Pet ključnih događaja u akciji hrvatske policije u Pakracu 1991.

Hrvatska policija porazila je u akciji u Pakracu 2. ožujka 1991. pobunjeničke srpske snage te vratila Policijsku postaju Pakrac i Općinu u okrilje RH. Bio je to prvi oružani sukob hrvatskih snaga i pobunjeničkih srpskih formacija te se u Pakracu obilježava i kao početak Domovinskog rata

1. Pobunjeničke snage pokušale su Pakrac pretvoriti u slavonski Knin

Postavljanje balvana, nepriznavanje službenih institucija RH, naoružavanje srpskih civila, isticanje nelegalnih obilježja i otvoreni napad na hrvatske policajce kninski je obrazac koji su pobunjeničke srpske snage primijenile i na području Pakraca. Taj se grad simbolično naziva i slavonskim Kninom jer je trebao postati središte protuustavne srpske autonomije u zapadnoj Slavoniji. Tako je tjedan uoči akcije na Skupštini Općine Pakrac dio zastupnika donio nelegalnu odluku o pristupanju Općine Pakrac tzv. SAO Krajini, dok su Policijsku postaju Pakrac preimenovali u Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Pakrac u sklopu tzv. Sekretarijata unutrašnjih poslova Krajine. Pokrenuli su i mobilizaciju pričuvnih policajaca isključivo srpske nacionalnosti, a po gradu su se kretale i naoružane skupine srpskih civila.

Vrhunac protuustavnog djelovanja dogodio se 1. ožujka 1991., kad se veći broj naoružanih srpskih civila okupio ispred zgrada Općine i PP Pakrac. Ubrzo je šesnaestorici hrvatskih policajaca oduzeto naoružanje, a policajci srpske nacionalnosti su ne samo zadržali naoružanje nego i dobili nalog o okupljanju na nogometnom igralištu u selu Šeovici. Zapovjednik PP Pakrac Jovo Vezmar uz pomoć policajaca srpske nacionalnosti i lokalnih srpskih ekstremista nasilno je preuzeo zgradu policije. Cijeli je postupak okončan isticanjem nelegalnih zastava Republike Srbije na toj zgradi te na Općini. Pobunjenici nisu ostali u gradu, nego su vjerojatno dobili informacije o pokretanju akcije hrvatskih snaga te su se naoružani uputili na okolna brda odakle će napadati hrvatske policajce, a na prilazima Pakracu postavili su barikade. Iznijeli su iz postaje naoružanje i streljivo, odvezli službena policijska vozila te pokidali komunikacijske veze. Osim toga, taj su odlazak koristili u propagandne svrhe, tumačeći kako je bijeg od progona hrvatske policije.

  1. Odlučan odgovor snaga hrvatske policije

Već sutra, 2. ožujka 1991., hrvatska policija pokrenula je akciju protiv pobunjeničkih snaga te je u jutarnjim satima uspjela vratiti PP Pakrac pod okrilje Hrvatske. Najprije su pripadnici Posebne jedinice policije Omege iz smjera Badljevine odmaknuli barikade na Zukvi te ubrzo ušli u Pakrac. Bila je to njihova prva intervencija, a ustrojeni su samo tjedan ranije. Istodobno se u Pakrac iz smjera Kutine uspijevaju probiti i snage Antiterorističke jedinice Lučko te su PP Pakrac i Općina ponovno stavljeni pod hrvatski nadzor. U Pakrac su pristigle i snage Jedinice za posebne zadatke Rakitje te posebnih jedinica policije Pionirski grad (Dubrava) i Kumrovec, kao i pripadnici Antiterorističke jedinice Sljeme. Tako je Pakrac već do sedam ujutro bio pod punim nadzorom hrvatskih snaga. No odmetnute pobunjeničke snage iz okolice, posebno s brda Kalvarije, otvaraju vatru na hrvatske snage koje su bile raspoređene u PP i Općini. Pobunjenici su djelovali i snajperima iz grada te je za većinu hrvatskih policajaca to bilo prvo vatreno iskustvo. Hrvatske snage odgovaraju na napad, a ubrzo u Pakrac ulaze pripadnici agresorske JNA. Nakon što su snage policije uspostavile u Pakracu ustavno-pravni poredak RH, u cilju odbijanja mogućih napada pobunjeničkih snaga onamo su upućene i dodatne snage 1. satnije Jedinice za posebne zadatke Rakitje. Pobunjenici su cijelu noć pucali, no policijske snage raspoređene po obrambenim punktovima nisu dopuštale ulazak naoružanih pobunjenika u grad. U akciji u Pakracu ranjena su tri hrvatska policajca.

