Premda su od svojih početaka obje organizacije na svoj način pridonosile održavanju mira i sigurnosti u Zapadnoj Europi, sve do 2000. među njima nije postojao nekakav institucionalizirani odnos, osim djelovanja Zapadnoeuropske unije (WEU) koja je bila svojevrsni most u naporima izgradnje europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta

NATO i UE svaka je na svoj način pridonosila stvaranju sigurnosnog okruženja u Europi. NATO je svoju ulogu odigravao kao jaki obrambeno-politički i vojni savez, a u vremenu loma bipolarizma Sjevernoatlantski savez što proširenjima, a što jačanjima raznih oblika partnerstava pridonosio je stabilnosti i u širem europskom okruženju od onoga u kojemu je djelovao u vremenu Hladnoga rata. Europska unija stabilnosti je pridonosila promicanjem gospodarskih i političkih integracija, ali, kao i NATO, i proširenjima. U krugovima proširenja obaju integracija veliki broj europskih država postao je članicom i NATO-a i EU-a. Premda sve do 2000. nije postojala institucionalna suradnja na planu obrane i sigurnosti među ovim dvjema organizacijama, u djelovanju Zapadnoeuropske unije mogao se nazrijeti svojevrsni most među njima.

Zapadnoeuropska unija
Poslijeratna klima u Europi, obilježena bojazni pred nekom novom agresivnom politikom Njemačke, potaknula je Francusku i Veliku Britaniju na sklapanje ugovora o vojnom savezu koji je potpisan 4. ožujka 1947. u Dunkerqueu. On je omogućavao koordiniranje obrambenih i sigurnosnih napora. Takva početna situacija nije dugo potrajala, jer opasnost realno nije dolazila s njemačke strane već s istoka. Započinjalo je doba Hladnoga rata i straha od sovjetske najezde. Potaknuti odlukama i potezima Sovjetskog Saveza u Istočnoj Europi, Francuska i Velika Britanija 17. ožujka 1948. sazivaju konferenciju dunkerqueurkeških partnera i država Beneluxa u Bruxellesu. Ugovor sklopljen na toj konferenciji bio je jedan od prvih koraka u integraciji Europe. Nastala je organizacija nazvana Zapadna Unija ili Organizacija bruxelleskog ugovora. Treba podsjetiti kako je dva mjeseca nakon utemeljenja saveza, započela blokada Berlina.

Pogoršavanje odnosa Istoka i Zapada i izbijanje Korejskog rata nagonila je na veće zapadnoeuropsko udruživanje na području obrane. Javila se nužnost uključivanja Zapadne Njemačke u atlantsko savezništvo. No, ta inicijativa nije prošla bez protivljenja pojedinih država, posebno Francuske, dok Zapadna Njemačka nije željela strog nadzor svojih budućih vojnih kapaciteta. U svibnju 1952. Velika Britanija, Francuska, države Beneluxa i Italija potpisale su Nacrt ugovora o Europskoj obrambenoj zajednici, no zbog propasti njegove ratifikacije u francuskom parlamentu Europska obrambena zajednica i s njom povezana politička zajednica nije zaživjela. Ostalo je otvoreno pitanje doprinosa Zapadne Njemačke obrani Zapada. Rješenje je pronađeno u proširenju Zapadne unije. Na konferenciji u Londonu 23. listopada 1954. došlo je do potpisivanja modificiranog Bruxelleskog ugovora kojim je utemeljena Zapadnoeuropska unija (WEU), zapravo vojni savez kojemu se uz dotadašnje članice pridružuju SR Njemačka i Italija. Modificirani Bruxelleski ugovor obuhvaća suradnju država potpisnica na ekonomskom, socijalnom i kulturnom području, a ujedno osigurava kolektivnu sigurnost u slučaju agresije.

