Po predaji, ova hrvatska plemićka obitelj potječe od rodova Lapčana i Karinjana, a prvi se put spominje u XV. stoljeću. Sve do druge pol. XIX. stoljeća igrala je važnu ulogu u hrvatskom društvenom, političkom i kulturnom životu

Isprava iz Knina datirana 1420. spominje Vlatka od Udrinića, koji je otprilike trideset godina kasnije zabilježen kao Orsych de Udrinich. Osmanlijski prodori u drugoj polovini XV. stoljeća primorali su obitelj da se iz Udrinića u okolici Knina preseli na područje Goričke županije. Zbog toga se počinju nazivati Orsych de Goricza. Dobre odnose imali su sa kraljem Matijom Korvinom, koji im je 1484. potvrdio posjede Dol, Orehovec i Lipovac u spomenutoj županiji. Na posjedu Dol izgradili su tzv. Oršić-grad. Petar Oršić i njegova braća već su 1487. od kralja darovnicom dobili imanje kraj Jastrebarskog. Na novom imanju Slavetić podigli su grad i otad se sami nazivaju plemićkim pridjevkom Oršići Slavetićki.

U životu tih hrvatskih plemića XVI. stoljeće obilježeno je sporom dviju grana obitelji – Zimića i Oršića. Spor oko goričkih imanja trajao je više desetljeća, sve dok u prvoj polovini XVII. st. kapetan Matija II. Oršić (oko 1600. – 1680.) nije ujedinio sve obiteljske posjede. Osim toga, dao je 1636. urediti grad Slavetić, a svojim je društvenim ugledom i bogatstvom omogućio nasljednicima daljnji uspon. Njegov sin Ivan Franjo Oršić (1630. – 1686.) bio je vicegeneral Karlovačke vojne krajine. Kralj Leopold II. dodijelio je 1675. godine Ivanu Franji i njegovu bratu Jurju Baltazaru titulu baruna. Ivan Franjo dobio je 1682. naslov nasljednog velikog župana modruškog. Tu je čast dobio i njegov sin Antun Ignac. Iznimno plodonosno razdoblje obitelji u drugoj pol. XVII. stoljeća zaokruženo je stjecanjem posjeda u Zagorju i vlastelinstva Severin. Barun Ivan Franjo Oršić poznat je i po svojem putnom računu, vrijednom dokumentu pisanom kajkavsko-čakavskom mješavinom koji govori o njegovu putovanju u Graz u razdoblju od 1670. do 1673. godine.

Njegov potomak Antun Oršić poginuo je 1706. kao pukovnik ličkih krajišnika u Ratu za španjolsku baštinu (1701. – 1714.). Najistaknutiji član obitelji u XVIII. stoljeću bio je Krsto II. Oršić (1718. – 1782.). Stekao je brojne časti, a prva od njih bila je titula grofa zbog zasluga u Ratu za austrijsku baštinu (1740. – 1748.). Zatim je 1749. postao predsjednikom Banskog stola, godinu potom dopukovnikom Kostajničke pukovnije, te 1753. pukovnikom Glinske pukovnije. Za vojne zasluge u Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.) dodijeljen mu je čin general-bojnika i titula zapovjednika banskih pukovnija. Nakon umirovljenja kratko je obnašao dužnost velikog župana Zagrebačke županije. Na mjestu srednjovjekovne utvrde u Gornjoj Stubici dao je sa suprugom Josipom (rođena Zichyi) izgraditi dvorac. U tom se kompleksu danas nalazi Muzej seljačkih buna, otvoren u povodu četiristote obljetnice Seljačke bune 1573. godine. Sličan dvorac dao je izgraditi i u Gornjoj Bistri. Njegov sin Adam Oršić (1748. – 1820.) upamćen je kao pisac memoara na njemačkom jeziku u kojima je opisao prilike u tadašnjoj Hrvatskoj. Ivan Kukuljević Sakcinski izdao ih je u drugoj pol. XIX. stoljeća u časopisu Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Riječ je o jednom od najvažnijih izvora za hrvatsku povijest na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće. Ivan Nepomuk (1753. – 1817.), drugi Krstin sin, bio je slično kao brat, carski komornik te upravitelj pošte u Zagrebu. Najmlađi sin, Franjo Ksaverski (1758. – 1807.) bio je zagrebački kanonik.

U doba hrvatskog narodnog preporoda istaknuo se Krstin unuk Jure Oršić (1780. – 1847.). Bio je jedan od vodećih ljudi Narodne stranke. Iznimno veliku ulogu imao je u radu zagrebačke Streljačke družine. Kao njezin utemeljitelj darovao joj je svoje imanje Tuškanac. Ono je ujedno bilo i jedno od važnih sjedišta Iliraca. U palači obitelji Oršić na zagrebačkom Gornjem gradu danas se nalazi Hrvatski povijesni muzej. Kako je Jure Oršić umro bez zakonitih nasljednika, društvena, politička i kulturna važnost obitelji Oršić počinje opadati. Danas Oršići žive u više zemalja, a svi potječu od loze Ivana Nepomuka i njegovih četiriju sinova.

Tekst: Josip Buljan; FOTO: Tomislav Brandt