Uslijedili su razgovori kako bi se smirila situacija i pronašlo mirno rješenje. Tako je u Pakracu 3. ožujka 1991. održan sastanak na kojem su sudjelovali članovi Predsjedništva SFRJ Nenad Bućin i Bogić Bogićević te savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin. Hrvatski tim predstavljao je potpredsjednik SFRJ i predsjednik hrvatske vlade Stjepan Mesić, ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac i potpredsjednik hrvatske vlade Milan Ramljak. Na sastanku je još bio i komandant V. vojne oblasti JNA general Konrad Kolšek te predstavnici lokalnih vlasti. Dogovoreno je kako se sve vraća na stanje od prije 1. ožujka 1991. Tako je srpska pobuna u Pakracu okončana, no to je bio samo prividan mir. Aktivnosti pobunjenih Srba intenzivirale su se te Pakrac i okolica nisu mogli mirno živjeti.

3. Početak Domovinskog rata

Uspješno provedena akcija nagovijestila je kako će tek stasale snage hrvatske policije odlučno braniti ustavno-pravni poredak RH. Bio je to ujedno i prvi oružani sukob hrvatskih snaga i protuustavnih pobunjeničkih srpskih formacija te se u Pakracu obilježava i kao početak Domovinskog rata.

 

 

  1. Uloga agresorske JNA u Pakracu

Od akcije u kojoj su snage hrvatske policije uspostavile red u Pakracu, JNA je počela primjenjivati taktiku uspostave tampon-zona ili sprečavanja građanskog rata, kako je pokušavala javnosti prikazati svoju otvorenu suradnju s pobunjenim Srbima. Naime, ciljano su raspoređivali svoje snage u cilju razdvajanja sukobljenih strana, a u stvarnosti glavni im je cilj bio zaustaviti regularne snage hrvatske policije u uspostavi i zaštiti ustavno-pravnog poretka RH.

5. Redarstvene snage iznijele prvi teret obrane Pakraca i Hrvatske

Nakon akcije hrvatske policije u Pakracu u javnosti se ustalio i poznati ratni slogan za njezina djelovanja: Jake snage MUP-a. Svaka vijest o djelovanjima počinjala je tim sloganom, a ostaju u povijesti Domovinskog rata zapamćene kao snaga koja je iznijela prvi i najteži teret obrane Pakraca, Plitvičkih jezera i Hrvatske.

Na primjeru akcije u Pakracu na najsnažniji način oživotvorile su poruku koju je predsjednik RH Franjo Tuđman uputio polaznicima tečaja Prvi hrvatski redarstvenik: “Vi trebate biti čuvari mirnog sna naših građana, čuvari blaga naših ljudi, ali i čuvari ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske.”

Čelni zapovjednici i hrvatske snage u akciji

  • Posebna jedinica policije iz Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske Omege pod zapovijedanjem Hamdije Mašinovića, Mirka Kirina i Miralema Alečkovića.
  • Posebna jedinica policije Rakitje, zapovjednik Josip Lucić, sa snagama 2. i. 4. satnije, kojima su zapovijedali Jozo Milićević i Marijan Mareković, te snage 1. satnije pod zapovijedanjem Zdravka Andabaka.
  • Posebna jedinica policije Pionirski grad (Dubrava) pod zapovijedanjem zapovjednika satnije Gorana Kljajića.
  • Posebna jedinica policije Kumrovec, zapovjednik Neven Martić.
  • Antiteroristička jedinica (ATJ) Lučko, zapovjednik Marko Lukić.
  • Antiteroristička jedinica Sljeme (u sklopu ATJ Lučko), zapovjednik Slavko Butorac.
  • Hrvatski policajci Policijske postaje Pakrac, novi zapovjednik Stjepan Kupsjak.

