Početkom XVI. st. napeta atmosfera između dvaju suprotstavljenih hvarskih staleža – pučana i plemića – dosegnula je točku pucanja. Pučani, nezadovoljni podjelom vlasti na otoku, počeli su otvorenu pobunu

Nakon što je početkom XV. st. ponovno vratila Dalmaciju pod svoj utjecaj, Mletačka Republika u njezinim je komunama na vlast postavila lojalne plemiće. Tako su dalmatinske komune izgubile vid autonomije koju su imale u srednjem vijeku, ali su ipak preko organiziranih komunalnih skupština pučana nastojale umanjiti utjecaj plemstva u donošenju odluka. Kako su hvarski plemići odbijali svaki zahtjev pučana za udjel u vlasti ili da barem budu neka vrsta korektiva plemićkim odlukama, pučani su se početkom XVI. st. odlučili na pobunu. Okidač za to bilo je nečovječno postupanje plemića prema pučankama. Hvarsko plemstvo i inače je pučane smatralo primitivnim i nedostojnim bilo kakvih prava u upravljanju komunom. Vodili su se srednjovjekovnim statutima (Hvarski iz 1331. godine), u kojima je zapisano da članovi plemićke oligarhije mogu biti samo one osobe čiji su očevi i djedovi bili dijelom plemstva.

Zahtjevi za kneza

Pobuna je službeno počela 23. svibnja 1510. na čelu s Matijem Ivanićem (r. oko 1465.). Taj pučanin, pripadnik dobrostojeće trgovačke obitelji iz sela Vrbanja, ušao je u grad Hvar s dvije tisuće naoružanih ljudi. Napao je plemićke kuće i posjede te dao pogubiti nekolicinu plemića. Usto, velik je broj plemića zatvoren, a njihova imovina zaplijenjena ili spaljena. Kako bi spriječio bijeg onih koji su se još skrivali, okružio je otok s trideset lađa. Neki su plemići ipak uspjeli pobjeći na Brač i Korčulu. Nakon što je pod nadzor stavio grad Hvar kao središte komune, uputio je s desecima vodećih pučana zahtjeve hvarskom knezu kojima traže ravnopravnost svih staleža te sudjelovanje u komunalnoj upravi. Osim toga, tražili su kazne za sve plemiće koji su se neprimjereno i bahato ponašali prema pučanima. Kako zahtjevi nisu u punom opsegu prihvaćeni, pobuna se uskoro proširila na cijeli otok. Budući da ipak nije bila izravno uperena protiv mletačke vlasti, tamošnji su vlastodršci u svibnju 1511. pozvali suprotstavljene strane na razgovor u Veneciju. Činilo se da je do dogovora o podjeli vlasti ipak došlo jer je na Hvar poslan mletački providur podrijetlom iz Istre Sebastiano Giustinian (1460. – 1543.), kako bi smirio stanje i pokušao nadzirati provedbu dogovora.

Providurova tortura

Unatoč tomu što je bio diplomat, Giustinian na Hvaru nije postupio nimalo diplomatski. Pokušaj pomirenja sukobljenih strana pretvorio se u otvorenu providurovu torturu jer se stavio na stranu plemića kako bi ih vratio na vlast. Ubrzo nakon dolaska na Hvar osudio je šezdesetak istaknutih pučana na sakaćenje i vješanje, a još sedamdesetak na progonstvo. Za Ivanićem, glavnim vođom pobune, raspisana je tjeralica i novčana nagrada uhvati li ga se živa ili mrtva. Ipak, nasilna politika nije uspjela zaustaviti pobunu koja se još više rasplamsala. Mletačka Republika nije bila spremna odlučnije reagirati zbog sudjelovanja u Ratu Svete lige (1508. – 1516.), pa je Giustiniani sa svojom vojskom sam počeo slamati pobunu. Premda je 1512. uspio osvojiti Vrbosku i prisiliti tamošnje vođe pučana na prekid pobune, stvari su mu se zakomplicirale u ljeto 1514., kad ga kod Jelse poražavaju Ivanićeve snage. Pobjeda je osokolila pobunjenike pa su ponovno upali u grad Hvar, osvojili ga te počeli nove progone i ubojstva plemića koji su se vraćali za vrijeme Giustinianove strahovlade. Uz Ivanića, u ponovnom zauzimanju grada Hvara istaknuli su se Jakov Blašković i Ivan Surela.

Borba za prava

Mlečani su nakon vijesti o krvoproliću i ponovnoj uspostavi vlasti pučana odlučili energičnije reagirati. Giustinian više nije bio na Hvaru jer je od prosinca 1514. predstavljao Mletačku Republiku na dvoru engleskog kralja Henrika VIII. (1491. – 1547.). Na mjesto providura došao je Vincenzo Capello (1469. –1541.), koji je sredinom rujna 1514. pokrenuo akciju protiv pobunjenika iz redova pučana. Na Hvar je krenuo s petnaest ratnih galija i oko tisuću i pol vojnika. U idućih mjesec dana mletačke snage potopile su sve pobunjeničke brodove i uvele pomorsku blokadu otoka. Nakon toga iskrcavaju se na kopno i dolazi do žestokih okršaja s pučanima u kojima su pobjedu odnijele mletačke snage. Capello je slomio pobunu te dao javno objesiti dvadeset i osakatiti desetak njezinih vođa. Mnogi su od vođa pobune prognani s otoka, a neki su se, poput Matija Ivanića, uspjeli spasiti bijegom na područje ušća Neretve. Ivanić je u nekoliko navrata diverzantskim akcijama pokušao oživiti pobunu, ali nije uspio. Na koncu je otišao na Apeninski poluotok, gdje je i umro 1522. ili 1523. godine.

Pobuna pučana na Hvaru jedan je od važnijih događaja u ranoj novovjekovnoj povijesti Dalmacije. Njom je počela borba neplemićkih slojeva za ravnopravnost u vlasti, a osim toga, utjecala je na mnoge druge dalmatinske komune da se pokušaju izboriti za svoja prava. Premda je završila neuspješno, bila je jedan od kamenčića koji su poslije zakotrljali lavinu borbe za ravnopravnost pučana, ali diplomatskim putem.

Josip BULJAN

Foto: Turistička zajednica grada Hvara