Izvozni rezultati govore da avion švicarskog proizvođača ima dobre performanse i mogućnosti te da je rješenje za suvremenu vojnu letačku obuku. Smanjeni izdaci i kontrola troškova kroz vijek uporabe dodatna su prednost, kao i potpuno integrirani sustav zemaljske obuke

Osnovana 1939. godine i sa sjedištem u Stansu, glavnom gradu kantona Nidwalden u središnjoj Švicarskoj, tvrtka Pilatus Aircraft Ltd ima dugu tradiciju izrade aviona, pratećih sustava i rješenja namijenjenih letačkoj obuci. Oslanja se na iskustvo, ponajviše ono iz 1970-ih, kad je turboelisnim avionom PC-7 pokrenula velik uspjeh na svjetskom tržištu. Proizveden je u više od 600 primjeraka izvezenih u više od dvadeset zemalja. Petnaestak godina kasnije sličan uspjeh postignut je s njegovim nasljednikom PC-9. Od 1980-ih do danas potonji avion nabavilo je i koristilo petnaestak korisnika širom svijeta. Među njima je i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, koje je 5. kolovoza 1996. predstavilo nove letjelice PC-9M. Vrhunac uspjeha tog aviona bilo je natjecanje i pobjeda 1995. godine na američkom programu JPATS (Joint Primary Aircraft Training System), kojim se tražio sustav za osnovnu obuku budućih pilota ratnog zrakoplovstva i mornarice. Nakon još nekoliko kupaca to je ujedno bio i kraj proizvodnje PC-9, barem pod tom oznakom. Na osnovi modificiranog švicarskog aviona nastao je T-6 Texan II, koji i danas u SAD-u proizvodi tvrtka Beechcraft i to u više inačica različitih namjena. Iako u SAD-u ističu da je novi Texan bitno drukčiji avion od originala, Pilatusu od tog posla pristižu naknade za licenciranje, a PC-9 više nije u njihovoj ponudi. Osim što su razvijali sve suvremenije inačice PC-7, pripremali su potpuno novi i napredniji trenažni turboelisni avion nove generacije, koji će dobiti oznaku PC-21. Program je pokrenut krajem 1998., avion je javno predstavljen u proljeće 2002., a prvi je let imao 1. srpnja te godine.

Sustav je osmišljen tako da pokrije što veći prostor između početne faze nastavnog plana letačke obuke, napredne obuke, pa sve do prelaska pilota na operativne tipove borbenih zrakoplova. Uporabom simulatora i letjelicom koja se donekle približava značajkama mlaznih aviona, otvorila se mogućnost smanjenja broja tipova aviona koji se koriste u obuci. Donekle sličnu filozofiju ima talijanska tvrtka Leonardo, no sa svojim mlaznim trenažnim avionima (opširnije v. tekst Majstori obuke, HV 624). Pilatusov pristup ipak se čini ekonomičnijim jer se obuka prebacuje na znatno povoljniju turboelisnu letjelicu.

