Kao članica Centralnog pakta Italija se nadala čak postići svoje ciljeve bez rata, barem ako je suditi prema određenom nehaju spram naoružanja: tadašnje talijansko oružje po svemu bilo je inferiorno spram tadašnjeg naoružanja drugih zemalja Europe

Neposredno prije rata u talijanskim službenim političkim krugovima odvagivale su se razne mogućnosti. S jedne strane vojni i politički čimbenici nisu skrivali svoje pretenzije na dijelove austro-ugarskog državnog teritorija, dok je druga strana tog problema sadržana u više nego očitoj nesposobnosti Italije da svoje teritorijalne aspiracije nametne sama, i to vojničkim sredstvima. Italija je reflektirala na područje Julijske krajine, na Istru s otocima i veći dio Dalmacije. Kao članica Centralnog pakta Italija se nadala čak postići svoje ciljeve bez rata, barem ako je suditi prema određenom nehaju spram naoružanja: tadašnje talijansko oružje po svemu bilo je inferiorno spram tadašnjeg naoružanja drugih zemalja Europe. Ostale članice Centralnog pakta bile su pak zainteresirane za talijansku neutralnost, ako već ne bi bilo moguće postići izravno vojno djelovanje Italije na strani Centralnog pakta. U tom su smislu indikativne njemačke dostave oružja Italiji, nakon što je rat već izbio. Radilo se o izvjesnim većim količinama strojopušaka MG 08, te oko 20.000 komada C 96 za potrebe talijanske mornarice i topništva. Te su kvote pribrojene ranije nabavljenim strojopuškama iste vrste.

Talijansko političko koketiranje raznim mogućnostima prekinuto je Londonskim sporazumom od 26. travnja 1915. Tog je dana marchese Imperiali stavio potpis na dokument koji je Italiju odveo u rat na strani Antante. Tome su prethodila uvjeravanja odgovornih čimbenika Antante da će se o talijanskim teritorijalnim zahtjevima i te kako voditi računa, naravno u slučaju povoljnog ishoda rata, te da će Italija biti izdašno potpomognuta u potrebnim ratnim tvorivima i naoružanju. Prvo obećanje dano Italiji ispunjeno je, naravno nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa, dok se s ispunjenjem drugog, a kad se rat već rasplamsao, zemlje Antante nisu žurile.
Oružje kojim je Italija ušla u I. svj. rat bilo je inferiorno oružjima drugih zaraćenih zemalja, kako glede dometa i paljbene moći, tako i mogućnosti održavanja ispravnosti mehaničkog funkcioniranja. Razvitak novih uzoraka vatrenog oružja u Italiji nije bio potican, te duga tradicija izvrsnog talijanskog oružja XVII. i XVIII. stoljeća nije bila nastavljena, pa tako i nije mogla naći svog odjeka u uzorcima talijanskog naoružanja I. svjetskog rata. Talijanske poraze jedan ozbiljan izvor (Smith & Smith: “Small Arms of the World”, str. 123.) pronalazi u posve drukčijim uzrocima od većine, čak i vrlo ozbiljnih, povjesničara, koji su uzroke rasula talijanske vojske skloni vidjeti u kukavištvu. Izvor uzroke talijanskog poraza vidi, osim u lošoj opskrbi hranom i strjeljivom, i u tehničkoj inferiornosti talijanskog naoružanja. Pozivajući se na memoarske zapise preživjelih sudionika bitke na Soči, odnosno Piavei, s obje zaraćene strane, izvor navodi kako se svi jednoglasno slažu u tome, da su Talijani upravo majstorski baratali strojopuškama i lakim topništvom tijekom obje bitke. Nadalje, spomenuti izvor upozorava da je do masakra talijanske vojske u dolini rijeke Po došlo nakon što se stožer bio povukao, ostavljajući vojsku i postrojbene časnike same sebi. Osim toga, a prema istom izvoru, talijanske postrojbe su ostavljene gotovo posve bez strjeljiva; Austrougarski časnici u svojim izvješćima nakon bitke navode da su na talijanskim položajima pronađene iznenađujuće male količine strjeljiva.

