Nemoć Palestinaca da oružjem vrate izgubljenu zemlju imala je za posljedicu okretanje nekonvencionalnim načinima borbe kao što je terorizam. Krajem šezdesetih godina prekogranični upadi na izraelski teritorij evoluirali su smišljenu strategiju borbe protiv Izraela terorističkim sredstvima. Postupno je terorizam, kao oblik političke borbe, prihvatila većina oružanih skupina u regiji, od Muslimanske braće u Egiptu do Hezbollaha u Libanonu

Šezdesetih godina je bliskoistočni konflikt izašao izvan okvira regije. Nakon što je arapska nemoć na bojnom polju dokazana u tri rata s ponižavajućim ishodom za arapske zemlje, Palestinci su posegnuli za drugim metodama borbe. Desetine mladih Palestinaca koji su rođeni i odrasli u izbjegličkim logorima daleko od domovine bili su sedamdesetih godina spremni umrijeti za palestinsku stvar u spektakularnim terorističkim podvizima. Sedamdesetih godina su svjetske agencije gotovo tjednim ritmom izvještavale o nekoj terorističkoj akciji, ponekad izvedenoj tisućama kilometara daleko od Bliskog istoka, iza koje su stajali Palestinci.
No, terorizam nije bio ekskluzivan patent palestinskih Arapa. Naime, židovske oružane skupine, među kojima su terorističkom praksom odskakale skupine Irgun Zvai Leumi i tzv. Sternova banda, još su četrdesetih godina XX. stoljeća u Palestini izvodile terorističke akcije usmjerene protiv britanske mandatne uprave. Najpoznatija takva operacija bilo jue uništenje jednog krila hotela “Kralj David” u Jeruzalemu u kojem je osim britanskih vojnika stradao i velik broj arapskih i židovskih civila.
Židovski atentator iz tzv. Sternove bande tijekom primirja u Prvom izraelsko-arapskom ratu 1948. godine ubio je međunarodnog posrednika grofa Bernadottea čime je pokopan i prvi pokušaj mirne medijacije židovsko-arapskog sukoba izvana. Gorkom ironijom povijesti, palestinski Židovi su postali žrtvom pravila borbe koja su sami uspostavili.
Ubrzo nakon svršetka Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. godine počinju upadi palestinskih fedajina na izraelski teritorij gdje su meta često bili izraelski civili, za što se Izrael revanširao oružanim odgovorom na teritorij zemlje iz koje je napad došao. Osim u Izraelu, palestinske izbjeglice su 1951. godine izvele ubojstvo jordanskog kralja Husseina I. Palestinski gerilski i teroristički napadi na Izrael dobili su politički okvir na summitu Arapske lige u lipnju 1964. godine, u tada još uvijek arapskom Jeruzalemu, stvaranjem Palestinske oslobodilačke organizacije. PLO će u kasnijem stadiju postojanja odbaciti terorizam i izgraditi image političkog pokreta, no i dalje će zadržati veze s radikalnim palestinskim skupinama.

Izraelske obavještajne službe su i same izvodile atentate i akcije terorističkog karaktera u inozemstvu. Najznačajnija izraelska kampanja je bila tzv. Afera Lavon, usmjerena protiv Egipta, a nazvana po izraelskom ministru obrane Pinchasu Lavonu. Naime, početkom pedesetih godina su agenti izraelskog Mossada diljem Egipta postavljali bombe na zapadne ciljeve, s namjerom diskreditacije novog egipatskog režima i sprečavanja britanskog povlačenja iz Egipta.

Serija palestinskih terorističkih akcija

U lipnju 1968. godine trojica su Palestinaca otela zrakoplov izraelske kompanije El Al na letu iz Rima u Tel Aviv. Iako su se otmice zrakoplova događale i ranije, El Alov zrakoplov je bio prvi koji je otet u političke svrhe. Zahvaljujući publicitetu koji je otmica priskrbila palestinskoj stvari, došlo je do eksplozije sličnih akcija u čemu su ponovno prednjačili Palestinci. Uslijedile su nove velike palestinske terorističke akcije; u kolovozu 1970. godine su simultano oteta četiri zrakoplova koja su uništena u jordanskoj pustinji i iniciran je međuarapski rat u Jordanu. U rujnu 1972. godine, nekoliko dana nakon početka Olimpijskih igara u Münchenu, osam terorista iz skupine “Crni rujan” upalo je u Olimpijsko selo i uzelo skupinu izraelskih sportaša za taoce. Zahvaljujući prisutnim TV kamerama iz cijeloga svijeta, milijuni ljudi su bili u prilici pratiti krvave događaje u Olimpijskom selu kada je nakon traljave akcije njemačke policije poginulo svih devet taoca.
U lipnju 1976. godine skupina palestinskih terorista povezanih s njemačkom skupinom Baader Meinhoff otela je zrakoplov Air Francea na letu iz Izraela u Francusku i preusmjerila ga prema Ugandi u srcu Afrike. Otmičari su tražili puštanje zatvorenih palestinskih boraca u Izraelu, Keniji, Zapadnoj Njemačkoj i Švicarskoj, prijeteći početkom likvidacije taoca. Iako je izraelski stav prema terorizmu bio tradicionalno nepopustljiv, izraelska vlada se upustila u pregovore dok je vojska užurbano radila na planu oslobađanja taoca. U iznimno rizičnoj operaciji unatoč udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara, izraelski su komandosi, koje su vodili budući izraelski premijer Ehud Barak i brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua – Yonatan Netanyahu, svladali ugandske vojnike i otmičare. Taoci su oslobođeni uz minimalne gubitke te dopremljeni u Izrael. Operacija izraelskih komandosa u Entebbeu 1976. godine ostala je do danas jedna od najsmjelijih komandoskih akcija svih vremena.
Osobito su teške bile palestinske terorističke akcije s velikim civilnim žrtvama, među kojima je bilo i mnogo djece. Otmica autobusa u mjestu Avivim Moshav 1970. godine, rušenje stambene zgrade u naselju Kyrjat Shmona 1974. godine te škole u kibucu Maalot mjesec dana kasnije, a veliki medijski publicitet dobio je PLO kada je zauzeo brod “Achille Lauro” 1985. godine.

