Južnoafričke nacionalne obrambene snage – South African National Defence Force temeljito su restrukturirane nakon prvih slobodnih izbora, u skladu sa suvremenim republikanskim obilježjima 1994. godine

Nakon II. svjetskog rata Južnoafrička Unija započela je intenzivnu politiku utemeljenu na vrlo radikalnoj rasnoj segregaciji i zakonski definiranoj politici aparthejda. Izazvalo je to veliki animozitet međunarodne javnosti, uključujući i njihova najvažnijeg saveznika Veliku Britaniju. Zbog osude te politike Južnoafrička Unija istupila je iz britanskog Commonwealtha u ožujku 1961., a krajem svibnja mijenja naziv u Južnoafrička Republika. Nakon nametnutih sankcija međunarodne zajednice zbog odbijanja napuštanja politike aparthejda, Južnoafrička je Republika morala početi izgrađivati vlastite respektabilne oružane snage i prateću vojnu industriju koja je morala proizvoditi gotovo cjelokupni arsenal potreban suvremenim oružanim snagama. Upravo je zbog toga njezina vojna industrija danas jedna od najrazvijenijih u svijetu i svakako najrazvijenija na prostoru podsaharske (a može se reći i cijele) Afrike, dok su oružane snage suvremena, dobro uvježbana i osposobljena vojna sila.

Polumilicijski sustav
Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća južnoafrička je vojska u velikoj mjeri još ovisila o Velikoj Britaniji od koje je nabavljala većinu opreme i teškog naoružanja. No njihova osnovna koncepcija i dalje je bila utemeljena na polu-milicijskom sustavu. Primjerice, kopnene su snage imale oko 32 000 vojnika, u operativnom sastavu samo oko 10 000 ljudi, dok je ostatak činio oružanu pričuvu, ustrojenu u građanskim i paravojnim snagama. Ratno je zrakoplovstvo imalo drugačiju personalnu strukturu što je potpuno razumljivo, jer je riječ o tehnološki sofisticiranoj grani vojske koja zahtijeva visoku profesionalnost većine pripadnika. Zrakoplovstvo je imalo 5000 pripadnika profesionalnog sastava i oko 3000 vojnika i časnika razmještenih u građanskim snagama i pričuvi. Jedino je ratna mornarica s oko 4800 ljudi bila u punom operativnom sastavu. Osim toga, u strukturu oružanih snaga uključivane su i postrojbe tzv. unutarnje sigurnosti (oko 78 000 ljudi) koji su bili razmješteni prema teritorijalnom principu. U oružane je snage moglo pristupiti samo stanovništvo europskog podrijetla i to nakon rigorozne provjere.

Usmjeravanje razvoja
Teška ratna tehnika i naoružanje bilo je uglavnom britanskog podrijetla, npr. okosnicu oklopnih postrojbi činili su britanski tenkovi Centurion. Borbeno je zrakoplovstvo bilo mješovitog, britansko-francuskog podrijetla. Bombardersku skupinu činila je jedna eskadrila lakih bombardera britanskog podrijetla English Electric Canberra i eskadrila mornaričkih bombardera Blackburn Buccaneer S50, a lovačku komponentu eskadrila francuskih lovaca-bombardera Mirage IIIEZ i eskadrila lovaca-presretača Mirage IIICZ. Takva struktura oružanih snaga i koncepcija naoružanja sofisticiranim oružanim sustavima odredila je razvoj južnoafričkih oružanih snaga do današnjih dana, uključujući i strategiju razvoja njihove vojne industrije.
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća uočeno je kako politika rasne segregacije i zakonsko uređenje aparthejda više nisu mogući, pa 1991. godine južnoafrički parlament opoziva većinu rasnih zakona, a oslobođeni su i svi politički zatvorenici. Bili su to uglavnom pripadnici autohtonog stanovništva, članovi Afričkog nacionalnog kongresa koji se od svog nastanka 1912. godine borio za ravnopravnost crnačkog stanovništva. Prvi višerasni izbori održani su 1994. godine, nakon čega Južnoafrička Republika prvi put u svojoj povijesti ima predsjednika iz autohtonog stanovništva, Nelsona Mandelu.

