“Bio sam spreman odraditi stazu i od 50 km jednakim tempom, ali onako težak uspon na tvrđavu nisam očekivao. Nitko mi u tom trenutku nije bio blizu pa se nisam trebao forsirati. Kako bi rekao Dražen Petrović: ‘Da bi igra bila užitak, trening treba biti patnja.’ Naporno sam radio i isplatilo se,” kaže pripadnik Izvidničke satnije Gardijske mehanizirane brigade koji će godinu dana nositi prestižni naslov najspremnijeg pripadnika OSRH

“Prvog za Hrvatsku” zaista je teško stići. Nisu to mogli njegovi konkurenti na stazi u Kninu, a jedva je uspio i Hrvatski vojnik. Naime, nedugo nakon pobjede i ceremonije u Zagrebu na Svečanoj akademiji povodom Dana OSRH kad je iz ruku Predsjednice Republike primio pobjednički pehar, skupnik Ivo Bašić otputovao je na zasluženi odmor. Ipak, našao je vrijeme za već tradicionalni razgovor koji imamo s pobjednicima sad  i međunarodno prestižnog vojničkog natjecanja.

Bavite li se kakvim sportom, ili vježbate vojničke vještine i izvan radnog vremena?
Naravno, u Dalmaciji je sve više popularno trail i treking trčanje. Postoji i treking-trail liga što mi je odličan trening i tempiranje forme za vojna natjecanja. Volim zaigrati i nogomet, a cijeli sam život po rijeci Cetini pa na poseban način uživam kad sjednem u kajak, kanu ili se s prijateljima u raftu spustim niz rijeku.

Što vas uopće motivira za natjecanje “Prvi za Hrvatsku”?
Osim obitelji u kojoj za sve pronalazim najveću motivaciju, svaki je nastup prilika za napredak. Sve vojničke radnje koje su na natjecanju slične su ili iste kao i zadaće koje obavljam u svojoj postrojbi. No, za mene su najveća nagrada nova prijateljstva koja nastanu, ne samo s pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske nego i vojski stranih zemalja.

Na natjecanju ste sudjelovali i prethodnih godina, s kakvim uspjehom?
Na svojem prvom natjecanju 2013. u Delnicama, sjećam se, došao sam bez nekih posebnih priprema, mislim da prije samog natjecanja nisam večerao ni doručkovao. Uz loše startno mjesto još sam pogriješio i na raskrižju na stazi, pa sam natjecanje završio prije samog isteka vremenskog ograničenja.
U Slunju 2014. uz dosta sam pogrešaka u pripremi i na samoj stazi natjecanje završio na 16. mjestu, ukupno, 10. od hrvatskih natjecatelja.
Ponovno na Slunju 2015. uz loše startno mjesto u cilj sam ušao kao 7. ukupno, odnosno 6. od pripadnika OSRH.
Natjecanje 2016. održavalo se na vojnom vježbalištu “Gakovo”, startao sam 116. Na pola staze bio sam među 10, ali velika pogreška, odnosno žurba i promašena kontrolna točka, stajala me boljeg plasmana pa sam natjecanje završio oko 30. mjesta.

Uvod ste imali krajem travnja, na međunarodnom vojničkom natjecanju u mjestu Ferizaj na Kosovu. Možete li ga usporediti s našim?
Natjecanje na Kosovu održalo se dvadesetak dana prije, što mi i nije odgovaralo, jer  je tad trebalo odraditi završne pripreme za natjecanje u Kninu. Tim više što je koncept natjecanja drugačiji pa se tome trebalo i prilagoditi nekoliko tjedana prije. Sastojalo se od deset disciplina u dva dana.
Prvog dana provedeni su provjera tjelesne spremnosti, gađanje iz automatske puške M4, dnevna i noćna navigacija.
Drugi je dan bio rezerviran za vojničke prepreke, bacanje bombe, prelazak opasnog područja užetom, pružanje prve pomoći  i izviđanja terena – zapažanje i prepoznavanje, a kao završna disciplina prolazili smo marš od 15 km s 10 kg opreme u vojničkom rancu.
Svaka disciplina odrađena bez pogreške nosila je 100 uz dodatnih pet bonus bodova za natjecatelja koji bi je najbrže i dakako bez pogreške odradio.
Fizički nije bilo zahtjevno kao naše natjecanje, ali trebalo je dobro taktizirati i koncentrirano odraditi svaku zadaću.
Natjecanje sam završio na 2. mjestu, svega dva boda iza domaćeg natjecatelja s Kosova. 

