Izgradnjom četvrte podmornice iz niza predserijskih podmornica, francuska Marine Nationale ušla je u sljedeću fazu razvoja svojih podmorničarskih snaga. U najvišim državnim i mornaričkim krugovima definitivno je bilo odlučeno da se krene u serijsku proizvodnju novih klasa podmornice. Prva klasa koja je krenula u serijsku proizvodnju dobila je ime Sirene

Za prvu klasu serijski proizvedenih podmornica u Francuskoj može se slobodno reći da je riječ o poboljšanoj podmornici Narval. Osnovne odlike ove klase bile su gotovo identične osnovnom projektu koji je konstruirao Laubeuf. Znatno su, međutim, bile poboljšane odlike pojedinih uređaja i opreme ugrađenih u podmornicu. Problemi vezani uz njezinu propulziju bili su donekle ublaženi, ali ne i potpuno uklonjeni. Na ovim serijskim podmornicama i nadalje je trebalo, nakon gašenja parnih kotlova, forsirano rashlađivati unutrašnjost podmornice ugrađenim ventilatorima. Uz krajnje zalaganje posada, prosječno vrijeme zaranjanja ovih podmornica spušteno je ispod 10 minuta. Doduše, to vrijeme je za svaku podmornicu bilo različito. Tako je Q-13 Espadon uspijevala zaroniti za samo šest minuta, dok je Q-6 Triton za isti postupak trebala 50% više vremena odnosno čitavih devet minuta. Ostalim podmornicama trebalo je za taj manevar i po 12 minuta. Ušteda od nekoliko minuta išla je nauštrb vremena predviđenog za hlađenje, pa su zbog toga vrlo brzo uvjeti u unutrašnjosti podmornice postajali krajnje nepovoljni za posadu.

Francuska ratna mornarica naručila je još početkom 1900. godine ukupno četiri podmornice klase Sirene koje su u knjigama narudžbi Arsenala u Cherbourgu upisane kao torpilleur autonome submersible, odnosno kao autonomne podvodne torpiljarke.

Iz tablice je vidljivo da su sve četiri podmornice bile porinute u more za malo više od godinu dana od početka gradnje. Vanjski izgled podmornica klase Sirene nije se previše razlikovao od izvornika – podmornice Narval. Bile su 1,5 metar kraće i tek 10 cm šire od Narvala, ali znatno većeg srednjeg gaza, što je bila logična posljedica povećanog površinskog i podvodnog deplasmana u odnosu na podmornicu Narval. Konstruktivno, one su bile podmornice s dvostrukim trupom. Prema podacima koji se o tim podmornicama mogu naći u britanskoj literaturi, cijena svake pojedinačne podmornice klase Sirene iznosila je, preračunato u britansku valutu, oko 25 000 tadašnjih funti.

Propulzija podmornica klase Sirene temeljila se na uporabi parnog stroja tipa Brule s instaliranih 275 KS, za koji su paru proizvodili cijevni kotlovi tipa DuTemple. U podvodnoj plovidbi, propulziju bi preuzimao na sebe električni motor tipa Hillairet-Huguet od 100 KS. Električni motor napajala je električna punjiva baterija, koja se sastojala od 108 članaka. Snaga parnog stroja i električnog motora prenosila se na propelersku osovinu, odnosno na elisu promjera 1,5 m.

Tijekom svoga operativnog vijeka, koji je potrajao gotovo punih 18 godina, sve četiri podmornice klase Sirene služile su uglavnom kao vježbovne podmornice. Zanimljivo je da su u trenutku izbijanja I. svjetskog rata (iako tada stare već 14 godina i poprilično zastarjele) bile uključene u ratne zadaće francuske mornarice. Djelovale su iz pomorske baze u Cherbourgu i korištene su uglavnom za blisku obalnu obranu pomorskih baza, ali i za patroliranja u La Mancheu, te za eskort manjih obalnih konvoja. Tijekom rata nisu imale borbenih kontakata s neprijateljskim brodovima i podmornicama. Podmornica Q-6 Triton povučena je u lipnju 1918. u pomorsku bazu Brest, gdje je službovala kao vježbovna podmornica u podmorničarskoj školi francuske ratne mornarice.

