podmorničarskog rata protiv trgovačkog prometa Velike Britanije u ljeto 1915. i s praktičnim prestankom prestankom torpednih napada u jesen iste godine, djelovanje podmornica?minopolagača postalo je za njemačku mornaricu od iznimne važnosti. Upravo zbog tih okolnosti UI je napravio novi projekt obalne podmornice-minopolagača, deplasmana oko 400 tona, koja je derivirana iz projekta podmornice UC I. Osnovni tehnički i taktički zahtjevi koji su stavljeni pred konstruktore odnosili su se ponajprije na povećanje dimenzija i deplasmana te 50% povećanje broja ukrcanih mina uz ugradnju moćnijeg sustava torpedno-topničkog naoružanja. Tim početnim zahtjevima dodan je nešto kasnije još jedan, koji će se pokazati kao odlučujući za značajno povećanje proračunskog deplasmana u odnosu na klasu UC I. Radilo se o zahtjevu da ove podmornice budu sposobne morskim putom doploviti do austrougarskih pomorskih baza i arsenala u Boki Kotorskoj i Puli, odakle bi mogle biti uspješno uporabljene za borbena djelovanja po cijelom Mediteranu. Uvažavajući sve taktičko?tehničke zahtjeve, konstruktori su pripremili radikalno novi projekt podmornice?minopolagača.

Podmornice nove klase građene su po ratnim ugovorima C i H kao službeno odobreni Projekt 41. Poznate su u podmorničarskoj povijesti kao klasa UC II. Dana 29. kolovoza 1915. odlučeno je da se prvih devet podmornica ove klase (UC16 ? UC24) izgradi u brodogradilištu Blohm&Voss u Hamburgu, dok bi se sljedećih devet jedinica (UC25 ? UC33) gradilo također u hamburškom brodogradilištu Vulcan.

Uboote Inspektion (UI) se zdušno zalagao i zagovarao kod najviših vojnih autoriteta narudžbu i izgradnju što većeg broja ovih podmornica. U to vrijeme (jesen 1915.) u vrhu njemačke carske mornarice došli su na ideju da se sve do tog trenutka “preživjele” torpedne podmornice klase UB modificiraju u klasu UC II. Međutim, analiza te ideje se pokazala preskupom i tehnološki zahtjevnom tako da se od nje brzo odustalo. Istovremeno je donijeta odluka da se nastavi s izgradnjom novih jedinica klase UC II. Sredinom studenog, točnije 20. studenog 1915. mornarica je naručila novih 15 podmornica, čija je gradnja raspoređena na tri brodogradilišta; 6 u Blohm&Voss (UC34 ? UC39); 6 u brodogradilištu Vulcan (UC40 ? UC45) te 3 u brodogradilištu AG Wesser (UC46 ? UC48). Prvog siječnja 1916. grossadmiral von Tirpitz zatražio je od UI studiju o tome koliko podmornica-minopolagača klase UC II mogu izgraditi i opremiti njemačka brodogradilišta do konca te godine. Motiv admirala bila je spoznaja da bi se masovnim razmjerom miniranja morskih putova, Velikoj Britaniji i Francuskoj ali i SAD-u mogli nanijeti katastrofalni gubici na moru ? koji bi svoj učinak vrlo brzo pokazali i na kopnenim operacijama sila Antante. Odgovor UI ?a stigao je vrlo brzo, već 8. siječnja u kojom je potvrđeno da je njemačka brodograđevna industrija sposobna do konca tekuće godine izgraditi ukupno 31 podmornicu klase UC II. Nakon samo tri dana (11. siječnja) potpisani su ugovori s brodogradilištima o izgradnji tih podmornica prema sljedećem rasporedu: Germaniawerft ? 6 (UC49-54); KWD – 6 (UC55 ? 60), AG Weser ? 4 (UC61-64); Blohm&Voss ? 9 (UC65-73); Vulcan ? 6 (UC74 -79). Sve u svemu u razdoblju od 1915. do 1917. naručene su i izgrađene ukupno 64 podmornice ove klase u pet različitih brodogradilišta.