Svi u vojsci
Suvremene oružane snage Južnoafričke Republike nose službeni naziv Južnoafričke nacionalne obrambene snage – South African National Defence Force. Kao i u većini suvremenih vojski čine ih tri grane – kopnena vojska, ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana, te ratna mornarica. Temeljito su restrukturirane nakon prvih slobodnih izbora, u skladu sa suvremenim republikanskim obilježjima 1994. godine.  Pri tome je vjerojatno najveća promjena mogućnost uključivanja svih državljana Južnoafričke Republike u oružane snage, uključujući i autohtono stanovništvo. Tijekom provedbe rasnih zakona i aktivne politike aparthejda, njihovo je uključivanje u oružane snage bilo, najblaže rečeno, potpuno nezamislivo. Sadašnje južnoafričke oružane snage broje više od 78 700 časnika, dočasnika i vojnika u djelatnom sastavu, te još oko 15 100 ljudi u aktivnoj pričuvi. Vojni proračun iznosi oko 4,57 milijardi dolara (oko 1,1% BDP-a), što je omogućilo opsežni proces nabave oružja. Samo tijekom 1999. godine za nabavu naoružanja i vojne opreme utrošeno je više od 4,8 milijardi dolara. To je, međutim, rezultiralo i sudskim procesima za koruptivne radnje, koji još uvijek nisu u potpunosti dovršeni. Veći dio sredstava utrošen je za vojne potrebe iz domaćeg vojno-industrijskog kompleksa.

Temeljne dvije brigade
Kopnena je vojska naravno najbrojnija i najvažnija  komponenta oružanih snaga, s oko 40 100 časnika, dočasnika i vojnika u djelatnom sastavu, te oko 12 300 aktivne pričuve. Temeljnu snagu kopnene vojske čine dvije brigade – 46. i 43. čija  su zapovjedništva ujedno i razvojne strukture iz kojih svako može razviti do četiri zapovjedništva operativnih taktičkih skupina. Uglavnom se iz sastava tih dviju brigada formiraju i snage koje sudjeluju u mirovnim misijama UN-a. Od 1994. godine do danas Južnoafrička je Republika svojim vojnim kontingentima sudjelovala u brojnim UN-ovim mirovnim misijama, uglavnom na afričkom prostoru. Osim tih dviju brigada, operativna je postrojba i 44. padobranska pukovnija razmještena u Bloemfonteinu, koja je visokomobilna postrojba za brzo djelovanje, a uz nju je i samostalna južnoafrička brigada specijalnih snaga. To je operativna postrojba specijalnih snaga za izvidničko-diverzantska djelovanja, protuterorističke i protugerilske akcije, operacije specijalnog rata i slično.

Granske formacije
 Ostale snage kopnene vojske strukturirane su po tzv. granskim formacijama. One su odgovorne za njihovu izobrazbu, opremanje i po potrebi formiranje namjenskih postrojbi i njihovo uključivanje u operativne taktičke skupine, sukladno planovima Vrhovnog zapovjedništva. Ustrojene formacije su:
– Južnoafrički oklopni korpus (South African Armoured Corps – SAAC)
– Južnoafrička pješačka formacija (South African Army Infantry Formation – SAAIF)
– Južnoafrička formacija topništva (South African Army Artillery Formation – SAAAF)
– Južnoafrička inženjerijska formacija (South African Army Engineer Formation – SAAEF)
– Južnoafrička formacija PZO topništva (South African Army Air Defence Artillery Formation – SAAADAF)
– Južnoafrička školsko-obučna formacija (South African Army Training Formation – SAATF), s borbenim obučnim središtem (Army Combat Training Centre) u Lohatiji i
– Južnoafrička logistička formacija (South African Army Support Formation – SAASF)

Domaći oklop
Svaka od navedenih formacija je više-manje samostalna struktura koja ima svoje operativne i pričuvne postrojbe, a može imati i obučna središta. Tako npr. SAAC u svom sastavu ima ustrojenu tzv. Oklopnu školu kao obučno središte oklopno-mehaniziranih snaga (smješteno je u Bloemfonteinu). Operativne postrojbe čini 1. južnoafrička tenkovska pukovnija i specijalna oklopno-mehanizirana bojna (obje u Bloemfonteinu), opremljene srednjim tenkovima Olifant Mk1B i borbenim vozilima pješaštva Rooikat koji su proizvod južnoafričke vojne industrije. Pričuvni sastav čine Pretorijska pukovnija (Pretoria), Natalski gorski strijelci (Durban), pukovnija Oranjeriver (Cape Town), Gorski strijelci Umvotija (Pinetown), Laka konjanička pukovnija (Sandton) i dr. Formacija pješaštva u svojoj strukturi ima dvije mehanizirane i osam motoriziranih bojni, laku pješačku bojnu, zračno-jurišnu bojnu, bojnu mornaričkog pješaštva i bojnu za osnovnu obuku (3. južnoafrička pješačka bojna s obučnim središtem u Kimberleyu). Osim toga, odgovorna je za opremanje i obučavanje do 26 pričuvnih pješačkih bojni (6 mehaniziranih, 14 motoriziranih, tri bojne lakog pješaštva, padobranske i dvije zračno-transportne bojne). U okviru ove formacije razmještena je i već navedena 44. padobranska pukovnija.

