Kinesko ratno zrakoplovstvo razvija čak četiri AEW&C platforme, o kojima se još uvijek zna vrlo malo

Kineska vojska osamdesetih je godina XX. stoljeća uočila važnost AEW&C-a (airborne early warning & control) te je započela s razvojem svog prvog letećeg radarskog centra. Kao osnova uzet je bombarder Tupoljev Tu-4 (Bull), kojemu su Kinezi dali oznaku AP-1, a koji je vjerna kopija američkog bombardera iz II. svjetskog rata Boeing B-29 Superfortress. Postojanje tog prvog kineskog projekta razvoja AEW&C-a otkriveno je u listopadu 1991., kad je prototip prvi put javno prikazan u Datangshang Aviation muzeju u Pekingu. O cijelom se programu ne zna gotovo ništa osim da je završio neuspješno i da je, što se tiče radara, vjerojatno bio više-manje vjerna kopija radara sa sovjetskog Tu-126. Nakon neuspjeha s tim ranim programom, kineski je vojni vrh zaključio da tehnološke mogućnosti kineske vojne industrije na kraju osamdesetih i početkom devedesetih godina XX. stoljeća ne omogućavaju razvoj tako kompliciranog sustava te se okrenuo mogućnosti kupnje stranih radarskih sustava koje bi postavio na domaće avione. Tako je nastao program razvoja mornaričkog izvidničkog aviona Y-8J. Uvidjevši da će sami teško razviti moderni radarski sustav za avione, Kinezi su se početkom devedesetih godina XX. stoljeća okrenuli uvozu. Prvi uspješno okončani program bio je nabava radara Skymaster britanske tvrtke Racal (sada Thales) i njihova ugradnja na transportni avion Y-8C (Project 515). Navodno je prodano šest ili osam radara po cijeni od 66 milijuna američkih dolara. Iako su radari Skymaster prodani kao civilni proizvod koji je trebao pomoći kineskoj obalnoj straži u borbi protiv krijumčara, ubrzo je postalo jasno da će glavni korisnik Y-8J sustava biti kineska ratna mornarica, koja te zrakoplove rabi za rano otkrivanje ciljeva u zraku i na površini mora. Prikupljeni se podaci automatski šalju na kineske ratne brodove naoružane protubrodskim vođenim projektilima, a mogu se uporabiti i za navođenje borbenih zrakoplova na ciljeve u zraku i na površini mora. Osim što često sudjeluju u vojnim vježbama, kineska ratna mornarica sve češće rabi Y-8J i u izvidničkim zadaćama otkrivanja i praćenja američkih nosača zrakoplova koji plove Istočnim kineskim morem. Radarski sustav Skymaster unaprijeđena je inačica radara Searchwater, koji se ugrađivao na zrakoplove Nimrod MR.2 i Sea King AEW.2. Radarski sustav Skymaster prilagođen je za otkrivanje ciljeva u zraku i na površini mora, te za automatsko navođenje zrakoplova i brodova na njih. Maksimalni mu je doseg otkrivanja ciljeva na površini mora čak 230 km, dok ciljeve u zraku otkriva na udaljenosti od 85 km (“look-down mode”) do 110 km (“look-up mode”), te je opremljen najsuvremenijim sustavom detekcije pripadnosti (IFF sustav). Proizvođač navodi da radar može uspješno otkrivati i tako male ciljeve kao što je vrh periskopa. Iako je na avionu Y8J ugrađen u veliki radom u nosu aviona, može pretraživati područje u svih 360 stupnjeva. Cijeli sustav ima samo dvije konzole. Jedna se rabi za otkrivanje i detektiranje ciljeva, a druga za navođenje zrakoplova i brodova. Konzole su vrlo moderne i opremljene 32-bitnim digitalnim mikroprocesorima Thorn EMI, 40 mm ekranima u boji i “touch-screen” tehnologijom. Kao potpora ugrađen je i sustav inercijske navigacije, koji znatno povećava preciznost cijelog sustava. Cijeli taj sustav omogućuje istodobno praćenje do 100 objekata u zraku i 32 na površini mora. Procjenjuje se da ugrađena komunikacijska oprema omogućava istodobno navođenje do šest aviona na ciljeve. To nije dovoljno da taj sustav uđe u kategoriju AEW&C aviona, već samo u kategoriju AEW (airborne early warning) sustava. Unatoč tome Skymaster je kineskoj ratnoj mornarici, ali i tamošnjem ratnom zrakoplovstvu, pružio neprocjenjivo iskustvo u uporabi takvih sustava i pokazao njihovu važnost za vođenje suvremenih bitaka u zraku i na moru.