Je li vam činjenica da je natjecanje u Kninu donosila prednost? Jeste li čuli kakve usporedbe s natjecanjem održanim prije dvadeset godina?
Naravno da je natjecanje u Kninu bila prednost. Deset sam godina u OSRH i na vojnom poligonu “Crvena zemlja” često imamo vježbe.
Poslije samog natjecanja, u razgovoru s ostalim natjecateljima, svi smo se složili da je staza bila prilično jednostavna, odnosno sve točke bile su uz  put i bez trikova i velikih zamki. Ali ništa nije jednostavno kad ste zadihani i umorni, a k tome i na nepoznatom terenu. Za mene je očito bila prejednostavna, ali bilo je tu i drugih natjecatelja iz Knina, što znači da je trebalo biti fizički dobro pripremljen i zadržati koncentraciju.
Natjecanje prije 20 godina bilo je u dužini od 70 km s radnim točkama, što dovoljno govori o težini. Da zaključim, mislim da svatko tko se prijavi na jedno od ovakvih natjecanja, još k tome ga i završi zaista je pobjednik bez obzira na plasman.

Jeste li očekivali pobjedu, posebno nakon kvalifikacija?
Iskreno, i ne baš. Kad krećete 25 minuta iza prvog, 35-kilometarska staza vam se ne čini dovoljno dugačka da biste sve nadoknadili. Staza mi je bila relativno poznata, relativno jer je dobar dio bio izvan poligona “Crvena zemlja”. Odlučio sam se, kako se kaže, baciti na glavu.
Već nakon 8 km na drugoj kontrolnoj točki bio sam na 9. mjestu i na  orijentaciju stigao 5., odmah iza grupe od prve četvorice. Tad mi je još više proradio adrenalin i počeo sam vjerovati u pobjedu, mogu reći da sam tada dao još više gasa. I uz, kako kažu, “jednostavnu” orijentaciju koja je bila postavljena, za mene očito prejednostavno na tom terenu, izišao sam kao prvi i  nisam forsirao većim dijelom staze.

Vaše mišljenje o prethodnim pobjednicima (Kuček, Miculinić, Bertović, Jović…)? Žalite li što nisu svi mogli nastupiti i ove godine?
To su pravi vojnici i ljudi vrijedni poštovanja, od kojih se uvijek može nešto naučiti i svi su uvijek ugodno društvo.
Svi oni imaju puno treninga i kilometara u nogama. Da im kažete da je sutra natjecanje, odradili bi to bez velikog napora.
Dominik Kuček, čovjek s kojim vam nikad ne može biti dosadno, svakom društvu donese dobru atmosferu i svugdje je dobrodošao.
Zanimljivo, Miculinić me zvao večer prije samog natjecanja i već mi čestitao na pobjedi, unatoč lošem startnom mjestu. Kaže mi, “stigneš ti to, znam ja tebe”, hahahaha! Znamo se još dok je radio u Kninu, bili smo zajedno na prvoj izobrazbi za razvoj vođa, na natjecanjima, vrijedan je to momak i stvarno je pravi prijatelj.
S Perom Bertovićem najmanje se poznajem, odnosno vjerojatno on mene niti ne poznaje. Svakako sam se više puta imao priliku uvjeriti da je pravi sportaš i ugodan čovjek.
Antu Jovića znam još od prije s trail utrka gdje je kao i na vojnim natjecanjima uvijek bio jedan od favorita, također ugodan u društvu, i vrlo sposoban natjecatelj i časnik.
Ja sam se dobro pripremio i postavio kao gazda u svojem dvorištu.

Najdraža i najteža radna točka?
Najdraža radna točka bila mi je svladavanje zapreke pomoću mreže, već tu sam imao dobru prednost i to sam odradio baš s guštom.
Najteže mi je bilo puzanje na zaprekama, iako je došlo netom poslije odrađene kazne na strelištu gdje sam se odmorio, opet mi je teško palo.

