Gledajući retrospektivno, slobodno se može reći da je I. svjetski rat u svijesti europske političke elite započeo znatno prije nego li je do njega doista i došlo. Prethodila mu je utrka u naoružanju, koja je počela neposredno nakon izuma malodimnog (nitroceluloznog) baruta

Prvo oružje predviđeno za uporabu strjeljiva punjenog malodimnim barutom bila je višemetna ostraguša s klipnim zatvaračem, izum francuskog zastavnika Lebela 1882., a taj je izum u tadašnjem francuskom parlamentu dočekan Boulangerovom ushićenom izjavom kako je izum malodimnog baruta “osveta za Alssace ? Lorraine”. Pojava novog, savršenijeg oružja ne ostaje bez odjeka: u Njemačkoj se ubrzano radi na moderniziranju Mauserove pješačke puške M 71, te na izumu savršenijeg uzorka. Važnost puške u tadašnjem ratovanju bila je iznimna, upravo kad je riječ o dotadašnjim protivnicima iz prethodnog rata (Francusko-pruskog). Naime, Njemačka i veći dio Francuske smještene su u ravnici, pa se od pješačkog naoružanja zahtijevala preciznost pogađanja na velikim razdaljinama. Ta osobina oružja morala je još biti potencirana povećanom paljbenom moći, u čemu su Francuzi stekli početnu prednost. Prijelazom na novi propelant (malodimni barut) smanjuje se i kalibar oružja, odnosno strjeljiva; kao što je kalibar 11 mm smatran idealnim za puške čije je strjeljivo punjeno crnim barutom, serijom ispitivanja utvrđen je kalibar 8 mm kao optimalan za strjeljivo punjeno malodimnim barutom. Kasnije Mauserova Waffenfabrik u Oberndorfu razvija poseban način žljebljenja cijevi, dodatno smanjujući kalibar na 7,92 mm (nazivno ostaje 8 mm). Osim balističkih pogodnosti, smanjenje kalibra rezultiralo je i uštedama na strateškim sirovinama i tvorivu.
Ubrzani razvitak pješačkog naoružanja kod Nijemaca i Francuza nije mogao ostati nezamijećen: U K.u.K Austro-Ugarskoj ritter von Mannlicher također se javlja izumom pješačke puške, usavršavajući osnovni uzorak u nekoliko inačica. U Talijana se također prelazi na novi sustav zatvarača, prilagođen strjeljivu s malodimnim barutom, te se pojavljuje, za današnje pojmove primitivan, izum strojnice (Villar Perrosa). Slično se događa i kod Rusa, te svih ostalih vojski-sudionica I. svjetskog rata. Glede teškog pješačkog naoružanja valja spomenuti da se teške strojopuške tipa Maxim (Vickers) i Schwarzlose nalaze u naoružanju na obje ratujuće strane daleko prije izbijanja I. svjetskog rata, a ubrzano se razvijaju talijanski i francuski uzorci.
Glede kratkog naoružanja (samokresi i revolveri) valja istaknuti razliku između uzoraka namijenjenih postrojbenim (linijskim) časnicima i dočasnicima, te onih kojima su bili naoružani stožerni časnici. U naoružanju potonjih, naime, ni na jednoj od ratujućih strana ne postoji tzv. službeni uzorak kojim bi stožerni časnici bili obvezatno naoružani, nego prevladava veći broj uzoraka u najrazličitijim kalibrima (čak i 6,35 mm, t.j. 25 Browning Auto)