Brži od prethodnika

Već na prvi pogled bilo je jasno da novi dizajn teži postizanju boljih letnih performansi od prethodnika. Jedna je od uočljivijih razlika u odnosu na PC-9 konstrukcija i izgled krila. PC-21 ima krila strelastog oblika pod kutom od 13 stupnjeva i metar kraćeg raspona. Dakle, manje su površine, ali s većim opterećenjem pri maksimalnoj poletnoj masi, a na krajevima su dodana i krilca. S gornje strane krila dodani su hidraulično pokretani spojleri, što je znatno povećalo maksimalnu kutnu brzinu nagiba na 210 stupnjeva u sekundi. U krilima su i spremnici goriva kapaciteta 544 kg, što je gotovo 700 litara. Uz konstrukciju i dizajn, za postizanje i rad pri većim brzinama ugrađen je i jači motor, i to za 60 posto. I ovaj put riječ je o proizvodu tvrtke Pratt & Whitney Canada: PT6-68B maksimalne snage 1600 KS. Motor pokreće peterokraku kompozitnu elisu promjenjivog hoda Hartzell izrađenu od grafita i titanija. Sve to omogućilo je postizanje većih brzina od prethodnika, ali i od drugih sličnih turboelisnih aviona. Maksimalna operativna brzina iznosi
685 km/h, a maksimalna na visini od 3000 metara 625 km/h. Zmaj aviona PC-21 može podnijeti i znatna letna opterećenja u vrijednostima blizu onima na borbenim avionima. Pri maksimalnoj masi ona mogu dosegnuti +5/–2,5, a pri masama za akrobatsko manevriranje +8/–4 G opterećenja. Zbog toga je ugrađen i anti-G sustav, koji u takvim uvjetima posadi olakšava let. Lakše pilotiranje omogućila su i dva sustava koja pridonose oponašanju leta mlaznih zrakoplova. Prvi je TAD (Trim Aid System), za podešavanje kontrolnih površina i poravnanje leta, a drugi PMS (Power Management System), koji kontrolira i ograničava snagu motora pri manjim brzinama. Rezultat je znatno lakše poravnanje letjelice i manja potreba posade za korištenjem kormila pravca. Avion je lak za opsluživanje: prema tvrdnjama proizvođača, zadržavanje zbog pripreme za sljedeće uzlijetanje traje samo 12 minuta i to uz samo jednog kvalificiranog mehaničara. Pri opsluživanju olakšan je pristup središnjem ventilu za dopunu goriva pod tlakom, koji se nalazi u repu letjelice. Održavanja se trebaju planirati na svakih 150 ili 300 letnih sati, a većina popravaka i remonta može se obaviti u matičnoj zrakoplovnoj bazi bez potpore na razini tehničkog zavoda. Vijek uporabe zmaja aviona uz intenzivno korištenje iznosi oko 15 000 letnih sati iako su kroz testove zamora materijala pokazali i višestruko veću izdržljivost.

Prvi europski korisnici

Švicarska je, očekivano, prva zemlja korisnica Pilatusa PC-21. Iako je PC-21 i danas jedan od najsuvremenijih aviona za letačku obuku, u toj se zemlji koristi već 14 godina. Kako bi obučili buduće pilote na svojim glavnim borbenim avionima F/A-18C/D Hornet, u švicarskom zrakoplovstvu koristili su dva tipa letjelica. Isprva bi piloti polazili obuku na turboelisnim avionima PC-7 Turbo Trainer, dok bi kasnije prelazili na mlazne dvosjede F-5F Tiger II. S vremenom su nedostaci potonjeg aviona bili sve očitiji: postao je sve zahtjevniji za održavanje i avionika je zastarjela. Tijekom 2006. pokrenut je program JEPAS (Jet Pilot Training System) unutar kojeg će se uvježbavati novi piloti mlaznih aviona. Odlučeno je da će PC-21 u naprednoj obuci zamijeniti tadašnje dvosjede F-5F Tiger II. Usprkos tomu što nije raspolagao sličnim performansama i mogućnostima energetskog manevriranja, PC-21 to je više nego nadoknađivao naprednom avionikom i povoljnim troškovima održavanja. Prvi primjerci isporučeni su još 2007., a program obuke na njima počeo je u rujnu 2008. godine. Dodatna dva primjerka nabavljena su na proljeće 2012. i danas ih je ukupno osam.