Hamdija Mašinović, ratni zapovjednik Posebne jedinice policije PU Bjelovarsko-bilogorske Omege

“Pakrac je za sve pripadnike Omega posebna emocija,” počinje sjećanje na akciju njihov ratni zapovjednik Hamdija Mašinović. Nakon osnivanja postrojbe 23. veljače 1991. nisu ni slutili kako će samo tjedan kasnije krenuti u borbenu zadaću. “Živjeli smo u okolici Grubišnog Polja, Daruvara i Pakraca, gdje su početkom 1991. srpski pobunjenici sve otvorenije iskazivali protivljenje novouspostavljenoj vlasti RH i posebno hrvatskoj policiji. Susretali smo se s barikadama, zaprekama, sijanjem straha u tim počecima srpske pobune, ali nismo ni slutili kako nas očekuje vatreni susret sa srpskim pobunjenicima. Nitko od nas nije ni pomišljao da će doživjeti kako se na hrvatskog policajca puca u njegovoj državi, ali u Pakracu smo upoznali što nas zapravo čeka i kako ćemo uz redovitu policijsku zadaću imati i onu puno opasniju, ratnu,” iznosi Mašinović.

Omege su u akciju povratka PP Pakrac pod hrvatski nadzor krenule u četiri ujutro sa 11 vozila Land Rover i jednim autobusom, ukupno do 100 pripadnika. “Atmosfera je bila odlična. Jedva smo čekali vratiti našu Policijsku postaju i tako smo brzo došli do prilaza Pakracu. Zatječemo barikade, motornim pilama to smo uspjeli riješiti i onda oko pola šest ulazimo u Pakrac, koji je izgledao sablasno. Bilo je još rano jutro, nije bilo praktički žive duše, a kasnije smo čuli kako su i civili otišli iz grada kad su saznali za akciju hrvatske policije,” svjedoči Mašinović. Prvi su ušli u Pakrac te su pristupili raspoređivanju snaga. Jedan je dio bio zadužen za PP, dok je drugi upućen prema zgradi Općine.

“Razoružali smo sve što smo mogli razoružati. Ponovno se zavijorila hrvatska zastava na Policijskoj postaji i tad sam pitao domaće civile koji su se pojavili nakon dolaska transportera JNA čega se boje s obzirom na to da su se skrivali iza tih vozila. Uglas su ponavljali kako šahovnica nikad neće biti u Pakracu,” govori zapovjednik Mašinović o atmosferi u gradu nakon provedene akcije.

Pobunjenici su otvarali vatru na hrvatske policajce u dva navrata. Prvi napad bio je ujutro, a hrvatske su snage odmah odgovorile. Uslijedio je žešći napad, u kojem su i ranjeni hrvatski policajci. “Nije bilo bliskih okršaja. Jednostavno, odgovarali smo na njihove napade pucajući po osjećaju odakle je dolazila streljačka paljba po nama. Sve se odvijalo brzo i dinamično, pretraga kuća, osiguravanje grada, odvraćanje napada, no najvažnije je što u cijeloj akciji nitko nije poginuo,” naglašava Mašinović te ističe i detalj kako se zapravo dogovor o vraćanju stanja od prije pobune nije ni mogao provesti u praksi. “Naime, vrlo se malo odmetnutih policajaca srpske nacionalnosti željelo vratiti u službu PP Pakrac. Uglavnom su otišli na bolovanje ili ne znam kamo jer nisu prihvaćali hrvatsku državu. Čak smo se nakon povratka u Bjelovar morali vratiti u Pakrac u odorama temeljne policije i tako biti ispomoć kolegama jer smo morali čuvati red koji smo uspostavili,” zaključuje Mašinović.

Mirko Cindrić, pripadnik Omega

Mirko Cindrić dragovoljac je u Omegama od prvog dana. Ispunjen ponosom što pripada toj postrojbi, dane do akcije provodio je na obuci u Nastavnom središtu “Kukavica” u blizini Velike Pisanice. Sjećanja na akciju svježa su jer je za sve njih bila prva oružana intervencija.

 “Mi smo odmah nakon razoružavanja hrvatskih policajaca 1. ožujka bili spremni krenuti, no procijenjeno je kako je zbog velikog broja okupljenih civila u Pakracu i mogućih žrtava bolje pričekati. Noć uoči akcije bili smo na položajima oko naše baze jer se tenkovska kolona iz bjelovarske vojarne kretala prema Pakracu, a zapovijed za akciju dobili smo oko dva sata u noći. Sjećam se kako je nakon izdavanja zapovijedi Mirko Kirin, jedan od naših zapovjednika, rekao: ‘Idemo vratiti ono što je naše.’ To je izazvalo opće oduševljenje među nama i dodatno ojačalo ionako visok borbeni moral,” ističe Cindrić.

