Kako obilježiti pokolj na Ovčari? Kako zabilježiti istinu o masakru? Kako ovjekovječiti sjećanje na tragediju 262 osobe dovedene iz vukovarske bolnice, zatvorene i mučene, a potom pogubljene i zakopane u jame bez ikakvog obilježja?

Ideja o spomeniku Ovčara rodila se jednog jutra u uredu profesora Danijela Rehaka, nedavno preminulog predsjednika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL). Dubravko Duić Dunja, vukovarski branitelj, logoraš i umjetnik uzeo je tad olovku i nacrtao siluete spomenika koji je želio izraditi od željeza. Godinu nakon toga spomenik je podignut u organizaciji HDLSKL-a. Uoči 30. obljetnice posljednje velike razmjene zarobljenika u Nemetinu, otkrio ga je Tomislav Baumgartner, otac sedamnaestogodišnjeg Tomislava Baumgartnera, jednog od trojice mladića ubijenih na Ovčari, i Valentina Rehak, kći Danijela Rehaka.

Spomenik se nalazi na skretanju prema farmi Ovčara, uz cestu Vukovar – Tovarnik (Sotin) i putokaz je prema mjestu zločina. Sastoji se od šest silueta/likova na neravnoj površini betona na kojoj se nalaze otisci čizama koje asociraju na vojničke. Četiri su lika pogođena odnosno ustrijeljena i stoje, a kroz simbolične rupe od metaka prolaze zrake Sunca na njegovu izlasku i zalasku. Dva su lika zalivena u beton i označavaju one koji su već pali u rupe iskopane bagerima. U prednjem desnom kutu nalazi se krug od bodljikave žice. Krug je simbol života i neprolaznosti, ali njihov je krug prekinut te do pola zakopan u beton. Ujedno asocira na vezivanje i zatvor. Siluete likova izrađene su od čelika, koji će s vremenom oksidirati, a hrđa će se s kišom slijevati na beton i asocirati na krv. U podnožju se nalaze četiri kvadrata, koja asociraju na šahovnicu i križ.

“Spomenik je težak tri i pol tone, što je znakovito jer je težak i događaj u čiji je spomen podignut. Ovdje stoji da bi podsjećao na branitelje, ranjenike, medicinsko osoblje i civile koji su ovdje poginuli. Ali i kao opomena onima koji su taj masakr napravili,” rekao nam je autor spomenika Dubravko Duić.

Tekst i foto  Martina Stanković