Djelovanje koalicijskih snaga u Iraku, posebno američkih u Bagdadu, te stalno borbeno djelovanje izraelskih snaga u Gazi i Zapadnoj obali donijelo je neke nove spoznaje o tome kako rabiti oklopna vozila u urbanom području. Osnovna spoznaja je da tenkovi i druga oklopna vozila moraju djelovati kao dio čvrstoga borbenog tima u kojemu će se međusobno dopunjavati

Iako je tema ratovanje u gradovima zanimljiva još od II. svjetskog rata, njezina prava važnost došla je do izražaja tek početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Od tada do danas napisano je na tisuće stručnih studija i knjiga kako ratovati u gradu, s naglaskom na izvođenje sigurnosnih i stabilizacijskih operacija (security and stabilisation operations – SASO). Osim što je borbeno djelovanje u urbanim područjima teško samo po sebi, SASO operacije dodatno ga kompliciraju zahtjevima za ograničavanjem kolateralne štete i maksimalnim smanjenjem civilnih žrtava. To znači oprezno doziranje snaga i precizno vođenje operacija.

Oklopna vozila, a posebno tenkovi, rađeni su za druge oblike ratovanja. Klasični način uporabe tenkova u urbanim područjima bio bi prodiranje kroz neprijateljsko područje, odsijecanje i rascjepljivanje njegovih snaga te njihovo uništenje. Pritom bi posade tenkova trebale izbjegavati sukobe na malim udaljenostima, djelomično tako da ispred njih ide pješaštvo kojem tenkovi pružaju neposrednu paljbenu potporu.

Tako je to u teoriji, dok je praksa pokazala da gradovi nikako nisu dobro mjesto za djelovanje tenkova i oklopnih vozila. Nepodobnost uporabe tenkova u gradskim borbama otkrila je izraelska vojska još tijekom Yom Kippurskog rata 1973. kad su, unatoč premoći svojih oklopnih snaga nad arapskima, neuspješno pokušali osvojiti grad Suez. Do istih je spoznaja došla i bivša JNA tijekom osvajanja Vukovara, te ruska vojska koja je uz jednako velike gubitke tenkova i oklopnih vozila osvajala Grozni (1995.). Iako su na kraju osvojili Grozni, ruske su snage od uporabljenih 150 tenkova i borbenih oklopnih vozila izgubile čak 105.

Iako su ta iskustva podjednako aktualna danas kao i prije desetak godina, novi oblici borbenih djelovanja naprosto tjeraju vojne zapovjednike da svoja oklopna vozila rabe u gradskim borbama. Djelovanje koalicijskih snaga u Iraku, posebno američkih u Bagdadu, te stalno borbeno djelovanje izraelskih snaga u Gazi i Zapadnoj obali donijelo je neke nove spoznaje o tome kako rabiti oklopna vozila u urbanom području. Osnovna spoznaja je da tenkovi i druga oklopna vozila moraju djelovati kao dio čvrstoga borbenog tima u kojemu će se međusobno dopunjavati. Obuhvativši cijeli spektar borbenih zadaća u urbanom ratovanju, zaključeno je da tek združene snage više rodova koje si pružaju međusobnu potporu (u ovom slučaju naglasak je na oklopnim i pješačkim snagama), a organizirane su na nižoj taktičkoj razini, mogu ostvariti uspjeh istodobnim smanjenjem svojih gubitaka i nadzorom kolateralne štete (smanjenje civilnih gubitaka). Iskustva su pokazala (posebice prošlogodišnja invazija Izraela na jug Libanona) da svaka uporaba teškog topništva i borbenih zrakoplova koliko god bila kontrolirana znatno povećava kolateralnu štetu, a istodobno nedostatno utječe na odvijanje borbi. Nešto veći uspjeh postigli su borbeni helikopteri rabeći svoje precizno vođene protuoklopne projektile i topove.

Uz to, sve procjene bliske i dalje budućnosti predviđaju da će se budući sukobi preseliti s otvorenih prostranstava u gradska središta i druga urbana područja. U skladu s tim planeri budućih operacija moraju pri osmišljavanju u svoje planove uvrstiti prikladan način uporabe svih dostupnih oružja, uključujući i teška oklopna vozila. Taj proces ide na dva paralelna kolosjeka. Jedan je osmisliti najpogodniji taktički način uporabe već postojećih tenkova i oklopnih vozila, kao što je spomenuto. Drugi je pristup raznim modernizacijama i izmjenama prilagoditi vozila djelovanju u urbanom području, s naglaskom na povećanje zaštite od kumulativnih bojnih glava protuoklopnih ručnih bacača. Kod tenkova se pokušava i dodatno povećati mogućnost motrenja bliskog prostora oko vozila i posadi dati veća sigurnost tijekom paljbe iz teških strojnica postavljenih na krovu kupole.

