Pripadnica Vojnog zdravstvenog središta Martina Dir, vraćajući se sa zadaće doživjela je tešku prometnu nesreću nakon koje je ostala bez dijela noge. No, zahvaljujući liječničkom timu iz zagrebačke Klinike za traumatologiju na čelu s doc. dr. Dinkom Vidovićem ova 24-godišnjakinja danas stoji na vlastitim nogama i kreće se samostalno

“Doktore, samo vas molim da mi ne amputirate nogu. Spasite je kako god znate.” Docent mi je na to odgovorio: “Dat ću sve od sebe. I tu počinje naša borba,” kaže 24-godišnja Martina Dir, medicinska sestra iz Vojnog zdravstvenog središta, opisujući trenutke kad je, nakon teške nesreće na autocesti kod Posedarja i primarnog zbrinjavanja u zadarskoj bolnici, 30. kolovoza prošle godine vojnim helikopterom prebačena u zagrebačku Kliniku za traumatologiju KBC-a “Sestre milosrdnice”. Ondje ju je primio tad dežurni liječnik doc. dr. Dinko Vidović zahvaljujući kojem ova mlada pripadnica Zapovjedništva za potporu danas stoji na vlastitim nogama i kreće se samostalno uz pomoć štake. 

“Od prvog trenutka imala sam povjerenja u njega i njegov rad. Da nije bilo mojeg vozača i kolege Mihovila Čuljka bila bih mrtva, a bez dr. Vidovića bila bih bez noge,” dodaje.

S Martinom smo razgovarali neposredno nakon završetka rehabilitacije u Krapinskim toplicama, prije nego što se uputila kući u Pulu gdje će čekati još jednu operaciju, i to devetu u nizu. No, uz široki osmijeh Martina govori kako je prezadovoljna kako teče njezin oporavak i neizmjerno zahvalna dr. Vidoviću što joj je spasio nogu. Tome se, napominje, prije šest i pol mjeseci mogla samo nadati. Naime, Martina je teško stradala vraćajući se sa zadaće na vojnom poligonu “Josip Jović” u Udbini, gdje je radila na osiguranju obuke Vojne policije. Kombi, u kojem je sjedila na mjestu suvozača, sudario se s kamionom, a cijeli desni prednji dio kombija bio je smrskan do neprepoznatljivosti.

Kost izvan tijela

“Samo mi nemoj umrijeti, ponavljao mi je kolega Mihovil i rekao mi neka ne gledam dolje, a ja sam automatski spustila pogled. Vojna odora bila mi je poderana i vidjela sam kost. Nisam osjećala nikakvu bol. Kad sam to pomislila, pala sam u nesvijest. Iduće čega se sjećam jest kako vatrogasci režu lim, a kolega i dalje sjedi pored mene. Nije me napustio niti u jednom trenutku, spasio mi je život. Izvan vozila bila je gužva i ja sam htjela izići. Trznula sam nogom i opet izgubila svijest. Kad su me izvlačili iz vozila, kost je pala na cestu,” prisjeća se dramatičnih trenutaka 24-godišnjakinja. Hitno je prevezena u zadarsku bolnicu, a tamošnji liječnici Martini su postavili vanjski fiksator koji se koristi kod otvorenih prijeloma noge te kontaktirali s doktorom Vidovićem iz zagrebačke Klinike za traumatologiju rekavši mu kako se radi o vrlo teškoj i neobičnoj ozljedi koju oni ne mogu zbrinuti.

“Iznenađujuće, s obzirom na težinu ozljede, pacijentica je bila dobrog općeg stanja. No, mi smo u Zagrebu ostali zatečeni težinom, ali i bizarnošću ozljede. Naime, njezina bedrena kost s koljenom bila je potpuno izvan tijela i dopremljena je s njom u vrećici. Tako nešto nikad dosad u karijeri nisam vidio. Osim što nije imala kost, imala je i prijelom patele, sve je bilo otvoreno, kontaminirano i oštećeno. Budući da se nikad nisam susreo s takvom ozljedom, niti mi je to bilo poznato iz literature, nisam znao što napraviti,” govori dr. Vidović.

“Kost se pacijentici nije mogla vratiti unutra jer je bila inficirana i Martina bi zasigurno dobila sepsu, a jedino rješenje tad bi bila amputacija. Kad bi se kost i dekontaminirala, drugi problem bio je,” ističe dr. Vidović, “kako kost oživjeti i revaskularizirati, dok se kao treći problem postavilo kako reparirati ligamente, uspostaviti kontinuitet ekstremiteta natkoljenice i potkoljenice kako bi se dobio funkcionalan zglob.” Liječnički tim na čelu s dr. Vidovićem stoga je Martininu bedrenu kost s koljenom pohranio u banku tkiva dok nije osmišljen plan njezina liječenja. Taj je korak bio iznimno važan jer je kost bila inficirana, svi su mikrobiološki uzorci bili pozitivni na izrazito patogene bakterije i u banci tkiva kost se trebala posebnim postupkom dekontaminirati.