Drugi je europski korisnik Francuska, koja je 2015. pokrenula projekt nabave naprednih aviona za obuku. PC-21 pobijedio je kandidate kao što su L-39 Albatros, M-345 i T-6C. Tijekom 2016. naručeno je 17 primjeraka, a prva dva stigla su u Francusku u kolovozu 2018. godine. Do siječnja 2019. isporučeni su svi i danas su smješteni u 709. zrakoplovnoj bazi Cognac na atlantskoj obali. U obuci su isprva zamijenili elisne avione Socata TB-30 Epsilon francuske proizvodnje. Obuka je organizirana između pilotske škole ratnog zrakoplovstva i tvrtki Pilatus Aircraft te Babcock France, a potonja je zadužena i za održavanje aviona. Planirano je da kroz trenažni proces sustava PC-21 (avion i zemaljski simulatori) godišnje bude obučeno 30 pilota ratnog zrakoplovstva (plus 16 navigatora / operatera oružnih sustava) i deset pilota francuske mornarice. Takav je plan i postignut 2020., a te je godine obustavljena obuka na starijim francuskim trenažnim mlaznim avionima Alpha Jet u zračnoj bazi Tours. Budući piloti aviona Rafale i Mirage tako nakon selekcije i osnova na lakim elisnim avionima SR-20 i Grob 120 glavninu letačke obuke obavljaju na jednom tipu aviona. Zamjenom dvaju tipova aviona jednim obuka je skraćena i smanjeni su njezini troškovi. To je najviše izraženo u slučaju Alpha Jeta: sat leta na avionu PC-21 više je nego pet puta jeftiniji od sata na starijem dvomotornom mlaznom avionu, i to uz barem tri puta manju potrošnju goriva. Uz velike uštede postižu se približne letne performanse s puno naprednijom avionikom sličnom onoj na suvremenim Rafaleima te moderniziranim avionima Mirage 2000D i Mirage 2000-5. Suvremeni trenažni sustav za PC-21 donio je i povećanje zemaljske obuke, koja sad iznosi 80 sati ili 40 posto ukupnog nastavnog programa. Francusko ratno zrakoplovstvo naručilo je sredinom 2021. dodatnih devet PC-21. Oni će zamijeniti preostale Alpha Jetove koji su u zrakoplovnoj bazi Cazaux. Novoisporučeni Pilatusi također će biti bazirani u Cognacu i njihov će se broj povećati na 26. Treba spomenuti da francuski PC-21 služe i kao glavni avioni unutar akrobatskog tima ratnog zrakoplovstva Mustang-X. Grupa koju čine dva aviona ustrojena je sredinom 2021., a ponekad nastupa s demonstracijskim Rafaleom (Rafale Solo Display).

Dvostruka uloga

Španjolsko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je nabavu Pilatusa PC-21 kako bi zamijenilo mlazne trenažne avione domaće proizvodnje C-101EB Aviojet. Poznati i po domaćoj oznaci E.25 Mirlo, na kraju su vijeka uporabe duljeg od četiri desetljeća. Na njima je obučeno više od 1750 novih pilota, koji su ostvarili više od 285 000 letnih sati. Već desetljeće prije toga sve je više dolazilo do izražaja da nisu adekvatni za obuku pilota koji će letjeti na avionima EF-18 Hornet, a pogotovo suvremenijim Eurofighter Typhoon. Kroz potragu koja je počela 2009. godine, uz Pilatus PC-21 razmatrani kandidati bili su T-6 Texan II i Embraer AT-29. Krajem 2019. dogovoren je posao s Pilatusom, koji treba isporučiti 24 primjerka u poslu vrijednom 205 milijuna eura. Uz avione ugovorena je nabava više pratećih zemaljskih trenažnih sustava. To uključuje 40 računalnih trenažnih radnih stanica te 12 sustava za planiranje i analizu misija. Nabavljena su i dva potpuna trenažna sustava FTD, kao i više sustava koji služe kao pomagala za upoznavanje s procedurama ulaska i izlaska iz aviona te upoznavanje s njegovim instrumentima. Zahvaljujući isporukama, 2021. godine službeno je pokrenuta letačka obuka na novom integriranom sustavu. Od rujna 2022. avioni PC-21 iz 792. eskadrile preuzeli su letačku obuku koja se ranije provodila na avionima C-101. Budući piloti klase 2022./2023. provodit će na avionu PC-21 obuku nakon koje će biti usmjereni na zadaće unutar postrojbi s različitim vrstama i tipovima zrakoplova. Kod španjolskog zrakoplovstva misli se u prvom redu na transportne avione A400, lovce Eurofighter Typhoon, helikoptere NH90 i besposadne letjelice Reaper. Španjolsko ratno zrakoplovstvo naručilo je u prosincu 2022. od Pilatusa dodatnih 16 primjeraka (ukupno 40) PC-21. Namijenjeni su zamjeni turboelisnih, uglavnom u Španjolskoj proizvedenih aviona čileanskog podrijetla ENAER T-35C Pillán. Pod domaćom oznakom E.26 Tamiz koriste se u obuci od kraja 1980-ih, a služe u 791. eskadrili u zrakoplovnoj bazi San Javier. Ta je postrojba ključna u prvoj fazi obuke kad se vrši selekcija budućih pilota za ratno zrakoplovstvo. Španjolska želi maksimalno iskoristiti sposobnosti PC-21 i zamijeniti dva tipa zrakoplova u dvije faze obuke. Kroz takvu organizaciju očekuje se učinkovitija obuka, s uštedama u održavanju i olakšanom nabavom pričuvnih dijelova. Vrijednost nedavno ugovorenog posla navodno iznosi oko 250 milijuna eura, a uključuje prateće sustave simulatora, alate za obuku te logističku potporu. Očekuje se da će svi primjerci biti isporučeni od 2023. do 2025. godine.

