Jedan od alata širenja NATO-saveza, jedan od najjačih simbola novog, posthladnoratovskog opredjeljenja Saveza, bilo je lansiranje programa poznatog pod nazivom Partnerstvo za mir. Brzina promjena koja se odvijala na europskom tlu u trenutku urušavanja bipolarne podjele svijeta, donosila je nove sigurnosne izazove, kojima je trebalo odgovoriti novim partnerstvima, jer ,napokon, nove ugroze ne biraju samo određene zemlje

Bilo je to u doba kada su zemlje bivšeg istočnog bloka pokazivale interes priključenja Sjevernoatlantskom savezu. Savez je trebao iznaći mogućnosti svojevrsnog otvaranja, vrlo konkretnog odgovora zemljama dojučerašnjim protivnicima. Kako bi se mogao sagraditi most prema Istoku, bilo je potrebno izraditi promjene u strategijskim konceptima. Vođe zemalja članica su na samitu u Londonu 1990. godine lansirale politiku “pružanja ruke prijateljstva”, predlaganjem okvira suradnje svim državama Srednje i Istočne Europe. Konkretiziranje novoga okvira za suradnju dogodio se 1991. godine kada je utemeljeno Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju (NACC), koje je naknadno preimenovano u Euroatlantsko partnersko vijeće. To vijeće je ubrzo postalo glavni forum za konsultacije i suradnju između članica Saveza i zemalja partnera. Na strategijskoj razini novi okvir, nova filozofija Sjevernoatlantskog saveza sublimirana je u Strategijskom konceptu 91.

Novi okvir suradnje
Pojavio se novi, politički okvir za postizanje ciljeva NATO-a. Događao se pomak Saveza s isključivo obrambenim zadaćama prema gospodarskim, društvenim i ekološkim pitanjima kao sredstvima produbljivanja stabilnosti i sigurnosti u cijelom euroatlantskom prostoru. Dijalog i suradnja postaju ključne riječi sadržane i u temeljnim zadaćama Saveza. Oni postaju temeljna sredstva u pristupu rješavanja problema. U vremenu novih izazova ključni ciljevi Saveza postali su smanjivanje rizika od sukoba svih vrsta, odgovori na krizna stanja koja utječu na sigurnost saveznika, te produbljivanje razumijevanja i učvršćivanje povjerenja u Europi koristeći se partnerstvom u rješavanju zajedničkih sigurnosnih pitanja. Suradnja unutar Sjevernoatlanskog vijeća za suradnju ipak je bila fokusirana na multilateralni politički dijalog. Bilo je potrebno prilagoditi oblike suradnje za svaku zemlju partnera pojedinačno, poštujući njihova postignuća, ali i njihove specifičnosti.

NATO je 1994. godine pokrenuo program Partnerstvo za mir kao okvirni, temeljni program namijenjen pomoći zemljama sudionicama u restrukturiranju njihovih oružanih snaga kako bi se mogle prilagoditi i zauzeti svoju ulogu u demokratskim društvima. On je bio alat praktične bilateralne suradnje između Saveza i pojedinačnih zemalja. U Okvirnom dokumentu o Partnerstvu za mir zapisano je: “Ovo Partnerstvo osnovano je kao izraz zajedničkog uvjerenja kako se stabilnost i sigurnost u Euroatlantskom području može postići jedino suradnjom i zajedničkim djelovanjem. Zaštita i promicanje temeljnih sloboda i ljudskih prava, zatim očuvanja slobode, pravde i mira kroz demokraciju zajedničke su vrijednosti na kojima se temelji Partnerstvo.” To vijeće bilo je konkretna pomoć dojučerašnjim socijalističkim zemljama u ostvarivanju tranzicija ne samo oružanih snaga, već i društava u cjelini. Osobito se ta pomoć odnosila na pitanja transparentnosti u planiranju obrane i prihvaćanju proračuna za obranu, osiguravanju demokratskog nadzora oružanih snaga, kao i održavanju spremnosti i sposobnosti da u skladu sa svojim zakonodavstvima sudjeluju u operacijama s mandatom UN-a ili OESS-a. Ovakav poligon za suradnju bio je mjesto gdje su se mogle razvijati kooperativni vojni odnosi s NATO savezom radi zajedničkog planiranja, osposobljavanja i vježbi, kao i jačanja sposobnosti za preuzimanje zadaća na području očuvanja mira i spašavanja, humanitarnih operacija, kao i svih drugih oblika zajedničkog djelovanja o kojemu se partneri sporazume. Okvirni dokument programa Partnerstva za mir predviđa kako države koje mu pristupaju moraju preuzeti i odgovornosti preko suradnje u zajedničkim operacijama s državama članicama NATO-a, kao i financiranje vlastite suradnje u djelatnostima Partnerstva te nastojati podijeliti ostatak tereta u sklopu suradnje. Program je predvidio slanje stalnih časnika za vezu u posebni odjel Partnerstva za koordinaciju u Monsu (Belgija) gdje su, pod vodstvom i zapovjedništvom Sjevernoatlantskog vijeća izrađivali vojne planove potrebne za ostvarivanje programa Partnerstva.