Topničke postrojbe
Na isti način ustrojene su i ostale formacije kopnene vojske pri čemu SAAAF ima u svom sastavu Školu topništva, te dvije operativne pukovnije. Četvrta mješovita topnička pukovnija u potpunosti je operativna formacija namijenjena za topničku potporu operativnih snaga, a Topnička mobilizacijska pukovnija za mobiliziranje i popunu pričuvnih topničkih pukovnija u slučaju potrebe. Osim njih u djelatnom sastavu je i 18. laka pukovnija, naoružana uglavnom lakim minobacačima 120 mm, osposobljena za zračno prevoženje i padobransko desantiranje, te namijenjena isključivo za pridodavanje i potporu 44. padobranskoj pukovniji (u slučaju potrebe), ili Brigadi specijalnih snaga (znatno rjeđe).

Gripeni umjesto Geparda
Južnoafričke oružane snage raspolažu i  vrlo snažnim ratnim zrakoplovstvom koje ima 226 borbenih i transportnih zrakoplova i helikoptera. Imaju više od 10 800 ljudi u operativnom sastavu i oko 830 aktivne pričuve (glavni stožer je u Pretoriji). Temeljnu borbenu komponentu čini 26 višenamjenskih borbenih zrakoplova Saab Gripen švedskog podrijetla. Oni su nedavno zamijenili lovce domaće proizvodnje, Atlasove (danas Denel Aviation) Cheetah (Gepard) i lovce-bombardere Impala. Zadnji zrakoplovi Cheetah povučeni su iz operativne uporabe 2008. godine i većinom su prodani Čileu i Ekvadoru. Osim Gripena ratno zrakoplovstvo raspolaže i s 24 trenažna zrakoplova British Aerospacea (danas BAE Systems) Hawk koji se mogu koristiti i kao laki lovačko-bombarderski zrakoplovi. Tu je i više od 40 transportnih zrakoplova raznih proizvođača i tipova, od Lockheedova C-130 Hercules za daljnja prevoženja do lakih transportnih zrakoplova CASA C-212 i Cessna 208. Helikopterske snage čini 11 jurišnih borbenih helikoptera domaće proizvodnje, Denelovih Rooivalka i 39 velikih transportnih helikoptera Atlas Oryx, te 29 lakih helikoptera opće namjene AgustaWestland A-109 talijanske proizvodnje. Raspolažu također manjim brojem helikoptera opće namjene Kawasaki BK 117 za izvidničke zadaće i spašavanje, te mornaričkih helikoptera Westland Super Lynx (četiri letjelice).

Njemačka plovila
Najmanja, ali jednako važna komponenta južnoafričkih oružanih snaga je ratna mornarica koja u svom sastavu ima oko 7700 časnika, dočasnika i mornara, te oko 1000 ljudi u aktivnoj pričuvi. Temeljnu borbenu komponentu čine četiri vrlo suvremene fregate klase Valour izgrađene sa stealth karakteristikama u njemačkim brodogradilištima Blohm + Voss. Po njemačkim oznakama brodovi su tipa MEKO A-200 SAN. Iz Njemačke, tj. brodogradilišta Howaldtswerke-Deutsche Werft su isporučene i tri podmornice klase Heroine. Operativnu snagu ratne mornarice dopunjavaju tri znatno starija ophodna broda za otvoreno more klase Warrior (izraelske proizvodnje), a za potrebe obalne straže koristi se 21 obalno plovilo klase Namacurra i tri ophodna broda klase T. U sastavu ratne mornarice djeluje i specijalizirana postrojba za brzo mornaričko djelovanje (Maritime Reaction Squadron), opremljena amfibijskim sredstvima, malim lakim plovilima i osposobljena za ronilačke aktivnosti. Koriste se uglavnom za specijalne intervencije na moru i priobalju, te humanitarne i spasilačke misije.