Daleko od tvornice

Prvi strani korisnik aviona PC-21, zahvaljujući kojem je pokrenuta i veća serijska proizvodnja, bio je Singapur. Grad država želio je zamijeniti talijanske mlazne trenažne avione S.211 koji su se više od 20 godina koristili unutar 130. eskadrile trajno bazirane u Australiji i to u osnovnom letačkom tečaju BWC (Basic Wing Course).
PC-21 odabran je ispred T-6B Texana II, Super Tucana i suvremenije inačice aviona S.211 pod novom oznakom M.311. Posao je sklopljen još krajem 2006., a isporuka je počela 2008. godine. Nositelj posla bila je američka tvrtka Lockheed Martin Simulation, Training and Support, koja se obvezala u sljedećih 20 godina osiguravati obuku pilota s pomoću novih aviona i simulatora uz njihovo održavanje i potporu. Projekt je trebao biti ostvaren u suradnji s tvrtkama Pilatus i Hawker Pacific. To je ujedno bilo jedno od prvih važnijih javno-privatnih partnerstva u području letačke obuke. Singapursko ratno zrakoplovstvo trebalo je osigurati sposobne i kvalitetne instruktore. Nakon isporuke prvih šest aviona u proljeće 2008., mjesec kasnije počeo je i prvi obučni ciklus na njima. Iz Švicarske su transportnim avionom Antonov An-124 prevezeni u zrakoplovnu bazu Pearce u Australiji, dom 130. eskadrile. Australsko ratno zrakoplovstvo imalo je, u skladu s lokacijom, višegodišnji uvid iz prve ruke u trenažni proces i obuku na singapurskim PC-21. Gotovo usporedno s dolaskom aviona, počeo je program razmjene između australskih i singapurskih pilota instruktora. Iskustva su vjerojatno utjecala i na odluku Australije da nabavi jednak tip aviona i uspostavi identičan sustav letačke obuke. Ta je zemlja sklopila posao vezano uz nabavu svojih PC-21 u prosincu 2015. godine. Bio je to rezultat programa AIR 5428 – uspostave jedinstvenog pilotskog trenažnog sustava za cijele australske oružane snage. U projektu vrijednom oko 860 milijuna američkih dolara, uz 49 letjelica nabavljeno je sedam simulatora, nastavni alati i potpora za prvih sedam godina rada. Dodana je i opcija produljenja suradnje na 25 godina. Nositelj posla opet je tvrtka Lockheed Martin Australia, zajedno s tvrtkama Pilatus i Hawker Pacific. Avion PC-21 tako je u brojnim ulogama zamijenio ranije, većinom u Australiji sastavljene Pilatuse PC-9A. Glavna im je namjena obuka novih pilota u dvije ključne trenažne letačke postrojbe, koje se nalaze na različitim stranama australskog kontinenta. Na istoku, u bazi East Sale trenažni je puk unutar 1. trenažne letačke škole i Središnje letačke škole (Central Flying School) te on provodi osnovnu letačku obuku. Prva je počela u siječnju 2019. godine. Uspostavom novog trenažnog procesa, uskoro su iz uporabe povučeni i klipni trenažni avioni CT-4/B Airtrainer, koji su bili dio škole ADFBFTS (Australian Defence Force Flying Training School) kod grada Tamwortha u Novom Južnom Walesu. Takva promjena naglasila je veliku važnost simulatora, koji kroz selekcijski proces pripremaju pilote za prelazak na suvremeni PC-21. Na drugom dijelu kontinenta, u Zapadnoj Australiji, nalazi se 2. trenažna letačka škola, smještena u zrakoplovnoj bazi Pearce sjeverno od Pertha. Njezina je uloga usvajanje naprednih letačkih vještina kao što je instrumentalno i formacijsko letenje.

