RAZGOVOR – Rauli Virtanen, finski novinar i ratni reporter, dopisnik, pisac, profesor, predavač i redatelj

“Slamalo mi se srce kad sam vidio stanje u vukovarskoj bolnici, posebno kasnije, saznavši da su mnogi od tih ljudi odvedeni i ubijeni. Medicinske sestre i liječnici ondje su radili herojski posao. Tad sam svjedočio i kako se znak Crvenog križa nimalo ne poštuje u tom ratu…”

Izvještavanje iz zone sukoba mentalno je, a ponekad i fizički vrlo izazovno, ali kad uspijete napraviti priču u vrlo teškim, pa čak i opasnim okolnostima, osjećate iznimno zadovoljstvo što ste uspjeli. Osjećaj da svjedočite povijesnom trenutku ono je što ostaje i doživotno nas obogaćuje, kao i potreba da damo glas ljudima bez glasa, žrtvama sukoba, pokazujući stvarna lica ratova.

Vojno novinarstvo iz perspektive ratnog područja – Od Vijetnama do Ukrajine, tema je o kojoj je na Europskom kongresu vojnih novinara predavanje održao Rauli Virtanen, finski novinar i ratni reporter, dopisnik brojnih domaćih i stranih medija, pisac, redatelj, dobitnik najprestižnije novinarske nagrade u Finskoj. Već nevjerojatnih 50 godina ovaj neumorni 74-godišnjak prati ratna događanja i šalje izvještaje iz kriznih područja i ratnih sukoba za finske, ali i brojne svjetske medije. U tih pola stoljeća aktivnog bavljenja novinarstvom, kaže, nije bilo značajnijeg ratnog sukoba koji nije pratio, od Vijetnama davne 1972., Afganistana, arapskog proljeća, Burme, Etiopije, Namibije, Zapadne Sahare, Iraka, Somalije, Nikaragve, Čilea, Zaljevskog rata, Sijere Leonea, Sirije, rata u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu… do ovog posljednjeg u Ukrajini, a teško bi bilo naći i zemlju u svijetu koju nije posjetio.

Ujesen 1991. boravio je kao ratni izvjestitelj i u Hrvatskoj, te izvještavao iz Siska, Osijeka, Vinkovaca i Vukovara… Svoj TV prilog iz tog vremena koji nam je ustupio završio je riječima: Vukovar je hrvatski Staljingrad.

Nevjerojatno bogato novinarsko iskustvo, ali i živa sjećanja iz razdoblja posjeta ratnom Vukovaru, vukovarskoj bolnici i ranjenim hrvatskim braniteljima te hrvatskim vojnicima na prvoj crti potaklo nas je na razgovor s ovim iznimnim čovjekom i novinarskim profesionalcem.

Kao ratni reporter izvještavali ste s gotovo svih svjetskih ratnih žarišta u zadnjih 50 godina, od Vijetnama do Ukrajine, pa i iz Hrvatske. Možete li nam reći zašto su vas upravo takve teme zanimale kao novinara?

Mnogo je razloga za to; ipak je to puno izazovnije od praćenja, primjerice, diplomacije, poslova EU-a i sl. Izvještavanje iz zone sukoba također je mentalno, a ponekad i fizički vrlo izazovno, ali kad uspijete napraviti priču u vrlo teškim, pa čak i opasnim okolnostima, osjećate iznimno zadovoljstvo što ste uspjeli prevladati sve poteškoće. Usto, osjećaj da svjedočite povijesnom trenutku ono je što ostaje i doživotno nas obogaćuje. Još je jedan od razloga i potreba da damo glas ljudima bez glasa, žrtvama sukoba, pokazujući stvarna lica ratova. U sukobima susrećete najvelikodušnije ljude, ljude dobrog srca, volontere, pomagače, liječnike, medicinske sestre i druge, ali i one najokrutnije i najlošije ljude. Sve to čini ovaj posao iznimno zanimljivim.

Koliko ste ratnih žarišta prošli kao novinar te koje vam je ostalo posebno u sjećanju i zašto?

Nekoliko desetaka ratnih žarišta posjetio sam kao novinar izvjestitelj, ovisno o njihovu trajanju i razmjerima sukoba. Vijetnamski rat posebno mi je ostao u pamćenju jer je to bilo moje prvo reportersko iskustvo u ratom razorenoj zemlji. Pamtim i sukobe na Bliskom istoku, posebno u Libanonu, gdje sam bio više puta, u Siriji, i, naravno, Afganistanu, zemlji koju sam posjetio 13 puta, nekoliko puta izvještavajući o mudžahedinima u borbi protiv Sovjeta i dva puta tijekom brutalnog talibanskog režima.

Boravili ste 1990-ih u ratom napadnutoj Hrvatskoj i iz nje izvještavali, među ostalim, iz Vukovara. Možete li dojmove i sjećanja iz tadašnjeg boravka u Hrvatskoj prenijeti našim čitateljima? Što vam je ostalo najviše u sjećanju?

Slamalo mi se srce kad sam vidio stanje u vukovarskoj bolnici, posebno kasnije, saznavši da su mnogi od tih ljudi odvedeni i ubijeni. Medicinske sestre i liječnici ondje su radili herojski posao. Tad sam svjedočio i kako se znak Crvenog križa nimalo ne poštuje u tom ratu. Sjećam se kako je ulazak naše novinarske ekipe u Vukovar i izlazak iz grada bio prilično težak. Naime, tijekom vožnje kroz polje kukuruza za nama su odjekivali pucnjevi, pretpostavljam da su Srbi gađali naš auto.

