Kruppov cementirani čelik i druge nove legure s kraja XIX. i početka XX. stoljeća trebali su omogućiti da veliki ratni brodovi budu puno zaštićeniji te da pritom ne gube dobre maritimne odlike

Razvoj sve boljeg brodskog topništva, koje je i s manjim kalibrima počelo ostvarivati velik domet te razornu moć, vrlo je brzo učinio zaštićene krstarice zastarjelim. Tek djelomična oklopna zaštita broda, prije svega vitalnih dijelova kao što su strojarnica i zapovjedni most, više nije bila učinkovita. Da bi ratni brod preživio bitku, morao je dobiti oklopnu zaštitu glavne palube. Oklop su trebali i bokovi broda, i to od razine glavne palube do ispod vodne linije, a najvažnije je bilo da ga dobije donja paluba. Obvezan dio postale su i snažno oklopljene kupole glavnog topništva.

Takvo povećanje razine oklopne zaštite nosilo je i znatno povećanje istisnine, a s njim i pogoršanje maritimnih odlika, prije svega vršne brzine i doplova. Taj je problem riješen poboljšanim čeličnim legurama koje su se javile krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Postupkom otvrdnjavanja površine čelika kroz termičku obradu tvrdoća se povećavala do dubine od oko 2 mm, dok je jezgra materijala ostajala nepromijenjena. Iako postoji više načina otvrdnjavanja površine, najveći utjecaj na ratnu brodogradnju donio je Kruppov cementirani čelik. On se dobiva složenim postupkom toplinske obrade koji se sastoji od pougljičenja, kaljenja i niskotemperaturnog popuštanja. Cilj je ostvarivanje tvrdoće na površinskim slojevima (otpornost na trošenje) i zadržavanje žilavosti u jezgri (otpornost na udarna opterećenja). Tim postupkom dobivane su čelične ploče idealne za brodski oklop. Međutim, one nisu podnosile daljnju toplinsku obradu nužnu za oblikovanje po formi trupa broda ili kupole. Zato će se vrlo brzo pojaviti danas tako prepoznatljive siluete krstarica i bojnih brodova s gotovo okomitim bokovima i ravnim stranicama oklopljenih kupola topništva.

Kako otkriti drugi brod

Neki izvori navode da je prva oklopljena krstarica ruska General-Admiral porinuta 1873. godine. Međutim, iako je imala ugrađen parni pogon, zadržala je i jedrilje pa je zapravo mogla biti samo smjerokaz daljnjeg razvoja.

Stoga se prvom pravom oklopljenom krstaricom, barem u većini izvora, smatra francuska Dupuy de Lôme. Izgledom zasigurno nije bila jedna od ljepših. Na žalost projektanata, graditelja te ponajviše francuske mornarice, nije bila ni posebno uspješna. Kobilica je položena 4. srpnja 1888., a porinuta je 27. listopada 1890. godine. Međutim, već tijekom opremanja i maritimnih testiranja pojavili su se brojni problemi. Stoga ne iznenađuje da neki autori tvrde da Dupuy de Lôme nije dobar primjer za oklopljenu krstaricu. Ipak, usprkos svim nedostacima, taj je brod itekako pokazao smjer razvoja krstarica.

Ideja da se pramac projektira kao rilo već je bila zastarjela. Možda je tako oblikovan pramac donekle povećao plovnost, ali je zasigurno nepotrebno povećao istisninu.

Dupuy de Lôme bio je dug 114 metara između okomica, širok 15,7 i gaza sedam metara. Imao je povelikih 6301 t standardne i 6682 t pune istisnine. Osim pramca (koji nije bio oklopljen) ta je istisnina prije svega postignuta oklopom debljine 100 mm kojim su zaštićeni bokovi broda od glavne palube pa do 1,38 m ispod vodne linije. Da bi se povećala vjerojatnost preživljavanja nakon oštećenja, odjeljci s kotlovima i parnim strojevima međusobno su odvojeni stijenkama debljine osam milimetara. Postavljena je i vodonepropusna pregrada ispunjena celulozom, koja se protezala od malo ispod vodne linije pa do metar iznad nje. Potpalublje je odvojeno s pomoću 13 vodonepropusnih pregrada, koje su trebale zadržati prodor vode u što manjem prostoru. Zapovjedni toranj zaštićen je oklopom debljine 125 mm. Oklopljene kupole glavnog topništva dobile su oklop debljine 100 mm.