Prvi pravi kineski airborne early warning & control (AEW&C) avion trebao je biti kombinacija ruskog transportnog aviona A-50 i izraelskog radara. Najprije su 1992. počeli pregovori s ruskim proizvođačem aviona Beriev o isporuci aviona A-50 (NATO oznake Mainstay). A-50 je u osnovi transportni avion Iljušin Il-76 prilagođen ugradnji velikog radara na njegov hrbat i prihvatu svih potrebnih elektroničkih sustava. Iako su Rusi ponudili da će dostaviti svoj AEW&C A-50E, kineski se vojni vrh odlučio da će radar i pripadajuću elektroničku opremu kupiti u Izraelu, procjenjujući da su izraelski sustavi znatno napredniji od ruskih. Zbog toga su 1994. počeli trilateralni pregovori u koje je uključena tvrtka Israel Aircraft Industries (IAI), koja je na A-50 trebala ugraditi i danas vrlo suvremen radar Elta Systems Phalcon, koji je trebao imati oznaku A-50I. Dvije godine kasnije potpisan je sporazum o dostavi prvog aviona vrijedan 250 milijuna američkih dolara, dok je cijeli posao isporuke tri A-50I (koji je vjerojatno obuhvaćao i prijenos tehnologije iz Izraela u Kinu) trebao vrijediti jednu milijardu američkih dolara. Uvidjevši da će kineska vojska na taj način dobiti možda najsuvremeniji AEW&C na svijetu, koji će biti sposoban otkrivati američke i tajvanske vojne zrakoplove i brodove na udaljenostima od oko 250 nautičkih milja (450 km), Sjedinjene su Države početkom 2000. počele vršiti snažan politički pritisak na Izrael da se povuče iz sporazuma. Iako je do svibnja 2000. IAI gotovo dovršio cijeli posao oko ugradnje radara, politički je pritisak bio prevelik i Izrael je u lipnju 2005. službeno objavio da se povlači iz cijelog sporazuma te da više neće dostavljati suvremenu vojnu opremu Kini.
Nakon povlačenja IAI-a iz projekta A-50I/Phalcon, Washington je vjerovao kako je za dugo vrijeme uklonio mogućnost da kineska vojska dođe u posjed suvremenog AEW&C-a. Naravno da je i dalje postojala mogućnost da Kinezi kupe ruski AEW&C A-50E, no njegove su mogućnosti znatno slabije od onih koje je trebao imati A-50I/Phalcon. Zbog toga su se neugodno iznenadili kad je u studenom 2003. poletio Kong Jing – 2000 (KJ-2000), AEW&C koji je opremljen vrlo suvremenim radarom, a koji je navodno razvio Nanjing Research Institute of Electronic Technology (poznat i kao 14. institut). U početku su zapadni izvori tvrdili da je riječ o nedovršenom AEW&C-u koji je iz Izraela, preko Rusije, u Kinu došao 2002. i koji služi samo za obuku letačkih posada. Ubrzo su neslužbeni izvori potvrdili da avion leti s operativnim radarskim sustavom, te da se za letna ispitivanja rabi još jedan prototip. Kad je u javnost dospjela fotografija na kojoj se vidi jedan KJ-2000 i iza njega zgrada na čijem je krovu identična antena koja se ugrađuje i na avion, definitivno je postalo jasno da je riječ o daleko odmaklom projektu. Kako KJ-2000 rabi vrlo suvremeni radar s faznim pomakom (Phased Array Radar – PAR), odmah su se pojavila nagađanja da je, unatoč američkoj zabrani, Izrael prodao tu tehnologiju Kini.

