Ne ubija svaki metak, niti su svi vojnici vrhunski strijelci, ali svaki od njih mora biti vrhunski profesionalac koji se uči i razvija u svim sposobnostima i vještinama bitnim za izvrsnost

“Dok vojnička čizma ne stane na tlo, bitka nije završena,” uzrečica je koja sažeto oslikava povijesne i moderne oslobodilačke, obrambene i okupacijske ratove. Vojnik sa svojim znanjima, vještinama i sposobnostima mora stupiti i biti na tlu da bi se određeno područje nadziralo i bilo pod kontrolom. U svojim djelovanjima vojnik koristi različite vrste naoružanja kojima se  brani ili napada protivničke vojnike, vatrena sredstva, neoklopljena i oklopljena vozila, različite ciljeve u zračnom prostoru kao i druge objekte koji su legitiman vojni cilj.

Da bi se pogodio odabrani cilj, potrebno je određeno vatreno oružje i sposobnost preciznog gađanja. Ovisno o samom vatrenom oružju, a koje u osnovi možemo podijeliti na streljačko, topničko, raketno i minsko, potrebno je ostvariti određenu preciznost da bismo pogodili metu i ostvarili očekivano balističko djelovanje na meti – cilju. Bez vojnika koji može biti u ulozi strijelca, topnika, pilota ili operatera određenom platformom, za sada nema druge mogućnosti da se ostvari djelovanje po cilju. Vojnik je i danas temeljni predstavnik i pokazatelj spremnosti oružanih snaga, a koja se može ocijeniti kroz tri pokazatelja: voljno-moralne osobine i pripremljenost, kondicijsku pripremljenost te vojnostručnu obučenost. Dijalektički rečeno, ”htjeti – moći – znati“ kod vojnika i dalje je osnova uspješnosti ratovanja i glavni pokazatelj spremnosti oružanih snaga.

Dobra kondicijska pripremljenost osnova je na koju se nadograđuju temeljna i specijalistička znanja i vještine, a preciznost je jedna od bitnih kvalitativnih kondicijskih sposobnosti koju svaki vojnik treba imati razvijenu na efikasno primjenjivoj razini. Preciznost je nužna bez obzira na to koja se platforma koristi za izbacivanje projektila koji ima zadaću djelovati na objekt napada kinetičkim udarom s ili bez eksplozivnog punjenja

Opća i preciznija definicija

Prema knjizi Kineziologija autora Ivana Prskala i Gorana Sporiša (Školska knjiga, 2016.), preciznost definiramo kao “sposobnost da se gađanjem, koje podrazumijeva izbačaj i prestanak kontrole nad izbačenim predmetom, ili ciljanjem, što podrazumijeva vođenje predmeta do samog cilja, pogodi cilj u mjestu ili kretanju”. Kako je ovaj tekst usmjeren na streljačko naoružanje, dobro je navesti i jednu detaljniju definiciju preciznosti. Marijan Jozić u svojoj doktorskoj disertaciji Razlike između pripadnika interventne i specijalne policije u morfološkim i motoričkim obilježjima i u uspješnosti gađanja vatrenim oružjem (2020.) navodi sljedeće: ”Preciznost se može definirati kao psihosomatska sposobnost pojedinca, u ovom slučaju živčanog sustava policijskog službenika, da prati i kontrolira najprecizniju intramuskularnu koordinaciju muskulature ruku, ramenog pojasa i cijeloga tijela.“

Ne ubija svaki metak, niti su svi vojnici vrhunski strijelci, ali svaki vojnik mora biti vrhunski profesionalac koji se uči i razvija u svim sposobnostima i vještinama bitnim za izvrsnost. Jedno od takvih područja je vještina rukovanja vatrenim oružjem. Nju možemo podijeliti na vještinu manipuliranja oružjem i vještinu gađanja. Dok nam je kod manipuliranja oružjem bitna sigurnost rukovanja oružjem, u vještini gađanja bitno nam je ostvariti precizan pogodak.