NAORUŽANJE AUSTRO-UGARSKE

Odlukom vojnih vlasti K.u.K usvojena je u pješačko naoružanje prva pješačka opetuša rittera Ferdinanda von Mannlichera, koji je rad na njezinoj konstrukciji dovršio još 1885. Nova puška imala je dvije bitne prednosti u odnosu na raniju pješačku pušku sustava Kropatschek s tubularnim spremnikom: spremnik u obliku limenog uloška, koji je znatno ubrzavao postupak punjenja, i posve nov sustav bravljenja zatvarača. Obrtno-klipni zatvarač bio je sastavljen iz tri dijela: glave s bradavicama za bravljenje, tijela s ručicom i igle sa spiralnom potisnom oprugom. Kasnije inačice slijede osnovnu ideju prototipa, s tim da je M 1888 uveden u naoružanje kao prvi u kalibru 8 mm. Iako su meci za tu pušku bili još uvijek punjeni crnim barutom, zrno je dobilo čeličnu košuljicu. Daljnja inačica, M 1888/90 razlikuje se od prethodnih Mannlicherovih pušaka. Konstruirana je za metak s pojačanim punjenjem crnog baruta, odnosno za malodimni barut, koji se za punjenje metaka M 93 počinje rabiti od 1893. To je uvjetovalo izmjene u konstrukciji oružja: broj žljebova se smanjuje na četiri, za izradu cijevi se rabi prilagođena ocjelna slitina., a razdjeli na nišanu odnose se na razdaljine od 300 do 3000 koraka. Također je bilo potrebno modificirati i sam zatvarač jer je prevelika udaljenost čela zatvarača od točke zabravljivanja uzrokovala izlijetanje zatvarača pri opaljenju unatrag, t.j. u lice strijelca. Međutim, M 1888/90, kao i kasnija M 1895 ostat će u službenoj uporabi austrougarske vojske do kraja I. svjetskog rata, dapače i kasnije, sve do 1938. godine. Kasnija puška M 1895 bila je izvanredne izrade, od veoma vrsnog tvoriva i brunirana na svim vanjskim površinama. No, valja reći da je zatvarač svih Mannlicherovih pušaka vrlo osjetljiv na nečistoću, neizbježnu u uvjetima pozicijskog rata. Nečistoća je stalno dopirala u unutrašnjost oružja kroz otvor za izbacivanje ispaljenih spremnika na dnu kućišta, te je uzrokovala probleme s ekstrakcijom ispaljene čahure, odnosno zatajivanje oružja. Osim toga, u bojnim se uvjetima Mannlicherov tip spremnika pokazao krajnje nepraktičnim, poglavito zbog nedostatka mogućnosti da ga se tijekom paljbe nadopunjuje s po jednim do dva metka.
Osim izvjesne količine strojopušaka tipa Maxim (MG08, te nešto kasnije i lake strojopuške MG 08/15) njemačke proizvodnje, Austro-Ugarska je razvila i vlastiti uzorak strojopuške prema konstrukciji Andreasa Schwarzlossea iz 1907. Naime, Hiram Maxim je svoj izum ponudio i Austro-Ugarskoj, baš kao i većini drugih tadašnjih europskih vlada, međutim, do usvajanja Maximove strojopuške nije došlo, uglavnom zbog krivo shvaćene vojne tajne. Austrougarski vojni autoriteti tražili su da Maxim prilagodi svoju strojopušku osobinama austrougarskog strjeljiva, međutim nije mu dopušteno iznošenje doslovno niti jednog austrijskog metka izvan područja Monarhije. Nasuprot tome, Njemačka je na zagovor samog Wilhelma II. smjesta usvojila Maximovu strojopušku, te je odmah počela proizvoditi, a spomenute MG 08 dostavila je Austro-Ugarskoj neposredno pred izbijanje rata, te određenu manju količinu tijekom samog rata. Također je do određene količine ruske inačice strojopuške Maxim austrougarska vojska došla neposrednim zarobljavanjem.

Maximova strojopuška radi na načelu odgođenog povratnog trzaja zatvarača. Bravljenje zatvarača ostvaruje se pomoću koljenastog zgloba. Izvorna inačica imala je mogućnost regulacije brzine ispaljivanja od 20 do 600 metaka/min. Jer je Maxim svoje oružje zamislio kao djelatno u svakoj zamislivoj situaciji. Kasnije inačice više nemaju tu mogućnost, no tijekom I. svjetskog rata i izvorna je inačica uzela udjela na gotovo svim bojišnicama. Strojopuška tipa Maxim puni se platnenim redenicima, koji se mogu nadovezivati u beskonačni niz, a hlađenje cijevi ostvareno je pomoću spremnika za vodu, kojim je obuhvaćena cijev.
Austrijska strojopuška Schwarzlose MG 07/12 usvojena je prije I. svjetskog rata u mnogim europskim zemljama, što govori prije svega u prilog kakvoći izrade. No, ona je bila bitno nepraktičnija pri bojnoj uporabi od njemačkih i inih inačica strojopuške H. Maxima, ponajprije zbog znatno težeg rasklapanja. Zatvarač također radi na načelu odgođenog povratnog trzaja. Oružje se puni platnenim redenikom, čije je kretanje s desna na lijevo. Kao i MG 08 i MG07/12 za uredno bojno djelovanje zahtijeva posadu koju čine strijelac i 2-3 pomoćnika (za nošenje strjeljiva i postolja, te pridržavanje redenika). Pokretni dijelovi MG 07/12 bili su vrlo teški, a povratno udarna opruga vrlo snažna. Strijelac nije tu strojopušku uopće mogao rastaviti sam, nego je pri tome bila nužna pomoć barem jednog od poslužitelja. Inferiornost MG07/12 je, prema nekim mišljenjima vojnih stručnjaka, u velikoj mjeri skrivila austrougarske gubitke u Galiciji, te je bitno utjecala na ishod rata. Valja napomenuti da je uvođenje strojopušaka u pješačko naoružanje u mnogome promijenilo dotadašnje shvaćanje vojne taktike, učinivši konjaništvo, koje uopće nije moglo napadati položaje učvršćene shemiranom paljbom strojopušaka, uglavnom uporabljivim pri iznenadnim prepadima s boka, bilo na hodne kolone, ili pak na neprijateljsko konjaništvo.