Nakon obuke na PC-21 australski piloti raspoređuju se na letjelice kao što je avion F-35 Lighting II ili helikopter Tiger ARH (Armed Reconnaissance Helicopter). Od ukupnog broja nabavljenih letjelica PC-21, 42 primjerka služe za osnovnu i naprednu letačku obuku, a ostalih sedam za druge zadaće. Četiri primjerka raspoređena su u 4. eskadrilu u zrakoplovnoj bazi Williamtown, gdje su zamijenili avione PC-9/A i služe za obuku kontrolora bliske zračne potpore u zoni bojišta. Preostala tri koriste se u postrojbi ARDU (Aircraft Research and Development Unit) za istraživanje i ispitivanje zrakoplova kod zrakoplovne baze Edinburgh blizu Adelaidea. Australija koristi PC-21 i u akrobatskoj grupi Roulettes, gdje je tijekom 2019. zamijenio Pilatus PC-9A. Treba spomenuti da je korisnik dvaju aviona PC-21 i britanska tvrtka QinetiQ. Dio su pilotske škole ETPS (Empire Test Pilot School) koja djeluje u južnoj Engleskoj. Ondje se školuju testni piloti iz više zemalja, a obuka na Pilatusu PC-21 počela je 2019. godine.

Privlačna opcija

Proizvođač, ali i kupci kao glavni razlog moguće nabave aviona PC-21 često navode i njegovu uporabu u više faza letačke obuke, što omogućava velike uštede. Zahvaljujući njegovim mogućnostima, avion je moguće koristiti kao osnovni, napredni, pa čak i u obliku približnom mlaznom avionu za obuku. Moguće je stoga smanjiti ili potpuno izbaciti ulogu nekih trenažnih zrakoplova. Time se može postići optimalna učinkovitost obuke s uštedom na troškovima letnih sati kod skupljih i različitih tipova aviona, uz istodobno vremensko skraćivanje. Prelazak s jednog tipa trenažnog aviona na drugi zna produljiti obuku i za nekoliko mjeseci. Prema tvrdnjama Pilatusa, dosadašnje analize i iskustva korisnika pokazali su da se troškovi obuke pilota PC-21 mogu smanjiti za barem 50 posto. Primjeri velikih europskih ratnih zrakoplovstava kao što su francusko i španjolsko pokazuju da su takve sposobnosti PC-21 itekako prepoznate. U oba slučaja ostvarene su znatne uštede i uspostavljen je učinkovitiji trenažni proces. Najveća je ušteda preskakanje skupljih trenažnih mlaznih aviona u obuci. No, zanimljivo je da za gotovo pola korisnika PC-21 to nije toliko privlačna opcija. Zrakoplovstva Singapura, Katra i Saudijske Arabije raspolažu s dovoljno financijskih sredstava kojima mogu za svoje nove pilote osigurati i avione LIFT (Lead In Fighter Training) kategorije. Tako se Singapur odlučio za M-346, a Katar za trenažne avione Hawk AJT (Advanced Jet Trainer) te Aermacchi M-346. Najbolji je primjer zrakoplovstvo Saudijske Arabije, koje je i najveći korisnik aviona PC-21. U sklopu većeg posla s kompanijom BAE Systems vrijednog 2,5 milijarde dolara, nabavljeno je više vrsta trenažnih aviona. Uz 55 aviona PC-21, kupljeni su klipni trenažni avioni Cirrus SR22, ali i napredni mlazni avioni za obuku Hawk AJT. Uz takav pristup trenažni proces i dalje će se odvijati tradicionalno. Činit će ga nekoliko faza obuke u kojima će se postupno koristiti više vrsta sve složenijih tipova trenažnih aviona, sve do dolaska pilota na borbene avione Typhoon i F-15SA.