Multidisciplinaran pristup

“Oko ovog slučaja konzultirao sam se i sa stranim klinikama, primjerice njemačkom klinikom za ortopediju i traumatologiju. Oni također nisu imali gotovo rješenje jer se nikad nisu susreli s tako bizarnom ozljedom. Predlagali su da kost vratimo natrag i sve učvrstimo dugačkim čavlom i napravimo artrodezu, no tad bismo ukočili cijeli ekstremitet i pacijentica više ne bi mogla saviti koljeno. To bi za nju bio velik invaliditet. Ta je opcija bila na stolu, no ja sam za nju imao neki drugi plan – pokušati vratiti funkciju koljena i cijelog ekstremiteta. Da bi to uspjelo, morali smo pristupiti multidisciplinarno,” objašnjava nam dr. Vidović. Stoga je osnovan cijeli liječnički tim kako bi se do najsitnijeg detalja osmislila operacija.

“Čekanje do operacije trajalo je 16 dana. Tih 16 dana bila sam spremna na sve. Na kraju sam se pomirila i s amputacijom, bila sam sretna što mi nije ozlijeđena kralježnica. Dan prije operacije dr. Vidović mi je rekao kako je 90-postotna vjerojatnost da ću izgubiti nogu, a samo 10 posto da će noga biti spašena. Budući da mi je na početku govorio da je ta šansa samo jedan posto, ja sam mu samo odgovorila kako je 10 posto jako dobar postotak,” kaže kroz smijeh 24-godišnja Martina te ističe kako joj je tijekom cijele pripreme za operaciju, uz roditelje, velika potpora bio i zaručnik, inače pripadnik mb Pauci.

Operacija je išla vrlo glatko jer ju je, prema riječima dr. Vidovića, liječnički tim odradio “sto puta na papiru i u glavi”. Liječnici su bili spremni i za najlošiji scenarij i za svaki pojedinačni korak isplanirano je moguće rješenje ako nešto pođe po zlu.

“Operacija je trajala nešto više od 11 sati, a u jednom trenutku u sali je bilo 15 osoba – vaskularni i mikrovaskularni tim, ortopedsko-traumatološki tim i drugo medicinsko osoblje. Svaki korak operacije ispao je teži od očekivanog i morali smo posegnuti za planom B. Imali smo spreman i plan C, no do njega nismo došli. Neki su na operaciju došli iz noćnog dežurstva, no držala nas je želja da se napravi velika stvar za tu mladu ženu,” opisuje ovaj jedinstven i nikad do sada izveden operativni zahvat dr. Vidović. Da ova operacija nije uspjela, napominje, drugog rješenja ne bi bilo. Ekstremitet ne može funkcionirati na koži i mišićima, vanjski fiksator ne može ostati trajno, i jedino rješenje bila bi amputacija. Liječnici su se najviše bojali poslijeoperativne infekcije, no svi upalni parametri u idućim danima padali su i Martina se od operacije jako dobro opravljala.

Pozitivan stav

“Naš je prvi cilj spasiti život, što je učinjeno još u zadarskoj bolnici. Drugi je cilj bio spasiti ekstremitet i treći je bio spasiti funkciju noge. U svemu smo uspjeli,” govori dr. Vidović. Ono što posebno ističe jest Martinino psihičko stanje i pozitivan stav koji je svakako pridonio ovakvom ishodu.

“Ono što me kod nje posebno iznenadilo jest koliko je ta mlada žena psihički jaka. To je strahovita trauma, osobito u toj životnoj dobi. Da se tako nešto dogodi gotovo na početku života i da to tako hrabro podnesete… U svojoj praksi susrećem se s ljudima koji imaju minimalne ozljede pa završe lošije zbog lošeg psihičkog stanja. Međutim, kod Martine to nije bio slučaj,” navodi njezin liječnik. Nakon ovog iznimnog zahvata Martina je još šest mjeseci provela u bolnici vježbajući s fizioterapeutom, a na nogu je prvi put stala u siječnju. Kad se opraštala od bolničkog osoblja, Martina je stajala na svojim nogama bez pomagala, a kretala se uz pomoć štaka.

“Jako sam zadovoljan kako teče oporavak. Pacijentica je stvarno posebna. S ovakvim slučajem liječnik se susreće možda jednom u karijeri, a ona je moj najvažniji pacijent. Ova je operacija za mene smisao mog posla,” zaključuje dr. Vidović.

Iako Martinino liječenje nije ni približno gotovo i predviđa se da će trajati još godinama, ona ne gubi optimizam. Posebno ističe Zakladu vojne solidarnosti, koja je njezinim roditeljima omogućila da budu uz svoju kćer tijekom cijelog njezina boravka u zagrebačkoj bolnici. Na kraju razgovora pitamo Martinu kakvi su joj planovi za budućnost, planira li i dalje ostati u Hrvatskoj vojsci, a ona nam uz široki osmijeh odgovara: “Naravno. Uvijek vjerna.”

Martina Butorac, snimio Filip Klen, privatna arhiva