Aktivno sudjelovanje u Partnerstvu donekle je otvorilo vrata određenim tehničkim podacima Saveza, a koji su bili nužni za sudjelovanje u planiranju i izvedbi zajedničkih vojnih vježbi. Partnerstvo za mir otvorilo je kanale za razmjenu informacija o djelatnostima koje su provedene ili se provode, kako bi se na taj način povećao stupanj transparentnosti obrambenog planiranja i prihvaćanja obrambenog proračuna te osigurao demokratski nadzor nad oružanim snagama. Vijeće je postalo forum za obostranu razmjenu informacija o obrambenom planiranju i pripremi proračuna.

Države članice sjevernoatlantskog savezništva u okvirnom su se dokumentu Partnerstva za mir obvezale da će s drugim državama potpisnicama razvijati proces planiranja i pregleda, s čime se pripremao teren za identificiranje te ocjenu snaga i mogućnosti, što je otvaralo mogućnosti davanja na raspolaganje snaga za višenacionalno osposobljavanje, vježbe i operacije u suradnji sa snagama NATO-a. Jedan od temeljnih ciljeva programa Partnerstva za mir bio je i promicanje političke i vojne koordinacije u zapovjedništvima Saveza kako bi se na taj način omogućila uspješna provedba programa partnerstva, osobito u pitanjima planiranja,osposobljavanja, vježbi i razvoja obrambene doktrine. Od 1997. godine, od utemeljenja Euroatlantskog partnerskog vijeća, nastavljeno je s radom na produbljivanju suradnje u razvoju poboljšanog i operativnijeg partnerstva.

Bit partnerstva i suradnje na multinacionalnoj razini sastoji se od redovitih konsultacija i razvijanju suradnje u svrhu izgradnje transparentnosti i povjerenja na cijelom euroatlantskom području. Na bilateralnoj razini ono što je donijelo koristi zemljama partnerima bio je pojedinačno dizajniran radni okvir. Zajedničke aktivnosti koje su fokusirane na pronalaženje rješenja za zajedničke sigurnosne izazove i ugroze, dovele su, u procesu razvoja partnerstva, do prevladavanja predrasuda iz prošlosti i stvaranja jasne vizije korisnosti suradnje. Proces razvoja partnerstva pridonio je izgradnji mostova komunikacije i razumijevanja između svih država uključenih u taj program. Mnoge od njih bile su u svojoj prošlosti članice protivničkih asocijacija ili su imali vrlo ozbiljne regionalne, političke, etničke ili religijske probleme. Zajedničko koordinirano djelovanje put je pronalaženju zajedničkih odgovora na zajedničke ugroze.