Austrougarski vojnički samokresi:

Roth & Steyr, namijenjen u prvom redu konjaničkim postrojbama, u kalibru 8 mm Roth. Punio se s deset metaka, pomoću limenog trakastog punjača, i to u spremnik koji je bio intergralni dio rukohvata. Bravljenje zatvarača ostvareno je rotacijom cijevi. Izvrsno oružje, veoma precizne izradbe, od izvrsnog tvoriva, određene količine prije I. svjetskog rata Austro-Ugarska je prodala Bugarskoj i Rumunjskoj., koje su također imale udjela u I. svjetskom ratu. Mana tog samokresa bila je, unatoč izvanrednoj preciznosti, relativno slaba probojna moć metka, sa zanemarivom zaustavnom snagom.
Steyr M 1912 nastao je nakon što je Krnka (kojem je Georg Roth ukrao patent za prethodno opisani samokres) prešao na rad u konstrukcijski ured tvornice Steyr. Uz P 08 to je, po mišljenju mnogih, najbolji časnički samokres I. svjetskog rata. Način bravljenja zatvarača je, uz minimalne preinake, preuzet s prethodno opisanog samokresa, jednako kao i način punjenja. Oružje je bilo upravo savršene izrade, čak i za današnje pojmove, a metak kalibra 9 mm Steyr još i danas se ubraja među najsnažnije punjene metke u kalibru 9 mm. Način punjenja oružja bio je isti kao i kod samokresa Roth&Steyr. Mane oba samokresa ogledaju se u sustavu spremnika: oružje s neodvojivim spremnikom uvijek se značtno sporije puni od onog s odvojivim. Za Hrvate je taj samokres posebno važan jer je njime ubijen Stjepan Radić.
Fromer M 1912 bio je veoma popularan kod ugarskog dijela časničkog zbora, a ne manje kod časnika K.u.K oružništva, odnosno policije. Imao je i komercijalnu inačicu, ali kao službeno oružje proizvodio se u kalibrima 7,65 (za policiju) i 9 mm K (za vojsku i oružništvo). Konstrukcija oružja je vrlo dobro zamišljena, međutim loše izvedena. Riječ je o oružju sa zabravljenim zatvaračem, pri radu kojeg cijev i zatvarač putuju zajedno unatrag za duljinu čahure, tako da zrno napusti cijev prije nego što se zatvarač odbravi. Bravljenje je rotacijsko, pomoću rebrastih istaka na vanjskoj strani cijevi, a koji odsjedaju u odgovarajuće utore na kućištu. Osim na mehaničko funkcioniranje, koje je bilo besprijekorno, na konstrukciju i uporabnu vrijednost tog samokresa mogu se staviti brojni prigovori, tako da je veoma teško shvatiti činjenicu da je uopće usvojen u naoružanje redovne vojske, odnosno policije.
Osim navedenih samokresa, u službenoj se uporabi nalazio i određen broj njemačkih (Mauserovih) C 16 u kalibru 9mm Luger, odnosno ranijih inačica tog samokresa, izvedenih u kalibru 7,63 Mauser. U osobnom naoružanju stožernih, odnosno časnika s višim činom, a koji nisu imali neposredne udjele na liniji paljbe, nalazili su se razni uzorci revolvera i samokresa, od Waltherovog M 6, u kalibru 6,35 mm, do Mauserovog maloformatnog C 10, Browningovog M 1910 (cal. 7,65 mm) ili pak nekog od Waltherovih uzoraka u kalibrima 7,65, odnosno 6,35. Kako nije bilo predviđeno njihovo osobno sudjelovanje u bojevima, stožernim je časnicima prešutno ostavljen vlastiti izbor samokresa za osobnu obranu.
Osim samokresa, niži su postrojbeni časnici, kao i dočasnici pri topničkim bitnicama, u osobnom naoružanju imali i revolvere “Rast & Gasser” kalibra 8 mm. Oružje vrlo solidne izrade, iz visokokvalitenog tvoriva, revolver “Rast & Gasser” odlikovao se jednostavnom, sigurnom i učinkovitom konstrukcijom, veoma inteligentno smišljenim sustavom koji je omogućavao lagano i brzo rasklapanje i sklapanje radi čišćenja, te je bio posve prilagođen vojničkoj uporabi. Bio je to veoma precizan revolver, s bubnjem kapaciteta 8 metaka kalibra 8 mm Gasser. Zrno metka bilo je opskrbljeno čeličnom košuljicom, a imalo je ravan vrh, što je vrlo povoljno djelovalo na zaustavnu snagu. Meci za taj revolver imali su bitno jače punjenje nego li meci za samokres “Roth & Steyr”, a zbog toga i veću probojnu moć.

Zaključak

Osim na srpskoj bojišnici, austrougarska vojska trpjela je na drugim bojišnicama osjetne gubitke u ljudstvu i ratnom tvorivu. To je bilo osobito izraženo na ruskoj bojišnici. Učinak eventualnih napredovanja često je bio potiran gubicima u ljudstvu, te razvučenim, udaljenim linijama dopreme ratnih potrepština. Ne manju od toga, također su odigrale ulogu određene birokratske okolnosti: tako je, primjerice Artillerieskomitat učinio sustavnu pogrešku usvajanjem MG 07/12, umjesto da usvoji MG 08, kad su to već učinili Nijemci, u ovom slučaju prirodni saveznici Austro-Ugarske. Spora i nezgrapna pri postavljanju, odnosno uporabi, osjetljivija na eventualne zastoje, MG 07/12 je bila inferiorna strojopuška u odnosu, ne samo na MG 08, nego i na Hotshckissov uzorak. Nadalje, pred samo izbijanje rata, a s kojim kao da uopće nije računala, pa bilo to unatoč svim spoznajama K.u.K obavještajaca, austrougarska vojska je raspolagala jednostavno premalim brojem pješačkih pušaka, s obzirom na opseg ratnih operacija, tako da su u naoružanje, osobito pozadinskih postrojbi, uvedeni i zastarjeli uzorci Mannlicherovih pušaka sa strjeljivom na crni barut, pa čak i Kropatshekove opetuše s tubularnim spremnikom. Osim toga, zbog prodora mehaničkih nečistoća u kućište Mannlicherovih pušaka, neizbježnih s obzirom na konstrukciju oružja, kao i na uvjete života u zemljanim rovovima, puške su često zatajivale u radu. To je osobito dolazilo do izražaja na Soči i Piavi (Talijani su tamo imali uglavnom betonske tranšeje), iako je austrougarska vojska na toj bojišnici odnijela pobjedu. Međutim, cijena te pobjede bila je prevelika, pa je moguće reći da bi austrougarski gubici bili znatno manji, da nije bilo opisane mane Mannlicherove puške. Za potonje postoji cijeli niz izvora, kako u vojnoj literaturi, tako i u onoj koja se bavi mehaničkim osobinama pješačkog naoružanja tog doba. Gubici su na austrougarskoj strani nastajali u Galiciji i zbog prekasnog uviđanja neizvodivosti masovnih konjaničkih juriša na položaje učvršćene teškim strojopuškama (ruske inačice Maxima). Već u prvim danima rata austrougarsko konjaništvo je u Galiciji izgubilo oko 10.000 ljudi, uglavnom stoga što su svaki masovni konjanički napad Rusi sasjekli strojopuškama. Tako se može zaključiti da je Austro-Ugarska, osim ostalih razloga, pretrpjela kapitalne gubitke i zbog neadekvatnog usvajanja naoružanja, te lošeg zapovijedanja. Od tih se gubitaka, osobito na ruskoj bojišnici, nikad nije oporavila.

Dinko ČUTURA