U različitim uvjetima

Kad proučavamo područje streljačkog naoružanja, a prije svega kratko i drugo vatreno oružje, potrebno je posebno uzeti u obzir okruženje i psihofizičko stanje pojedinca – vojnika koji to oružje treba primijeniti. Nije isto koristi li se vatreno oružje u kontroliranim uvjetima strelišta ili u stvarnom, za život opasnom kontaktu s protivnikom. Nije isto gađamo li statičnu metu sa 100, 50, 25, 15, 10 ili 5 metara udaljenosti ili je meta pomična. Pomicati se može i strijelac, a postoje i drugi uvjeti i elementi koji utječu na motoričke, kognitivne i funkcionalne sposobnosti strijelca – vojnika. I samo oružje po svojim taktičko-tehničkim karakteristikama uvjetuje na kojim udaljenostima i na koji način ga možemo koristiti. U obuci moramo voditi računa o svim prije navedenim čimbenicima koji imaju utjecaj na efikasnost primjene vatrenog oružja, ali ne smijemo se ograničavati da vatreno oružje možemo primijeniti samo za gađanje, jer na njega, primjerice, možemo staviti bodež. Možemo ga i bez bodeža koristiti kao hladno oružje kojim zadajemo udarce ili blokiramo napade u bliskoj borbi. Vojnika treba obučiti za stvarnu borbu, a obuka mora biti prilagođena očekivanjima koja imamo od vojnika u slučaju da bude prisiljen boriti se. Osnovni cilj vježbovnog gađanja iz streljačkog naoružanja jest potpuno osposobiti vojnike  da mogu samostalno, točno i brzo uništavati razne ciljeve osobnim oružjem u borbi. Zatim, trebaju promptno izvršavati paljbene zadaće po zapovijedi zapovjednika, pravilno izabirati ciljeve i načine gađanja ciljeva različitih značajki. Također, vojnici moraju pravilno i sigurno rukovati oružjem, streljivom i opremom. Potrebno je također štedljivo trošiti raspoloživo streljivo tijekom izvršenja paljbenih zadaća u okviru svoje postrojbe. Kako je gađanje iz streljačkog oružja jedan od najvažnijih čimbenika za postizanje uspjeha u borbi, ono mora biti precizno, ali i pravodobno, iznenadno i ekonomično.

Motorička vještina

Pravilno rukovanje oružjem i umijeće u gađanju temeljni su uvjeti za ostvarenje uspješnog pogotka. Samo gađanje i primjenu streljačkog vatrenog oružja možemo definirati kao motoričku vještinu koju čini niz pokreta, a osoba (strijelac) ih izvodi određenim slijedom. Taj slijed sastoji se od:

1. zauzimanja stava
2. hvata oružja
3. punjenja
4. korištenja funkcionalnih poluga
5. dovođenja oružja u visinu očiju
6. ciljanja
7. okidanja
8. otklanjanja zastoja
9. pražnjenja oružja.

Sve navedene dijelove procesa potrebno je poznavati i razumjeti kako bismo ostvarili potrebnu razinu rukovanja i gađanja vatrenim oružjem, a sama uspješnost gađanja vidljiva je u ostvarenoj učinkovitosti pogodaka ili slici pogodaka na meti ako je riječ o gađanju u metu. Da bi uspješnost i slika pogodaka bila prihvatljiva, potrebna je zadovoljavajuća razina preciznosti, pa je zanimljivo navesti što sve utječe na preciznost pogotka.

Gdje je tu stav?

Uz razvoj kulture i vještine sigurnog rukovanja vatrenim oružjem potrebno je znati i uvježbati sedam osnovnih segmenata praktičnog rukovanja oružjem:

1. platforma
2. hvat
3. ciljanje
4. ciljna slika
5. disanje
6. okidanje
7. ispraćaj hica.

Vjerojatno se pitate gdje je tu stav? On je zaista bitan, posebno na strelištu. No, u realnoj situaciji nije presudan jer vjerojatnost zauzimanja dobrog stava u bliskoj borbi vatrenim oružjem prilično je upitna. Jedna iskustvena uzrečica kaže da ako imaš dobar stav, vjerojatno nisi zauzeo dobar zaklon. Poznavanje stavova je bitno, posebice kod treninga i uvježbavanja, ali u praktičnoj primjeni jedino što želimo kod stava je balans, mobilnost i stabilnost. Borba nije sport, a stres i strah koji je prate ipak su nešto viši od onog koji dolazi od timera i mogućih rezultata na papirnatoj ili metalnoj meti.

Kritični ”tenk“

Ipak, osnovnu platformu strijelca na strelištu čine njegov stav i pištolj. To je ”tenk“ koji u kritičnom trenutku treba iskoristiti sve svoje potencijale za visokom učinkovitošću gađanja. Vatreno oružje sa svojim tehničko-taktičkim karakteristikama, njegovo poznavanje, vještina rukovanja funkcionalnim polugama i dobar osjećaj u rukama preduvjet je da ga iskoristimo u punom potencijalu koji nudi. Stav je temelj na koji gradimo druge segmente bitne za učinkovito gađanje. No, u borbi najčešće nije moguće postići stav koji koristimo na streljani prilikom vježbi gađanja. Potrebno je uzeti u obzir i individualne karakteristike svakog pojedinca i kod opisivanja pravilnog stava treba dopustiti određenu fleksibilnost. Dobar stav trebao bi nam omogućiti da što više dijelova tijela bude okrenuto prema meti. To se odnosi na glavu, oči, ramena, kukove, koljena i prste stopala.