S tehnološke točke gledišta klasa UC II se drastično razlikovala od svoje prethodnice, klase UC I. Konstrukcijski, na njoj je izveden povratak gradnji dvotrupnih podmornica.

Klasa UC II znatno je povećana dimenzijski i deplasmanski. Unutrašnjost podmornice bila je podijeljena na 7 vodonepropusnih prostora a lansirne minske cijevi su bile smještene u međuprostor pramčanog dijela podmornice. S obzirom na činjenicu da su se podmornice klase UC II gradile u čak pet brodogradilišta i čak 10 serija, među njima je bilo i određenih konstruktivnih razlika kao i razlika u ugrađenoj opremi. Tako je volumen trim i balastnih tankova varirao od 17,6 do 20,7 m3 kroz čak 5 različitih međuvolumena. Propulzija je također ponovo utemeljena na daleko pouzdanijem dvoosovinskom sustavu s dva glavna dizel-motora i dva dvostruka dinamo-motora po jednoj osovini. I u segmentu motorizacije bilo je mnogo raznolikosti, pa su u podmornice ugrađivani MAN-ovi, MAN-Blohm&Voss,Daimlerovi i Köertingovi šestocilindrični četverotaktni glavni motori te BB&Cie i SSW pomoćni dinamo-motori (u različitim međusobnim kombinacijama) za proizvodnju električne struje. Dinamo-motori su napajali dvije Afagove baterije od po 62 članka. Instalirana snaga glavnih dizel-motora kretala se od 500 do 600 KS, dočim su instalirani dinamo-motori mogli razviti ukupno od 460 do 600 KS na kasnijim serijama. Dvije propelerske osovine završavale su trokrakim propelerima čiji je promjer varirao u pet različitih veličina: od 1,23 (1,24; 1,25; 1,29) do 1,30 m. Sve su podmornice bile opremljene s prednjim i stražnjim hidrofolnim površinama (kormilima dubine) i kormilarskim uređajem s dva lista kormila. U ovisnosti od volumena trim i balastnih tankova ovisio je i volumen koji je ostajao na raspolaganju za ukrcaj dizelskog goriva koji je iznosio 41, 43, 55 ili 56 tona. S tim podatkom je u direktnoj vezi bio i doplov podmornica koji se kretao od minimalnih 7280 Nm (UC46-48) do 10400 Nm (UC65-73). S obzorom na činjenicu da su posljednje dvije serije podmornica klase UC II bile opremljene najsnažnijim inačicama glavnih i dinamo-motora one su se odlikovale i najvećim maksimalnim površinskim i podvodnim brzinama unutar čitave klase. U površinskoj plovidbi dostizale bi 12 a u podvodnoj 7,4 čv (UC65-73).

