Neposredno pred izbijanje I. svjetskog rata, francuska ratna mornarica iskazala je potrebe za nekoliko novih klasa podmornica koje će moći odgovoriti posebnim zadaćama što su se od njih u ratnim operacijama očekivale

Prva u nizu tih, slobodno ih se može nazvati “ratnih” klasa, jer su većinom bile isporučivane mornarici tijekom ratnih godina od 1914. do 1918. godine ili neposredno po završetku rata, bila je klasa Amphitrite. Ona je izgrađena kao poboljšana modifikacija prethodne klase Clorinde, s tek neznatnim tehničkim izmjenama u odnosu na nju. Klasificirana je kao stražarsko-blokadna podmornica. Značajna je po tome što je to posljednja brojčano velika klasa izgrađena do kraja rata. Sagrađeno je ukupno osam podmornica, a dvije od njih, Q-95 Astree i Q-99 Amarante, odmah po porinuću otegljene su remorkerima u brodogradilište Normand Le Havre, gdje su otpočeli radovi na njihovoj modifikaciji u podmornice za polaganje mina. Zbog tih radova njihova je isporuka mornarici znatno kasnila pa su u službu ušle tek potkraj rata. Svih osam podmornica započeto je u razdoblju od 1911. do 1912., a porinute su u more od lipnja 1914. do travnja 1916.

Podmornice klase Amphitrite aktivno su sudjelovale u operacijama francuske mornarice tijekom rata. Nisu zabilježile nijedan borbeni uspjeh, što je opće obilježje najvećeg dijela francuskih podmornica čija je operativna zona bilo Sredozemlje. Sve su preživjele rat osim podmornice Q-100. Nju je 17. lipnja 1917. potopila njemačka podmornica UC 22 na nekoliko milja od rta Bon (Tunis), kada se francuska podmornica morala zaustaviti i plutati na površini zbog hitnog popravka na jednom od dizel-motora.

Oskudna ratna proizvodnja
Poslije klase Amphitrite, francuska podmorničarska brodogradnja sagradila je još nekoliko klasa podmornica, ali su one bile producirane najviše u 2-3 primjerka te nekoliko pojedinačnih tipova podmornica. U daljnjem tekstu nastojat ćemo dati njihov sažeti pregled.

Podmornice klase Bellone konstruirao je inženjer Hutter, a često se u stručnoj literaturi mogu pronaći i pod nazivom klasa Gorgone. Klasificirane su kao velike stražarsko?blokadne podmornice. Serija tih podmornica sastojala se od tri plovne jedinice. Povećanje protežnosti i deplasmana omogućilo je bolji i udobniji smještaj posade i mnogo racionalniji unutrašnji raspored uređaja i sustava. Na podmornice su bila ugrađena po dva dizelska motora francuske proizvodnje, koja su prema specifikacijama trebala razvijati po 900 KS i omogućavati podmornicu površinsku brzinu veću od 17 čvorova. No, motori su uspijevali razviti tek nešto više od 800 KS, pa je i stvarna površinska maksimalna brzina bila manja od deklarirane. Gradnja te klase podmornica započela je u prosincu 1912., a porinute su 1914. (Q-102), 1915. (Q-104) i 1917. (Q-103). Prve dvije su ušle u službu u listopadu 1916., a Q-103 Hermione nikada službeno nije primljena u flotu premda je i ona bila borbeno angažirana u Jadranskom moru s bazom u Brindisiju. Sve tri podmornice preživjele su rat i bile u službi francuske mornarice do 1935. godine, kada su otpisane.

Gradnja podmornica klase Dupuy de Lome, nazvane po slavnom pioniru francuskog podmorničarstva, započela je u ožujku 1913. Razvijene su također na osnovi temeljnog projekta podmorničarske klase Archimede i klasificirane kao eskortne podmornice. Njihov propulzijski sustav bio je identičan propulziji na podmornici Gustave Zede, ali su zbog bolje brodske forme imale veću rezervu brzine. S obzirom na to da je francuska filozofija gradnje i primjene eskortnog tipa podmornice zahtijevala što veću površinsku brzinu, bilo je nužno na podmornicu ugraditi parni stroj adekvatne snage, koji će joj omogućiti veliku maksimalnu i trajnu brzinu. Izgrađene su samo dvije podmornice ove klase, obje u Arsenalu u Cherbourgu. Bile su dobro naoružane, velikog doplova i velikih vršnih brzina. Ušle su u službu u kolovozu 1916. Tijekom rata borbeno su djelovale iz pomorske baze u Maroku. Nadzirale su i nastojale spriječiti prolazak njemačkih podmornica kroz Gibraltar. Nisu imale borbenih kontakata s neprijateljem. Poslije rata, njihovi parni strojevi zamijenjeni su njemačkim dizel-motorima tipa Krupp (Q-105) i tipa Korting (Q-106) od 1200 KS iz njemačkog ratnog plijena.