Vojna industrija
Zahvaljujući specifičnostima svoga društvenog razvoja Južnoafrička je Republika  bila prisiljena oslanjati se na vlastite snage u gotovo svim segmentima industrije, uključujući i vojnu industriju (vjerojatno nju i najviše). Produkt tih procesa je današnji južnoafrički vojno-industrijski kompleks koji je bez sumnje najrazvijeniji na području cijelog afričkog kontinenta.
Opsežniji razvoj vojne industrije počinje tijekom II. svjetskog rata, kada Južnoafrička Unija proizvodi dio vojne opreme za potrebe saveznika (posebno britanskih snaga) i uglavnom proizvodi oružje i opremu po britanskim licencijama. Nakon rata veliki dio namjenske industrije prenamjenjuje svoju produkciju za civilne potrebe. Novi uspon počinje 60-ih godina, jačanjem pritiska međunarodne zajednice zbog politike aparthejda. Tih godina Južnoafrička Republika sudjeluje u nekoliko lokalnih sukoba, zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a 1964. godine donijelo rezoluciju o embargu na isporuku naoružanja i vojne opreme. Ta je rezolucija doslovno postala zamašnjak razvoja domaće vojne industrije koja počinje nagli uspon, pa je 1968. osnovana državna tvrtka Armscor (Armaments Corporation) za razvoj, proizvodnju i održavanje naoružanja i vojne opreme. Osim vlastitih razvojnih i proizvodnih kapaciteta, ta je tvrtka u relativno kratkom razdoblju okupila brojne privatne proizvođače. Tako je pretvorila vojnu industriju u respektabilni vojno-industrijski koncern koji je vrlo brzo postao poznat i na međunarodnom tržištu po kvalitetnoj i izdržljivoj vojnoj opremi i naoružanju, proizvedenoj u skladu s vrlo teškim uvjetima eksploatacije u afričkim uvjetima.

Veliki poslodavac
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća južnoafrička vojna industrija zapošljavala je prema nekim procjenama više od 130 000 ljudi, oko 8,3% od ukupno zaposlenih u južnoafričkom proizvodnom sektoru. Pod neposrednim nadzorom i pokroviteljstvom Armscora djelovalo je gotovo 2200 privatnih poduzeća različite veličine, proizvodnih kapaciteta i namjene. Ta su poduzeća proizvodila većinu opreme i naoružanja potrebne južnoafričkim oružanim snagama, od streljačkog naoružanja i streljiva do tenkova, helikoptera i vođenih raketa. No dio se opreme, borbeni zrakoplovi i brodovi, još uvijek uvozio. Upravo kako bi južnoafrička vojska postala neovisna i u tom segmentu opremanja, 1965. osnovana je tvrtka Atlas Aircraft Corporation (poznata i kao Atlas Aviation). Prije svega bila je namijenjena za izradu borbenih letjelica i drugih zrakoplovnih sustava naoružanja i opreme za potrebe južnoafričkog ratnog zrakoplovstva, ali jednako tako i za prodaju na međunarodnom tržištu. Nakon osnivanja Armscora, Atlas Aviation je ušao pod njezin nadzor, a od 1992. je u sastavu Denela kao izdvojeni segment Denel Aviation. Najveći su proizvodni uspjesi Atlasa usvajanje trenažnog i lovačko-bombarderskog zrakoplova Impala, utemeljenog na talijanskom školskom zrakoplovu Aermacchi MB-326 i lovačkog zrakoplova Cheetah razvijenog iz francuskog lovca Mirage III, koji je svojedobno bio osnovni borbeni zrakoplov južnoafričkog ratnog zrakoplovstva. Proizvodnja aviona je završena nabavom Gripena, ali nastavljena je proizvodnja domaćeg borbenog helikoptera Rooivalk i transportnog helikoptera Oryx. Potonji je, zapravo, modernizirana i prilagođena za afričke prilike inačica Aerospatialeova helikoptera Puma.

Najbolji u Africi
U travnju 1992. godine ustrojeno je državno poduzeće Denel koje je preuzelo većinu proizvodnih i nadzornih zadaća Armscora vezanih uz vojnu proizvodnju. Armscor se potpuno restrukturirao i postao južnoafrička uvozno-izvozna tvrtka naoružanja i vojne opreme za međunarodno tržište. Danas Južnoafrička Republika više nema embargo na uvoz i izvoz vojne opreme i naoružanja. No u međuvremenu se njezina vojna industrija toliko razvila da ne samo što oprema vlastite oružane snage, već je jedan od značajnih izvoznika namjenske vojne opreme na međunarodnom tržištu. Sukladno tome, ne samo da su južnoafričke oružane snage vjerojatno najučinkovitija i najsofisticiranija vojna struktura na području cijelog afričkog kontinenta, već i južnoafrički vojno-industrijski kompleks ima sigurnu budućnost (naravno, koliko je to najviše moguće u današnjem, krajnje globaliziranom svijetu).

prof. dr. sc. Marinko Ogorec