Podmornica Q-14 Silure doživjela je, na vježbi uronjavanja 1903. godine, iznenadni prodor vode zbog kvara na jednom od oplatnih kingston ventila. U napetoj situaciji koja je prijetila potapanjem podmornice i gubitkom posade, zapovjednik se odlučio za izbacivanje kompletnog balasta i nagli izron, što je spasilo podmornicu i njezinu posadu. Sve četiri podmornice iz prve francuske serijske klase Sirene preživjele su I. svjetski rat. Sve četiri su otpisane iz flotne liste istoga dana, 12. studenoga 1919.

Podmornice klase Farfadet
Podmornice druge francuske klase po redu, poznate kao klasa Farfadet, konstruktorsko su djelo inženjera Maugasa, uvjerenog pobornika i sljedbenika konstruktorskog pravca koji je preferirao vrijednosti tzv. čistih podmornica.

Maugas je tražio načine i eksperimentirao s mnogim tehničkim inovacijama kojima je svrha bila cilj poboljšati maritimna svojstva čiste podmornice. Između ostalog, konstruirao je jednu vrstu elise promjenjivog uspona i instalirao akumulatorske punjive baterije povećanog kapaciteta.

Inženjer Maugas je poboljšao unutrašnju udobnosti podmornice, da bi što više olakšao život i rad posade, a posebnu pozornost posvetio je povećanju stupnja preciznosti i pouzdanosti ugrađene opreme. Sa svojom prvom podmornicom iz klase Farfadet inženjer Maugas je dosegao tadašnji vrh na području razvoja čistih podmornica, ali su i nadalje ostali problemi nedovoljne autonomije, kako površinske tako i podvodne, te ponovne nadopune akumulatorskih baterija.

Sve četiri podmornice klase Farfadet velik dio svog operativnog vijeka provele su u francuskoj kolonijalnoj bazi Bizerta u Tunisu. Služile su isključivo kao ophodne podmornice te za obranu spomenute pomorske baze. Ova klasa je, nažalost, obilježena s dva velika i teška gubitka za francusku ratnu mornaricu. Prvo je 6. srpnja 1905. u 8.30 sati po lokalnom vremenu podmornica Farfadet, od zapovjedništvom poručnika bojnog broda Ratiera,nastradala prilikom vježbe ispaljivanja torpeda. Nakon što je dao zapovijed za početak vježbe i zaron, zapovjednik podmornice se želio spustiti s tornja u unutrašnjost. Na žalost, poklopac je u tom trenutku ostao blokiran u poluotvorenom položaju i prodor voda je bio brz i nezaustavljiv. Podmornica je odmah potonula na dubinu od 15 metara odnoseći u smrt svih 14 članova posade. Mornarica ju je poslije izvadila s dna i transportirala teretnim brodom u Toulon, gdje je bila temeljito rekonstruirana. Vraćena je u službu 17. prosinca 1908. pod imenom Follet.

Gotovo identičnu sudbinu doživjela je i podmornica Q-10 Lutin pod zapovjedništvom poručnika bojnog broda Fepouxa. I ona je zbog tehničke pogreške pretrpjela proboj oplate trupa te zbog naglog prodora vode potonula s cjelokupnom posadom 16. studenog 1906. godine, na poziciji otprilike 1 NM u zaljevu Bahayarat Bauzeart kod Bizerte. Izvađena je sa zaljevskog dna, ali nikada nije popravljena niti se vratila u službu. Otpisana je iz službe 2. kolovoza 1911. Ostale dvije podmornice Q-8 Korrigan i Q-9 “Gnome” odradile su svoj radni vijek bez većih problema. Otpisane su iz flotne liste istog dana, 3. listopada 1911.

Podmornice klase Francais (Morse)
Podmornice klase Francais konstruirao je Gaston Romazzotti. Naručene su još 1899. godine odnosno čak prije negoli je predserijska podmornica Narval postala operativna. Zanimljivo je da je financiranje gradnje dviju podmornica iz ove klase bilo pokrenuto preko javnih uplatnica francuskih građana, koje je tiskao dnevnik Le Matin. U stručnoj literaturi poznate su još i kao klasa Morse.

Radilo se o jednotrupnoj od čelika izrađenoj tzv. čistoj podmornici s isključivo električnom propulzijom. Električni pogon bio je dizajniran od jednog električnog motora snage 307 KS, koji je električnu struju dobivao iz akumulatorske baterije sastavljene od 128 članaka. Zanimljivo zvuči podatak da su članci za ovu klasu podmornica bili izgrađeni u dvije inačice: horizontalnoj i vertikalnoj (da bi se uštedjelo na prostoru). Svaki članak je imao težinu od gotovo 400 kg.