Mislite li da ste iznenadili rivale, ali i kolege iz postrojbe?
Onaj tko me malo bolje poznaje, zna da sam u ožujku osvojio titulu najspremnijeg pripadnika GMBR-a, na Kosovu drugo mjesto i svaki dan naporno trenirao. Kolege iz postrojbe nisu dvojili ni trenutka, znali su koliko treniram i da sam spreman iako, nakon kvalifikacijskog dana ima ih koji su me otpisali kao i ja sam sebe. Ali u prvih osam kilometara staze koja je bila trasirana, to znači svima poznata, kad sam uspio sustići vodeće, znali su svi da ću pobijediti jer je to natjecanje u “mojem dvorištu”. Moje je pravo da to iskoristim.

Kažu da ste na cilju izgledali prilično svježe, jeste li mogli i još?
Da, bio sam spreman odraditi stazu i od 50 km jednakim tempom, ali onako težak uspon na tvrđavu nisam očekivao. Nitko mi u tom trenutku nije bio blizu pa se nisam trebao forsirati. Kako bi rekao Dražen Petrović: “Da bi igra bila užitak, trening treba biti patnja.” Naporno sam radio i isplatilo se.

Jeste li zapravo svjesni kakvo ste postignuće napravili?
Mogu reći da sam postao svjestan tek kad sam utrčao u cilj uz fanfare i vidio cijeli onaj događaj i uz to sve ugledao svoju obitelj koja me dočekala. Oni su isto tako podnijeli veliku žrtvu i bili mi velika potpora tijekom priprema, jer bilo je dakako uspona i padova, ali sve smo to iznijeli zajedno. Ne mogu ne spomenuti i podršku svoje postrojbe, njihov angažman i trud, također i svoje kolege iz Satnije s kojima sam se spremao.
Kad imate takvu podršku, jednostavno ne možete pristupiti natjecanju na način važno je sudjelovati, morate dati sve od sebe, pa neka bude Božja volja.
Uvidio sam da ovakav uspjeh osim velike radosti i zadovoljstva sa sobom nosi odgovornost i obvezu da svojim primjerom pridonosim ugledu Hrvatske vojske.

Planirate li se natjecati i dalje?
Nakon pet uzastopnih godina natjecanja teško mi je obećati da ću se natjecati i dogodine, pa dajem sebi za pravo da to pitanje ostavim otvorenim. Podršku postrojbe  sigurno ću imati, ali ne želim da moja obitelj opet podnosi ovakvu žrtvu. Ipak, oni su moj najveći trofej.

Što vas je motiviralo da postanete hrvatski vojnik?
Nakon odrađenog redovnog vojnog roka, uvidio sam da mi vojni poziv odgovara, ali trebalo mi je još vremena da se konačno odlučim na taj korak. Odradio sam selekcijski kamp i ostao u sustavu. U  vojnom pozivu možete napredovati i raditi na sebi u svakom pogledu, ako hoćete naravno. To me privuklo i to me drži u ovom pozivu.

Kako vam se razvija vojnička karijera i gdje se vidite u budućnosti?
Na mjestu sam vođe tima za elektroničko djelovanje Vojnoobavještajne satnije u Kninu, tu se vidim i u bliskoj budućnosti, a u ovom pozivu dugoročno je teško prognozirati. U Satniji imamo vrhunskih instruktora u svakom području i imam još puno toga za naučiti i jednog dana svoje znanje prenositi na mlade.
Obvezno želim reći i ovo: od prvog dana, kad sam došao u sustav, proveo sam šest godina u Inženjerijskoj bojni tadašnjeg GMTBR-a  u Kninu na mjestu inženjerijskog izvidnika gdje sam stekao osnovna znanja o izvidničkom poslu. Za to sam vrijeme dva puta sudjelovao na natjecanju “Prvi za Hrvatsku”, mogu reći da i njima pripada dio zasluga. Pa evo mi prilike da im i ovako javno zahvalim za sve godine provedene tamo i na svemu što sam naučio.

Domagoj Vlahović, Snimio: Tomislav BRANDT