Razvoj europskoga sigurnosnog identiteta
Unatoč zajedničkim ciljevima i interesima na mnogim područjima, razvoj Europske unije i NATO-a tijekom razdoblja Hladnoga rata bio je obilježen jasnom podjelom uloga i odgovornosti. Dok je strukturni temelj za posebnu sigurnosnu i obrambenu ulogu Europe postojao u obliku WEU-a, praktičnu ulogu na tom planu ipak je igrao NATO. Domet djelovanja WEU-a bio je ograničen, sveden na zadaće poput nadzora naoružanja. Problem WEU-a možda je bio u tome što njezino članstvo nije bilo istovjetno članstvu Europske unije. U biti razvoja europskih sigurnosnih i obrambenih kapaciteta počivalo je pitanje pravednijeg rasporeda tereta europske sigurnosti s obje strane Atlantika. Velik broj takvih inicijativa bio je usmjeren uvjeravanju Sjedinjenih Američkih Država kako su europske članice predane ideji sigurnosti i obrane. No, činjenično, izvan struktura Sjevernoatlantskog saveza nisu postojali nikakvi multilateralni ili institucionalni dogovori za razvoj neovisnih struktura izvan okvira Saveza. Promjenom sigurnosnog okvira, posebno početkom devedesetih, postalo je jasno kako će europske zemlje morati preuzeti veću odgovornost za zajedničku sigurnost i obranu. Na izvanrednom zasjedanju ministarskog vijeća WEU-a u veljači 1991. raspravljalo se o mjestu i ulozi WEU-a unutar nove sigurnosne arhitekture, gdje su prepoznate tri komplementarne razine na kojima počiva buduća europska sigurnost: europska razina tada temeljena na Zapadnoeuropskom savezu i dvanaestorici Europske zajednice, atlantska razina temeljena na Atlantskom savezništvu – jedinoj organizaciji s transatlantskim sadržajnim vezama, te na transeuropskoj razini utemeljenoj na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji koja je uključivala sve europske države, ali i SAD i Kanadu. Države članice WEU-a bile su svjesne potrebe za većom operativnom suradnjom unutar WEU-a na političko-vojnom, no i na samo vojnom području, pošto se na taj način povećavala europska kredibilnost. Naravno, posljedica ojačavanja europske vojne vjerodostojnosti bila bi i uspješnija suradnja s NATO-om. Na lipanjskom zasjedanju Ministarskog vijeća WEU-a iste 1991. godine zaključeno je kako zbog spoznaje da se u okviru dvanaestorice i WEU-a pojavljuje europski sigurnosni i obrambeni identitet, pa su članice izrazile želju da WEU bude dio europskog integracijskog procesa, a da ujedno jača svoj doprinos solidarnosti unutar atlantskog savezništva. Na Maastrichtskom zasjedanju ugovorom o Europskoj uniji WEU je postao integralnim dijelom razvoja EU-a. To je prijelomna točka u djelovanju organizacije. U deklaraciji pod nazivom Uloga WEU i odnosi s EU i Atlantskim savezništvom predviđeno je da će se WEU u više faza razvijati kao obrambena komponenta EU-a u skladu s potrebom za razvojem izvornoga europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta i većom ulogom u obrambenim pitanjima. Planirano je kako će WEU dovesti do zajedničke obrane, kompatibilne s NATO-ovom. Na operativnoj razini WEU deklaracija je predviđala osnivanje Odjela za planiranje i susrete zapovjednika obrambenih stožera, a dana je i naznaka o vojnim postrojbama koje su odgovorne WEU i o utemeljenju Europske agencije za naoružavanje. Sve spomenuto moralo je biti kompatibilno s djelatnošću NATO-a. Drugom maastrichtskom deklaracijom sve članice EU pozvane su na pristupanje WEU, a ponuđen im je i status promatrača. Europske članice NATO-a pozvane su i u pridruženo članstvo WEU-a. Maastricht je promovirao dogovor čelnika EU o razvoju Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP). Bitan dokument potpisan je 19. lipnja 1992. u Petersbergu u blizini Bonna. Njime su potvrđene smjernice budućeg razvoja organizacije koje se mogu svesti na tri glavna područja: WEU i europska sigurnost, povećanje operativne uloge WEU-a te odnos WEU-a i drugih članica EU i Atlantskog saveza.

