Ove se godine u svjetskim medijima kontinuirano pojavljuju informacije o ruskom planu vađenja dviju olupina koje su velika ekološka prijetnja arktičkim vodama. Nažalost, K-27 i K-159 nisu jedine…

 

Kapetan fregate Eugene P. Wilkinson poslao je 17. siječnja 1955. poruku: “Plovimo na nuklearni pogon.” Bio je zapovjednik američke podmornice USS “Nautilus”, koji je tako ušao u povijest zajedno sa svojim plovilom. Na prvu pravu misiju trebalo je pričekati do 10. svibnja te godine, kad je odmah oboren prvi svjetski rekord: neprekidna podvodna plovidba od Grotona u Connecticutu do San Juana u Portoriku, koja je trajala nešto manje od 90 sati, a prijeđeno je 2222,5 km (1381 milja). U idućim je godinama obaranje rekorda za “Nautilus” postalo praktički svakodnevno, a Amerikanci nisu propuštali to javno objavljivati. U protekla su dva svjetska rata podmornice bile jedno od najubojitijih, svakako “najanonimnije” oružje. No, SAD je s podmornicom “Nautilus” dobio sustav koji je mogao postati presudan ako bi hladni prešao u pravi rat, plovilo koje je neprimjetno i brzo, praktički neograničenog doplova. Kap koja je prelila čašu sovjetskim stratezima bio je 3. kolovoza 1958., dan kad je “Nautilus” kroz dotad nedostupne arktičke vode dosegnuo Sjeverni pol. Protivnik je sad bio puno bliže sovjetskom teritoriju i to je učinio u potpunoj tajnosti, a svoj je pothvat za nekoliko dana sa zadovoljstvom objavio svjetskim medijima.

Naravno, najbitnija stvar vezana uz “Nautilus”, no i najosjetljivija te potencijalno najopasnija, bio je Westinghouseov nuklearni reaktor S2W hlađen vodom pod tlakom koji je pokretao podmornicu. Srećom, pokazao se iznimno pouzdanim, a znanstvenici iz Nacionalnog laboratorija Argonne razvili su legure otporne na koroziju koju bi mogla prouzročiti morska voda i tako učiniti reaktor poroznim. Dovoljno je reći da je, iako prva podmornica svoje vrste na svijetu, “Nautilus” proveo 25 godina u operativnoj uporabi bez ozbiljnijih problema i danas je ponosan brod muzej.

Opasni Kitovi
SSSR nije smio dopustiti da SAD ostane jedini korisnik ključnog strateškog oružja. Međutim, zaostajao je u iskorištavanju nuklearne tehnologije. Prvo testiranje nuklearne bombe obavio je u kolovozu 1949., točno četiri godine nakon Hirošime. Kašnjenje se prenijelo i na podmornice: prva sovjetska nuklearna podmornica – K-3, kasnije prozvana “Lenjinskij Komsomol” prvi je put zaplovila 4. srpnja 1958., dakle, tri i pol godine nakon podmornice “Nautilus”, a na Sjeverni pol “zakasnila je” četiri godine. K-3 bila je osmišljena na temelju tajnog Projekta 627 (klasa Kit), a kako se Sovjetima žurilo, njezina gradnja nije prošla bez problema i nedostaci su otklanjani u hodu. Žurba se prenijela i dalje: naime, K-3 postala je polazište za još dvanaest podmornica Projekt 627A (NATO-ova oznaka klasa November) koje su u operativnu uporabu ulazile od prosinca 1959. do srpnja 1964. godine. Opremljene s po dvama nuklearnim reaktorima VM-A također hlađenima vodom pod tlakom, sovjetske su podmornice prestigle “Nautilus”, pa i njegove nasljednike: mogle su razviti do 30 čvorova. No reaktori su stvarali veliku buku pa ih je bilo relativno lako otkriti.

 

Snažni sovjetski reaktori bili su i nepouzdani, a što je najgore, porozniji. Kitovi su stoga postali poznati kao opasni za zdravlje posade te skloni kvarovima kakvi su kod klasičnih podmornica uglavnom rutinski otklanjani, ali kod nuklearnih su bili prijetnja ne samo za posadu nego i za šire okruženje. Prvi veliki incident dogodio se 13. listopada 1960. na jednoj od prvih plovidbi podmornice K-8, kad je probušena parna turbina prouzročila propuštanje reaktora zbog prestanka hlađenja te curenje radioaktivnog plina. Brzom intervencijom podmornica je spašena, ali mnogi su članovi posade bili izloženi prekomjernoj radijaciji. Ta je podmornica potonula u travnju 1970. u Biskajskom zaljevu nakon požara i neuspješnog tegljenja. Dandanas leži oko 490 km sjeverozapadno od obale Španjolske na golemoj dubini od 4680 m zajedno sa 60 članova posade, reaktorima, a najvjerojatnije i nuklearnim torpedima. O stanju i sudbini olupine ne može se naći puno podataka. Dosad nije bilo ni nekakvih alarmantnih naznaka o radioaktivnosti, a čini se da nema ni previše interesa, osim ponekad u španjolskim medijima. Zapažen je bio i pokušaj Nijemca Sebastiana Günthera, zastupnika u Europskom parlamentu, koji je 2012. od tijela EU-a službeno no neuspješno zatražio pokretanje istrage o okolnostima u vezi s podmornicom K-8. U svakom slučaju, K-8 “najanonimnija” je od potonulih nuklearnih podmornica iz više razloga: zbog dubine na kojoj nema previše živih organizama, zbog nekadašnje sovjetske tajnovitosti te zbog današnje nezainteresiranosti Rusije i zemalja koje su u blizini mjesta potonuća. Sve to ne znači da problem ne treba shvatiti vrlo ozbiljno.

