Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu. Pismeno je pohvaljena priča Pogled u prošlost, koju je napisala Marija Kelbasa

Mrkla je noć, bolovi u trbuhu sve su mi jači. Budim se iz nesvijesti nakon batina koje mi je udijelio vođa od svega osamnaest godina. Pokušavam se okrenuti, ali ne mogu. Bol je u mojim prsima nepodnošljiva. Hladan pod ispod kao da se zalijepio za moju kožu, a vlaga u zidovima pomiješana sa strahom i znojem usporava mi dah. Odjednom čujem kako netko otežano diše, uputim pogled u tom smjeru i ugledam Marka, svog najboljeg prijatelja iz djetinjstva. Njegovo vitko tijelo toliko je izgledalo blijedo da bih, kada ne bih čuo njegovo disanje, pomislio da je mrtav. Skupim snage i otpužem do njega. Njegovo je izmučeno tijelo puno modrica ležalo nepomično, a duguljasto blijedo lice obasjano Mjesečevom zrakom sve dužim promatranjem odaje strah i bol. U ovom sam trenutku poželio nestati, vrištim za pomoć, ali zvuka nema – želim biti slobodan! Sva bol i patnja nestaju u jednom trenutku jer svoje najteže dane sada provodim s onim s kojim sam dijelio i najbolje. Prošlo je nekoliko minuta, činilo mi se kao godina, skučeno sam čekao da se Marko probudi kad odjednom progovori: “Mislio sam da te više nikada neću sresti. Još uvijek prepoznajem tvoj miris. Kada si se zadnji put kupao?” lagano se nasmiješi. Nisam vjerovao da je još uvijek onaj pozitivac; moje srce osjeti olakšanje jer je njegov glas uvijek zvučao kao anđeo čuvar. Uzvratio sam mu osmijehom: “Nemoj misliti o mom mirisu. Reci mi, kako si ti? Što ti se dogodilo?” Detaljno je opisao kako su ga neprijatelji istukli, kako su ga nespremnog dočekali dok je spašavao svoju obitelj. Sve je vrijeme dok je pričao imao blagi osmijeh na licu, kao da je sve to normalno za njega. Divio sam mu se. Baš kada smo utonuli u san, čuli smo teške vojničke korake ispred vrata. Dobro smo poznavali zvukove jer te ipak dvije godine u vojsci mnogo toga nauče. Srce usporava otkucaje, prestajemo disati i samo osluškujemo sljedeći potez neprijatelja. Pogledao sam u Marka; znali smo da je kraj blizu, ali smo se obojica hvatala za kapaljku nade da ćemo još malo vremena provesti zajedno. Sada ova mala mračna sobica sa samo jednim prozorčićem izgleda poput raja, a u njoj je i moj anđeo čuvar. Ni u najgorim noćnim morama nisam ovako provodio zadnje dane života. Tišina je trajala svega nekoliko sekundi sve dok duboki oštri glas nije progovorio: “Otvaraj vrata, želim vidjeti naše četnike!” Srce mi je stalo, znao sam da će me opet mučiti, ali sam se više bojao za Marka i kako će on to podnijeti. Tek je došao, nije naviknut na bol koju sam ja dosad trpio. Ušao je i uz mrki pogled procijedio: “Ustaj, bando četnička! Danas ste dobili nove kolege, ha-ha-ha! Šta je? U pod gledaj, mene ćeš gledat!” Došla su još trojica, ponešto starija od nas, ali s jednakim modricama i ranama na tijelu. Kako su stigle pridošlice, najprije se mora pokazati tko je glavni: “Od sada pa nadalje bit ćete moje lutkice. Budem li čuo da vičete, dobit ćete mnogo više batina od ostalih! Jasno?!?” Nije čekao da odgovore, samo je počeo mlatiti palicom dok je njegov pomoćnik pridržavao žrtvu. (…)

Svaki smo dan započeli pjesmom. Pjevamo četničke pjesme, a ako netko slučajno ne bi htio ili bi bio ponešto tiši od ostalih, dobio bi batina tri puta više nego inače. Tukli bi nas iz čistog užitka, ali najmanji je trag ostavljalo fizičko zlostavljanje… Kako bi osjetio moć nad nama, često bi nekoga iz grupe odveo u hodnik, pričao bi da će ga pustiti jer mu ništa ne vrijedi, ali da mora čekati da netko dođe po njega. Pojedinac bi stajao do večeri u nadi da će ga stvarno pustiti, da će osjetiti slobodu te da više neće biti zlostavljan. Sve dok ne bi došlo vrijeme za večernje batine, a onda bi rekao: “Šta je? Mislio si da ću te pustiti, eh, moj vojniče, kod mene to nije tako lako! Ostat ćeš ovdje sve dok te ne prebijem na mrtvo ime, tvoje ću tijelo spaliti sve dok se ne pretvori u pepeo, ali prvo ćeš patiti i polagano ću te uništavati, ha-ha-ha!” Pojedinac bi se iz hodnika vratio u gorem stanju nego što je u njega otišao, često se događalo da cijeli dan nismo dobili hrane, čak ni ostatke. Tolika mržnja prema nama proizvodila je inspiraciju smišljanja novih tehnika mučenja. Jedna je od gorih kazni pored batina bila ispijanje velike količine tekućine. Problem nastaje kada nam zabrane odlazak u kupaonicu. Onaj tko bi pitao, dobio bi batina, a ako bi imao sreće, mogao je birati kojim će ga štapom tući, mada čast izbora nije bila od velike pomoći. Detaljno su pregledavali stvari koje smo donosili sa sobom, a ako bi bilo hrvatskih nacionalnih simbola, tjerao bi nas da ih gutamo, žvačemo, pokidamo ili bi ih stavio na naše tijelo dok bi po njemu udarao svom snagom svojim pendrekom, sve dok se više ne bismo mogli micati. Užitak vođe bio je najveći kada bi srpski civili došli i iskaljivali svoj bijes nad nama. Svoj bi bijes iskaljivali iz zabave, ili zato što je nešto pošlo po krivu, ili što su im obitelji stradale, ili samo zato što su se, eto, toga dana osjećali napeto. To nam je bila najgora kazna jer nikada nismo znali koliko će ih doći i koga će odabrati. Najgori prizor kojega se sjećam bio je kada je Marka tukao osmogodišnji dječak palicom. Vapaj, dozivanje i molitva Marka da prestane bilo je nešto što me slamalo na tisuću komadića. Iako vođa koji je smišljao sve ove tiranije nije znao da smo prijatelji, ostali su to članovi zarobljeništva jasno vidjeli po našim pogledima. Marko i ja smo znali da ne smijemo odati svoje prijateljstvo jer će biti još gore pa smo se pretvarali da se ne poznajemo. Iako je bilo nepodnošljivo teško kada bi vođa izabrao baš nas dvojicu da tučemo jedan drugoga, svoje bolove nismo odavali.