Kako je WEU postala sastavni dio razvoja Europske unije, od nje se tražilo tumačenje i provođenje odluka i aktivnosti Europske unije s obrambenim implikacijama. Ta inicijativa razvitka europskih sposobnosti obrane kroz WEU nastavljena je i EU sporazumom iz Amsterdama iz 1997., koji je obuhvaćao WEU Petersberške zadaće – humanitarne akcije traganja i spašavanja, mirovne misije, zadaće upravljanja kriznim situacijama uključujući nametanje mira, te zaštitu okoliša. Provođenje Petersberških zadaća stvaralo je temelje za operativni razvoj zajedničke europske obrambene politike. Naravno, za razvoj europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta (ESOI) nije bio dovoljan samo okvir i jasna pravila odlučivanja i pravila za diobu tereta, nego je on počivao i na osjećaju povezanosti, osjećaju zajedničkih korijena i zajedničke sudbine. Bilo je potrebno prepoznati zajedničke sigurnosne ugroze, odrediti zajedničke prioritete. Trebalo je vrlo senzibilno pristupiti tom području, jer jednostavna je činjenica kako se države na području sigurnosti i obrane vrlo teško odriču svoje suverenosti, a zapadnoeuropske vlade, ponekad se činilo, nisu pokazivale preveliku spremnost da nacionalna sigurnosna i obrambena pitanja delegiraju na nadnacionalno tijelo u kojem se odlučuje većinom glasova. Jedno je bilo sigurno: izgradnja ujedinjene Europe nije bila potpuna bez segmenata sigurnosti i obrane. Razvoj zajedničke vanjske i sigurnosne politike pokazao je kako je potreba za oblikovanjem zajedničke europske obrambene politike nužnost. Kako bi se ojačala zajednička europska obrambena politika, trebala ju je pratiti zajednička europska obrana, koja bi, dugoročno, uključivala združeno zapovijedanje i nadzor nad oružanim kapacitetima, a bavila bi se i operativnim područjima njihove strukture i potencijala. Neovisno o navedenom, treba izričito naglasiti kako sudjelovanje o određenoj vojnoj misiji ostaje suverena odluke svake države. Naravno, kad se ta neupitna činjenica ima u vidu, trebalo je razmotriti načine za fleksibilnijom operativnom ulogom WEU-a. Trebalo je maksimalno iskoristiti mjere za jačanje europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta, istodobno vodeći proces u smjeru postupne integracije WEU-a u EU kako bi se postigla veća europska koherentnost na području sigurnosti i obrane. Svrha te integracije bila je omogućiti bržu i učinkovitiju operativnu vojnu razradu i ostvarivanje odluka EU-a, ali i povećanu usklađenost i učinkovitost europskog odlučivanja na području vanjske, obrambene i sigurnosne politike.

O europskom sigurnosnom i obrambenom identitetu raspravljao je i NATO. Na sastanku na vrhu u Bruxellesu 1994. donesena je odluka o razvoju europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta u sklopu NATO-a. Ona je bila temelj za praktične dogovore o mogućnosti pružanja pomoći Saveza europskim vojnim operacijama koje provodi WEU. Ponajprije radilo se o odlukama o dostupnosti sredstava Saveza za WEU, te razradi dogovora o zapovjednim strukturama i provedbi koncepta CJTF (kombiniranih namjenskih združenih snaga) sa zadaćom pružanja fleksibilnijih i rasporedljivijih snaga koje su u stanju odgovoriti novim zahtjevima svih misija Saveza, kao i odvojiva ali ne i odvojena mobilna zapovjedništva za moguću uporabu WEU-a. Stvaranjem institucionalnog okvira suradnje NATO-a i EU-a u cjelini, Zapadnoeuropska unija se paralelno razvijala i kao obrambeni dio Europske unije, ali i kao snažan temelj europske potpore NATO-u. Europske zemlje su se potrudile izbjeći sva nepotrebna dupliciranja vojnih sposobnosti na svim područjima. Samo tako mogao je jačati europski doprinos misijama i akcijama Saveza, ali istodobno pridonoseći ciljevima Europske unije na planu razvoja zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Takav europski pristup snažno je u praksi podupro potrebu balansiranja transatlantskog partnerstva. Institucionalni dogovori NATO-a i WEU-a tijekom devedesetih stvorili su okvir za budući razvoj odnosa NATO-a i EU-a. Iskristalizirali su se dogovori-jamstva da u slučaju kriza u kojima ne sudjeluje NATO, već u njihovom rješavanju sudjeluje WEU, Zapadnoeuropski savez može od NATO-a zatražiti sredstva i sposobnosti za operacije pod svojim političkim i strateškim vodstvom. Upravo u spomenutome se ogleda ideja o izbjegavanju dupliciranja, jer za to nema potrebe.