Različita razmišljanja i pristupi
Po svojoj naravi borbene operacije u urbanom okruženju velikom brzinom decentraliziraju snage, razbijajući ih na manje cjeline koje je, paralelno s tim, sve teže kontrolirati, čak i na najnižim taktičkim razinama. Na najnižoj taktičkoj razini (borbene cjeline veličine desetine ili voda) lake pješačke snage – koje po definiciji tijekom djelovanja nemaju adekvatnu potporu oklopnih vozila – suočavaju se s ozbiljnim teškoćama. Ulaskom u urbano područje te se snage izlažu intenzivnoj protivničkoj paljbi, čiji je točan smjer i izvor uglavnom teško odrediti. Uz to lako pješaštvo po svom ustroju ima nedostatak paljbene moći kojom bi moglo učinkovito i brzo uništavati neprijateljske položaje kao što su bunkeri ili utvrđene zgrade koje se izvana ne razlikuju od običnih. Nije rijedak slučaj da protivnička strana utvrdi samo dio zgrade, dok ostatak ostavi na uporabu civilima. Takvo decentralizirano djelovanje kroz naseljena područja sa sobom nosi nekoliko većih problema, prije svega na području kontrole vlastitih te brze i točne identifikacije protivničkih snaga. U takvim uvjetima u gusto naseljenim područjima (kao što su gradovi) rizik nenamjernih gubitaka među civilnim stanovništvom više je pravilo nego iznimka. Izraelsko iskustvo iz prošlogodišnjih operacija u Libanonu pokazuje da civilni gubici mogu biti jače (propagandno) oružje od topova, tenkova, borbenih helikoptera i aviona.

Nedostatak paljbene moći lakog pješaštva može se kompenzirati dodavanjem borbenih oklopnih vozila koja se rabe u snagama mehaniziranog pješaštva. Pritom se mora voditi računa da se u borbu šalju vozila s adekvatnom razinom oklopne zaštite, s naglaskom na obranu od protutenkovskih oružja koja rabe kumulativne bojne glave (ručni protuoklopni bacači i protuoklopni vođeni projektili). U novije vrijeme od vozila se očekuje i da imaju visoku razinu zaštite od djelovanja improviziranih eksplozivnih naprava (Improvised Explosive Devices – IED).

Projektirani da djeluju na otvorenim prostranstvima i da se sukobljavaju sa sličnim vozilima protivnika suvremeni tenkovi, borbena vozila pješaštva i druga borbena oklopna vozila imaju više nedostataka kad se rabe u gradskim borbama. Jedan od većih već smo spomenuli – slaba vidljivost iz vozila, posebno prema bokovima i stražnjem dijelu. Uz to, veliki i masivni tenkovi imaju velike teškoće s kretanjem po slabim i uskim prometnicama. U nekim uvjetima pokretljivost se bitno može poboljšati prolaskom (rušenjem) preko prepreka kao što su dvorišni zidovi ili zgrade. Iako je s borbenog gledišta takav manevar opravdan (ponekad i nužan) lokalno stanovništvo čije se kuće nađu na putu tenkovima teško će ga prihvatiti.

Slaba vidljivost iz vozila (posebno tenkova) i nemogućnost djelovanja na bliske ciljeve spojena s ograničenom pokretljivošću čini teška oklopna vozila nepodobnima za samostalno djelovanje u gusto naseljenim gradovima. Tijekom borbi u iračkim gradovima američke posade borbenih vozila izvještavale su o nekoliko uspješnih taktika pobunjenika. To je među ostalog ubacivanje ručnih granata kroz otvore na krovu kupole u unutrašnjost tenkova. Drugi je pristup uključivao istodobne napade na oba boka vozila iz bočnih uličica. Ti su napadi omogućavali pobunjenicima da s relativno malih udaljenosti ispaljuju projektile iz RPG-a u slabije zaštićene dijelove vozila.