Talijanska pješačka puška i karabin M 1891 nisu se u osnovnim crtama promijenili od 1891. godine do II. svjetskog rata. Na njima su obavljane tek minimalne izmjene. Riječ je o oružju sustava Mannlicher-Carcano, sa spremnikom Mannlicherovog tipa koji se punio sa šest metaka kalibra 6,5 mm (cal. 256) bez oboda na dnu čahure. Zatvarač ovih oružja predstavlja modifikaciju Mauserovog obrtno-klipnog zatvarača prema zamisli pukovnika Carcanoa. Zabravljivanje zatvarača istovjetno je kao i na Mauserovoj puški. Metak cal. 6,5 mm imao je solidne balističke osobine, međutim zbog traljavo izvedenih ciljničkih sprava, jednako na puški kao i na karabinu, preciznost tih oružja bila je jedva zadovoljavajuća, unatoč vrlo dobroj izvedbi cijevi. Ciljničke su se sprave sastojale od fiksne mušice u obliku okrenutog slova “V” i ugodivog ciljnika s “V” izrezom. Osnovnu manu je, osim opisanog, predstavljao spremnik Mannlicherove konstrukcije, o čemu je već rečeno. Također se i Carcanoova modifikacija zatvarača nije pokazala kao dobro rješenje u bojnim uvjetima. Rad zatvarača bio je relativno spor, a konstrukcija mu je bila vrlo osjetljiva na mehaničku nečistoću. Zbog potonjeg, događalo se da oružje opali, a da zatvarač nije do kraja zabravljen, što je rezultiralo krajnje neugodnim posljedicama za strijelca.

Strojopuška Revelli (Fiat M 1914) konstrukcija je talijanskog časnika A.B. Revellia, nastala nakon što je Revelli odustao od daljnjeg rada na usavršavanju konstrukcije polustrojne puške (Revelli-Termi M 1909). Nakon što je prostudirao razne sustave strojopušaka, konstruirao je vlastiti, koji kao načelo rada rabi kombinaciju kratkog trzaja cijevi i povratnog trzaja zatvarača. Vrijeme u kojem je zatvarač zabravljen bilo je toliko kratko, da je tu strojopušku bolje klasificirati kao oružje koje radi na principu produljenog povratnog trzaja zatvarača, nego kao oružje sa zabravljenim zatvaračem. Nakon usvajanja Revellieve strojopuške u naoružanje talijanske vojske, proizvodnja je povjerena tvornici Fiat. Tijekom proizvodnje prilično problema je stvarala izvedba neobično zamišljenog spremnika, podijeljenog na sekcije od po deset metaka u pet redova, dakle s ukupnim kapacitetom 50 metaka. Pri pucanju se spremnik pomicao transverzalno kroz kućište između cijevi i glave zatvarača kako bi se mogle ispaliti sve sekcije spremnika, jedna po jedna, u neprekinutom nizu. Hlađenje strojopuške bilo je vodeno, iako spremnik s ovako malim kapacitetom ne zahtijeva tako učinkovito hlađenje. Pohvale koje su se nakon bitki čule u svezi s talijanskim strojopuškama odnose se na način njihove uporabe, a ne na njihovu konstrukciju. Prednost Revellieve strojopuške svakako jer sadržana u mogućnosti pojedinačnog ispaljivanja metaka. Talijani su prikrivali položaj strojopušaka pojedinačnim ispaljivanjem, sve dok se protivničko pješaštvo ne bi primaklo do razdaljine na kojoj je rafal bio maksimalno učinkovit, i to unatoč malom kapacitetu spremnika.
Revelli je pokušao primijeniti svoj izum i u zrakoplovstvu, zaključivši da bi za tu namjenu trebalo preinačiti konstrukciju strojopuške, te joj u prvom redu smanjiti težinu.Tako je Revelli 1915. patentirao dvocijevnu strojopušku koja se punila strjeljivom za samokrese, u kalibru 9 mm Glisenti. Revelliev patent, kasnije nazvan po mjestu proizvodnje (Villar-Perosa) bila je kao avionska strojopuška posve promašen, ali je zbog svoje lakoće primijenjen u naoružanju alpinaca, gdje je u izvjesnoj mjeri bio učinkovit. Kasnije je, međutim, uporabljivan kao prava strojnica, a svi kasniji uzorci strojnica razvijeni su iz te osnovne ideje, odnosno iz Villar-Perosae se strojnica i razvila kao oružje.