Na daljnji razvoj suradnje EU-i NATO-a znatno je utjecao britansko-francuski sastanak na vrhu u St. Malou u prosincu 1998. kad su dvije države zaključile kako Europska unija mora imati kapacitete za autonomno djelovanje, potpomognute kredibilnim vojnim snagama, mogućnošću i spremnošću za njihovu uporabu kako bi imala dostatne kapacitete za učinkovito djelovanje u slučajevima međunarodnih kriza. Spomenuta izjava bila je snažan poticaj daljnjem jačanju odnosa EU-a i NATO-a. Na sastanku na vrhu NATO-a u Washingtonu pozdravljeni su europski napori u jačanju europske sigurnosne i obrambene politike koja otvara mogućnosti za vitalnost Saveza u vremenima novih izazova. Naravno, dvije organizacije su, kako bi se operacionalizirao duh tih dogovora, predvidjele razvitak učinkovitih međusobnih konzultacija, suradnje i transparentnosti, zapravo nadogradnju mehanizama suradnje NATO-a i Zapadnoeuropske unije.

Na sastanku u Helskinkiju 1999. vijeće EU-a je u Glavnim ciljevima postavilo cilj da u smislu razvoja vojnih sposobnosti Europska unija može do 2003. rasporediti i najmanje godinu dana održavati vojne snage od šezdeset tisuća vojnika za operacije u kojima ne sudjeluje NATO. Donesene su i odluke o stvaranju trajnih političkih i vojnih struktura, obuhvaćajući Politički i sigurnosni odbor, Vojno vijeće i Vojno osoblje, kako bi osigurala političko vodstvo i strateške smjernice za operacije pod vodstvom EU-a. U Helsinkiju je donesena odluka o predaji odgovornosti u upravljanju krizama s WEU-a na EU. Sporazumom iz Nice iz prosinca 2000. ponuđen je EU-u politički okvir za vojne operacije te stalna politička i vojna struktura. Prijenosom odgovornosti na EU u pitanjima aktivnosti s obrambenim i sigurnosnim implikacijama, odnos između EU-a i NATO-a poprimio je kvalitativno snažniju dimenziju.

Strateško partnerstvo
Odnosi su se konkretizirali i predvidjeli utvrđivanje raspona suradnje za pitanja od zajedničkog interesa na području sigurnosti, obrane i upravljanja kriznim situacijama, kako bi se na krize moglo reagirati najprikladnijim vojnim odgovorom uz osiguran sustav upravljanja. Uspostavljeni su redoviti sastanci ministara vanjskih poslova te tromjesečni sastanci na razini veleposlanika Sjevernoatlantskog vijeća i Političkog i sigurnosnog odbora EU (NAC-PSC sastanci). Najstrašnije opredmećivanje asimetrične ugroze – napad na Sjedinjene Američke Države – još je više intenzivirao suradnju dvaju organizacija. Praški summit u studenome 2002. potvrdio je predanost jačanju te suradnje. U deklaraciji NATO-a i EU-a o europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici objavljenoj u prosincu 2002. dvije organizacije pozdravile su strateško partnerstvo EU-a i NATO-a na području upravljanja krizama utemeljeno na zajedničkim vrijednostima, nedjeljivosti zajedničke sigurnosti i usmjerenosti i odlučnosti u sučeljavanju s izazovima novog stoljeća. Praktična suradnja omogućila je razmjenu povjerljivih informacija i suradnju u upravljanju krizama. Činjenica da zemlje članice obaju organizacija imaju samo jedne oružane snage i ograničene resurse bila je povod za dogovore o izbjegavanju nepotrebnih dupliciranja resursa, poznatijih kao Berlin Plus. Ovim dogovorima omogućena je Europskoj uniji uporaba NATO kapaciteta i sposobnosti. Oni su kretali od pretpostavke raspoloživosti unaprijed određenih NATO-ovih sposobnosti i zajedničkih sredstava za operacije predvođene EU-om, kao i utvrđivanja raspona europskih opcija zapovijedanja za operacije predvođene EU-om i daljnji razvoj uloge zamjenika vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu kako bi u potpunosti preuzeo svoje europske dužnosti. “Berlin Plus” dogovor predvidio je daljnju prilagodbu NATO-ovog sustava obrambenog planiranja s ciljem što obuhvatnijeg uključenja vojnih snaga u operacije predvođene EU-om. Praktična potvrda tih dogovora bila je prijenos odgovornosti s NATO-a na EU u operacijama u Makedoniji, operacija Concordia, koja je bila prva operacija upravljanja kriznim situacijama predvođena EU-om i Bosni i Hercegovini, operacija Althea.