Ono što je najviše iznenadilo i zabrinulo zapadne analitičare kod KJ-2000 jest napredan radarski sustav, koji je po svojim odlikama u samom svjetskom vrhu. Za razliku od radarskih sustava na sovjetskom/ruskom A-50 i na američkom E-3C, kod kojih se radarske antene rotiraju, KJ-2000 je dobio fiksni radom s tri antene postavljene u obliku trokuta kako bi se pokrilo svih 360 stupnjeva oko aviona. Fazni pomak radarskog zračenja omogućava pretraživanje po smjeru i visini. Kineski je sustav koncepcijski jako sličan sustavu A-50Ehl, koji je ponuđen Indiji, te se smatra da bitno ne zaostaje za izraelskim originalom koji je trebalo ugrađivati na otkazani A-50I. To pak znači da je kineski AEW&C KJ-2000 imao mogućnost otkrivanja ciljeva u zraku (bez obzira na visinu leta) i na vodi, a vjerojatno i na kopnu, na udaljenosti od oko 250 nautičkih milja (450 km). Istodobno može pratiti 60 do 100 ciljeva i na njih navoditi tucet borbenih aviona. Ugrađena komunikacijska oprema omogućava da se preko “data linkova” pozicije otkrivenih ciljeva automatski šalju zapovjedništvima i ratnim brodovima. Automatski prijenos podataka s AEW&C-a na avione, helikoptere i brodove omogućava lansiranje dalekometnih protubrodskih projektila i bez potrebe da avioni, helikopteri i brodovi aktiviraju svoje radarske sustave, što pak znatno otežava otkrivanje njihove prisutnosti u zoni djelovanja.

Kao što je već spomenuto, AEW&C KJ-2000 je temeljen na ruskom avionu Beriev A-50, koji je pak inačica Iljušinova transportnog aviona Il-76MD. Za potrebe AEW&C-a na avionu su obavljene neke izmjene. Tako je uklonjen “stakleni” nos te su na njegovo mjesto postavljena dva radoma za radare, najvjerojatnije namijenjene navigaciji i praćenju konfiguracije terena. Na hrptu aviona, neposredno ispred krila postavljena je kupola satelitskog komunikacijskog sustava koji omogućava prenošenje podataka na velike udaljenosti. Zanimljivo je da je prvi prototip imao satelitsku antenu identičnog oblika kao i na ruskim A-50E, dok su operativni avioni dobili kapljičasti pokrov ispod kojega je antena kineskog sustava. Veće su izmjene napravljene i na repu aviona, gdje je uklonjena kabina topnika te je na to mjesto ili postavljen radar za kontrolu zadnje sfere ili antene uređaja za elektroničko izviđanje. Uklonjena je i utovarna rampa na stražnjem dijelu aviona, a avion je dobio dvije “peraje” za dodatnu stabilizaciju leta po pravcu. Cijeli je trup zrakoplova pod natpritiskom. Kako je KJ-2000 po općoj konfiguraciji gotovo identičan A-50, procjenjuje se da su im letne odlike gotovo identične. To znači da leteći na visini od 10 000 metara pri stalnoj brzini od 750 km/h KJ-2000 može u zraku ostati 7 sati i 40 minuta i preletjeti do 5000 kilometara. Kako će svi operativni KJ-2000 dobiti sustave za pretakanje goriva u letu s tankera Il-78 (Midas), ti su podaci samo okvirni. Ruski A-50 obično krstare na visini od 10 000 m leteći u “osmici”, pri čemu su središta dvije orbite međusobno udaljena 100 km. Kako KJ-2000 ima suvremeniji radar većeg dometa motrenja nego A-50, moguće je da će kineski AEW&C-i djelovati nad znatno većim prostorom.

Uz jedan prerađeni A-50I, naknadno su još tri transportna aviona IL-76MD prerađena u KJ-2000. Iako je KJ-2000 navodno ušao u operativnu uporabu 2006. ili 2007., ostaje činjenica da nije ušao ni u maloserijsku proizvodnju, pa se može zaključiti da je još uvijek u razvoju, tj. u fazi otklanjanja uočenih nedostataka.

