Svake godine uoči i tijekom obilježavanja pobjede hrvatskih snaga u operaciji Oluja početkom kolovoza 1995., koju Hrvatska slavi 5. kolovoza kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, mnogi srpski političari koji se nisu suočili s činjenicama iz povijesti Domovinskoga rata optužuju Hrvatsku za “etničko čišćenje”, navodeći da je tada iz Hrvatske “izgnano” od 200 000 do 300 000 Srba. Pritom prešućuju koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, kao što prešućuju i činjenicu da je upravo srpsko vodstvo odbilo prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile nudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina u kojima su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika. Kao što prešućuju da upravo podaci iz srpskih izvora potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like; u 16:45 sati “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata poslije, točnije – u 17:20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK-a, kod zapovjednika SVK-a generala Mile Mrkšića. Prema tome, za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje odgovorna je isključiva i beskompromisna srpska, odnosno velikosrpska politika, koju je provodilo srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu.
No, dok su činjenice o odgovornosti srpskog vodstva za rat u Hrvatskoj i za vojnu opciju rješavanja pitanja okupiranih područja u Hrvatskoj znanstveno dokazane, ostaje pitanje točnog broja Srba koji su u kolovozu 1995. otišli iz Hrvatske. Stoga će se u ovom tekstu upozoriti na neke podatke o broju prognanih i izbjeglih osoba koje su svoje domove morali napustiti od 1991. zbog napada srpskih snaga, kao i na podatke o mogućem broju stanovnika srpske narodnosti na okupiranom području Hrvatske, koji pokazuju da je broj od 200 000, a pogotovo 300 000 Srba koji su napustili Hrvatsku tijekom Oluje preuveličan.
Tijekom 1991. srpske snage okupirale su gotovo trećinu teritorija RH (oko 17 000 km2, od ukupno 56 538 km2 kopnene površine RH). S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Početkom 1992. pod srpskom okupacijom nalazilo se 1072 naselja u RH: hrvatsko Podunavlje 123, zapadna Slavonija 58, Banovina 245, Kordun 227, Lika 179, Dalmacija 240 (Dražen Živić, Demografski okvir i gubici, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, 451).
Agresija na Republiku Hrvatsku 1991., a potom u 1992. i na Bosnu i Hercegovinu, izazvala je najveću prognaničko-izbjegličko-raseljeničku i humanitarnu krizu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Na stotine tisuća ljudi moralo je napustiti svoje uglavnom razorene domove s neizvjesnim mogućnostima i vremenom povratka. Prvi prognanici u Hrvatskoj pojavili su se u proljeće 1991. godine. To su osobe koje su morale napustiti svoj dom prisilno zbog pritisaka i terora dijela pobunjenih Srba. Masovni progon Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva započeo je početkom srpnja 1991. kad je velikosrpski agresor napao i potom spalio mjesto Ćelije kod Vukovara te prognao oko 200 njegovih stanovnika. U srpnju 1991. godine u Hrvatskoj je registrirano već 30 000 prognanika, a egzodus stanovništva uzrokovan napadima srpskih snaga nastavljen je protjerivanjem stanovništva, uglavnom Hrvata, s Banovine, Korduna, istočne Slavonije, zapadne Slavonije, zapadnog Srijema, Baranje, dalmatinskog zaleđa – Drniša, Knina… Prizor evakuacije prognanika iz Dalja, Erduta i Aljmaša 1. kolovoza 1991. rijekom Dravom iz Aljmaša prema Osijeku obilježio je početak velike prognaničko-izbjegličke i humanitarne krize u Hrvatskoj.
Krajem 1991., u vrijeme kad je cijela Hrvatska bila izložena agresiji, Vlada RH osnovala je Ured za prognanike i izbjeglice, s ciljem organizacije skrbi za prognanike. Tad je u Hrvatskoj već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snga. Prema uredbi Vlade RH o statusu prognanika i izbjeglica (Narodne novine 64/1991, 3. 12. 1991.), osobi koja je s ratom ugroženog područja na teritoriju Republike Hrvatske samostalno ili organizirano napustila mjesto prebivališta da bi izbjegla neposrednu opasnost za život pred agresijom i drugim oružanim akcijama može se priznati status prognanika odnosno izbjeglice. U smislu te uredbe, prognanik je osoba koja je s jednog područja Republike Hrvatske izbjegla na drugo područje Republike Hrvatske, a izbjeglica je osoba koja je izbjegla u inozemstvo.
Tijekom 1992. Ured se dodatno skrbi i o tisućama izbjeglih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine i Hrvata iz SRJ. Prema izvješću Vlade RH iz 1998., “u 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj s oko 800 000 prognanika (iz Hrvatske, op. a.) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore, op. a.), što je bilo više od 15 % ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”; vidi u: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_92_1248.html)
S obzirom na dostupne podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj na kraju 1992. (1. prosinca 1992. u Hrvatskoj je bilo 663 493 prognanika i izbjeglica: 260 705 prognanika i 402 768 izbjeglica) u broj od oko 800 000 vjerojatno su bile uključene i osobe koje su izbjegle u inozemstvo. Naime, procjenjuje se da je izvan Hrvatske, u inozemstvu, uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama, 1991. bilo oko 148 000 izbjeglica iz Hrvatske; 1992. oko 136 000; 1994. oko 98 000; te 1997. oko 49 000 i 1998. oko 42 000.
