Hrvatske su snage od 25. do 30. srpnja 1995. izvele napadnu operaciju Ljeto 95, u kojoj su oslobođeni Glamoč i Bosansko Grahovo. Nakon toga hrvatski su branitelji glasno
najavljivali: “Idemo u Knin, Knin je naš!”

Prevlast na bojištu

Još od Zime 94 hrvatske snage preuzimaju inicijativu na bojištu te su cijelo vrijeme bile u napadu i aktivnoj obrani na novodostignutim crtama. Bio je to pobjednički pohod u kojem je neprijatelj potiskivan s ključnih točaka čime su sve više otvarani vidici prema Kninu.

Splitska deklaracija

Tri dana prije operacije potpisana je Splitska deklaracija, koji je potvrdila potrebu za zajedničkim djelovanjima HV-a, HVO-a i Armije BiH u operacijama oslobađanja okupiranih područja, što je značilo i legalnost djelovanja hrvatskih snaga na rubnim područjima BiH u zajedničkoj borbi protiv agresorskih srpskih snaga.

Oslobađanje Grahova i Glamoča

Dva su ključna postignuća Ljeta 95 oslobađanje Bosanskog Grahova i Glamoča, čime su ostvareni uvjeti za nastavak napredovanja hrvatskih snaga prema Kninu. Nakon potiskivanja iz ta dva grada, neprijatelj pokušava organizirati obranu na Crvenoj zemlji i Strmici, desetak kilometara sjeverno od Knina, što je i njegovo prvo postavljanje obrane na tom području. Procjenjivao je kako na tom smjeru nikad neće ući hrvatske snage te je težište obrane postavio prema područjima Zadra, Šibenika i Sinja, odakle je i očekivao napad hrvatskih snaga.

 

 

Ulazak na kninska vrata

Ovladavanjem Derala (965 m) iznad Strmice hrvatske su snage ušle na kninska vrata, kako se zbog strateškog značenja naziva taj prijevoj, nakon čega su sve pobunjeničke srpske snage u sjevernoj Dalmaciji bile u poluokruženju, a nadzirana je i komunikacija Knin – Drvar.

 

Zračna potpora

Prvi su put na tom bojištu sudjelovala dva borbena aviona MiG-21 iz sastava 21. eskadrile lovačkih zrakoplova 91. zb djelujući po neprijateljskim položajima sjeverno od Glamoča. Borbeno su djelovali i helikopteri Mi-24, a posebno su bili učinkoviti u smjeru Grahova uništavajući neprijateljske otporne točke.

 

 

Zajedništvo snaga Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane

Ljeto 95 u punoj je mjeri potvrdilo zajedničko usklađeno djelovanje snaga HV-a i HVO-a. Hrvatske su snage u operaciji imale 23 900 pripadnika (12 400 iz HV-a i 11 500 HVO-a).

 

Posredna pomoć Bihaću

Prodori hrvatskih snaga na smjeru prema Grahovu prisilili su neprijatelja na dovođenje pojačanja s bihaćkog bojišta, čime je slabio njegov napad na Bihać.

---

Stradanja hrvatskih branitelja

U operaciji Ljeto 95, u njezinu napadnom dijelu i kasnije do početka Oluje poginulo je 18 hrvatskih branitelja, teže ih je ranjeno 26, a lakše oko 130.

---

Željko Dvekar, zapovjednik 1. bojne 7. gbr, umirovljeni brigadni general

Pume su dokazale kako pred njima nema prepreka koje će ih zaustaviti

Dinara je definitivno obilježila Dvekarov ratni put, a od prvog dolaska na tu planinu povezan je sa 4. gbr. “To su dvije bratske brigade, koje su od Zime 94 međusobno razvijale natjecateljski duh jer smo do primopredaje nastojali osigurati jedni drugima nove povoljnije položaje,” prisjeća se Dvekar. U zimskim su uvjetima na Dinari mogli izdržati samo najspremniji i najhrabriji. Dvekar ističe kako su Pume na Dinaru i s Dinare sve nosile na leđima – i opremu i naoružanje, ali i svoje ranjene i poginule. “Tek kad se snijeg otopio mogli smo vidjeti što je bilo ispod, škrapa na škrapi. Penjali smo se i po sat do položaja, a povratak je trajao kraće jer su se naši dečki dosjetili napraviti pravu bob stazu, ulegnuće kojim bismo klizili i za 10 minuta našli se u bazi. Jedan je završio i na jeli, srećom bez ozbiljnijih posljedica,” govori Dvekar.