Revolver Gllisenti M 1888
Tim su revolverom bili naoružani talijanski linijski časnici i dočasnici, financijska straža i mornarica još dugo iza I. svjetskog rata. Zbog svojih dobrih svojstava zadržao se u redovnom naoružanju čak i nakon uvođenja samokresa Glisenti M 1910, dapače, tko je god samo mogao doći do revolvera, nije htio zadužiti samokres. Riječ je o oružju u kalibru 10,36 mm (cal. 410), kapaciteta bubnja 6 metaka, a punjenje metka bilo je crnim, a ne malodimnim barutom. Oružje je bilo veoma precizno, solidne probojne moći i zaustavne snage daleko veće nego li je bilo u kasnije usvojenih samokresa. Precizan i veoma učinkovit hitac bio je moguć do razdaljine od oko 40 koraka. Osobitost tog samokresa bio je preklopni otponac, koji je pri napinjanju revolvera sam ispadao iz ležišta, u kojem je bio učvršćen račvastom lisnatom oprugom. Inače, taj revolver je imao dvostruko djelovanje otponca. Cijev je bila s vanjske strane višekutna. Tijekom 1921. taj je revolver modificiran na strjeljivo s malodimnim barutom, te se u talijanskom naoružanju nalazio u izvjesnom opsegu i tijekom II. svjetskog rata.
Samokres Glisenti M 1910 nastao je kao pokušaj talijanskog odgovora na tada moderne polustrojne samokrese drugih europskih država, u prvom redu austro-ugarske i njemačke samokrese. U vrijeme kad je taj samokres uveden u naoružanje talijanske vojske Mauserov C 96 bilo je već u uporabi diljem svijeta, a austrougarsko konjaništvo uvelike je bilo naoružano samokresima Roth&Steyr M 1907. U Njemačkoj je usvojen P 08, prema čemu je Gllisenti doista predstavljao nemoćan odgovor. Metak 9 mm Glisenti po obliku je odgovarao Lugerovom metku, od kojega je kraći za 0,506 mm. Kao i Lugerov metak imao je stožasto zrno, s ravnim vrhom i u metalnoj košuljici. Zbog te minimalne razlike u duljini, Lugerov metak nije bio podoban za ispaljivanje iz M 1910. Također je imao inferiorne balističke osobine u odnosu na Lugerov metak. U dizajnu je M 1910 sličan Lugerovom P08, ali to je i jedina sličnost. Za razliku od P 08 postotak zatajivanja iznosio je 6-8 %, što je posve dovoljno da se M 1910 smatra relativno nepouzdanim oružjem.

Samokres Beretta M 1915 nastao je nakon što su talijanske vojne vlasti uočile nedostatke samokresa M 1910 u bojnoj uporabi, pa su bile prisiljene na hitno usvajanje uporabivog časničkog uzorka. Međutim, M 1915 razvijen je u kalibru 7,65 mm sa slobodnom konstrukcijom zatvarača, a što je za samokres službene, i to vojne, namjene nepogodno. Kasnije će se modifikacijama tog samokresa doći do znamenitog uzorka Beretta M 34.
Prvobitno proizvodnja bila vrlo mala, a oružje se dostavljalo u ograničenim količinama, tako da talijanski časnički zbor tim samokresom nije bio naoružan prije konca 1916. Koliko god je M 1915 diskutabilan kao samokres frontovske namjene, toliko je bio cijenjen među talijanskim stožernim časnicima zbog malih gabarita. S obzirom na povećani kapacitet (u odnosu na revolver) smatralo se da pruža dostatan stupanj osobne obrane, unatoč malom kalibru i slabom punjenju metka 7,65 mm. Pokušaji da se M 1915 proizvodi u kalibru 9 mm Glisenti nisu bili uspješni, jer je metak tog kalibra prejako punjen za oružje sa slobodnom (nezabravljenom) konstrukcijom zatvarača.

Dinko ČUTURA