Na hrvačkom borilištu nema skrivanja. Ondje se vrlo brzo pokaže koliko vrijede disciplina, izdržljivost, karakter i spremnost da se nakon poraza ponovno ustane. Matej Rebić, hrvatski hrvač s reprezentativnim iskustvom i nizom zapaženih domaćih i međunarodnih rezultata, te je vrijednosti gradio od dječačkih dana. Danas je kadet druge godine Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” i student Fakulteta prometnih znanosti, smjer Aeronautika, modul Vojni pilot. Iskustvo vrhunskog sporta prepoznaje kao snažan temelj svojeg budućeg poziva

Kadet skupnik Matej Rebić ima 22 godine, dolazi iz Zagreba, član je Hrvačkog kluba Herkul. Ističe da mu se hrvanje svidjelo na prvi pogled, kad su treneri došli u njegovu osnovnu školu prezentirati taj sport. “To što su oni izvodili tamo… morao sam probati”, prisjeća se. Hrvanjem se bavi od osme godine. Od dječačke znatiželje do reprezentativnih nastupa, državnih prvenstava i međunarodnih turnira prošle su godine rada, odricanja i svakodnevne borbe. Ipak, kad govori o najdražoj pobjedi, ne izdvaja medalju, nego trenutak koji najbolje pokazuje što sport čini karakteru. “Najdraža pobjeda je još iz uzrasta kadeta, U17, kad sam prvi put pobijedio dobro znanog rivala. Taj dečko me je 16 puta prije toga pobijedio. Nikad ga nisam dotad pobijedio, sanjao sam ga, svakog bi ga se dana sjetio, sve do tog dana kad je napokon pala i ta pobjeda, 16 : 1. Otad sam nastavio pobjeđivati”, kaže Rebić.

Upravo ta rečenica možda najbolje otkriva logiku njegova sportskog puta. Nije riječ samo o pobjedi nego o ustrajnosti koja se gradi dugo, često tiho i izvan očiju javnosti. Taj kontinuitet potvrđuju i njegovi brojni rezultati na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Ove je godine osvojio drugo mjesto na Prvenstvu Hrvatske za mlađe seniore U23 u grčko-rimskom stilu, prvo mjesto na Prvenstvu Hrvatske u hrvanju na pijesku za seniore, treće mjesto na seniorskom Prvenstvu Hrvatske u grčko-rimskom stilu te prvo mjesto na Prvenstvu Zagreba i Zagrebačke županije za seniore u grčko-rimskom stilu. Prošle je godine bio prvak Hrvatske za seniore u slobodnom stilu, prvak Hrvatske za mlađe seniore U23 u grčko-rimskom stilu te pobjednik Prvenstva Zagreba i Zagrebačke županije za seniore u grčko-rimskom stilu. Na seniorskom Prvenstvu Hrvatske u grčko-rimskom stilu osvojio je drugo mjesto.

Višestruki sportski uspjesi

Posebno uspješna bila je i 2024. godina. Osvojio je prvo mjesto na Prvenstvu Hrvatske za juniore U20 u slobodnom stilu i prvo mjesto na Prvenstvu Hrvatske za juniore U20 u grčko-rimskom stilu, drugo mjesto na Prvenstvu Hrvatske za mlađe seniore U23 u grčko-rimskom stilu te nastupio na Svjetskom prvenstvu za juniore U20 u Pontevedri u Španjolskoj, gdje je zauzeo 17. mjesto. Zapažene je rezultate te godine postigao i na međunarodnim natjecanjima: Brandenburg Cup u Frankfurtu na Odri (drugo mjesto); Trofej Jadrana u Poreču (treće mjesto); Grand Prix Chomutov u Češkoj (treće mjesto); osmina finala na turniru “Zhaksylyk Ushkempirov” u Astani u Kazahstanu. U okviru sveučilišnog sporta osvojio je prva mjesta na natjecanju UniSportHR, sveučilišnom prvenstvu u hrvanju modificiranim načinom, te na sveučilišnom prvenstvu u hrvanju na pijesku.

Iza tih rezultata ne stoji samo talent nego sustav vrijednosti, koji se u sportu ne može odglumiti. Hrvanje ga je, ističe, oblikovalo kao osobu i kao borca. “Treneri, ujedno i pedagozi, naučili su nas disciplini, karakterno nas ojačali, naučili nas zajedništvu, vjeri, iskrenom prijateljstvu i pomaganju, radu, i sve to osobnim primjerom”, govori. Danas, kao kadet i budući vojni pilot, te vrijednosti vidi kao važan temelj za poziv koji je odabrao. Kadetski život, studij, vojna obuka i vrhunski sport zahtijevaju svakodnevnu organizaciju, samokontrolu i spremnost na žrtvu. “Da nemam sportsku disciplinu, sigurno ne bih uspijevao posložiti akademske i sportske obveze niti bih se uopće toliko zalagao, što god radio. Možda, samim tim, ne bih ni bio ovdje”, kaže Rebić. Za njega poveznica između hrvanja i vojnog poziva nije površna ni simbolična. Ona je duboka i svakodnevna. “Volim spomenuti kako me je taj sport tako dobro pripremio za budući poziv. Kao da nema segmenta kroz koji već nisam prošao. Ništa novo nisam susreo, počevši od rada, zalaganja, dokazivanja i neodustajanja, do poslušnosti, iskrenosti, konzistencije i domoljublja”, ističe.