Svijeta nismo vidjeli. Sve što smo mogli osjetiti i vidjeti su fizičko nasilje između ovih četiriju zidova. Ja sam svoju nadu izgubio onoga dana kada je pomoćnik glumio da će nam pomoći. Njegova je zloća bila manja od vođine, ali nije bila razumljiva. Ponekad se činilo da smicalice radi zbog straha prema vođi, što je u jednu ruku i bilo shvatljivo. Svatko ima svoju obitelj i ne želi svoj život izgubiti zbog hrpice Hrvata. Svanuo je dan, tračak sunca ušao je u našu sobicu. Odjednom dolazi pomoćnik i tiho šapuće: “Žao mi je zbog svega! Mogu vas izvući odavde, ali morate biti brzi!” Mi, naivni, brzo ustasmo i krenusmo prema izlazu sobe kad tamo stoji vođa. Mrak mi se stvori pred očima, osjećam slabinu svoga tijela dok mi srce kuca kao da će pobjeći iz prsa. Podrugljivo se nasmije: “Budale moje četničke! Nisam li vam rekao da odavde nećete izaći živi? Još uvijek imate nade? E, pa kad je tako, idemo u vrstu, brže! Danas nisam dobre volje, danas ćete gorjeti u batinama. Jel’ čujete, bando četnička?!” Krv mi se sledila u žilama, počeo sam sve pliće disati kad odjednom padam u nesvijest. Budim se, oko sebe ne vidim ništa, mrak je. U sobi nema nikoga i ležim nepomično svega nekoliko trenutaka, sve dok nije došao vođa. “Usuđuješ se pasti dok ti ja pričam? Sada ćeš osjetiti pravu bol kako bi se vratio sebi! Pomoćniče, drž’ ga!” Nisam imao priliku niti progovoriti, stavljaju me uza zid, opirem se, ali bezuspješno. Osjetim kako gasi opušak cigarete o moju lijevu ruku, na isto mjesto gdje mi je otvorena rana još od jutrošnjih batina. Pokušavam ostati jak, ali suze same teku niz obraze. Ne želim progovoriti ni riječ, ne želim da osjeti kako je moćan. U sebi pjevam uspavanku svoje majke, mislim na obitelj, osjećam da mi se bliži kraj, želim umrijeti. Želim vidjeti svjetlost na kraju dugačkog mračnog tunela. Opirem se životu, ali Bog ima druge planove za mene i ostavlja me živoga. Nakon masnih batina i ostataka opušaka na mojoj lijevoj ruci ostavlja me u sobici sve do jutra. Vrate me nazad u grupu gdje sam dobio dva puta više batina nego drugi.

Dani su prolazili dok je bol bila sve veća, a nade sve manje. Više nas nije tukao četiri puta dnevno, sada je dolazak učestaliji pa svakih sat vremena dobijemo batine ili od vođe ili od četničke vojske. Ne možemo više ni spavati, leđa su nam puna masnica i rana dok su nam prsa sva krvava, ruke više ne osjećamo, kao ni noge. Strah koji nam je ulio u kosti polako je nestajao jer smo došli do kraja. Znali smo da nam spasa nema, umrijet ćemo. U svojim glavama nismo više mogli čuti vlastite misli, svi smo čuli isto – samo njegov zlokoban osmijeh koji bi se oglasio dok bi nas tukli.

(…)

Svoje najgore dane pripisujem zarobljeništvu u kninskom zatvoru, a nepravdu ondašnjem sudu. U trenutku kada sam čuo presudu, zavapio sam: “Kako je to moguće?” Sva bol, patnja, strah i psihičko zlostavljanje koje smo trpjeli 69 dana ne vrijedi 8 godina zatvora. Mnogi će se složiti da su u tom trenutku postali razočarani hrvatskom pravdom. Štoviše, postali smo razočarani Hrvati. Jedino lijepo tih najcrnjih dana bilo je zajedništvo s Markom, osobom koja mi nije okrenula leđa, koja je svaki put uplašenim pogledom provjeravala jesam li živ. Bio je i ostao jedina utvrda i stijeg mojega izmučenoga života.

Marija Kelbasa, učenica 3. razreda Ekonomske škole Požega