Izvozni rezultati govore da je PC-21 avion dobrih performansi i mogućnosti, rješenje za suvremenu vojnu letačku obuku. Smanjeni izdaci za obuku i kontrola troškova kroz vijek uporabe dodatna su prednost. Plus je i potpuno integrirani sustav zemaljske obuke, temeljen na iskustvu i kvaliteti te kasnijoj podršci koju pruža proizvođač. Iako je prošlo gotovo 15 godina od pokretanja obuke na tom avionu, ni danas nije na vidiku ozbiljan konkurent iz te kategorije. Može se stoga očekivati da njegovi proizvođači i ubuduće ostvare još koji izvozni posao. Od dosadašnjih narudžbi za ukupno 260 aviona PC-21, švicarska tvrtka objavila je da je do prosinca 2022. prema desetak korisnika isporučeno 235 primjeraka.

---

Pilotska kabina

Posada u avionu PC-21 smještena je u tandem rasporedu, pri čemu je polaznik obično na prednjem, a instruktor letenja na stražnjem sjedalu. Prema potrebama obuke moguć je i suprotan raspored. Poklopac kabine omogućava veliku vidljivost, pogotovo s prednjeg sjedala, kod kojeg je povećana zastakljena površina jer je izvedena bez svoda ili okvira. Prednji je dio poklopca kabine i ojačan, kako bi bio otporan na moguće udare ptica. Na prednjem dijelu pokrova kabine ugrađeno je i minijaturno eksplozivno punjenje koje omogućava lakše izbacivanje sjedala u izvanrednim situacijama. Za izbaciva sjedala odabrani su modeli Mk. CH16C tipa zero-zero poznate tvrtke Martin-Baker. Pilotska je kabina pod tlakom, a postoji i sustav za proizvodnju kisika OBOGS (On-Board Oxygen Generating System). Avionom se upravlja preko sustava HOTAS, kod kojeg su glavne funkcije rada smještene na ručici komande snage i na središnje postavljenoj upravljačkoj palici. Kod upravljačkih površina obaju sjedala nalaze se tri višenamjenska prikaznika (150 x 200 mm) na bazi tekućih kristala aktivne matrice. Oni su zajedno s ostalim instrumentima kompatibilni s naočalama za noćno gledanje. Raspored prikaznika sličan je onom kod većine suvremenih borbenih aviona generacija 4 i 4,5+ kao što su Rafale, Gripen, Eurofighter Typhoon, F/A-18 ili F-16. Pilatus nudi i prilagođavanje simbola u kabini u skladu sa zahtjevima korisnika. Na srednjem prikazniku obično su primarni letni instrumenti, a iznad njega je gornja upravljačka ploča za upravljanje komunikacijskim i navigacijskim sustavima. Za razliku od prednjeg sjedala, koje ima na raspolaganju podesivi vjetrobranski prikaznik, na stražnjem je na istoj razini prikaznik, tj. indikator/ponavljač koji prikazuje iste slikovne informacije. Bočni su višenamjenski prikaznici pod kontrolom glavnog računala (Open System Mission Computer – OSMC), što nije slučaj sa sekundarnim manjim prikaznicima. Oni se nalaze iznad bočnih prikaznika i pružaju osnovne podatke o letu i stanju rada motora te služe kao podrška u slučaju otkazivanja glavnog sustava. Komunikacijski i navigacijski sustavi u skladu su sa civilnim i vojnim certifikatima, ali avioni mogu u tom pogledu biti dodatno opremljeni prema potrebama korisnika. Obično uključuju VHF/UHF radiouređaje, odašiljač položaja u nuždi, inercijski referentni sustav uvezan s GPS sustavom, VOR/ILS sustave za mjerenje udaljenosti te radarski visinomjer.