Naoružanje klase UC II bio je sljedeći segment koji se također drastično razlikovao u odnosu na klasu UC I. Kako je to već prije bilo rečeno borbeni komplet mina povećan je za 50% pa je tako u pramčanom minskom spremištu bilo dovoljno prostora za ukrcaj 18 mina tipa UC 200. Šest lansirnih cijevi promjera 1000 mm bilo je raspoređeno u dvije skupine po tri cijevi na svakom boku a bile su smještene u međuprostoru između lakog i čvrstog trupa. Nadalje, ova je klasa dobila mnogo jače torpedno naoružanje koje se sastojalo od triju torpednih cijevi kalibra 500 mm. Torpedne cijevi bile su raspoređene u konfiguraciji 2+1, s tim da je krmena torpedna cijev za razliku od pramčanih bila postavljena ispod konstruktivne vodne crte. U borbenom kompletu ovih podmornica nalazilo se 7 torpeda. Standardni dio oružnog sustava bio je i palubni top tipa Uk 88/30 mm s 133 granate, kao i teška strojnica s 150 metaka. Radi ugrađenih pramčanih torpednih cijevi podmornica je dobila i drugi periskop (jedan u tornju a drugi u brodskoj centrali). Na podmornicama koje su dočekale posljednju ratnu godinu top od 88 mm bio je zamijenjen većim i snažnijim topom tipa Utof 105/45 mm sa 120 granata u borbenom kompletu. Posada od 23 člana imala je na raspolaganju i jedan gumeni spasilački čamac za napuhivanje komprimiranim zrakom koji je bio pospremljen u posebnom spremištu u krmenom međuprostoru. Premda su podmornice klase UC II bile namijenjene za izlazak i dugotrajni boravak na otvorenom moru, njihova oprema i udobnost za posadu su bili prilično oskudni. Njezine manevarske sposobnosti nisu znatnije odskakale od dostignuća ranijih klasa. Novi oblik modificiranog pramca dodatno je otežavao manevriranje a široko postavljene torpedne cijevi na pramcu uzrokovale su dodatno zapljuskivanje raspršivanje morske vode po pramčanoj palubi i kontrolnom tornju podmornice (što je posebno bilo neugodno za topnike koji su morali opsluživati pramčani top ili tešku strojnicu tijekom površinskog napada tim oružjima). Tijekom I. svjetskog rata 19 podmornica klase UC II doplovilo je iz Njemačke do austrougarskih baza u Puli i Boki Kotorskoj. Iz tih baza su pod vojno?pomorskom zastavom Austro-Ugarske djelovale osim u Jadranskom, još i u Jonskom, Egejskom, Mramornom i Crnom moru. Od ukupno 64 izgrađene podmornice klase UC II, ratna djelovanja je preživjelo samo njih osamnaest. Za vrijeme rata, podmornice ove klase obavile su 564 borbene misije polaganja mina. Odgovorne su za potapanje 1770 trgovačkih i ratnih brodova s ukupnih 2 426 460 brt.

Dočim je I. svjetski rat na prijelomu 1916. na 1917. godinu nastavljao svoj statički tijek uzduž kopnenih fronti bez mogućnosti da u nekom bržem roku dođe do nekih većih promjena ? dotle se rat na moru zahuktavao i poprimao sve dramatičnije forme. Njemačko vrhovno zapovjedništvo započelo je u tom razdoblju provoditi podmorničarske akcije sprečavanja prebacivanja ratnog materijala iz Velike Britanije u Francusku. Početkom 1917. njemački car Wilhelm II prihvatio je prijedlog svog vojnog vrha i odobrio provođenje neograničenog podmorničarskog rata protiv antantinog trgovačkog prometa s britanskih otoka u Europu. Kao posljedica takve politike i vojne strategije, pomno su bili analizirani programi osnaživanja i modernizacije podmorničarske flote sa stotinjak novih podmornica ? kako torpednih tako i minskih. To razdoblje rata bilo je obilježeno intenzivnom uporabom podmornica pa su njihovi gubici na obje zaraćene strane bili veliki. Ti gubici su u naročito velikom postotku bili evidentni u njemačkoj minopolagačkoj flotili. Kao potvrda ovoj tezi, može se navesti podatak da je od 1. veljače do 15. svibnja 1917., tj. u samo 3,5 mjeseci Njemačka izgubila 17 podmornica od čega je čak njih 12 bilo minskog tipa. S ciljem da se što prije nadomjesti gubitak izgubljenih podmornica, posebice onih s minskim kapacitetima RMA je odlučila naručiti izgradnju nove klase minskih podmornica, sličnih klasi UC II, koja se pokazala dosta dobrom i uspješnom u provođenju operacija miniranja. S već karakterističnom žurbom UI (Uboote Inspektion) je obavio modifikaciju projekta podmornice klase UC II, unoseći u novi projekt nekoliko značajnih izmjena i poboljšanja, ali prvenstveno se fokusirao na popravljanje svih onih nedostataka koje su uočile posade na prethodno izrađenoj klasi minskih podmornica. Novi projekt poboljšane i modificirane podmornice dobio je službeni naziv Projekt 41A. Izgradnja i specifikacije ovih podmornica bile su precizirane s brodograditeljima pod ratnim ugovorima S (UC80 ? 118); V (UC119 ? 152) i AC (UC153 ? 192). Ove će podmornice postati poznate kao klasa UC III. Prvim ugovorom (S) bila je precizirana izgradnja 39 podmornica, čija je izgradnja bila povjerena trima brodogradilištima.