Podmorničarska klasa Diane, izgrađena također u samo dva primjerka, konstruktorsko je djelo inženjera Simonota. Bile su to također eskortne podmornice dvostrukog trupa, koje su nastale na temelju ranijeg projekta eskortne podmornice Gustave Zede. Izvorno, dvije podmornice iz ove klase, Diane i Daphne, trebale su biti opremljene francuskim dizel-motorima tipa Challeassiere. Zbog dobro poznatih i toliko puta spominjanih problema koji su se javljali na dizelskim motorima francuske proizvodnje, u samom vrhu Marine Nationale odlučeno je da se ne ugrađuju domaći motori. Umjesto njih naručeni su britanski dizel-motori tipa Vickers za podmornicu Diane te tipa Sulzer za podmornicu Daphne.

Izgradnja podmornica klase Diane započela je potkraj prosinca 1912. polaganjem njihovih kobilica na navoze Arsenala u Cherbourgu. Porinute su u more na prijelazu iz 1915. u 1916. godinu, a u operativnu službu ulazile su otprilike godinu dana nakon porinuća. Sudjelovale su u I. svjetskom ratu bez nekih zapaženih uspjeha. Podmornica Q-107 Diane potonula je s kompletnom posadom u noći 11. veljače 1918., nakon razorne i nikad objašnjene unutrašnje eksplozije, koja se dogodila na Atlantiku dok je podmornica osiguravala tanker Quevilly, koji je prevozio gorivo za francusku vojsku. Podmornica Q-108 Daphne preživjela je rat i ostala u službi sve 1930. godine, kada je otpisana iz službe.

Potkraj prosinca 1913. Marine Nationale odlučila je ojačati svoju podmorničarsku flotu izgradnjom klase oceanskih podmornica dvostrukog trupa, koje su bile klasificirane kao Joessel?Fulton klasa. Planovi mornaričkog vrha predviđali su izgradnju čak dviju serija od po šest podmornica u svakoj seriji.

Izgradnja prve serije otpočela je krajem studenog 1913. polaganjem kobilica za prve dvije podmornice iz prve serije u Arsenalu Cherbourg. Podmornice su dobile službena imena Q109 Joessel i Q110 Fulton. Konstruktor ove klase podmornica bio je inženjer Simonot. Konstruirao je podmornice prema traženim specifikacijama francuske mornarice, koja je imala na umu ponajprije mogućnost velikog doplova, snažnog naoružanja te postizanja visokih trajnih vršnih brzina.

Da bi udovoljio tim zahtjevima, Simonot je konstruirao propulzijski sustav koji se temeljio na moćnom parnom stroju što je proizvodio paru za dvije parne turbine s ukupno 2500 KS. Tijekom izgradnje podmornica, mornarica je odlučila zamijeniti parni pogon dizelskim osmocilindričnim motorima tipa Schneider-Corels, koji su mogli razviti 1450 KS po motoru. Sredinom veljače 1915. vojni vrh Francuske donio je odluku da se odustane od daljnje izgradnje ove klase, tako da su u travnju 1919. (Q-110) i srpnju 1917. (Q-109) porinute i poslije dovršene samo prve dvije spomenute podmornice. Istoga dana potpuno je otkazana i izgradnja druge serije ove klase, koju je trebalo činiti još šest podmornica s kodnim oznakama od Q 115 do Q 120. Iako je samo jedna podmornica završena tijekom ratnih godina, obje su bile uključene u operativnu službu tek 1920. godine. Otpisane su tek 1935. godine. Karakteristično je da je na ovim podmornicama prvi put ojačana topnička komponenta brodskog naoružanja instaliranjem i drugog palubnog topa kalibra 75 mm.