Dio većeg tima

Na pitanje što je teže, fizički napor na strunjači ili mentalni pritisak vojnog školovanja, ne daje jednostavan odgovor. Kaže kako je teško takve stvari uspoređivati kao crno i bijelo, no priznaje da bi trenutačno lakše podnio sportski pritisak jer je u njega uložio puno više godina. Vjeruje da će se s vremenom isto dogoditi i s vojnim školovanjem. Hrvanje je individualni sport, ali nikad nije potpuno usamljenički. Za napredak je potreban sparing partner, trener, klub i ekipa. U tome Rebić vidi i zanimljivu poveznicu s budućom pilotskom profesijom. “Slično će jednog dana biti u kabini, u kojoj ću biti sam, ali dio većeg tima”, ističe.

Usklađivanje obveza na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”, studija, obuke i sporta nije jednostavno. Potrebni su dobra organizacija, velik rad i žrtva, ali i ljubav prema onomu što se radi. Rebić ističe kako ga sport, koliko god bio naporan, istodobno i odmara. U Hrvačkom klubu Herkul, kaže, osjeća se kao doma i to mu je najljepši dio dana. “Naravno, toga ne bi bilo da nemam dopuštenje zapovjednika, koji me podržava najviše moguće u svojim mogućnostima”, naglašava. Smjer Vojni pilot odabrao je, kaže, jer je to njegov san odmalena: “Mislim da ne postoji bolji posao. Kako je rekao jednom prilikom jedan kolega: ‘Radio bih to i besplatno!'”

U pilotskom pozivu posebno je važna koncentracija, smirenost, fizička spremnost i odlučnost. Sve su to osobine koje se u hrvanju neprestano razvijaju. U najtežim trenucima borbe, kad se odlučuje pobjednik, nije dovoljno biti snažan. Treba ostati priseban, izdržati pritisak i donijeti pravu odluku u pravom trenutku. Posebno mjesto u njegovoj sportskoj godini ima odlazak u daleki Brazil, gdje će od 6. do 13. lipnja nastupiti na Svjetskom studentskom prvenstvu. Za Mateja je to iznimno iskustvo: “Prije svega, sretan sam i zahvalan što imam tu mogućnost. Ovo je za moju sportsku karijeru u zadnje dvije godine najveći korak.” Iako će ondje predstavljati Hrvatsku, ali i Hrvatsko vojno učilište, ne želi se zamarati očekivanjima. Presing, kaže, može dovesti samo do grča. “Svi sanjamo velike snove, ali uvijek zadržavamo realnost. Očekivanja nemam. Želim pokazati ono što znam i, ako to uspijem, bit ću i više nego zadovoljan.” Na pitanje osjeća li dodatnu odgovornost jer predstavlja i Hrvatsku i Hrvatsko vojno učilište odgovara kratko, ali jasno: “Odgovornost i čast.”

Osim natjecateljskog puta, Rebić je uključen i u pokretanje studentske hrvačke udruge. Ideja je, kaže, došla od kolege koji također odlazi u Brazil, a potaknuta je primjerima sličnih udruga u drugim sportovima i na fakultetima. Cilj je studentima omogućiti sudjelovanje na natjecanjima, u projektima i različitim sportskim aktivnostima, ali i približiti hrvanje onima koji se možda nikad nisu imali priliku okušati u tom sportu. “Odmah sam pristao te i sam imam važnu ulogu u udruzi. Mislim da ima velik potencijal i da će vrijeme pokazati da se sport treba razvijati i u tom smjeru”, ističe. U udrugu su dobrodošli hrvači, studenti koji se bave sličnim borilačkim sportovima, ali i oni koji se tek žele okušati u hrvanju. Rebić smatra kako je iznimno važno da studenti, osobito kadeti, imaju mogućnost bavljenja sportom i izvan redovitih obveza.

“U godinama smo kad smo potpuno ili djelomično neovisni. Navike koje sad zanemarimo vjerojatno nećemo uspjeti vratiti kad počnemo raditi. Važno je da se u slobodno vrijeme bavimo sportom i tako ga kao dio svakodnevice zadržimo tijekom života”, poručuje. Pred njim je i postupni prestanak ozbiljnog međunarodnog natjecanja. Zbog buduće pilotske obuke prednost će imati akademske i vojne obveze, a hrvanje će, kako kaže, postati stara ljubav i hobi. “Ta tranzicija iz svakodnevnog natjecateljskog treniranja u održavanje forme i ljubavi prema hrvanju neizbježna je za napredak u mojem akademskom i vojnom obrazovanju”, kaže Rebić. U svemu tome ima veliku podršku obitelji, prijatelja, trenera, kolega i zapovjednika. “Zbilja, kamo god da se okrenem, dobijem vjetar u leđa”, ističe. Za mlade koji žele istodobno biti uspješni u sportu i zahtjevnom školovanju ima jednostavnu, ali snažnu poruku: “Neki ljudi će vam reći da je to nemoguće, no vrlo je važno da ih ne poslušate te da im pokažete da vi to možete.” Na strunjači je naučio da se pobjeda ne događa odmah. Ponekad dolazi tek nakon 16 poraza, nakon godina rada i nakon trenutka u kojem čovjek odluči da neće odustati. Upravo zato priča kadeta Mateja Rebića nije samo priča o sportu. To je priča o skromnosti, karakteru, odgovornosti i putu prema pozivu u kojem se, baš kao i u hrvanju, najviše traži od onih koji žele najviše dati.

Tekst: Ines Grossi; Foto: Marko Bilosnić