Kao najžešći boj opisuje onaj kod Crnih bunara 5. svibnja 1995., kad je neprijatelj u protunapadu ponovno ovladao četirima otpornim točkama od ukupno 30 koje je branila njegova Bojna. “To se dogodilo na spoju naših dviju bojni. Bila je to žestoka borba, prsa o prsa, gdje smo imali tri poginula i jednog nestalog branitelja. Odmah sam uveo kao pojačanje još dva voda, krenuli smo u protunapad i razbili ih,” iznosi Dvekar.

Dvekar je s Bojnom bez prekida proveo puna 63 dana na terenu Dinare, što mu je i najdulji teren u Domovinskom ratu, a oklop je ostao još i dulje. Za Ljeto 95 presudan je bio proboj prvih crta neprijateljske obrane. “Predaha zapravo i nije bilo, živiš rat cijelo vrijeme. Osmislio sam plan napada tako da na pošumljenom dijelu izvršimo napad pješačkim snagama, dok je na nepošumljenom dijelu bio spreman oklop koji je u prvoj fazi napada služio kao topnička potpora pješaštvu gađajući neprijateljske otporne točke. Imali su dobro utvrđene položaje, no razbili smo ih zahvaljujući koordiniranom djelovanju pješaštva i oklopništva. Budući da je neprijatelj čvrsto branio svoje položaje, u dogovoru sa zamjenikom zapovjednika Oklopne bojne Mirkom Martinjakom odlučio sam napasti frontalno oklopom bez pješaštva na lijevom boku, što se pokazalo odličnom odlukom. Sve se odvijalo na području od Borove glave prema Hrastovoj glavi. Jurnuli smo svi i napravili smo im darmar,” iznosi Dvekar. No Pumama su drugog dana operacije i dalje prijetila dva tenka s jedne čuke. “Vrag si ga znal otkuda su se tu našli. No kad ih je poklopila sila raketa iz tri naša raketna bacača
RAK 12 sa 36 raketa, pa tu ni miš ne bu ostal, rasturili smo ih i ovdje. Jurica Šare zapovijedao je raketnim sustavima i stvarno je napravil posel i pol,” ističe Dvekar.

U ovoj operaciji 1. bojna prvi put koristi oklop u svojem sastavu. “Bojišnica je živi organizam, bitno je iskoristiti trenutak, ne dati vremena neprijatelju za konsolidaciju, jednostavno, ganjali smo ih, a oklop je stvarno bio dobro uvezan s pješaštvom,” naglašava Dvekar. Prvim tenkom koji je ušao u Grahovo zapovijedao je Vladimir Miljenović-Bronx. “Bio je žestoki fajter, čuda je činio,” ponosno govori o Bronxu, koji će za nekoliko dana prvi tenkom ući u Knin. «Je, upravo on me zove rano ujutro 5. kolovoza i veli: ‘Sova (šifrirani naziv za zapovjednika 1. bojne), evo me kraj table na kojoj piše Knin.’ Malo je požuril, a mi još trpimo udare. Vratil se natrag i onda smo jurnuli nakon što smo probili crte između Igle i Samara na ulazu na Crvenu zemlju,” sjeća se Dvekar.

A s Crvene zemlje za napad prema Kninu trebalo je osigurati tenkoprohodnost. Dvekar se dosjetio pozvati buldožer koji bi trasirao put tenkovima. Buldožer razgrće, a tenkovi iza njega tuku po neprijatelju dok pješaštvo istodobno napada neprijateljske utvrđene položaje na Igli i Samaru. “Vjerujem kako je to prvi put u ratu i korišteno, mala ludost, ali bez buldožera tenkovi ne bi prošli i ušli u Knin,” govori Dvekar.