---

Zemaljska komponenta

Pilatusov koncept uz letjelicu podrazumijeva i više zemaljskih sustava koji pomažu pilotima u upoznavanju aviona i stjecanju vještine u njegovoj uporabi. Zajednički su obuhvaćeni u Integrirani trenažni sustav (Integrated Training System – ITS) različitih uređaja, pomagala i trenažnih planova. Na početku uobičajenog obučnog procesa koriste se materijali pohranjeni u digitalnom obliku na računalima sustava CBT (Computer Based Training). Njihova je glavna namjena teorijsko upoznavanje i razumijevanje različitih sustava aviona PC-21 kao što su upravljačka palica i ručica gasa. Idući se korak u upoznavanju letjelice obavlja preko simulatora ETD (Egress Training Device), vjerne kopije pilotske kabine, ali bez instrumenata. Njim se uvježbavaju postupci priključivanja različite opreme kao što je anti-G odijelo, pilotski prsluk i pilotska kaciga. Njegova je namjena i uvježbavanje izlaska iz pilotske kabine u izvanrednim situacijama. Uređaj ne služi samo za obuku pilota nego i timova za traganje i spašavanje oborenih posada, kao i osoblja koje održava izbaciva sjedala zrakoplova. Za svladavanje osnova leta služi simulator CPT (Cockpit Procedures Training). Na njemu se uče postupci pri vizualnom i instrumentalnom letenju, kao i rješavanje različitih hitnih situacija. Vrhunac zemaljske obuke odvija se u Potpunom simulatoru leta (Full Flight Simulator – FFS ) ili sustavu FTD (Flight Training Device). Unutar kupole simulatora s pomoću projektora i prikaznika može se u gotovo cijelom vidokrugu predočiti doživljaj stvarnog leta na PC-21. U takvom 3D okruženju moguće je provoditi različite vježbe u simuliranim scenarijima s prijateljskom ili protivničkom stranom. Sustav za raščlambu misije (Mission Debriefing System – MDS) iznimno je bitan element obuke, koji je primjenjiv u misijama u virtualnom i u stvarnom svijetu. Njegovi su glavni elementi tri prikaznika na kojima se istodobno vide zapisi s vjetrobranskog prikaznika, 3D prostor područja odvijanja misije te avionika višenamjenskog prikaznika iz kabine. On ne služi samo za analizu i sagledavanje provedenih misija nego i za njihovo planiranje. Dakle, s pomoću njega mogu se pripremiti planovi leta sa svim podacima važnim za određenu misiju. To je svakako koristan alat za ocjenu rada i napretka posada te bolju pripremu za izvršavanje budućih zadaća. Podaci o misijama pohranjeni su unutar memorijskog modula koji je dio sustava MDR (Mission Data Recorder), koji se nalazi u zrakoplovu ili u zemaljskim simulatorima. Podaci s modula prenose se prema simulatorima i obratno kako bi misije bile planirane, izmijenjene ili analizirane.