Kina je trenutačno jedina država koja razvija dva, a možda još i više potpuno različitih AEW&C projekta. Uz već opisani KJ-2000 koji ulazi u velike AEW&C-e, intenzivno se razvija i znatno manji leteći radarski centar KJ-200 (Kong Jing-200) temeljen na avionu Y-8F-600. Prvi je prototip bio prilagođeni Y-8F-200, na koji je postavljena antena radara s faznim pomakom s bočnim motrenjem (elecronically steered phased-array radar), koja je u osnovi identična švedskom radaru Ericsson PS-890 Erieye. Tako opremljeni prototip prvi je put poletio 14. siječnja 2001., na opće iznenađenje zapadnih analitičara. Ubrzo se pokazalo da je tvrtka Shannxi Aircraft Industry za novi AEW&C razvila potpuno novu inačicu Y-8F-600, koja se od prijašnjih razlikuje po kraćem nosu, u kojem je umjesto navigacijskih prozora postavljen radom za navigacijski radar. Ugrađena je i nova repna sekcija s višim okomitim stabilizatorom kako bi se poboljšala stabilnost po pravcu, koja je narušena postavljanjem antene radara na hrbat aviona. Uklonjena je i utovarna rampa na stražnjem dijelu aviona, čime je smanjena masa aviona. Zanimljivo je da Y-8F-600 pokreću četiri turboelisna motora Pratt and Whitney Canada PW150B. Motori su dobili nove elise sa šest krakova Dodi R-408 britanske proizvodnje, čime im je povećana učinkovitost (povećao se dolet), a istodobno je smanjena i buka. U trupu pod natpritiskom smješten je zapovjedni centar. Tako opremljen Y-8F-600 označen je kao “Category III Platform” ili “Balanced Beam Testbed” uz najave da će se uskoro pojaviti i “Category IV Platform”.
Najviše nedoumica i špekulacija izaziva radar koji je, barem po anteni, identičan radaru PS-890 Erieye. Zasad je nepoznato jesu li Kinezi uspjeli nabaviti jedan Erieye sustav te ga prekopirati, ili su razvili svoj vlastiti sustav na temelju dostupne tehnologije. Kako bi javnost uvjerili kako je i taj radarski sustav njihov proizvod, Kinezi su preko neslužbenih kanala pustili informaciju da je samostalno razvijen u Nanjing Electronic Techology Research Institute (38. institut), koji radi na još nekoliko sličnih projekata. Ako se pak radi o vjernoj kopiji švedskog radara, onda Y-8F-600 AEW&C ima mogućnost otkrivanja ciljeva veličine lovačkog aviona na udaljenosti od 330 do 350 km. Ciljeve na površini mora može otkrivati na udaljenosti od 320 km. Standardna visina djelovanja je 6000 m. Ako taj radarski sustav i uđe u operativnu uporabu, najvjerojatnije se neće ugrađivati na već zastarjeli transportni avion Y-8 već na novorazvijeni Y-9 (donedavno označavan kao Y-8-X). Cijeli je program razvoja KJ-200 zastao 4. lipnja 2006. Tog je dana izgubljen jedan od dva prototipa, što samo po sebi i ne bi bio toliki gubitak da tijekom leta u njemu nije bilo čak četrdesetak ljudi, svi redom stručnjaci iz 14. instituta i kineskog ratnog zrakoplovstva. S druge strane, postoje izvješća da je KJ-200 prikazan pakistanskom ratnom zrakoplovstvu, koje već rabi švedske Saab 2000 AEW&C avione.

Tijekom posjeta kineskog potpredsjednika vlade tvrtki Shannxi Aircraft Industry u travnju 2005. televizijske su kamere “slučajno” snimile još jedan prototip temeljen na avionu Y-8F-600, koji je na svakom boku, između pilotske kabine i krila, dobio velike bočno usmjerene radome. Neki su analitičari odmah zaključili da je riječ o avionu za elektronička izviđanja (SIGnals INTelligence – SIGINT), koji je nastao na znanjima stečenim tijekom 2001., kad je u jednu kinesku vojnu bazu prisilno sletio američki SIGINT avion Lockheed EP-3 Aries. Drugi su zaključili da je riječ o još jednom kineskom AWACS-u te da se iza radoma kriju antene radara s faznim pomakom s bočnim motrenjem, namijenjenog otkrivanju ciljeva na moru i niskoletećih zrakoplova, te da je to zapravo avion Category IV Platform. Kako avion nakon toga nije više viđen, o njemu se zna vrlo malo.

Uz njih kinesko ratno zrakoplovstvo razvija još jednu AEW&C platformu. Njezina je osnova Y-8F-400, na koji je postavljena velika rotirajuća antena, slična onoj na američkim palubnim AEW&C avionima E-2 Hawkeye. Po svemu sudeći napravljen je samo jedan prototip oznake T0518. Uz projekte KJ-2000 i KJ-200 pitanje je zašto je kinesko ratno zrakoplovstvo uopće razvija treći program? Dio vojnih analitičara smatra da je treći program znatno manje tehnički napredan, pa su i rizici neuspjeha znatno manji. Zbog toga služi kao svojevrsno osiguranje ako jedan od složenijih projekata uđe u tehničke probleme tijekom razvoja. Drugi analitičari tvrde da je ovaj projekt namijenjen isključivo izvozu, prije svega u Pakistan. Doduše, Pakistan je naručio pet Saab 2000 s radarom Erieye, ali za potpuno pokrivanje cijelog svog područja i obale treba znatno više aviona. Osim toga kineske bi AEW&C platforme sigurno bile nekoliko puta jeftinije od švedskih.