Još jedna važna inovacija, koja će se vrlo brzo pojaviti i na svim ostalim velikim ratnim brodovima, bila su dva izvidnička jarbola. Za razliku od klasičnih jarbola koji služe za nošenje jedrilja, njihova jedina namjena bila je da se izvidnicima osigura što viši položaj. U doba prije izuma radara to je bio jedini način otkrivanja drugih brodova na većim udaljenostima. Na vrhu takvog jarbola mogla je stajati izvidnička platforma iako je češće ugrađivana kućica, koja je opremana dvogledima i nekim sustavom za prijenos poruka. U početku su to bile govorne (glasovne) cijevi ili sustavi za prijenos pisanih poruka, a ubrzo i telefoni.

Za pokretanje tako teškog broda ugrađeno je 11 parnih kotlova, koji su parom opskrbljivali tri trostruko ekspanzijska parna stroja. Ukupna snaga bila im je oko 10 000 kW. Pogonsku skupinu isporučila je tvrtka Amirauté. Svaki je parni stroj pokretao jednu pogonsku osovinu preko koje se prenosila snaga na brodske vijke. Središnji brodski vijak imao je promjer 4,4, a dva bočna 4,2 metra. To je neobično rješenje, koje se danas zasigurno ne bi primijenilo. Brodom se upravljalo preko jednog kormila.

Neuobičajen smještaj topova

Glavno naoružanje činila su dva topa Canon de 194 mm Modèle 1887 duljine cijevi 45 kalibara (7,76 m). Iako su imali navojni zatvarač, brzina paljbe bila je vrlo mala, tek jednu granatu u minuti. No zato su ti topovi mogli ispaliti probojnu granatu mase 90 kilograma na udaljenost od 11,5 km. Zbog toga su sve do kraja Prvog svjetskog rata bili glavno oružje na francuskim oklopljenim krstaricama. Po jedan top nalazio se u oklopljenim kupolama. Iz nekog ne baš jasnog razloga kupole su postavljene na bokove broda, a ne na pramac ili krmu. Zbog toga su glavni topovi imali vrlo ograničeno polje djelovanja, samo 180 stupnjeva po bokovima.

Na pramac i krmu smješteno je šest topova Canon de 164 mm Modèle 1887 duljine cijevi 45 kalibara. Granatu mase 45 kilograma mogao je ispaliti na najveću udaljenost od 18 km. U pomorskoj bitki probojnu granatu mase 54,9 kg mogao je učinkovito ispaliti na udaljenost od devet kilometara. Ti su topovi vrlo brzo zamijenjeni poboljšanom inačicom Modèle 1891 te potom Modèle 1893. Svaki od šest topova kalibra 164 mm smješten je u svoju oklopljenu kupolu. Tri su smještene na pramcu, a tri na krmi. Međutim, i njihova je konfiguracija bila neobična. Kupola najbliža pramcu smještena je na uzdužnicu broda te je mogla djelovati po oba boka. No druge dvije smještene su svaka na jedan bok te im je zona djelovanja bila ograničena. Isto tako, kupola najbliža krmi bila je na uzdužnici, a dvije kupole na bokovima. Vjerojatno još tijekom gradnje, ili najkasnije tijekom prvih testiranja topništva, postalo je jasno da je takva konfiguracija smještaja topova pogrešna. Već na oklopljenoj krstarici Pothuau, porinutoj 1893., glavno topništvo činila su dva topa Canon de 194 mm Modèle 1893-1896, po jedan smješten u oklopljenoj kupoli na pramcu i krmi na uzdužnici broda. Na taj im je način bitno povećana zona djelovanja. Topovi manjeg kalibra smješteni su na bokovima.