Dobar stav treba koštanu, a ne mišićnu potporu i stabilnost. Mišići trebaju biti opušteni, a temelj je stava u kostima. Dobar čvrsti temelj kakav treba svaka kuća, u ovom je slučaju stav za gađanje. Potporu postižemo kostima, a ne snažnom kontrakcijom mišića. Kontrakcija mišića uzrokuje umor mišića, ali i drhtanje ruku koje se prenosi na pištolj. Opustiti mišiće u stresnoj situaciji nije lako, ali profesionalac je mora uvježbati. Ta nam sposobnost može pomoći da ostvarimo precizan pogodak. Prirodan položaj za ciljanje je zadnji element koji čini dobar stav. To je ona pozicija u kojoj držite vatreno oružje u visini očiju, imate koštanu potporu, a mišići su opušteni. To je onaj pravac gdje bez dodatnog mišićnog napora ciljate u smjeru mete.

Trenutak u vremenu

Hvat vatrenog oružja prvi je i osnovni uvjet za njegovu kontrolu, on je poveznica između nas i vatrenog oružja koja nam omogućava precizno pogoditi metu. Hvat je važniji od stava i povlačenja okidača i na njemu treba jako puno raditi u praktičnom rukovanju vatrenim oružjem. Ciljanje je najvažniji segment za precizne i točne pogotke. Preciznost je uvijek ispred brzine, jer ako ne naciljamo dobro, sve što ćemo postići jest da uzalud potrošimo streljivo. Ciljanje je složena radnja dovođenja oružja u poziciju koja omogućava precizan pogodak projektila u cilj tako da se cijev oružja dovede u poravnan položaj u vodoravnoj i okomitoj ravnini. Kod vatrenog oružja s mehaničkim otvorenim ciljnicima, radnja ciljanja obuhvaća poravnanje u istu liniju sredinu gornjeg ruba zareza stražnjeg ciljnika, vrha prednjeg ciljnika i ciljničke točke na cilju – meti. Bitni elementi i pojmovi za ciljanje su:

1. ciljnička točka (izabrana točka na meti u koju se cilja)
2. crta ciljanja (linija koja spaja oko strijelca, poravnanu sredinu stražnjeg ciljnika, vrh prednjeg ciljnika i ciljničku točku)
3. ciljnička crta (crta koja spaja stražnji i prednji ciljnik)
4. ciljnička udaljenost (udaljenost polazne točke projektila, spoja putanje i linije ciljanja)

Ciljna slika je ono što vidimo kad usmjerimo vatreno oružje u metu/cilj koji želimo pogoditi. Slika uobičajeno predstavlja zaustavljeni trenutak u vremenu. No, niti protivnik, a niti mi nismo statični pa je onda i ”video“ umjesto slika bolja predodžba onog što se događa u stvarnim situacijama.  Sljedeće što je bitno jest da vatreno oružje usmjerimo tamo gdje želimo ostvariti pogodak, to je centar mete. U stvarnoj borbi to je središte mase tijela. Nakon toga imamo ciljanje i okidanje.

Nije sport, nego stvarnost

Disanje je također bitna aktivnost za precizan pogodak u gađanju. Disanjem opskrbljujemo mišiće potrebnom energijom za rad mišiće tijela i cijeli organizam. Mišićima izvodimo potrebne pokrete okom, rukom i cijelim tijelom kako bismo se doveli u najbolju poziciju za najbolje pogotke. Kada i kako onda disati da to ostvarimo? Na obukama gađanja vatrenim oružjem često se kaže: ”Okidanje treba izvršiti u trenutku prirodne pauze disanja.“ Disanje ima četiri faze, to su udah, prijelaz iz udaha u izdah, izdah i prijelaz iz izdaha u udah. Ono što se uobičajeno naziva prirodnom pauzom u disanju jest vrijeme između udaha i izdaha ili prijelaz izdaha u udah. Udahom opskrbljujemo tijelo potrebnim kisikom, a izdahom izbacujemo ugljični dioksid. Bez kisika tijelo ne može funkcionirati i disajna pauza ne može trajati neograničeno dugo. Kod izvrsno kondicijski spremnog strijelca u sportskom streljaštvu takva disajna pauza može trajati do 15 sekundi bez fizioloških poremećaja. No, to je situacija u sportu, a vojnici se moraju pripremati za stvarnu borbu, stvarnu životnu ugroženost. Nedostatak kisika ima direktan utjecaj na oči, mozak, motoričke radnje, koncentraciju i rad srca. U direktnoj borbi ne želite izgubiti sposobnost postizanja najboljih performansi vlastitog tijela. Disanje je važno koordinirati s ostalim bitnim segmentima praktičnog rukovanja vatrenim oružjem i uskladiti disanje s povlačenjem okidača i okidanjem.