Kako vam je kao neovisnom reporteru tad izgledala situacija u Vukovaru? Radili ste prilog iz bolnice, razgovarali s hrvatskim vojnicima…

Urezalo mi se u sjećanje kako su vojnici, mnogi vrlo teško ranjeni, prema našoj kameri s bolničkih kreveta dizali ruke s dva prsta u znak pobjede…

Vjerojatno ste tad bili izloženi i brojnim dezinformacijama i netočnim činjenicama… Kako ste znali što je prava istina?

Kad vlastitim očima vidiš, bilo je sasvim jasno tko je lagao o opsadi Vukovara, ugrožavanju ljudskih života, uništavanju grada… Od samog početka nisam nasjeo niti si dopustio da padnem pod utjecaj propagandnih izjava Miloševića, Mladića ili Karadžića.

Hrvatska je 1991. napadnuta. Nije još bila priznata kao država, nije imala svoju vojsku, bila je bez naoružanja i nametnut joj je embargo na uvoz oružja. Možete li povući paralelu s današnjom situacijom u Ukrajini, koja ima svekoliku svjetsku potporu, odnosno kako komentirate činjenicu da se rat u Hrvatskoj zapravo događao u zemlji u srcu Europe koja se za svoju slobodu morala izboriti sasvim sama i bez ičije pomoći?

Mislim da su mnogi odgovorni i kao i vlade sporo reagirali jer su to vidjeli kao unutarnji problem Jugoslavije, za razliku od situacije u Ukrajini koju je Rusija napala kao neovisnu državu. Na kraju je međunarodna zajednica polako počela reagirati nakon što su zapadni mediji, u to vrijeme uglavnom CNN, donijeli strašne vijesti iz Bosne, Sarajeva i Srebrenice. Nažalost, premalo je TV kanala izvještavalo iz Vukovara.

Razaranje gradova, brojno izbjeglo stanovništvo, brutalnost i vojna taktika u ratu u Ukrajini ima iznimno velike sličnosti s ratnim događanjima u Hrvatskoj 30 godina ranije. Što je iz vašeg iskustva danas u ratnim sukobima drugačije, a što se nije promijenilo unatoč ljudskom i tehnološkom napretku?

Kao što sam spomenuo, u ratu nema poštovanja, čak ni najmanjeg, za bolnice, škole, vjerske objekte, novinare ili humanitarne organizacije, kao ni civilne građevine općenito, i tako je i u Ukrajini, Siriji, Jemenu, Etiopiji, Afganistanu… To se nije promijenilo. Alarmantno je i seksualno nasilje u sukobima, a ono se događa od Ukrajine do DR Konga.

S obzirom na vaše bogato i dugogodišnje iskustvo, koliko se izvještavanje iz ratom pogođenih područja danas u kontekstu razvoja modernih tehnologija razlikuje u odnosu na ratno izvještavanje prije tridesetak i više godina?

Danas je puno lakše jer vam je omogućen pristup izvoru podataka i informacija sve dok prepoznajete koji su to pouzdani izvori. Slanje vijesti također je lakše i jeftinije zahvaljujući novim tehnologijama. Od 1970-ih do 1990-ih bilo je vrlo skupo slati TV izvještaje vlastitim agencijama putem satelitske veze.

Koliko danas široka i brza dostupnost informacija, ali i dezinformacija, putem digitalnih medija i društvenih mreža otežava odnosno olakšava posao ratnog izvjestitelja?

Ako ste skloni načinu rada da sjedite u uredu i tako prikupljate informacije, bit će vam lakše. No neka se pravila nikad ne mijenjaju. Morate izići iz hotela i ostaviti računalo, morate razgovarati s ljudima, saznati i otkriti točne informacije, a ne reciklirati vijesti koje su drugi napisali. Razgovori iz prve ruke uvijek imaju najveću vrijednost u odnosu na svaki oblik propagande, oni su puno snažniji i uvjerljiviji od propagande.

I danas ste još uvijek vrlo aktivni u novinarskom poslu. Čime se vodite u svojim izvještavanjima? Kako ostati nepristran, profesionalan, znati što je prava istina te događaj prikazati realno i objektivno?

Osnovno je biti znatiželjan. Jednostavno ne mogu zamisliti da zaboravim ili kažem zbogom svim onim ljudima koji su mi pomogli i još uvijek su u nevolji, koji su izgubili obitelj, rodbinu, posao, snove… Na neki sam način zatočenik svojih iskustava, sretan što sam rođen u bogatoj zemlji kao što je Finska, privilegiran nastaviti posao iz snova koji za mene zapravo nije posao nego strast. No, istodobno se često osjećam krivim što ne mogu učiniti dovoljno za sve te ljude koje sam sretao i upoznao. To je cijena koja se mora platiti, ali ne žalim se jer moj je život toliko obogaćen i nakon svega što sam doživio i vidio osjećam odgovornost podijeliti iskustva sa svojom publikom, sve dok je netko zainteresiran za moje izvještaje, izložbe, fotografije ili knjige. Evo, upravo pišem svoju sljedeću knjigu, ovdje u Vijetnamu.

Razgovarala: Vesna Pintarić

Foto: EMPA / Ruotuväki