Vrlo sličnu sudbinu doživjela je još jedna klasa oceanskih podmornica, koja je dobila ime Lagrange. Bile su to također podmornice dvostrukog trupa, koje je projektirao inženjer Hutter. Njihova izgradnja bila je odobrena početkom 1917. godine. Mornarica je planirala izgraditi četiri plovne jedinice, koje su dobile kodne oznake od Q 111 do Q 114. Za vrijeme rata završene su samo dvije podmornice, Q 112 Lagrange i Q 114 Romazzotti, koje su uvrštene u pomorske snage u veljači i rujnu posljednje ratne godine. Obje su izgrađene u Arsenalu Toulon. Ostale dvije podmornice završene su i predane mornarici tek 1921., odnosno 1924. godine. Po svojim odlikama bile su vrlo slične prethodnoj Joessel?Fulton klasi oceanskih podmornica. U početku su bile opremljene parnim strojem i parnim turbinama, koje su razvijale 4000 KS, a poslije su bila ugrađena dva Sulzer dizel-motora koji su razvijali po 1300 KS. Taktičko-tehnički podaci ove klase bili su gotovo u potpunosti identični podacima klase Joessel?Fulton. Razlika je bila tek u jedan metar većoj duljini klase Lagrange i ipak nešto većem deplasmanu, koji je iznosio 920 tona u površinskoj odnosno 1318 tona u podvodnoj plovidbi. Uz to, klasa Lagrange imala je 10 torpednih cijevi, od toga 6 palubnih, te ukupno 47 članova posade.

Ostale torpedne podmornice
Tijekom predratnih 1912. i 1913. Francuska je sklopila međudržavne ugovore s Japanom i Grčkom o izgradnji podmornica za njihove ratne mornarice. S Japanom je potpisana isporuka dviju podmornica izvozne klase Schneider-Laubeuf S. Jedna podmornica (pod brojčanom oznakom 15) bila je završena i isporučena Japanu, a druga je (pod oznakom 14) nakon završetka radova i porinuća bila zadržana u Francuskoj i uvrštena u Marinu Nationale. Istu sudbinu doživjele su i dvije podmornice iste klase koje su se gradile za Grčku (pod radnim oznakama X i PS). U francuskoj ratnoj mornarici i ratnoj povijesti poznate su kao klasa Armide i dobile su oznake SD 2, SD 3 i SD 4.

Bile su to klasične dvotrupne podmornice, s dizel-električnom propulzijom i ukupno 3100 instaliranih KS. Klasificirane su kao eskortne podmornice. Sve tri podmornice sudjelovale su u pomorskim operacijama francuske mornarice tijekom I. svjetskog rata, ali nisu polučile borbenih uspjeha. Otpisane su iz službe u razdoblju od 1932. do 1936. godine.
Na potpuno jednak način u francusku ratnu mornaricu uključene su i tri podmornice koje su se u travnju 1917. počele graditi za Rumunjsku, prema ugovoru potpisanom također još prije početka rata. Budući da je u to vrijeme bila potrebna svaka podmornica, odlučili su ih zadržati za sebe. Dovršene su po završetku rata. U povijesti Marine Nationale ostale su zabilježene kao O´Byrne klasa. Dobile su oznake od SC 5, SC 6 i SC 7. Bile su to ophodne podmornice, dvostrukog trupa s dizel-električnom propulzijom. Odlikovale su se malim deplasmanom i skromnim borbenim mogućnostima.

Podmornice minopolagači
Pretposljednje ratne 1917., francuska ratna mornarica odlučila se na izgradnju dviju podmornica posebno konstruiranih za zadaću polaganja morskih mina. Bile su to podmornice s dvostrukim trupom, koje su konstruirali Schneider-Laubeuf (podmornica Maurice Callot) i Normand-Fenaux (podmornica Pierre Chailley). Kobilice obiju podmornica položene su u svibnju 1917. na navozima brodogradilišta u Bordeauxu i Le Havreu.

Podmornica Maurice Callot bila je završena i predana mornarici tek poslije završetka I. svjetskog rata. Mine koje je nosila bile su ukrcane i posložene u međuprostoru pramčanog dijela podmornice, između čvrstog i lakog trupa. Mine su bile otpuštane iz ležišta pomoću posebnog mehanizma što ga je konstruirao inženjer Laubeuf. Taj mehanizam se nije pokazao dovoljno dobrim pa je naknadno zamijenjen sustavom koji je konstruirao inženjer Fenaux i koji je bio primijenjen na podmornici Pierre Chailley. Fenauxov sustav se sastojao od vertikalnih spremnika za mine, smještenih na bočnim stranama podmornice, između čvrstog i lakog trupa.