Erieye
Na tržištu AEW&C aviona ne dominiraju samo velike države, kao što su Sjedinjene Američke Države ili Kina. Švedska tvrtka Saab Microwave Systems (nekad u sastavu Ericssona) proizvodi radar Erieye AEW, koji je postao osnova za dva AEW&C aviona. Izvorni švedski S-100 Argus nastao je kombinacijom turboelisnog aviona Saab 340 i radara Erieye. Švedsko ratno zrakoplovstvo kupilo je šest Argusa, a dva je iznajmilo grčkom zrakoplovstvu do dolaska njihovih EMB-145H. Za strane kupce razvijena je inačica Argusa na znatno modernijem avionu Saab 2000. Tako je nastao Saab 2000 AEW&C, koji je prodan Pakistanu (pet primjeraka) i Tajlandu (dva primjerka).

Kad je brazilsko ratno zrakoplovstvo odlučilo da za svoje AEW&C avione odabere kombinaciju Erieyea i Embraerova putničkog aviona ERJ-145, te je tako dobilo R-99A, nije ni slutilo da će proizvesti prodajni hit. Naime, nakon toga za istu se kombinaciju odlučilo i grčko ratno zrakoplovstvo (četiri EMB-145H). Jedan je ERJ-145SA kupio i Meksiko. Sve se više govori da će ERJ-145 poslužiti kao letna platforma i za indijski AEW&C avion, koji će dobiti indijski radar sličnih odlika Erieyea.

Saab PS-890 Erieye AESA SLAR (Side-Looking Airborne Radar) radar ima više od 200 modula, koje proizvodi Saab Microwave Systems. Riječ je o radaru koji pokriva područje rada od dva do četiri GHz, odnosno NATO E i F valno područje, s prosječnim dometom od oko 300 km. Radarska antena teži oko 900 kg i smještena je u devet metara dugačku kupolu na gornjem dijelu središnje sekcije trupa aviona. Kut pretraživanja s lijeve i desne strane antene iznosi po 160 stupnjeva po azimutu, a na visini od oko 6000 m maksimalni domet radarskog zahvata je 450 km. Prosječan domet zahvata borbenih aviona u zraku je 330 km, dok prosječan zahvat površinskih plovila iznosi 320 km. Podatke prikupljene s radara mogu obrađivati operateri (do pet konzola) u avionu, ali se mogu i datalinkom slati u zapovjedništva na zemlji. Kako bi se radar Erieye prilagodio novim zahtjevima, prolazi kroz stalna poboljšanja i modernizacije. Tako je proizvođač u travnju prošle godine objavio da je dovršen razvoj najnovije konfiguracije koja uključuje nove module veće snage. Novo je i borbeno računalo bazirano na najnovijoj komercijalnoj tehnologiji. Zahvaljujući tome masa je u odnosu na staro smanjena za 53 posto, potrošnja električne energije za 30 posto. Iako je veličina smanjena za čak 78 posto, novo borbeno računalo daje čak 100 posto više snage. Novorazvijeni softver donio je i poboljšanja u obradi radarskih signala. Zbog toga su poboljšane mogućnosti otkrivanja i klasifikacije ciljeva, te njihova praćenja. To se prije svega odnosi na otkrivanje i praćenje helikoptera tijekom lebdenja, te otkrivanje i praćenje ciljeva na površini mora. Mogućnosti motrenja po azimutu povećane su na 150 stupnjeva bez smanjenja dometa radarskog motrenja, koje, ovisno o visini leta aviona, iznosi od 320 do 350 kilometara. Dodatno poboljšanje je novi sustav za automatsko prepoznavanje ciljeva. On može prepoznavati i tako male ciljeve kao što su vodeni skuteri, te mali čamci. Od srpnja prošle godine službeni podaci proizvođača navode za Erieye radarski sustav da može nadzirati površinu od 500 000 km2, maksimalni domet otkrivanja ciljeva u zraku je čak 450 km, a najveća je visina otkrivanja 19 812 m. Pritom može istodobno pratiti više od 1000 ciljeva u zraku i na površini vode. Zbog toga ne začuđuje što brazilsko ratno zrakoplovstvo tvrdi da Embraer R-99A ima čak 95 posto mogućnosti kao i znatno veći američki AWACS, i to uz cijenu od samo 80 milijuna dolara.

Domagoj MIČIĆ