Obje podmornice iz ove klase najveći dio svog operativnog života provele su bazirajući u pomorskoj bazi u Cherbourgu. Nakon razdoblja u kojem su prošle proces ispitivanja, francuska mornarica je odlučila rekonstruirati podmornicu Q-11 Le Francais i pretvoriti je iz čiste u autonomnu podmornicu ugradnjom propulzijskog benzinskog motora. Nakon duže stručne polemike, ta zamisao je na kraju odbačena. Podmornica Q-11 doživjela je u dva navrata, 1902. i 1905. godine, eksploziju vodikovih para nakupljenih u akumulatorskom prostoru, a potkraj siječnja 1911. godine i sudar s torpiljarkom br. 228 u šerburskoj luci, na sreću bez žrtava, kao i u prva dva slučaja. Podmornica Le Francais doživjela je i četvrto teško oštećenje 31. listopada 1912., kao posljedicu požara koji se podmornicom proširio iz male brodske kuhinje. Nakon što su otpočeli remontni radovi, ubrzo se ustanovilo da će radovi biti mnogo obimniji i zahtjevniji nego što se prvobitno mislilo. Zbog toga je u ožujku 1914. donijeta odluka da se s nje skine naoružanje i uporabljiva oprema te da se podmornica otpiše iz flotne liste.

Druga podmornica iz ove klase, Q-12 L´Algerien, imala je također burnu povijest. Početkom studenog (6. 11.) 1903. godine sudjelovala je u pomorskoj vježbi torpednog napada na oklopnu krstaricu Kleber. Zbog navigacijske pogreške došlo je do sudara krstarice i plitko zaronjene podmornice. Podmornica je bila znatno oštećena, ali je posada prošla bez žrtava. Drugi incident u kojem je podmornica sudjelovala zbio se 11. siječnja 1907. Zbog nemara posade podmornica je potonula dok se nalazila na svom vezu u pomorskoj bazi Cherbourg. Ni taj put nije bilo žrtava među posadom. Nakon remonta vraćena je natrag u službu, u kojoj je ostala do 1. siječnja 1914., kada je otpisana iz flotne liste.

Podmornice klase Naiade
Podmornice klase Naiade najbrojnija su klasa izgrađenu u prijeratnom razdoblju u Francuskoj. Bile su to po svojoj konstrukciji jednotrupne podmornice potpuno autonomnog tipa, opremljene električnim motorom za podvodnu plovidbu te benzinskim motorom koji je bio u stanju u površinskoj plovidbi puniti akumulatorske baterije.

Glavni konstruktor podmornica ove klase bio je inženjer Gaston Romazzotti, a one su bile poznate i pod nadimkom Fritures (friganice, prženice) zato što su bile izuzetno malih dimenzija i deplasmana, a uz to su mnoge od njih nosile imena riba. S nepuna 24 m duljine i tek sedamdesetak tona površinskog deplasmana, bile su to diskretne podmornice, vrlo pogodne za obalne ophodnje i blisku obranu luka i pomorskih baza. Narudžbu za ovu klasu obalne podmornice Marine Nationale (Francuska ratna mornarica) predala je početkom 1900. godine, a njihova izgradnja povjerena je brodogradilištima u Cherbourgu (4 podmornice), Toulonu (10 podmornica) i Rochefortu (6 podmornica).

Sve podmornice ove klase porinute su u more u razdoblju od 20. rujna 1902. (Q-15 Naiade) do 14. travnja 1905. (Q-34 Truite), a isporučene su ratnoj mornarici u razdoblju od 1904. do 1907. godine. Najveći dio od 20 izgrađenih podmornica klase Naiade svoj životni vijek provelo je u francuskim teritorijalnim vodama na ophodnim zadaćama i u obrani atlantskih i sredozemnih pomorskih baza. Dio njih korišten je tijekom ispitivanja nove podmorničarske tehnike i utjecaja eksplozija podvodnih mina na strukturu podmornice.

Četiri podmornice iz klase Naiade, Q-16 Protee, Q-17 Perle, Q-18 Esturgeon i Q-23 Lynx bile su prebačene u Indokinu radi zaštite francuskih kolonijalnih interesa. Prvo su 22. travnja 1904. u Cherbourgu ukrcane na krstaricu Foudre podmornice Q-16 Protee i Q-23 Lynx te prebačene u Saigon (Vijetnam) kako bi tamo pojačale obranu vrlo važne pomorske baze. U kolovozu 1905. godine ista je krstarica u Saigon prebacila i ostale dvije podmornice, Q-17 Perle i Q-18 Esturgeon.