 

Svjesni prolaz

Okidanje, kontrola okidača i tehnika okidanja također su iznimno važne radnje i postupci za preciznost pogotka. Okidanje je radnja kojom djelujemo kažiprstom tako da povećavamo pritisak i time izvodimo završnu radnju s ciljem izvršenja opaljenja naboja. Djelovanje prsta po okidaču treba biti ujednačeno, mirno, ravnomjerno, jednolično bez oklijevanja, ali i bez naglih povlačenja i trzanja. Važno je da prilikom procesa okidanja i povlačenja prsta ne dođe do pomicanja cijevi vatrenog oružja kojom narušavamo ciljničku crtu i crtu ciljanja. To postižemo kontrolom okidača tako da se okidanje izvede bez pomicanja oružja u bilo kojem smjeru. Za dobro okidanje potreban je dobar hvat koji će omogućiti kretanje kažiprsta tako da ne dođe do pomicanja vatrenog oružja, odnosno bočnih pritisaka. Također je bitno razumjeti da težina okidanja i težina vatrenog oružja direktno utječu na kontrolu okidanja. Što je vatreno oružje teže u odnosu na težinu okidanja, to je kontrola okidanja bolja… 

Ispraćaj hica postupak je koji nam treba omogućiti primanje povratnih informacija o ispravnosti svih segmenata bitnih za praktično rukovanje vatrenim oružjem. To znači svjesno proći sve bitne segmente za efikasno opaljenje te unošenje potrebnih korekcija. Ustvari, ispraćaj hica znači praktičnu primjenu osnovnih segmenata i bazičnih znanja u praktičnom gađanju vatrenim oružjem. Nakon što izvršimo opaljenje i ispratimo hitac, tad ”osjetimo“ i svjesno prođemo kroz okidanje, hvat, ciljanje, disanje, stav i vatreno oružje.

Najviši oblik obuke

Gađanja iz pješačkog oružja mogu biti pripremna, gađanja za obuku zapovjednika, bojna, pokazna, kontrolna, gađanja za ispitivanje točnosti gađanja oružja i pokusna gađanja. U nastavku teksta fokusirat ćemo se na instinktivno i situacijsko bojno gađanje kao najviše oblike gađanja koje bi trebali proći vojnici gardijskih brigada, vojnopolicijskih, vojno-obavještajnih i zaštitnih postrojbi, postrojbi za specijalna djelovanja i postrojbi koje se upućuju u međunarodne vojne operacije. Pod instinktivnim ili refleksnim gađanjem smatra se  primjena vatrenog oružja do koje dolazi kod kritičnih i pogibeljnih situacija. Karakteristika je takvog gađanja da strijelac ne provodi kompletan proces ciljanja, već se ono provodi samo preko prednjeg ciljnika. Još jedna glavna karakteristika jest da se koristi na kratkim udaljenostima, kod iznenadnih, trenutačnih ili neposredno predstojećih stvarnih iznenadnih napada. Tehnike instinktivnog gađanja primjenjujemo kod situacijskog gađanja koje je najviši oblik obuke u borbenom gađanju, u uvjetima koji su što sličniji stvarnim borbenim situacijama. Situacijska borbena gađanja provode se u svim vremenskim uvjetima danju i noću, uz mogućnost provedbe gađanja na uređenim i na neuređenim strelištima, u svim terenskim uvjetima i podlogama.

Nema žurbe s kalibrom

Često se dešava da nas u obuci gađanja vatrenim oružjem ponese želja da što prije započnemo s borbenom obukom instinktivnog i situacijskog borbenog gađanja. Ponekad to dovodi do potpunog zanemarivanja važnosti uvježbavanja preciznog gađanja, pa se pojedinci počinju oslanjati samo na tehnike instinktivnog gađanja i ciljanja preko prednjeg ciljnika. To nije dobro za razvijanje vještina gađanja i ostvarenje izvrsnosti iskorištavanjem punog potencijala svakog pojedinca i vatrenog oružja koje posjeduje. Česta je i pogreška kad pojedinac prvo koristi vatreno oružje velikog kalibra, a tek nakon nekog vremena, kad uvidi važnost vježbanja motoričkih radnji i mišićne memorije, započne treninge sa zračnim oružjem i vatrenim oružjem malog kalibra.