Noć prije ulaska u Knin dobili su zapovijed da niti metak ne smiju ispaliti na taj grad, a kamoli granatu. “Knin smo vidjeli kao na dlanu, a tu smo noć uvodili 4. gbr na desni bok u smjeru Golubića. Istodobno smo gledali nepregledne kolone kako napuštaju Knin, no rano ujutro već smo bili ondje,” s ponosom se sjeća Dvekar. “U Knin sam ušao na kupoli tenka gdje je bilo i pješaštvo. Samo su Bronxov i još dva tenka bili bez pješaštva jer su bili na čelu proboja. Ukupno je u Knin pobjednički ušlo Puminih 13 tenkova i šest borbenih vozila pješaštva.
Uza sve oduševljenje i postavljanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi, Dvekaru se jedna slika posebno urezala u sjećanje. “Odmah nakon ulaska u Knin ugledam jednu ženu, čas plješće, čas stavlja ruke u džepove, ali što me se dojmilo njezine su oči, koje su zračile radošću, veseljem. Bože, tako bi volil znati njezino ime jer me dočekala ta radost njezinih očiju i lica koje se ne zaboravlja,” zaključuje Dvekar, za kojeg je Oluja bila kruna cijelog Domovinskog rata, a Pume su postale dio te slavne povijesti.

---

Branko Predragović, zapovjednik 2. bojne 7. gbr, umirovljeni brigadir

Zapovijedao sam iznimno hrabrim ljudima: ničega se nisu bojali

Sjećajući se Ljeta 95, Slavonac Predragović posebno je isticao snagu Bojne koju su činili većinom Zagorci. Na njih je iznimno ponosan i slikovito ih opisuje kao fino brašno od kojeg si mogao napraviti najbolji kolač. Prvi dolazak Bojne na područje Livanjskog polja i Dinare bio je tijekom Zime 94, kad su raspoređeni na područje djelovanja na Maglaju i Vještić gori pomičući i utvrđujući crte prema Troglavu.

 “Sišli smo s Dinare noć uoči Ljeta 95 jer je zapovjednik zarotirao naše dvije bojne. Nas je s Dinare spustio u Livanjsko polje, dok je 1. bojna upućena na Dinaru,” podsjeća Predragović. No, od Dinare se Predragović nije mogao odvojiti ni u nastavku razgovora jer je to i za njega kao zapovjednika i za postrojbu bio najzahtjevniji teren. “Dinara je bila najveći mogući izazov, napor u kojem morate uložiti 90 posto na osiguranje uvjeta za opstanak i držanje položaja, a deset posto na neprijatelja. To sve govori što je Dinara, a posebno zimi,” ističe Predragović.

No, Pume su i na Dinari opstale u tim surovim uvjetima, a ključni čimbenik bio je čovjek. “U jednom smo komadu odradili puna 63 dana. Puno je slika iz tog vremena koje izviru i danas, teško ih je zaboraviti. Na kupanje smo išli u Livno vozeći se u tri rotacije stodesetkama, a bilo je i topi snijeg i kupaj se na Dinari,” iznosi Predragović, koji još jednom zgodom dočarava dinarsku zimu: “Trebamo obaviti smjenu, kreće deset vojnika. Prvi se uhvati za kabel telefona, drugi za njegov remen i tako dalje do zadnjega, koji se jednostavno otrgao i ostao u vijavici. Tek smo kasnije to primijetili, no preživio je i izdržao zimsku oluju.”

Ključni trenutak početka operacije bilo je probijanje prve neprijateljske crte, a ispred njih bilo je suženje, najuži dio između Dinare i Šatora. “Išao sam s Bojnom ravno u stijenu, morali smo ući u taj lijevak i razbiti ih. Imali smo vojnike koji su bili spremni, najprije navodiš topništvo na 20-30 metara ispred sebe i onda ideš dalje rješavati bombom ili metkom,” sjeća se Predragović. Bojna je drugog dana operacije uspjela potisnuti neprijatelja iz prvih rovova, ušli su mu s bokova te je lijevak počeo popuštati i širiti se. To je otvorilo i mogućnost manevriranja snaga.