Prema podacima iz Prijedloga nacionalnog programa povratka prognanika i izbjeglica Vlade RH od 14. srpnja 1994., sredinom siječnja 1992. u Hrvatskoj je bilo oko 700 000 prognanika i osoba izbjeglih s područja zahvaćenih ratom (od tog je broja približno 150.000 privremeno utočište pronašlo u inozemstvu), a nakon početka rata u Bosni i Hercegovini više od 600 000 izbjeglica iz BiH (425 000 Muslimana, 170 000 Hrvata i 5000 osoba drugih narodnosti). (I. Rogić i sur., Progonstvo i povratak: psihosocijalne i razvojne odrednice progonstva i mogućnost povratka hrvatskih prognanika, Zagreb, 1995., str. 50-52)
Povratkom dijela prognanih i izbjeglih njihovim kućama ili njihovim odlaskom u treće zemlje broj prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj do sredine 1995. (dakle prije oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga Bljesak i Oluja) smanjio se na oko 399 000 (210 000 prognanika i 189 000 izbjeglica), u 1996. na 350 000, sredinom 1997. na 225 000 osoba, a 1998. na 126 000 prognanika, povratnika i izbjeglica u sustavu skrbi hrvatske države. Točnije, uoči oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga Bljesak i Oluja u Hrvatskoj je bilo registrirano 210 592 prognanika (83 683 prognanika iz hrvatskog Podunavlja i 126 909 prognanika s okupiranih područja koja će biti oslobođena u spomenutim operacijama) te 188 672 izbjeglica iz BiH i SRJ, što znači da se RH tada skrbila za ukupno 399 264 prognanika i izbjeglica. Istodobno ta je područja tijekom spomenutih operacija napustila većina srpskog stanovništva koje je ondje živjela tijekom četverogodišnje okupacije (prema podacima iz Izvješća Vlade RH iz 1998., njih oko 130 000).
U knjizi Pravo na Dom iz 2011. (ur. Slobodan Lang i Branko Pek) navodi se da je u srpnju 1995. (nakon uspješno izvedene oslobodilačke operacije hrvatskih snaga Bljesak) u RH bilo 384 664 prognanika i izbjeglica (192 828 prognanika i 187 796 izbjeglica). Smanjenje broja prognanika očigledno je posljedica povratka dijela njih na područje oslobođeno u operaciji Bljesak.
Glede podataka o izbjeglicama iz BiH, Izvješće Vlade RH iz 1998. navodi da je Republika Hrvatska 1992. zbrinula najveći broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije od svih zemalja primateljica. Krajem te godine Ured za prognanike i izbjeglice registrirao je 402 768 izbjeglica iz BiH (to je manji broj od onoga koji se navodi u gore navedenom izvoru iz 1994.), među kojima je bilo više od 200 000 Muslimana-Bošnjaka. U ožujku 1992. broj izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj iznosio je 16 579, u travnju ih je bilo već 193 415, u kolovozu 363 270, a navedeni broj od 402 768 izbjeglica registriran je u prosincu 1992. godine.
Tijekom 1994. godine zbog terora srpskih vlasti, koje su nastavile s “tihim etničkim čišćenjem” područja pod srpskom kontrolom od nesrpskog pučanstva, u Hrvatsku je izbjeglo više od 30 000 Bošnjaka-Muslimana i Hrvata iz sjeverozapadnog dijela Bosne (Banja Luka, Prijedor, Kotor Varoš…). Zadnja velika skupina izbjeglica u Hrvatsku stiže u kolovozu 1995. godine preko mjesta Davor na Savi s područja Banja Luke, s kojeg je srpska vlast protjerala preostale Bošnjake-Muslimane i Hrvate neposredno nakon oslobodilačke operacije hrvatskih snaga Oluja. U nepunih mjesec dana Hrvatska je primila 22 000 novih izbjeglica.
U isto vrijeme, skupina od oko 20 000 izbjeglica s područja Velike Kladuše i okolice došla je u Republiku Hrvatsku i samoinicijativno se naselila u područje Kupljenskog, kraj Vojnića, formirajući izbjeglički kamp. Najveći broj izbjeglica, njih 16 000, vratio se u zapadnu Bosnu nakon zajedničkih napora Vlada BiH, Turske, Hrvatske i UNHCR-a (osnovane su trilateralne policijske snage koje su preuzele zajedničku kontrolu nad područjem Velike Kladuše i Cazina). Preostalih 4000 izbjeglica ostalo je u Hrvatskoj smješteno u izbjegličkim naseljima “Gašinci” i “Obonjan”, a mali je broj otišao u treće zemlje.
(U sljedećem broju bit će navedeni podaci o stanovništvu na okupiranom području RH i ratnoj šteti)