U samom procesu vježbi gađanja iznimno je bitno prepoznati koje pogreške radimo kod primjene vatrenog oružja. Bitno je također razumjeti da se uvježbavanje provodi u kontroliranim uvjetima, kad nema fizioloških, biokemijskih i elektrokemijskih procesa koji se događaju u našem tijelu u stvarnim situacijama, a imaju značajan utjecaj na efikasnost primjene vatrenog oružja.

Zato je za cjelovit trening i vježbe gađanja bitno znati iz slike pogodaka prepoznati pogreške koje strijelac čini. Sukladno tome, treba uvoditi potrebne vježbe za korekciju koje će dovesti do poboljšanja u preciznosti gađanja. Takvi treninzi i obuka mogu se provoditi bez bojnog streljiva izvan streljane i prostora za vježbe gađanja, svakako uz poštivanje svih mjera sigurnosti. Iznimno je važno u proces obuke uvoditi kognitivne zadaće. Njima pred strijelca stavljamo određena mentalna opterećenja i zahtjeve kojima ga usmjeravamo k donošenju odluka bitnih za efikasnu primjenu vatrenog oružja u stvarnim kritičnim i pogibeljnim situacijama. Više o tome kako iz slike pogodaka na meti prepoznati koje elemente bitne za preciznost treba poboljšati, kao i samom kognitivnom gađanju, u drugom dijelu teksta u sljedećem broju Hrvatskog vojnika.

---

Uvijek prve: mjere sigurnosti

Ono što je svakako bitno kod rukovanja vatrenim oružjem jesu mjere sigurnosti. U teoriji i praksi možemo pronaći različita pravila sigurnosti i različiti su autori u svojim djelima odredili koja su to pravila za sigurno rukovanje vatrenim oružjem. Ona se mogu svesti na četiri  temeljna:

1. svako oružje tretiraj kao da je napunjeno i spremno za paljbu
2. nikad ne usmjeravaj oružje u ono što ne želiš uništiti
3. nikad ne drži prst na okidaču dok god nisi spreman pucati
4. znaj što je meta, što se nalazi oko mete i što se nalazi oko tebe (opširnije v. tekst Pištolj i samoobrana; HV br. 600).

Ako ne znamo koji je status oružja, a dobro se voditi mišlju da ne znamo, treba slijediti sljedeće preporuke:

• kad se uzima oružje, provjeri se status i napunjenost
• kad se odlaže oružje, provjeri se status i napunjenost
• kad se daje oružje, provjeri se status i napunjenost
• kad se dobiva oružje, provjeri se status i napunjenost.

Kad god niste sigurni ili sumnjate u status napunjenosti oružja, provjerite ga poštujući četiri primarna pravila sigurnosti. Najčešće pogreške kod rukovanja i utvrđivanja statusa napunjenosti vatrenog oružja događaju se samo kad imamo vatreno oružje s punim spremnikom i započinjemo s provjerom statusa, a kao rezultat imamo nekontrolirano opaljenje:

1. Sigurnosno okidanje napravljeno je nakon što je spremnik izvađen iz vatrenog oružja, ali prije toga nije izvršena cjelovita provjera nalazi li se metak u cijevi oružja.
2. Povlačenje zatvarača u stražnji položaj i njegovo puštanje nazad u prednji položaj (repetiranje), nakon kojeg slijedi vađenje spremnika te sigurnosno okidanje. Ovdje je došlo do ubacivanja naboja u cijev kod repetiranja što kod kasnijeg sigurnosnog okidanja dovodi do opaljenja naboja.
3. Spremnik napunjen streljivom vraćen je u svoje ležište i nakon tog je spušten zatvarač u prednji položaj, a koji je prethodno bio utvrđen u stražnjem položaju. Kod sigurnosnog okidanja dolazi do opaljenja naboja koji je otpuštanjem zatvarača ubačen u cijev.

Postizanje visoke razine sigurnog rukovanja vatrenim oružjem preduvjet je za početak vježbi bilo kojeg oblika gađanja iz streljačkog naoružanja. Što smo sigurniji u vlastitu nepogrešivost i vještinu rukovanja vatrenim oružjem to nam razina pozornosti treba biti viša jer statistika je neumoljiva, a iza svakog broja u statistici nezgoda nastalih zbog nekontroliranog okidanja stoji ljudski život.

---

Kristian DRUŽETA