Snažan ciklon sa monsunskim kišama koji je u svibnju pogodio Mijanmar (bivšu Burmu) u jugoistočnoj Aziji odnio je na desetke tisuća života. Krizu je pogoršalo odbijanje mijanmarskog vojnog režima da otvori granice stranim humanitarnim organizacijama. Tako je ta prirodna katastrofa nakon duže vremena usmjerila pozornost svjetskih medija na jedan od najdugovječnijih vojnih režima na svijetu

Snažan ciklon s monsunskim kišama koji je u svibnju pogodio Mijanmar (bivšu Burmu) je odnio na desetke tisuća života, a krizu je dodatno pogoršalo odbijanje mijanmarskog vojnog režima da otvori granice stranim humanitarnim organizacijama. Ciklon Nargis je prohujao regijom te je iza njega u delti najveće mijanmarske rijeke Ayeyarwady ostalo najmanje 78 tisuća mrtvih, dok se prema nekim procjenama broj stradalih penje i na 150 tisuća. Prvih dana krize, vojni režim je odbijao ulazak humanitaraca u zemlju zbog straha od infiltracije stranih obavještajnih organizacija, i tek poslije dopustio dolazak ekipama iz UN-a i ASEAN-a. Vojni režim su Ujedinjeni narodi naknadno optužili i za preusmjeravanje humanitarne pomoći, te je prema navodima UN-a najmanje 15 posto novca namijenjenog stradalnicima završilo u druge svrhe. Tako je ta prirodna katastrofa usmjerila nakon duže vremena pozornost svjetskih medija na jedan od najdugotrajnijih vojnih režima na svijetu. Naime, mijanmarska se vojska još krajem pedesetih godina počela miješati u upravljanje zemljom, da bi nakon vojnog udara – sa nekoliko manjih prekida – od tada neprekidno vladala zemljom.

Početak vojnog režima
Bivša britanska kolonija Burma postala je nezavisna 1948. godine na čelu sa prvim predsjednikom Sao Shwe Thaikom. U zemlji je odmah izbio građanski rat između snaga vlade u Rangoonu i oružanih skupina raznih manjinskih etničkih zajednica te čak tri oružane skupine komunističkih gerilaca, dok su sjeverne dijelove zemlje još uvijek držale kineske kuomintanške snage. Pobjeda komunista u Kini i nastavak američke potpore kuomintanškoj prisutnosti u Burmi doveli su do promjene u vanjskopolitičkim prioritetima te zemlje, odnosno do distanciranja prema SAD-u te odbijanja ulaska u SEATO pakt.

Rat je ojačao ulogu mijanmarske vojske kojom je zapovijedao general Ne Win. Razdoblje unutrašnje političkih nestabilnosti prekinuto je 1958. godine, kada je legalno izabrani predsjednik U Nu, na pritisak iz vojske, ustupio mjesto premijera generalu Ne Winu. Nakon dvije godine, u travnju 1960. general Ne Win je odstupio s vlasti i raspisao parlamentarne izbore na kojima je pobjedu odnijela građanska opcija. Međutim promocija budizma kao državne religije te tolerancija prema nacionalnim manjinama ponovo je izazvala burmansku vojsku. Godine 1962. je general Ne Win je otvorenim vojnim udarom srušio civilnu vladu, te je od tada zemlja pod vlašću vojne hunte. Ne Win je predstavio burmanski “put u socijalizam” koji je ujedinjavao proturječne elemente marksizma i budizma, uspostavljen je jednostranački politički sustav, gospodarstvo nacionalizirano, a Burma je politički izolirana od zapadnih zemalja.

No zemlja se zbog visoke stope rasta stanovništva koju nije pratio odgovarajući gospodarski rast razmjerno brzo suočila s ekonomskom stagnacijom. Kriza je kulminirala velikim nemirima 1988. godine, u kojima je u valu represalija vojske prema uličnim prosvjednicima i političkim protivnicima ubijeno oko tri tisuće ljudi, te je dovela do Ne Winovog formalnog odstupanja s vlasti. U takvim okolnostima je nova generacija vojnih časnika predvođena generalom Saw Maungom preuzela vlast i počela upravljati zemljom preko tzv. Vijeća za obnovu zakona i poretka. No smatra se da je Ne Win instruirao taj puč, te je i sljedećih desetak godina iz sjene upravljao zemljom. Vijeće je 1989. godine promijenilo čak i naziv zemlje iz Burma u Mijanmar. Radi sazivanja ustavotvorne skupštine 1990. godine su raspisani višestranački izbori na kojima je Nacionalna liga za demokraciju predvođena Aung San Suu Kyi, kćerkom istaknutog burmanskog revolucionara Aung Sana, odnijela uvjerljivu pobjedu nad prorežimskom strankom Nacionalnog jedinstva. Međutim vojska nikad nije priznala rezultate izbora niti je dopustila saziv ustavotvorne skupštine, dok je Aung San Suu Kyi stavljena u kućni pritvor.

