Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu. Drugu nagradu dobila je priča Pet minuta Vide Terze

“Sada savijte lakat preko leđa i uhvatite prste prstima druge ruke. Tako držite dvadeset sekundi.”

On napravi kako mu je rečeno. Mišićno mu se tkivo napne i stegne. Zadovoljno uzdahne. Uskoro će zvoniti za veliki odmor. Razmišlja o maminim sendvičima.

Prije pedeset godina po prvi su puta iskorištene kazetne bombe. Za petnaest godina bit će zabranjene. Još deset minuta do odmora.

Sunce stoji visoko u zenitu, a ondje na školskom igralištu VII. gimnazije u Zagrebu pružaju se tople vrpce svjetla. Guste svibanjske boje bujaju oko njega. 

Kazetna bomba je eksplozivno oružje koje se sastoji od nosača punog nekoliko manjih bombi koje se tijekom aktiviranja izbacuju iz kućišta. Najpoznatiji su zvončići. Međunarodno nepriznata srpska paradržava pod nazivom Republika Srpska Krajina posjeduje lanser koji se zove VBR Orkan. Njegovo je odstupanje od nominalnog cilja jedan kilometar. Kad se bomba baci, nemoguće je znati gdje će pasti. Još osam minuta.

Profesor Drago Bagić baci pogled na svoj ručni sat. Kaže da će sada zvoniti i da se mogu ići presvući.

Tri kata iznad njih dvije djevojke mole profesoricu da ih pusti malo ranije. Žele stići do knjižare nekoliko metara od škole kako bi kupile zadaćnice.

Operacija Bljesak traje već dvadeset i osam sati. Još tri sata i bit će postavljen nadzor nad autocestom A3.

Podrum škole nije dovršen i ne može se koristiti kao sklonište.

Dok ulazi u svlačionicu, prijatelj ga gurne laktom i on posrne. Nasmiju se u vlažnoj prostoriji. Skine majicu mokru od znoja i rukama promrsi kosu. Tri kata iznad, djevojke stoje u hodniku, pored prozora, i gledaju kako vlak juri tračnicama u daljini. Profesor Bagić, koji će godinama kasnije postati ravnatelj II. gimnazije, ulazi u zbornicu.

Pilot Republike Srpske Krajine u avionu iznad Zagreba ispušta bombu. Bomba padne u dvorište.

Svijet se napne i rasprsne. Eksplozija zatrese zidove. Prozori se razbiju. Oblak prašine zasjeni sunčevu svjetlost.

Jedan dio zvončića trenutačno se aktivira, prskajući olovnim kuglama po prozorima i dvorištu. Drugi dio padne na tlo.

Neko vrijeme je tišina. On ne zna koliko je sati, ne zna gdje je, ne zna tko je. Prolomi se metež.

Njegovi prijatelji izjure iz svlačionice. Krene za njima.

Netko viče: “Četnici!”

Tri kata iznad dvije djevojke leže na hodniku. Kugle iz zvončića prošle su im kroz tkivo i zabile se u ramena. Za dvanaest godina svjedočit će u Haagu. Sada, pločice u hodniku su hladne.

Kad izađu u dvorište, na trenutak oslijepi od žarkog sunca. Profesori stoje na stepenicama i viču: “U Sheraton! Brzo!”

Djeca trče kroz dvorište. Odsjaj metala bljesne u njegovom oku. Stane. Osjeća se kao da se utapa u udarcima svojeg srca. Znoj mu se slijeva niz vrat.

Na betonu leži metalna čahura nalik na bakteriofag, dužine oko deset centimetara. Krv mu napusti lice. Oko njih deseci i deseci djece.

Prijatelj ga zgrabi za zapešće. Pokaže mu na usnule zvončiće. Zna da će, ako netko stane na njih, eksplodirati.

Nećka se. Prestrašen je i umoran, a vani je tako vruće. Pita se: “Ako sad ne pomognem, tko će znati? I tko, tko me može osuđivati što nisam napravio nešto što se od mene ne očekuje?”

Pred njim valovi djece prskaju po dvorištu. Na drugom kraju spazi još jednu čahuru. Kap glatkog metala na zrnatom betonu usred stotine ružičastih tijela koja dišu i misle i žive. Pomisli: “Ja ću te osuđivati. Mrzit ću te do kraja života.”

Pogleda prijatelja i kimne.

Okrenu se i stanu probijati kroz struju učenika koja šiba van. U svlačionicama punim prašine koja se dignula nađu svoje torbe. Kopaju po njima tresućim rukama, izvuku bilježnice pa trče natrag van.

Nađu zvončiće. Otvaraju bilježnice i trgaju stranice. Biologija, fizika, matematika. Pojmovi koji su do prije petnaest minuta bili važni, a više ne znače ništa. Listove polažu uz metalne čahure da ih obilježe. Profesori im pomažu. Bijela boja papira bliješti na suncu kao slonovača.

Kad je gotovo, profesori ih šalju u Sheraton s ostalima. Rika gradskih sirena stane tuliti za uzbunu. Netko kaže da je bilo još bombi, da su pale na dječju bolnicu u Klaićevoj. Da ima mrtvih.

Isprva ne može, ne želi vjerovati. Rat se odvija na bojišnicama, a ne u srednjim školama i bolnicama. A onda ga prelije neopisivo saznanje, osjećaj hladan poput sjevernih mora, i zna da je sve što kažu istina. Ovo nije rat s televizije. Da su ga pogodili zvončići i on je pao mrtav, bilo bi im drago.

U podrumu Sheratona mračno je i vlažno. Pogleda na sat na zidu. Dvadeset do jedanaest.

Odjednom mu sine.

Bomba je pala u dvorište pet minuta prije velikog odmora.

Pet minuta ranije i ubila bi sve dečke njegova razreda, zajedno s profesorom. Pet minuta kasnije i ubila bi cijelu školu.

Kažiprst i srednjak pritisne na kožu ispod desnog uha. Osjeti bubnjanje krvi o svoj znojni dlan. Pet minuta, toliko mu je dano.

Iznad svojih glava začuju motor aviona. Slijedi još eksplozija. Milijun noževa na lancima režu jedan drugog.

Odjekne eksplozija, pa još jedna.

Još jedna. Ovaj puta bliže.

Na radiju će reći da je to bio napad Republike Srpske Krajine, na čelu s Milanom Martićem, kao osveta za Operaciju Bljesak. Bacani su zvončići, bombe primarno namijenjene ranjavanju civila.

Oni drhte u podrumu ispod Sheratona nagurani ispod blijedog svjetla, sve četiri generacije škole. Pogleda oko sebe. Čuje njihovo nemirno disanje i preplašene glasove. Šesto krvavih srca što nastavlja kucati. Sav protrne od ljubavi.

Vida Terze, učenica 4. razreda II. gimnazije, Zagreb