Vrijeme samoubilačkih napada

Postupno su terorizam kao oblik političke borbe prihvatili gotovo svi politički pokreti diljem regije. U Egiptu je sedamdesetih godina terorističku djelatnost prihvatio pokret Muslimanska braća osnovan još dvadesetih godina XX. stoljeća. Najpoznatija akcija izvedena u suradnji s drugom egipatskom skupinom Islamskim Jihadom jest ubojstvo egipatskog predsjednika Sadata 1981. godine, kao odmazda za represije prema egipatskim fundamentalistima i približavanje Egipta Izraelu. Muslimanska braća su igrala ulogu u zbivanjima u regiji; u vojnom udaru u Sudanu 1989. godine te u neuspjelom ustanku protiv sirijskog režima u gradu Hammahu 1982. godine. Nakon što su Muslimanska braća prihvatila politiku kao modus djelovanja, devedesetih godina su glavninu terorističkih aktivnosti u Egiptu preuzele terorističke organizacije Islamski Jihad i Gamma al Islamya.
U Libanonu je pak utjecaj Irana na lokalne šijite imao za posljedicu organiziranje terorističke skupine Hezbollah i pojavu samoubilačkog terorizma. U travnju 1983. godine izveden je prvi veliki samoubilački napad čiji je cilj bila američka ambasada u Bejrutu. Zgrada ambasade je gotovo u potpunosti uništena, a akcija je odvela u smrt 63 čovjeka. U listopadu iste godine izvedena je nova velika samoubilačka akcija; simultani napadi automobilima bombama na bazu američkih marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca. Za američke oružane snage samoubilačke su akcije u Bejrutu bile težak udarac i najveći ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Alžirskog rata. Samoubilački napadi Hezbollaha imali su izravne političke konzekvence. Naime Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Italija u veljači 1984. godine povukli su svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije je to učinila i Francuska. Nakon što su izgubili zapadne vojnike kao metu, Hezbollah se okrenuo samoubilačkim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i regularne libanonske vojske. Ukupno je u Libanonu od 1983. do 1999. godine izvedeno pedesetak samoubilačkih akcija, od čega se gotovo polovina može pripisati Hezbollahu.

Medijski najeksponiranije terorističke akcije devedesetih godina su u svakom slučaju bile samoubilačke akcije palestinskih terorističkih skupina sa ciljem potkopavanja bliskoistočnog mirovnog procesa. S praksom samoubilačkih napada palestinske skupine počinju razmjerno kasno, prvi napad je zabilježen tek 1994. godine. Dvije najvažnije palestinske terorističke skupine koje su prakticirale samoubilačke napade jesu Hamas i Islamski Jihad, kojima se od početka 2002. godine pridružila i skupina Brigade mučenika Al Aqse. Prvih godina samoubilačkih napada mete palestinskih bombaša samoubojica bili su uglanvom izraelski vojni ciljevi, da bi se kasnije njihovo djelovanje premjestilo i gotovo isključivo usmjerilo na civilne mete.

Jaser Arafat (1929.- 2004.), palestinski politički i vojni vođa, čelnik Palestinske oslobodilačke organizacije. Odrastao u Kairu i Jeruzalemu, kao mladić se bori u Prvom izraelsko-arapskom ratu 1948. godine. Diplomirao na Kairskom sveučilištu 1956. godine te je prošao i obuku za fedajina, palestinskog komandosa. U ratu 1956. godine služio je u egipatskoj vojsci na Suezu, 1957. godine osnovao je pokret Al Fatah. Radeći kao inženjer u Kuvajtu, organizirao je ubacivanje fedajina na izraelski teritorij. Predsjednik PLO-a postao je 1964. godine. Pod njegovim vodstvom on ideološki zakreće od panarabizma ka palestinskom nacionalizmu. Nakon što je Arapska liga priznala PLO kao jedinog predstavnika palestinskih Arapa, Arafat je radio na međunarodnom priznanju te je PLO dobio mjesto u Ujedinjenim narodima. Osamdesetih je ubrzano mijenjao image gerilca u ozbiljnog državnika. Tijekom Zaljevskog rata Arafat je podupirao Irak, što je uvelike narušilo njegov međunarodni kredibilitet. Nakon dugotrajnih pregovora potpisao je u Washingtonu 1993. godine mirovni sporazum s Izraelom kojim je ustanovljena palestinska samouprava na obali, a Arafat je postao predsjednik Palestinskog nacionalnog vijeća. Zastojem mirovnog procesa i početkom Druge Intifade 2000. godine Arafat je u nekoliko navrata obračunao s palestinskim radikalima, zbog čega je izgubio podršku dijela Palestinaca. Na drugoj strani ga je Izrael optuživao da vuče konce vala terorističkih napada. Izraelski pritisak na Arafata kulminirao je vojnim uništenjem palestinske samouprave, a u prosincu 2001. godine i opsadom Arafatove rezidencije u Ramallahu. Umro je u pariškoj bolnici u studenom 2004. godine.

Hrvoje BARBERIĆ