---

VAŽNI NADNEVCI PARTNERSTVA
1991. Prvi sastanak Sjevernoatlantskog vijeća za suradnju
1994. Pokretanje Partnerstva za mir; utemeljene partnerske misije pri NATO-u; utemeljena je Partnerska koordinacijska ćelija pri SHAPE-u
1995. Utemeljeno je Međunarodno središte za koordinaciju pri SHAPE-u
1996. Zemlje partneri sudjeluju u snagama pod vodstvom NATO-a stvorenim za provedbu mirovnog sporazuma u BiH
1997. Prvi sastanak Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC) u Sintri u Portugalu; Na samitima NATO-a i EAPC-a koji su uslijedili u Madridu poboljšana je operativna uloga PzM-a
1998. Utemeljenje Euroatlantskog središta za koordinaciju odgovora na katastrofe i Euroatlantske postrojbe za odgovor na katastrofe
1999. Tri partnera – Češka, Mađarska i Poljska priključuju se NATO-u; Dijalog i suradnja uključeni su u Strateški koncept Saveza kao jedna od temeljnih sigurnosnih zadaća; Na samitu u Washingtonu dogovoreno je daljnje unaprjeđivanje PzM-a i učvršćivanje njegove operativne uloge; zemlje partneri razmještaju svoje vojnike pod vodstvom NATO-a na Kosovu
2001. (12. rujna) EAPC se sastaje kako bi osudio terorističke napade na SAD i obvezuje se na borbu protiv terorizma
2002. Opsežna revizija vodi jačanju EAPC-a i PzM-a na samitu u Pragu; Pokrenut je Partnerski akcijski plan protiv terorizma
2003. Zemlje partneri svojim vojnicima daju doprinos NATO-ovoj misiji ISAF u Afganistanu
2004. Sedam partnera – Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija priključuju se NATO-u; Poduzimaju se daljnji koraci ka jačanju partnerstva na samitu u Istanbulu; Pokrenut je Partnerski akcijski plan za izgradnju obrambenih institucija

---

Vidni rezultati partnerstva

Partnerstvo za mir je proces, koji je u svojoj sada već trinaestogodišnjoj povijesti iznikao u jedan od najuspješnijih projekata Saveza. U svojemu radu Partnerstvo je postiglo vidne rezultate, unatoč teškoćama i nazadovanjima nekih od zemalja sudionica. To nije nikakvo čudo imaju li se u vidu zahtjevni procesi koji su se devedesetih razvijali na političkom, gospodarskom i društvenom planu u Srednjoj i Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu. Euroatlantsko partnersko vijeće i program Partnerstva za mir ipak su postupno razvijali vlastitu dinamiku, što je omogućavalo proširivanje suradnje u području sigurnosti između zemalja NATO-a i partnera. Kako se tijekom devedesetih mijenjao Sjevernoatlantski savez, tako se mijenjalo i razvijalo Partnerstvo. Ono je od okvira za moglo bi se reći prvi kontakt postalo točka vjerodostojne potpore Savezu u vrlo širokom spektru pitanja. Partnerstvo kako projekt produbljivalo se i proširivalo kako bi se prilagodilo specifičnim težnjama zemalja partnera. Dva kruga proširenja NATO-a donekle su promijenila ravnotežu između saveznika i partnera. Od ožujka 2004. godine više je saveznika nego partnera. Preostali partneri vrlo su raznorodna skupina. U njoj su države jugoistočne Europe, uključujući i Hrvatsku, strateški važne, ali nerazvijene kavkaske i srednjoazijske države te skupina zapadnoeuropskih država. Dok su neke od spomenutih država tek u razvijanju obrambenih struktura i kapaciteta, druge svojim vrlo dobro strukturiranim snagama znatno pridonose NATO- vođenim operacijama i u mnogim pitanjima osobito obrambenih reformi igraju ključnu ulogu mentora slabije razvijenim partnerskim državama. Kada se pogleda na popis partnerskih i savezničkih zemalja čini se nevjerojatnim kako to nitko ozbiljan nije mogao ni zamisliti tek desetljeće i pol ranije. Izvorni cilj NATO-ove politike partnerstva bio je srušiti zapreke i izgraditi sigurnost dijalogom i suradnjom. Ciljevi su tijekom godina razvoja postali ambiciozniji. Države partneri ozbiljno su uključeni u svladavanju problema terorizma, proliferacije oružja za masovno uništenje i krizne situacije koje utječu na globalnu sigurnost.

Tijekom godina trideset je država pristupilo Partnerstvu za mir. Posebni odnosi razvijeni su s Rusijom i Ukrajinom 1997. godine potpisivanjem Temeljnog sporazuma između NATO-a i Rusije o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti te Povelje o posebnom partnerstvu između NATO-a i Ukrajine. U međuvremenu je deset zemalja partnera postalo punopravnim članicama NATO-a. Tri zemlje kandidata, Albanija, Hrvatska i Makedonija rade na pripremama za buduće članstvo. Prošle godine partnerstvu su se pridružile Srbija, BiH i Crna Gora.

Dražen JONJIĆ