Za provedbu zadaće bio je naoružan automatskom puškom Kalašnjikov, sa 150 komada streljiva, pištoljem Češka zbrojovka, jednom ručnom bombom i jednom tzv. šok bombom, napunjenom suzavcem. Putem su razgovarali o načinu na koji bi bilo najbolje izvesti akciju. Svi su bili složni u tome da ju je bilo potrebno i ranije izvesti i tako stati na kraj velikosrpskoj ideji.

Njegov je vod dobio zadaću ovladavanja zgradom Općine. “Nakon što smo došli do zgrade začuo se pucanj. Odmah smo upali i započeli čišćenje, pregledavajući prostoriju po prostoriju. Izravne uporabe oružja nije bilo, a zarobili smo desetak pobunjenika. Neposredno nakon zauzimanja zgrade začuo sam pucnjavu, koja je dolazila s obližnjih zgrada i brda iznad Pakraca. Odgovorili smo pucanjem u smjeru iz kojeg smo bili napadnuti. Identičan napad doživjeli smo i u popodnevnim satima,” iznosi Cindrić.

Nakon uspješne akcije svima je bilo važno javiti obiteljima da su dobro. Još iz Pakraca nazvao je suprugu i rekao joj kako se osjeća izvrsno te da roditeljima još ništa ne govori o tome gdje je: “Povratak kući bio je pun snažnih emocija. Svima je bilo drago što sam bio u toj akciji, ali bila je jasno vidljiva i zabrinutost. Jedino se kći Irena, koja je bila stara godinu i pol, od srca i bezbrižno radovala, u stilu ‘dobro mi došao, tata’.”

Zdravko Barić, pripadnik Omega

“Nošen zanosom i domoljubljem 5. kolovoza 1990. priključio sam se obrani suvereniteta domovine koja se tek budila,” govori Zdravko Barić, koji je sa završenim tečajem Prvi hrvatski redarstvenik postao pripadnik Omega. “Ponosan sam što sam i ja postao član elitne policijske postrojbe zajedno s još nekolicinom kolega. Bili smo prije svega ispunjeni domoljubljem i ljubavlju prema svojem narodu. Iako se govorilo o nemirima srpskih pobunjenika, nitko od nas u tim trenucima nije ni slutio kako ćemo sudjelovati u borbenim akcijama, pucati, ratovati, braniti se…” iznosi Barić. Prvi ozbiljniji doticaj s ratnom stvarnošću Barić je osjetio odmah na ulasku u Pakrac. “Dolaskom u Badljevinu čuli smo kako su nam na putu postavljene barikade. I točno, na Omanovcu, brdu nadomak Pakraca, na cesti smo naišli na srušena stabla. Kolege su ih odmaknuli i nastavili smo put do grada. Ulaskom u Pakrac vod od nas tridesetak upućen je do zgrade Općine, a drugi je vod otišao u zgradu Policijske postaje. Ispred zgrade Općine, koja je bila zatvorena, osigurana lancem i lokotom, zapovjednik Cindrić zapovjedio je ulazak. Sjećam se kako smo kolega i ja pokidali lokot i lanac te otvorili vrata. U tom trenutku u zgradi se začuo pucanj iz vatrenog oružja. Iako se zapucalo, mjesta strahu i panici nije bilo, nastavljamo dalje, ulazimo u prostoriju po prostoriju…” svjedoči Barić. Posebno pamti zgodu kad su u jednoj podrumskoj prostoriji pronašli prvog pobunjenika, naoružanog papovkom, koji se skrivao u ormaru. Ubrzo su razoružali i još nekoliko pobunjenika.

Kad je akcija završila svatko je od njih razmišljao o onome što ih čeka sutra, o novim sličnim zadaćama. “Ovom sam akcijom postao svjestan kako smo u neizvjesnoj situaciji i da smo kao policajci dužni uspostavljati i čuvati pravni poredak i mir u svojoj domovini. Iznad svega se osjećalo zajedništvo, danas bih rekao svi za jednog, jedan za sve… Dijelili bismo kap vode, svaki metak, svaku bol, strah i suze. Bilo je to neopisivo i neponovljivo, kad smo svi bili kao jedan. To nam je bila vodilja tijekom cijelog Domovinskog rata,” poručuje Barić.

Tekst: Marinko Karačić

Foto: arhiva Udruge hrvatske policije branitelja Pakraca i Lipika, autor fotografija Toni Hnojčik i dr.; privatna arhiva Hamdije Mašinovića

 

Slični članci

Označeno sa: