Tijekom I. svjetskog rata ruska je vojska bila naoružana slabim oružjem kojeg nikada nije bilo dovoljno

U organizaciji pješaštva ruska vojska bila je gotovo istovjetno organizirana kao i vojske drugih sudionica u ratu. Najviša operativno-taktička jedinica bila je korpus koji se sastojao od dvije do tri divizije, te konjičkih, topničkih jedinica kao i jedinica za osiguranje. Pješačka divizija brojila je četiri pukovnije ujedinjene u dvije brigade. U Rusiji je bila pridodana i topnička brigada (u ostalim vojskama topnička pukovnija). Borbena popunjenost pješačke divizije iznosila je maksimalno 16 000 vojnika, 38 topničkih oruđa, 28 mitraljeza i do 300 sablji. Nakon završene mobilizacije Rusija je imala približno 5 300 000 boraca. Carska Rusija ovisila je od anglo-francuskom kapitalu jer je Rusija bila opterećena velikim kreditima (koje je dobila pod nepovoljnim uvjetima), a zauzvrat je morala u roku 15 dana od objave rata početi s ofenzivnim radnjama protiv Njemačke kako bi odvukla dio njezinih snaga sa zapada i oslabila udar njemačke vojske na francuskoj liniji.

Prvi problem s kojim se suočilo rusko zapovjedništvo bio je nedostatak oružja. Oružje koje se proizvodilo u Tuli svojim količinama nije zadovoljavalo potrebe ruske vojske. Nestašica naoružanja osjetila se već nakon nekoliko mjeseci, da bi krajem 1915. dosegla dramatične razmjere. Kad su Amerikanci počeli Rusima slati vojnu pomoć, osim strojopušaka sustava Maxim-Vickers poslali su im čak 1 500 000 pješačkih pušaka Mošin-Nagant, u ruskom službenom kalibru 7,62 mm. Zbog nestašice oružja, a još prije nego što je počela stizati američka pomoć, u naoružanje ruske vojske ponovno je uvedena već zastarjela jednometna ostraguša Berdan II. Ruska pješačka puška Mošin-Nagant M 1891 usvojena je 1891. godine za naoružanje ruske carske vojske. Konstrukciju zatvarača razvio je pukovnik Sergej I. Mošin, dok je konstrukcija spremnika djelo Belgijanca Leona Naganta. U obliku raznih modifikacija puška je ostala u uporabi sve do II. svjetskog rata. Izvorna M 1891 izgledom i konstrukcijom razlikuje se od kasnijih modifikacija. Kasnije je uveden tangencialni ciljnika. Spitzer 1908 godine konstruira i novi metak sa šiljastim vrhom, koji je u uporabi i danas. Sve inačice ove puške predstavljaju veoma učinkovito oružje u bojnim situacijama, a na razdaljinama do 800 m, iako ni na jednoj nije moguće fino ugađanje ciljnika. Sigurnosni se mehanizam sastojao od ručne kočnice, čiji je rad na svim modifikacijama ostajao vrlo tvrd. Osim puške razvijen je 1910 godine i karabin, koji se ne razlikuje od osnovnog uzorka, osim što je kraći i laganiji. Osim u Tuli, te kasnije u Sjedinjenim Državama, ove su se puške za potrebe ruske vlade proizvodile u Belgiji, a prema nekim autorima ima indikacija da su se proizvodile u još nekim europskim zemljama.
M 1891. imala je kalibar 7,62mm, dužina joj je bila 1305 mm a težina 4,3 kg a kako je već rečeno proizvodila se u Tuli, Izhevsku i Siestarjoki (Sestroryetsk) u Finskoj.

U početku proizvodnja je tekla sporo, tako da se u 1891. godini proizvelo samo 8000 komada ali vrlo brzo proizvodnja je ubrzana pa je već 1895. dosegla pola milijuna pušaka godišnje.
Početkom I. svjetskog rata Rusija je raspolagala s 4,3 milijuna pušaka Mošin-Nagant ali ubrzo se to pokazalo nedostatno zbog čega se morala ubrzati proizvodnja, no zbog ubrzane proizvodnje bitno se smanjila kvaliteta pušaka. Carska Rusija pokušala je poboljšati situaciju u kojoj se našla pa je naručila od dviju američkih tvrtki Remingtona i Westinghousa proizvodnju Mošin-Nagant pušaka. Do 1917. godine Remington je isporučio 840 307 pušaka, a Westinghouse 769 520.

No, početkom 1917. godine politička situacija u Rusiji bitno se promijenila, a američke tvrtke prestale su isporučivati oružje sada već boljševičkoj Rusiji. Tako je ostalo neisporučeno približno 300 000 pušaka. Ruska revolucija i događaji koji su slijedili bitno su smanjili rusku proizvodnju oružja i još više doveli do smanjenja njegove kvalitete. Ruske strojopuške su predstavljale prilično šaroliku vrstu već opisanih uzoraka. Osim već opisanih MG 08 vlastite proizvodnje, kao i onih što su Rusima došli iz Amerike, Rusi su imali određeni broj Hotschkissovih strojopušaka u obje /britanskoj i francuskoj) inačice.Ruski službeni revolver bio je Nagantove konstrukcije. U Tuli se proizvodio u dvije inačice: s jednostrukim djelovanjem (za vojnike i dočasnike) i s dvostrukim djelovanjem otponca (za časnike). Osim Nagantovog revolvera, čija je konstrukcija specifična, na ruskom se tlu i u ruskoj vojsci našao i velik broj Mauserovog C 96, te Browningovi samokresi belgijske, ali i američke proizvodnje. Specifičnost Nagantove konstrukcije leži u horizontalnom pomicanju bubnja prema cijevi u trenutku rotacije, što omogućava skoro potpuno iskorištavanje barutnih plinova. Tome je prilagođen metak, kojemu je zrno bilo utisnuto u čahuru. U trenutku opaljenja vrh čahure naliježe na uglodani međuprostor ispred kanala cijevi te gotovo potpuno brtvi cijev. Kapacitet bubnja bio je 7 metaka kalibra 7,62 mm Nagant.

Dinko ČUTURA