Obje minske podmornice, i Maurice Callot i Pierre Chailley, odlikovale su se prilično sličnim taktičko?tehničkim odlikama. Njihove glavne odlike bile su velika autonomija (preko 2500 NM), relativno velika površinska i podvodna brzina, pristojan borbeni komplet ukrcanih torpeda, torpedne cijevi raspoređene na pramcu i krmi (što je podmornicama davalo puno veću taktičku slobodu). Na tim podmornicama instalirani su palubni topovi u kalibru 75 mm (Maurice Callot) odnosno 100 mm (Pierre Chailley). I, naravno, ono najvažnije: svaka od njih mogla je u svoje minske spremnike ukrcati 20 morskih mina.

Tijekom I. svjetskog rata, francuska Marine Nationale uključila je u svoju podmorničarsku flotu jedanaest podmornica njemačkog podrijetla, koje su bile zarobljene u toku ratnih operacija ili su bile izvađene nakon potapanja, pošto ih je napustila posada. Sve one su popravljane i vraćane u službu pod francuskom trobojnicom i s francuskim imenima. Gotovo sve su preživjele ratna borbena djelovanja.

Osim ove skupine podmornica kojima se francuska mornarica aktivno koristila u pomorskim operacijama, postojala je još jedna skupina od 36 njemačkih podmornica, koje su bile toliko oštećene da ih se nije isplatilo popravljati. Poslužile su za tehničko kanibaliziranje i ispitivanje određene njemačke podmorničarske opreme radi usavršavanja postojeće francuske podmorničarske tehnologije.

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE AMPHITRITE
Duljina	53,9 m
Širina	5,40 m
Gaz (sr)	3,30 m
Deplasman	414 / 609 t
Propulzija	2 x DM / 2 x 650 KS
	2 x EM / 2 x 350 KS
	2 x propelerske osovine
Autonomija	Površinska: 1300 NM / 10 čv
	Podvodna: 100 NM / 5 čv
Maksimalna brzina	13 / 9,5 čv
Naoružanje	8 x TC 450 mm – vanjske palubne
	1 x palubni top 75 mm
Borbeni komplet	8 torpeda od 450 mm
Dubina zarona	45 m
Posada	29 / 4 časnika

 

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE AMPHITRITE
Duljina	53,9 m
Širina	5,40 m
Gaz (sr)	3,30 m
Deplasman	414 / 609 t
Propulzija	2 x DM / 2 x 650 KS
	2 x EM / 2 x 350 KS
	2 x propelerske osovine
Autonomija	Površinska: 1300 NM / 10 čv
	Podvodna: 100 NM / 5 čv
Maksimalna brzina	13 / 9,5 čv
Naoružanje	8 x TC 450 mm – vanjske palubne
	1 x palubni top 75 mm
Borbeni komplet	8 torpeda od 450 mm
Dubina zarona	45 m
Posada	29 / 4 časnika

 

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE DUPOY DE LOME
Duljina	75,0 m
Širina	6,40 m
Gaz (sr)	3,60 m
Deplasman	833 / 1287 t
Propulzija	2 x PS / 2 x 1750 KS
	2 x EM / 2 x 820 KS
	2 x propelerske osovine
Autonomija	Površinska: 2350 NM / 10 čv
	Podvodna: 120 NM / 5 čv
Maksimalna brzina	17 / 11 čv
Naoružanje	8 x TC 450 mm – vanjske palubne
	1 x palubni top 75 mm
	1 x palubni top 47 mm
Borbeni komplet	10 torpeda od 450 mm
Dubina zarona	45 m
Posada	43 / 5 časnika

 

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE DIANE
Duljina	68,0 m
Širina	5,50 m
Gaz (sr)	3,70 m
Deplasman	633 / 890 t
Propulzija	2 x DM / 2 x 900 KS
	2 x EM / 2 x 700 KS
	2 x propelerske osovine
Autonomija	Površinska: 2500 NM / 10 čv
	Podvodna: 130 NM / 5 čv
Maksimalna brzina	17 / 11,5 čv
Naoružanje	4 x TC 450 mm – u pramcu
	6 x TC 450 mm – vanjske palubne
	1 x palubni top 75 mm
Borbeni komplet	10 torpeda od 450 mm
Dubina zarona	45 m
Posada	40 / 4 časnika

 

Igor SPICIJARIĆ