Prema odrednicama potpisanog ugovora, isporuka svih naručenih podmornica trebala je biti obavljena tijekom 1918. i početkom 1919. godine. Na jednom od svojih zasjedanja (17. prosinca 1917.) njemačko glavno zapovjedništvo je preoptimistično zaključilo da će se rat sigurno produljiti do 1920. godine (a možda i dalje) pa je odlučilo naručiti daljnjih 32 podmornice klase UC III. Njihova je narudžba (ugovor V) obavljena kod brodogradilišta Blohm&Voss ? 14 podmornica (UC119 ? UC133) te kod brodogradilišta Kaiserlische Werft ? 18 podmornica (UC134 ? UC152). Tek nekoliko podmornica iz ove serije bit će započeto a gotovo ni jedna od njih neće biti završena da bi mogla biti uporabljena u ratnim operacijama. Samo nekoliko mjeseci prije kapitulacije i totalnog vojničkog poraza Centralnih sila, već dobro dezorijentirani njemački vojno?pomorski vrh pripremio je zapovijed o narudžbi dodatnih 40 podmornica klase UC III kod brodogradilišta Blohm&Voss u Hamburgu. Naravno, ni jedna od tih podmornica nije ni započeta jer su sile Antante pobjednički završile rat puno prije nego što je to njemačka carska vlada mogla i zamisliti nekoliko mjeseci ranije.

Tehnički gledano, podmornice klase UC III bile su nešto povećana inačica klase UC II. Odlikovale su se 6 ? 7 m duljim i nešto širim čvrstim trupom te povećanim deplasmanom u odnosu na klasu UC II. Unutrašnji, čvrsti trup podmornice bio je podijeljen na 7 vodonepropusnih prostora. Trim i balastni tankovi u ovoj klasi imali su volumen od 28,2 m3 a operativna dubina zarona iznosila je 75 m. Propulzija klase UC III bila je zasnovana na dvama Benzovim (odnosno Köertingovim dizelima na UC87 ? 89 i na planiranim UC139-152; MAN-ovim dizel-motorima na UC90-138 i planiranim UC153 ? 192) šesterocilindričnim četverotaktnim motorima ugrađenim u prostor br. 2. Dva dvostruka SSW dinamo-motora bila su predviđena za punjenje dviju Afagovih 62-ćelijskih baterija koje su bile smještene u prostorima 3 i 5. Snaga pogonskih strojeva prenosila se na dvije propelerske osovine koje su završavale trokrakim propelerima promjera 1,29 m. Raspored kormila pravca i dubine bio je istovjetan kao i kod klase UC II. Oružni sustav bio je gotovo identičan onom na klasi UC II. U pramcu podmornice je bilo minsko spremište za 14 mina tipa UC 200 koje su se lansirale izvan podmornice kroz 6 minskih cijevi promjera 1000 mm, smještenih na oba boka. Dvije torpedne cijevi od 500 mm na pramcu i treća na krmi bile su predviđene za ispaljivanje borbenog kompleta od 7 torpeda. Podmornice su serijski bile opremane topom Uk 88/30 mm (bk: 230 granata) ili topom Utof 105/45 (bk; 150 granata). Građene radi upućivanja na otvoreno more, podmornice ove klase ponudile su u nekim segmentima bolje rezultate od svojih prethodnih klasa (držanje na moru, manevarbilnost i odaziv brodskih sustava). Bočno montirane torpedne cijevi uzrokovale su jasno vidljiv i demaskirajući bijeli pjenušavi trag, ali i redukciju brzine u površinskoj plovidbi. Stabilitet u zaronjenom stanju bio je slabiji nego kod klase UC II.

Igor SPICIJARIĆ