U sustavu MDR mogu biti programirana i virtualna oružja ili sustavi. Tako je moguće da avion bude naoružan vođenim projektilima AMRAAM ili Sidewinder, ali i drugim oružjima prema željama korisnika. Tako se mogu uvježbavati zračne borbe ili procedure tijekom uporabe oružja. Isto vrijedi za oružja namijenjena djelovanju po zemaljskim ciljevima. Prikaznik i računala simuliraju njihova obilježja i daju podatke o gađanju kroz nekoliko tehnika. Moguće je simuliranje gađanja iz horizontalnog leta za bombe, ili iz obrušavanja za bombe i nevođene rakete. Dio simulirane obuke mogu biti i različiti tipovi radarskih sustava suvremenih borbenih aviona, primjerice APG-68 ili APG-73 i njihovi načini rada (zrak-zrak, zrak-zemlja itd.). Ostali sustavi koji mogu biti simulirani jesu i indikatori radarskog zračenja ili izbacivači toplinskih odnosno radarskih mamaca. Na raspolaganju je i na letjelici instaliran sustav bodovanja, koji po potrebi može iskazati rezultate djelovanja prema zračnim ili zemaljskim ciljevima. Tako nudi priliku za poboljšavanje tehnika kako bi se poboljšali i rezultati. Kod aviona postoji opcija korištenja pet podvjesnih točaka sa zajedničkom maksimalnom nosivošću od 1150 kg. Na njih je moguće instalirati dodatne spremnike goriva ili podvjesnike za ispuštanje dima. Vjerojatno je moguće i nošenje više vrsta podvjesnog naoružanja, ali to nije nešto čime se bavi tvrtka koja proizvodi zrakoplov. Takva narudžba nije još zabilježena kod današnjih korisnika.

---

Arapske zemlje

Avion PC-21 i pridruženi sustavi pilotske obuke postali su zanimljivi trima najvećim i najsuvremenijim zrakoplovstvima Perzijskog zaljeva, bogatog proračuna i duge tradicije nabave napredne zapadne zrakoplovne tehnike. Ujedinjeni Arapski Emirati svojih su 25 primjeraka naručili još 2009. i svi su isporučeni do proljeća 2012. Djeluju u 4. eskadrili, smještenoj u zrakoplovnoj bazi Al Ain. Nastavni plan donekle je sličan švicarskom modelu, u kojem kadeti dio obuke polaze na avionima PC-7, nakon čega prelaze na sposobniji PC-21. Nedugo nakon spomenute slijedila je i najveća narudžba aviona PC-21: Saudijska Arabija kupila ih je čak 55. Posao je sklopljen preko britanske tvrtke BAE Systems, koja je u suradnji s Pilatus Aircraftom osigurala avione, zemaljske simulatore i logističku potporu. U trenažnoj ulozi zamijenit će pedesetak Pilatusa PC-9, također nabavljenih u poslu s BAE-om. Katar je isprva naručio 12, ali je ubrzo povećao svoju narudžbu na 24 aviona i to sa svim pratećim nastavnim sustavima te potporom tvrtke Pilatus. Prvi primjerci počeli su pristizati 2014. godine. Korisnik aviona PC-21 je i Jordan. Ta je zemlja u kolovozu 2015. isprva naručila devet primjeraka starijeg PC-9M. No, kasnije je narudžba promijenjena pa su naručeni suvremeniji PC-21, a broj aviona smanjen je na osam. Prva dva isporučena su u rujnu 2017., kad su uslijedile i dodatne narudžbe koje su dovele do današnjih 12 aviona. Jordanski piloti prelaze na PC-21 nakon obuke na simulatorima te letenja na turboelisnom zrakoplovu Grob 120TP.

---

TEKST  Marin Marušić