“Zavučeš se, uđeš, čekaš, šutiš i onda pokret, idemo… Tako je otprilike izgledao taj prijelomni trenutak razbijanja prvih crta neprijatelja kada smo se uvukli u lijevak, što je bio znak za uvođenje tenkova. E, tada njihova obrana popušta. Odčepilo se, ne smiju uhvatiti zraka,” iznosi Predragović. Posebno ga se dojmila slika kad su hrvatske haubice pogodile neprijateljski BVP koji je bio u pokretu, čime se i na tom primjeru pokazala uigranost, uvezanost i preciznost svih sastavnica hrvatskih snaga.

Bojna je u nastavku napredovanja prema Grahovu uz zauzimanje brda Obljajca željela zarobiti i bitnicu neprijateljskih haubica. “Trpjeli smo snažnu neprijateljsku vatru, njihovi su tenkovi bili iza naših leđa i onda su važnu ulogu odigrale posade helikoptera Mi-24. Kada su počeli raketiranje, to je tako djelovalo motivirajuće na naše dečke, a čim su osjetili helikoptere, neprijateljski tenkovi počeli su se povlačiti,” iznosi Predragović.

Bojna je četvrtog dana operacije zajedno s ostalim hrvatskim snagama ovladala Grahovom. Prethodno su očekivali ulične borbe. “Međusobno smo razgovarali i predviđali da nas čekaju. Idemo i to riješiti. No, pobjegli su. Kratko smo čestitali, na sve strane grljenje, ljubljenje, prašilo se na sve strane od ulaska u Grahovo,” prisjeća se Predragović. Popodne je nad Grahovom uslijedila oluja, ona vremenska, s prolomom oblaka, a jedna od munja završila je ravno u kući u kojoj se nalazio Predragović: “Bolje munja nego granata, malo sam bio pospan jer smo četiri dana i noći bez prekida boj bili, no ovo me definitivno razbudilo. Uskoro su nas napali avionima, gledam to s balkona, ma kao igrice ispred nas, no sve je to ipak bila ratna zbilja.”

Na pitanje je li lakše biti na plus ili minus 30, Predragović kaže kako mu je ipak lakše naći metar hlada nego metar drva ispod snijega. Uslijedio je Knin. “Za razliku od Grahova, gdje je neprijatelj imao utvrđenu obranu, u Kninu je ipak bila neutvrđena. No i ovdje je bio fajt. Sjećam se, zovem na motorolu zapovjednika 3. satnije Ljubomira Volarića i pitam: ‘Kako si’, odgovara mi: ‘Čekaj da vidim,’ promijenio je boju glasa. Već je bio u sanitetu, ranio ga je geler, no u tim trenucima nije htio remetiti nešto veliko,” ponosno govori Predragović.

Posebno se sjeća ulaska u Knin: “Rastjerali smo ono što je još ostalo, a Oluju mogu sažeti u dvije riječi: sloboda, država!”

---

Goran Turkalj, zapovjednik Izvidničkog voda Izvidničko-diverzantske satnije 81. gb, umirovljeni natporučnik

Naši su izvidnici djelovali poput duhova, uvijek ispred svih

Turkalj u svakoj rečenici ističe ponos zbog pripadnosti postrojbi i posebno je zahvalan izvidnicima koji su poput duhova ulazili u dubinu teritorija pod nadzorom neprijatelja. “Neprimjetno bi znali biti do neprijateljskih rovova na nekih 30-40 metara. I sami smo se čudili kako nas ne vide, no mi nismo imali pravo na pogrešku,” ističe Turkalj.

A za Ljeto 95 stigli su tek nekoliko dana ranije. “Prošli smo puno terena, ali ovaj je bio poseban, pa gotovo surov. Same gudure, šuma, sve nas se dojmilo. Noć uoči operacije već smo bili 4-5 km duboko unutra provodeći izviđanje. Sutradan smo se oprezno kretali komunikacijom prema Malom Šatoru, cijela Satnija na čelu sa zapovjednikom Pavom Vukelićem, legendarnim Pajom. Čak mislim kako su nas namjerno pustili unutra, a sve kako bi nas lakše okružili,” iznosi Turkalj napominjući kako su tog prvog dana trpjeli topničke napade. Po dostignutoj crti na raskrižju prema Malom Šatoru postavili su kružnu obranu. Neprijatelj ih je ubrzo napao iz blizine. “Uspjeli smo se obraniti i potisnuti ih. Tada se događa jedna scena koju i danas izvidnici prepričavaju. Naime, neprijatelj je ostavio ranjenog vojnika koji se zvao kao i ja, Goran. Počeo je dozivati pomoć: ‘Goran je, ne ostavljajte me!’ Naravno, moji su mislili kako je riječ o meni te su odmah vikali: ‘Ne pucajte, to je Goran,’ a ja ih svim silama pokušavam nadglasati: ‘To su čeje.’ Sve je na kraju završilo za nas dobro,” sjeća se Turkalj.