Krstarica Dupuy de Lôme naoružana je i s četiri topa Canon de 65 mm Modèle 1891 duljine cijevi 50 kalibara. Najbolja odlika tih topova bila je velika brzina paljbe (po standardima s kraja XIX. stoljeća) od 25 granata u minuti. Granate mase četiri kilograma ispaljivali su početnom brzinom na ustima cijevi od 715 metara u sekundi. Zanimljivo je da je dio takvih topova dočekao početak Drugog svjetskog rata ugrađen u bunkere Maginotove linije. Međutim, nije moguće pronaći siguran podatak o učinkovitom dometu. S obzirom na to da im je osnovna namjena bila obrana od torpiljarki, vjerojatno je iznosio oko pet kilometara. U svakom slučaju, bio je veći od dometa tadašnjih torpeda.

Dodatnu zonu obrane od torpiljarki stvaralo je i deset topova kalibra 47 mm te četiri topa od 37 mm. Brzina paljbe topova kalibra 47 mm bila je 30 granata u minuti, a topova 37 mm puno veća, 68 granata u minuti. Na svakom boku bio je po jedan dvocijevni torpedni uređaj promjera 450 mm.

Teško da je bio dobar…

Već tijekom gradnje krstarice Dupuy de Lôme utvrđeno je da je velik broj čeličnih ploča oštećen i neprikladan za ugradnju. Problem je bio u tome što je postupak otvrdnjavanja površine čelika kroz termičku obradu tad bio u samom začetku pa je često dolazilo do različitih pogrešaka. Na kraju je odlučeno da će se brod dovršiti s ne baš ispravnim čeličnim pločama. Maritimna testiranja započela su tek 1. travnja 1892., a 20. lipnja dogodila se tragedija: eksplodirao je jedan od parnih kotlova i pritom usmrtio 16 članova posade. Nakon popravka i modifikacija, maritimna testiranja nastavljena su u listopadu 1893. No, pokazala su da su modifikacije povećale sigurnost, ali i smanjile snagu parnih strojeva na 7490 kW. Rješenje je bila ugradnja potpuno novih parnih kotlova. Maritimna testiranja s novim kotlovima započela su u studenom 1894. i pokazala su se uspješnim. Stoga je brod predan naručitelju 15. svibnja 1895. Ne treba ni spomenuti da su inače iznimno praznovjerni pomorci brod proglasili ukletim te se dobivanje službe na njemu zapravo smatralo kaznom.

Kako bi se nedostaci do kraja otklonili, Dupuy de Lôme poslan je 1902. u Brest na ugradnju novih parnih kotlova. Umjesto 11, ugrađeno ih je 20. Nakon četiri godine rekonstrukcije, u srpnju 1906. započela su maritimna testiranja, koja su pokazala da s novim parnim kotlovima parni strojevi mogu dati tek 9478 kW, što je bilo dostatno tek za 18,27 čvorova. Otkriveno je također da čelična oplata broda ubrzano hrđa. S flotne je liste brisan i otpisan u ožujku 1910. Dvije godine kasnije prodan je Peruu, no primopredaja nikad nije obavljena. Ideja o temeljitoj rekonstrukciji i modernizaciji odbačena je pred sam Prvi svjetski rat. Na kraju, u listopadu 1918. prodan je privatnoj tvrtki koja ga je prenamijenila u teretni brod. Prema svemu navedenom, za krstaricu Dupuy de Lôme ne bi se moglo zaključiti da je bila dobar brod. Međutim, maritimna su testiranja pokazala i neke dobre odlike, koje će kasnije biti primijenjene na svim drugim ratnim brodovima. Kao prvo, imao je odličnu metacentričnu visinu^[1] od 0,695 metara. Zbog toga se na uzburkanom moru polaganije valjao, što je olakšavalo posao topničkim ciljačima. Promašaj sa smještajem glavnog topništva na bokove više nitko neće ponoviti.

TEKST  Mario Galić

^[1]
Metacentrična visina mjera je početne statičke stabilnosti plutajućeg tijela. Tijelo stabilno pliva ako mu se metacentar nalazi iznad težišta.