Kako ratovanje u urbanim područjima ne poznaje klasično frontalno djelovanje posade moraju očekivati napade ne samo s prednje strane vozila, koje je kod tenkova tradicionalno najbolje zaštićeno, već i sa svih strana, pa čak i iznad vozila. Pritom će protivnička strana pokušavati pogoditi najslabije zaštićene dijelove, kao što je motorni prostor. Tu je i opasnost od klasičnih protutenkovskih mina ali i IED-a koji mogu biti ukopani, ali i u vozilima, pa čak i na ljudima.

Zbog spomenutog, ali i zbog još mnogo drugoga, borbeno djelovanje u urbanom okruženju daleko je od idealnog prostora za tenkiste. S druge strane, budući će ratovi donijeti povećanje sukoba u naseljenim područjima, s naglaskom na borbenom djelovanju u gusto naseljenim gradovima. Iako su rizici djelovanja tenkova u takvom okruženju veliki oni donose i veliku paljbenu moć koju traži pješaštvo. Njihov oklopna zaštita ipak pruža veliku zaštitu posadi, a pokretljivost i paljbena moć omogućavaju brzu neutralizaciju neprijateljskih položaja, što dodatno smanjuje vlastite gubitke. Dodatnim modifikacijama i modernizacijama proizvođači će dodatno poboljšati mogućnosti djelovanja tenkova u gradovima. Takav je pristup popularan jer ne zahtijeva razvoj i kupnju novih sustava već relativno jeftino prilagođavanje postojećih.

Svoju pokretljivost u gradu tenkovi mogu povećati i prolaskom kroz kuće, iako lokalno stanovništvo čije se kuće nađu na putu tenkovima “neće biti oduševljeno”
Tenkovi su projektirani za djelovanje na otvorenim područjima u kojima će se sukobiti sa protivničkim tenkovima približno istih mogućnosti. Najveće odlike svakog tenka su mobilnost, paljbena moć i oklopna zaštita. Ovisno državi, naglasak je na pojedinom od tih elemenata, ali su oni u svakom tenku prisutni. Tenk nikad nije projektiran za borbu u uskim gradskim ulicama. U takvim uvjetima prvo stradava njegova pokretljivost, a potom i razina oklopne zaštite. Jedino paljbena moć ostaje nedirnutom, osim što su sustavi za usmjeravanje paljbe i sustavi za motrenje iz tenka prilagođeni borbi na velikim udaljenostima, a ne na nekoliko stotina, ili čak nekoliko desetaka metara. Posebno osjetljiv dio su gusjenice koje je nemoguće u potpunosti zaštititi a koje se mogu uništiti i najstarijim PRG-ovim projektilom ili IED-om male razorne moći. Na otvorenom području gdje se borbe vode na udaljenostima od stotinu ili tisuću metara izlazak posade iz oštećenog vozila je relativno bezopasan. Ali u gradu svaki pokušaj izlaska iz takvog nepokretnog vozila znači riskiranje života. Zbog toga se moraju razviti potpuno nove taktike uporabe tenkova prilagođene urbanim područjima.

Povećanje sposobnosti preživljavanja u gradskim borbama
Dosad smo utvrdili da će u velikoj većini budućih sukoba tenkovi i druga borbena oklopna vozila morati djelovati u urbanim područjima, pretežno u gusto naseljenim gradovima. Isto tako spomenuli smo samo neke od problema s kojima se posade tenkova i oklopnih vozila susreću tijekom tih operacija. Dobra je strana djelovanja u gradovima što se tenkovi i oklopna vozila moraju “nositi” s točno određenim vrstama oružja koja su po svojim mogućnostima daleko manje ubojita od recimo potkalibarnih projektila koji se ispaljuju iz suvremenih tenkovskih topova ili velikih protuoklopnih vođenih projektila koji mogu probiti i oklope deblje od jednog metra. Iako pobunjenici u Iraku u svojim arsenalima imaju i velike protuoklopne vođene projektile upravo veličina i složenost glavni su problem pri njihovoj uporabi. Za primjer masa RPG-a 7 zajedno s optičkim ciljnikom je 6,3 kilograma. Masa kumulativnog projektila PG-7M je 1,98 kilograma, a znatno modernijeg PG-7LT (s tandem bojnom glavom koja može uništavati vozila zaštićena reaktivnim oklopom) 2,9 kg. S druge strane, masa lansera “portabl” protuoklopnog vođenog sustava 9M131 Metis-M je deset kilograma. Zajedno s jednim projektilom masa raste na 25,1 kilogram. Osim toga Metis-M zahtijeva donekle uređen položaj s kojega će se lansirati i izvježbanog operatera. S druge strane trajanje osnovne obuke za RPG-7 mjeri se u minutama, a projektil se može ispaliti i dok vojnik trči. U slučaju Iraka i tamošnjih uličnih borbi pobunjenici uglavnom rabe RPG-e i slična oružja jer im omogućavaju bolju pokretljivost. Uz to su im omiljeno oružje mine i IED-i. To ne znači da će tako biti i u svim budućim sukobima, jer je vjerojatno da će se američke ili neke druge snage, bar u početku operacija morati sukobiti s dobro organiziranim protivnikom koji će rabiti vođene projektile, kao što ih je prošle godine Hezbolah uspješno rabio protiv izraelskih tenkova u južnom Libanonu. Po Jane’s Defence Weklyu od 30. kolovoza 2006. Hezbolaz je izveo oko 50 napada na tenkove Merkava Mk2, Mk3 i Mk4, od čega je 21 bio uspješan (projektili su probili oklop). Pritom su rabili sustave Kornet-E 9P133, Metis-M 9M131, Konkurs 9K113 i Fagot 9K111.