Aung San Suu Kyi je svojim pasivnim otporom režimu zadobila simpatije većine Burmanaca te danas figurira kao nesporni oporbeni vođa, za svoj politički rad je 1991. dobila Nobelovu nagradu za mir. Određeno ublažavanje vojnog režima je nastupilo 1992. kada je na čelo hunte došao general Shwe. Shwe je oslobodio iz zatvora bivšeg predsjednika U Nua kao i tisuće oporbenih pristaša, dok je Aung Suu Kyi puštena iz kućnog pritvora. Mijanmar je učinio određene korake ka približavanju organizaciji ASEAN, dok je s druge strane u drugoj polovini devedesetih mijanmarska vojska poduzela niz vojnih akcija protiv pobunjeničkih skupina iz manjinskih naroda Karen i Shan. U tim ofenzivama je 2500 sela brutalno uništeno, oko milijun ljudi je raseljeno a stotine tisuća su završile u egzilu u Bangladešu, Indiji, Tajlandu i Maleziji. U isto vrijeme i unutar vojnog režima među generalima traje frakcijska borba za vlast, osobito nakon što je 2002. godine umro Ne Win. Pokušaj demokratizacije unutar same hunte je propao 2004. godine, smjenom i uhićenjem reformističkog premijera Khin Nyunta. U kolovozu 2007. je izbio posljednji val prodemokratskih protesta koji su vodili budistički svećenici a koje je vojska, kao i prije, skršila silom.

Neučinkovite sankcije
Mijanmarska hunta nije samo prijetnja vlastitim građanima već i cijeloj regiji. Okolne zemlje su prisiljene ulagati velike napore da spriječe prelijevanje trgovine narkoticima, ljudima te širenje broja zaraženih AIDS-om na svoj teritorij. Prema izvještaju UN-a na tlu Mijanmara se danas proizvede čak 80 posto heroina na području jugoistočne Azije (veliki dio na dijelu teritorija koji kontroliraju pobunjene skupine). Mijanmarska hunta čak koristi tu činjenicu kako bi ucjenjivala susjede s traženjem ekonomske i vojne pomoći. Zapadne obavještajne agencije smatraju da burmansko vodstvo po uzoru na Sjevernu Koreju nastoji razviti model samodostatnosti. Tako posljednjih godina užurbano radi na razvijanju balističkih projektila a prošle godine je Mijanmar usprkos sankcijama UN-a inicirao i trgovinu konvencionalnim oružjem sa Sjevernom Korejom. U ožujku 2006. je zbog navodnog straha od američkih zračnih udara vojni režim preselio sjedište iz Rangoona u stari glavni grad Pyinmanu koji se nalazi tri stotine kilometara sjevernije. Prema zapadnim analitičarima, navedeno upućuje da burmanski generali žele biti spremni i na otvoreni sukob.

Zapadne vlade i humanitarne organizacije dosad su zagovarale pritisak na Burmu kroz diplomatsku izolaciju i ekonomske sankcije. Sjedinjene Države su tako još 1988. godine uvele sankcije koje do danas nisu ukinute, već je ljetos predloženo njihovo proširivanje. Europska unija je također uvela trgovinski embargo i ukinula preferencijalne uvozne kvote, zbog toga danas tamo gotovo ne postoje aktivne zapadne kompanije (sa izuzetkom francuskog Totala). I dok Sjedinjene Države i Europska unija pokušavaju diplomatskim i gospodarskim pritiskom polučiti političke promjene, većina azijskih zemalja je vodeći se pragmatičnim načelima nastavila razvijati trgovinske odnose i održavati diplomatske kontakte sa burmanskim režimom.

Tako je Mijanmar 1997. godine čak postao i punopravnim članom Organizacije zemalja jugoistočne Azije (ASEAN). Burma je primljena u ASEAN uz pogrešnu pretpostavku da će integracija u tu deseteročlanu regionalnu organizaciju pozitivnije utjecati na vojnu huntu od izolacije. Međutim, kasnije je i sama organizacija shvatila da pridruživanje Mijanmara mrlja na međunarodnom ugledu te organizacije, te da predstavlja prijetnju stabilnosti u jugoistočnoj Aziji. Unatoč pograničnim razmiricama, najvažniji vanjskotrgovinski partner Burme je susjedni Tajland u koji se izveze roba u vrijednosti 2 milijarde USD. Preživljavanje burmanskog režima uvelike ovisi o odnosima sa Pekingom. Zbog progona etničkih Kineza, do osamdesetih godina su odnosi Kine i Burme bili na niskim granama, da bi u drugoj polovini osamdesetih Kina počela opskrbljivati Burmu oružjem. Važan adut u odnosima sa Kinom su novootkrivena nalazišta plina blizu mijanmarske obale, te ove godine treba početi gradnja cjevovoda kojim bi se taj plin dopremao do Kine. Za mijanmarske energetske resurse je zainteresirana i Indija koja je ponudila i zajam za gradnju plinovoda. Rusija također održava trgovinske odnose s Mijanmarom, a 2007. godine je između dviju zemalja čak potpisan ugovor o gradnji nuklearnog reaktora u Burmi.

Ove se godine navršava okruglih pedeset godina mijanmarskog vojnog režima. No problem mijanmarske vojne hunte i povratak Mijanmara u krug demokratskih zemalja se ne može riješiti jednostrano, već će on u svakom slučaju biti rezultat višestrane politike regionalnih zemalja, kao i Ujedinjenih naroda. Krajem srpnja lideri regionalnih zemalja su pomalo neočekivano priopćenjem pozvali mijanmarski vojni režim da popusti represiju i dopusti demokratizaciju zemlje te otvori dijalog sa opozicijom, te je sada vojni režim na potezu.

Hrvoje BARBERIĆ