Početni udar triju satnija nailazi na žestok otpor neprijatelja jer su bili dobro utvrđeni. Tako 3. satnija pod zapovijedanjem Vlade Majdaka trpi najžešće napade, u kojima je poginuo njihov dozapovjednik Jozo Perak, no čine sve kako bi ostvarili prvi proboj. Također, to nastoje i pripadnici 1. satnije pod zapovijedanjem Josipa Đakića, kao i 2., kojom je zapovijedao Jerko Lovrić.

Kako bi konačno slomili otpor neprijatelja, Turkalj dobiva zadaću s Dragom Najdertom vratiti se i spojiti sa 2. satnijom te krenuti u proboj. “Kada smo krenuli po 2. satniju doživljavamo napad neprijatelja iz rova koji je bio udaljen tridesetak metara. Ni sam ne znam kako smo izvukli živu glavu. Sjećam se kako sam javio zapovjedniku Romiću: ‘Tigar 1, u zasjedi sam, gotov sam,’” govori Turkalj o najdramatičnijim trenucima prvog dana operacije na smjeru prema Glamoču.

Kad su se spojili sa 2. satnijom, već je bilo puno toga jasnije jer su znali za neprijateljske rovove i drugog dana operacije počinje napad. “Uočili su nas na četrdesetak metara i počeo je žestoki fajt, a ranjeni su nam Mirko Rakas i Marijan Brlas. Čeje su jedno vrijeme zavijali kao vukovi, no kada je uveden naš tenk, zašutjeli su brzo i konačno je probijena njihova prva crta. Jednostavno je tenk roknuo u njihov rov i nastala je bježanija,” iznosi Turkalj, koji posebno cijeni ulogu topništva kojim je zapovijedao Tihomir Vuk. U Glamoč su ušli četvrtog dana operacije. Prethodno su uništavali zaostale neprijateljske grupe. “Bilo je to olakšanje, još jedna pobjeda Kumova i ostalih hrvatskih snaga. Nije bilo puno slavlja, čekali smo bar malo se odmoriti i pripremiti za nastavak borbi,” iznosi Turkalj.

Slika koju Turkalj nikad neće zaboraviti ona je kad je preživio napad iz neprijateljskog rova prilikom spajanja sa 2. satnijom. “Ma jedan je njihov vojnik izlazio iz rova, smije mi se, uđe, i evo ga opet smije mi se, a ne puca, no naša je spremnost na sve napore i izazove bila presudna, nije bilo odustajanja, a riječ predaja za nas nije postojala,” ističe. Veliku je ulogu u tom borbenom duhu Kumova kroz cijelo vrijeme djelovanja imao njihov ratni zapovjednik Renato Romić, koji je za sve njih bio karizmatičan, uzor i autoritet koji su poštivali i cijenili. Oslobađanje Knina dočekao je na brdu iznad Strmice osiguravajući bok Pumama. “Kad sam vidio ulazak naših tenkova u Strmicu i Knin, došlo mi je skočiti ravno dolje. No, svatko je imao svoju zadaću koju treba izvršiti na najbolji način,” zaključuje Turkalj.

---

TEKST Marinko Karačić

Izvori za foto

4. gardijska brigada Hrvatske vojske Pauci, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih
   snaga Republike Hrvatske iz Domovinskog rata 1991. – 1996., MORH, GS OSRH, Zagreb, 2011.;
   1. hrvatski gardijski zdrug, Edicija monografija vojno-redarstvenih postrojbi Oružanih snaga Republike
   Hrvatske iz Domovinskog rata 1991. – 1996., MORH, GS OSRH, Zagreb, 2011.; Udruga veterana
   7. gardijske brigade Puma; privatne arhive Željka Dvekara, Branka Predragovića, Gorana Turkalja.