I kad protivnik ne rabi suvremene protuoklopne vođene sustave, opasnosti za tenkove u gradskim borbama velike su. Jedna je opasnost što će se tenk naći odvojen od svoje pješačke potpore, pa će se u kratkom vremenu suočiti s više napada iz različitih smjerova. Za razliku od otvorenog prostora, zbog građevina i uskih ulica posada tenka neće moći otkriti približavanje protivnika. Pri iznenadnim napadima napadači se mogu pomiješati s civilima i napasti tenk iz velike blizine ciljajući njegove najslabije točke. Visoke zgrade omogućuju i napad lakim protuoklopnim oružjem na najslabiju točku svakog tenka – krov kupole. Istovremeno se smanjenjem udaljenosti napada proporcionalno povećava vjerojatnost pogotka. Iznenadnost i mala udaljenost ne ostavljaju posadi dovoljno vremena za učinkovit odgovor.

Jedan od odgovora je poboljšanje oklopne zaštite tenkova i borbenih oklopnih vozila, prije svega protiv projektila s kumulativnim djelovanjem. Naravno, svako dodavanje oklopa istodobno znači dodatnu masu i smanjenje pokretljivosti vozila, što narušava prvobitni odnos između pokretljivosti, razine oklopne zaštite i paljbene moći. S druge strane pokretljivost i nije najvažnija u gradskim borbama jer u njima oklopna vozila i ovako ne mogu razviti svoju maksimalnu brzinu, te se uglavnom kreću po uređenim prometnicama. Veći problem nastaje kad povećanje mase onemogućava prijevoz vozila transportnim zrakoplovima ili željeznicom. Učinkovito je rješenje dodatni oklop koji će se jednostavno i brzo postavljati na vozila tijekom djelovanja i isto tako jednostavno i brzo skidati kad više neće biti potreban.

U gradskim operacijama, u kojima neprijatelj napada s male ili vrlo male udaljenosti pogodak u gusjenicu ili podvozje nije samo moguć već je i vjerojatan
Gradska borba od tenkova zahtijeva podjednaku razinu oklopne zaštite sa svih strana vozila (svih 360 stupnjeva), uključujući podnicu tijela i krov kupole. Podnica tijela kod suvremenih je tenkova tanka (bar u odnosu na ostatak oklopa), a projektirana je kako bi odoljela eksploziji standardne protutenkovske mine. Izraelska je vojska otkrila da su podnice njihovih tenkova Merkava Mk3 i Mk4 osjetljivije na učinak eksplozije velike količine eksploziva daljinski detoniranog tijekom prelaska podnice tenka preko njega, nego ispod gusjenice. Do istog su neugodnog iskustva došle američke snage sa svojim Abramsima tijekom djelovanja u Iraku. Zbog toga su mogućnosti ojačanja podnice sastavni dio svih prijedloga modernizacije i prilagodbe borbama u urbanim područjima tenkova Abrams, Leclerc, Leopard 2 i Merkava.