Strateško partnerstvo EU-a i NATO-a ne iscrpljuje se na već spomenutim operacijama. Ono pokriva i sve ostale zajedničke interese. Posebno treba spomenuti angažman NATO stručnjaka u pružanju vojnih i tehničkih savjeta za pripremu i provedbu Akcijskog plana europskih sposobnosti – ECAP koji je stvoren u studenome 2001., a kojemu je težnja bila ispuniti uvjete Glavnih ciljeva EU-a utvrđenih 1999. u Helsinkiju. Daljnja suradnja provodi se na planu utvrđivanja i koordinacije NATO-ovih Snaga za brzi odgovor (NRF) i europskih borbenih skupina (Battle Groups) kao dijela plana u duhu “Berlin Plusa”. Snage za brzi odgovor EU-a koje su dio Glavnog plana za 2010., objavljenog 2004. koji predviđa upravo 2007. kao ciljano vrijeme operacionalizacije. Glavni plan doveo je do stvaranja EU Obrambene agencije kojoj je namjena razvoj sposobnosti obrane, istraživanje, primjena i naoružanje.
Takav oblik i obujam zajedničke suradnje doveo je do usklađenijeg rada na pitanjima borbe protiv terorizma, širenja oružja za masovno uništenje, mediteranskih pitanja i suradnje u Afganistanu.

Nezanemariva je i suradnja na području razmjene informacija o ugrozama od kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog napada. Suradnja NATO-a i EU-a dovela je do snažnog profiliranja europske sigurnosne i obrambene politike, ali i izgradnje sigurnosnog i obrambenog identiteta kao bitnog temelja ukupne sigurnosti ne samo europskog prostora. Ta suradnja omogućila je Europskoj uniji da preuzme veliku odgovornost na planu sigurnosti i obrane u skladu sa svojim gospodarskim i političkim mogućnostima, te da snažno pridonese pravednom transatlantskom balansu na području sigurnosti i obrane. Jasno je kako je jedino u takvoj tijesnoj suradnji moguća racionalna uporaba sposobnosti i kapaciteta, jer nikom ne pada na pamet stvarati dvije vojske. Nacionalni interesi svake pojedinačne zemlje, ali i interesi NATO-a i EU-a određuju modele odgovora na krizna stanja. Suradnja nudi čitavu skalu odgovora. Aktualna zbivanja uvjeravaju nas u ispravnost takvih strateških opredjeljenja, a na vrlo uvjerljiv način govore kako ideja-projekt europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta nije tek vizija, već proces koji se opredmećuje u snažnom doprinosu izgradnji mira, povjerenja i stabilnosti diljem svijeta. Europa je odlučila kako njezina sigurnost i obrana ne završava unutar granica, već u skladu s novovjekim ugrozama područje interesa obuhvaća, upravo zbog prirode ugroza, znatno širi prostor.

Dražen JONJIĆ