Podmornica Q-20 Thon je tijekom 1916. godine prošla proces potpunog remonta i modifikacije kako bi postala uporabljiva za posebne zadaće. Potonula je u zaljevu u blizini tuniskog rta Capo Bon prilikom tegljenja preko Sredozemnog mora prema otoku Krfu. Ostale podmornice iz klase Naiade uglavnom su otpisivane iz flotne liste francuske mornarice u prvoj polovini 1914. godine.

Eksperimentalne podmornice
U razdoblju od 1902. do 1905. godine francuska ratna mornarica započela je s programom izgradnje triju projekata eksperimentalnih podmornica, koje su trebale poslužiti za procjenu novih sustava propulzije, prije svega novog dizelskog pogona. Projekti eksperimentalnih podmornica označeni su kodnim oznakama X (Q-35), Z (Q-36) i Y (Q-37). Njihova izgradnja bila je povjerena trima glavnim vojnim brodogradilištima, arsenalima u Cherbourgu, Rochefortu i Toulonu.

Eksperimentalnu podmornicu X (Q-35) konstruirao je inženjer Gaston Romazzotti. Bila je to potpuno autonomna podmornica, sposobna da svojim benzinskim motorima u površinskoj plovidbi preko generatora napuni akumulatorske punjive baterije. Važno je istaknuti da je eksperimentalna podmornica X bila prva francuska podvodna jedinica opremljena s dvije propelerske osovine. Propulzijski sustav konstruirao je inženjer Hutter, koji će poslije postati jedan od značajnijih mornaričkih konstruktora. Eksperimentalna podmornica X započeta je 1903. godine, a isporučena mornarici 15. studenog 1904. U operativnoj uporabi Marine Nationale bila je od 18. prosinca 1905. pa sve do 21. svibnja 1914. godine. Sredinom veljače (13.02.) 1911. godine dobila je ime Dauphin. Bila je to dobra podmornica, koja je pokazala puteve kojima će se dalje kretati francuski konstruktori u razvoju podmornica.

Drugu eksperimentalnu podmornicu, Z (Q-36), također autonomnog tipa, konstruirao je inženjer Maugas i ona je zapravo bila poboljšana inačica klase Farfadet. S tehničkog aspekta, ona je zanimljiva i povijesno važna zato što je riječ o prvoj francuskoj podmornici na kojoj je bio ugrađen dizelski motor. Njezina izgradnja započela je 1902. godine, a porinuta je u more 28. ožujka 1904. U službu Marine Nationale ušla je 3. lipnja 1904. Njezin kratki operativni vijek obilježen je prije svega velikom havarijom dizelskog motora 1907. godine, poslije koje se više nije vratila u operativnu službu. I prije fatalne havarije, više vremena je provodila u remontu nego u moru zbog vrlo čestih kvarova i dugotrajnih popravaka još uvijek nedovoljno razvijenog francuskog dizelskog motora. Zbog toga je već 7. studenog 1909. razoružana i 9. ožujka 1910. otpisana iz flotne liste.

Treću eksperimentalnu podmornicu Y (Q-37) projektirali su zajednički inženjeri Bertin i Beausire. Bila je također autonomnog tipa s ugrađenim dizel-motorom, koji je služio za propulziju podmornice u površinskoj, ali i u podvodnoj plovidbi. U površinskoj plovidbi, dizel-motor je funkcionirao na normalan način u otvorenom ciklusu, usisavajući zrak iz atmosfere. U podvodnoj plovidbi, motori su dobivali potrebiti zrak iz posebno konstruiranih zračnih tankova, u kojima se nalazio komprimirani zrak pod pritiskom od 140 bara. Pogonski dizel-motor imao je četiri cilindra, a jedan je dio snage služio za pokretanje posebne visokotlačne plinske crpke koja je izbacivala ispušne plinove motora iz podmornice u podvodnoj plovidbi. Projekt je bio tehnički prekompliciran i prezahtjevan za održavanje, tako da je bilo prijedloga da se propulzija modificira na klasičnu dizel-električnu inačicu propulzije, ali se i od te ideje na kraju odustalo. Njezina prototipna ispitivanja nikada nisu do kraja završena pa je Marine Nationale nikada nije ni službeno preuzela.

Igor SPICIJARIĆ