Drugi problem koji je donijelo ratovanje u gradovima je već spomenuta mogućnost nekoliko uzastopnih pogodaka u isti dio tenka. Tenkovski je oklop napravljen da izdrži jedan pogodak potkalibarnog ili protutenkovskog vođenog projektila, ali ne i seriju pogodaka relativno slabih kumulativnih projektila. Pa čak i kad se uporabi reaktivni oklop, on će zaštititi vozilo samo od prvog pogotka. Ruska je vojska imala neugodna iskustva s primjenom reaktivnog oklopa na svojim tenkovima tijekom osvajanja Groznog. Iako su ploče reaktivnog oklopa zaštitile tenk eksplozija koja je pritom nastala često je bila kobna za pješaštvo koje se nalazilo u njegovoj blizini. Zbog sličnih iskustava izraelska vojska svoje Merkave oprema isključivo pasivnim oklopom. Neki izvori tvrde da se ploče reaktivnog oklopa mogu aktivirati i paljbom teških strojnica (uporabom zapaljivog streljiva) i malokalibarskih topova.

Modularni oklop – idealno rješenje?
Čini se da je primjena modularnog oklopa koji će se prilagođavati prijetnjama najbolje rješenje. On će se postavljati tijekom djelovanja u gradu i skidati prije prijevoza ili tijekom djelovanja izvan urbanih područja. Pitanje je samo uporabiti li reaktivni oklop koji dobro štiti od kumulativnih bojnih glava ili dodatni pasivni višeslojni oklop (kombinacija keramike i kompozita) koji bi se postavio samo na najosjetljivije točke. I jedno i drugo rješenje imaju svoje prednosti i mane. Vjerojatno najveća prednost reaktivnog oklopa je njegova mala cijena, ali i jednostavnost prilagodbe različitim vozilima. Pasivni višeslojni oklop je skuplji, no pruža veću razinu zaštite od svih vrsta napada. U svakom slučaju postrojbe u Iraku i Afganistanu željno očekuju rješenja koja će im omogućiti da sa svojih vozila maknu dijelove tračnica, vreće pijeska, betonske ploče i kolutove bodljikave žice (da spomenemo tek neka viđena priručna rješenja).

Poseban je problem kako zaštititi motorni prostor koji je posebno osjetljiv na kumulativne projektile, a koji se zbog tehničkih razloga ne može dodatno oklopiti ni eskplozivnim ni pasivnim oklopom. Većina rješenja nudi postavljanje posebnog rešetkastog oklopa koji sliči ogradi, a trebao bi zaustaviti kumulativne projektile i osigurati nesmetani protok zraka potreban za rad i hlađenje motora. To je posebno problem američkim stručnjacima jer njihovi Abramsi rabe plinske turbine koje tijekom rada traže velike količine zraka i ispuštaju još veću količinu plinova.

Poseban je problem zaštita gusjenica i podvozja. U klasičnom djelovanju tenka protiv tenka vjerojatnost u pogađanje gusjenice ili podvozja vrlo je mala jer iskustva iz ratova pokazuju da velika većina pogodaka završava u kupoli ili prednjem dijelu tijela tenka. U gradskim operacijama, u kojima neprijatelj napada s male ili vrlo male udaljenosti pogodak u gusjenicu ili podvozje nije samo moguć već je i vjerojatan jer se na taj način i projektilom male razorne moći može onesposobiti i najmoderniji tenk. Praksa je pokazala da je za uništenje gusjenice ponekad dovoljna i ručna bomba. Logično je rješenje “spuštanje” oklopa preko bočne strane vozila gotovo do zemlje. Teže je pitanje koju vrstu oklopa primijeniti. Većina se proizvođača odlučila na reaktivni oklop, a neki su napravili kombinaciju reaktivnog i rešetkastog oklopa. Zbog opisanog negativnog utjecaja reaktivnog okopa drugi su proizvođači ponudili rješenja s pločama napravljenim od kompozitnih materijala.

Još učinkovitije rješenje je uporaba aktivnih sustava zaštite (Active Protection Systems – APS). Zbog uvjeta ratovanja u gradovima u obzir dolaze samo sustavi “tvrde obrane”, jer sustavi “meke obrane” nemaju dostatnu učinkovitost. Problem s “mekanim sustavima” je u tome što se oni oslanjaju na princip ometanja sustava za navođene protuoklopnih projektila koji se rijetko rabe u bliskim gradskim borbama. “Tvrdi sustavi” koji aktivno djeluju na uočene opasnosti (projektile koji lete prema vozilu) jedini su učinkovit odgovor protiv nevođenih kumulativnih projektila lakih protutenkovskih bacača. Problem je što su APS-i na početku svoje operativne uporabe, a i to što je pri djelovanju APS-a prekratko vrijeme između otkrivanja cilja i njegovog pogotka u vozilo, što je opet povezano s malim udaljenostima među protivnicima tijekom borbi u gradovima.

Srećko RADOVIĆ