Ako je K-8 ostala duboko, što tek reći za K-219, koja leži na sjeveru Atlantika 950 km istočno od Bermuda, na dubini od oko 6000 metara? Na toj je sovjetskoj podmornici klase Navaga (Projekt 667A, NATO-ova oznaka Yankee I) izbio 3. listopada 1986. požar prouzročen eksplozijom u jednom od lansirnih silosa za balističke projektile s nuklearnim bojnim glavama R-27. Podmornica nije bila sposobna za plovidbu, ali stigla je pomoć. Nažalost, pokušaji tegljenja nisu uspjeli, a u incidentu su poginula četvorica mornara. Bojne glave i dva reaktora ostali su na dnu oceana. Sve službene informacije o podmornici označene su kao tajne, a pojavljuju se različite priče, uključujući i onu da je netko poslije uspio na dnu otvoriti lansirne silose i izvaditi projektile. Incident je inspirirao knjigu Petera Huchthausena Neprijateljske vode, čak i istoimeni britanski TV film, no teško da oba sadržaja odgovaraju istini.

Stara se tajna otkriva
Koliko god bili kritični prema sovjetskoj žurbi da dostignu Amerikance i posljedično manjkavim nuklearnim podmornicama, treba istaknuti da su se prva dva tragična potonuća dogodila Amerikancima. Naime, nakon podmornice “Nautilus” slijedio je eksperimentalni USS “Seawolf”, čiji je reaktor bio hlađen tekućim metalom. Međutim, to se rješenje pokazalo nepouzdanim pa je vraćeno rješenje s vodom pod tlakom, koje je primijenjeno i na prvoj pravoj (četiri plovila) američkoj klasi Skate. Vrlo brzo slijedile su klase Skipjack (šest plovila) i Thresher, poslije nazvana Permit (14 plovila). Svaka je izgubila po jedno plovilo, a sve je počelo 10. travnja 1963. kad je USS “Thresher” nestao na sjevernom Atlantiku tijekom probnih zarona na velike dubine, na lokaciji oko 350 km istočno od obale SAD-a. Pronađen je u dijelovima nakon nekoliko mjeseci (više u tekstu Nestale podmornice, HV 542) na dubini od oko 2560 m, a čak 129 osoba proglašeno je mrtvima. Američka ratna mornarica nedavno je, 23. rujna, nakon više od pedeset godina deklasificirala i počela objavljivati dokumente vezane uz nesreću. Dijelovi podmornice rasuti su na dnu, neki su manji izvađeni, no ne i nuklearni reaktor S5W. Prema sadašnjim saznanjima on se kobnog dana automatski isključio kad je pri zaronu pukla jedna od unutarnjih cijevi i prouzročila probleme s elektroničkim vodovima. Tad još nije postojao način da se reaktor odmah vrati u funkciju. Došlo je do naglog zarona i nemogućnosti okretanja zbog konstrukcijskih manjkavosti u balastnim tankovima te je podmornica implodirala. Nagađa se i da je “Thresher” nosio dva torpeda Mark 45 s nuklearnom glavom, ali ne čini se previše vjerojatnim da su bili ukrcani na testnoj plovidbi fokusiranoj na duboke zarone. No, i sam je reaktor razlog za zabrinutost.

(Ne)utješna službena izvješća
USS “Scorpion” klase Skipjack sa 99 članova posade zadnji se put javio 21. svibnja 1968. s lokacije 80 km južno od Azora. Nakon nekoliko dana šutnje, pokrenuta je potraga koja je završila tek krajem listopada pronalaskom olupine 640 km jugoistočno od navedenog otočja (oko 3500 km istočno od Threshera) na dubini od oko 3000 metara. “Scorpion” također leži u dijelovima, no uzroci potonuća još su manje jasni nego kod Threshera. Teorije idu od eksplozije vodika tijekom punjenja baterija preko eksplozije vlastitih torpeda pa sve do sovjetskog napada. Međutim, službeni su izvori dandanas iznimno šutljivi oko Scorpiona. Što se tiče potencijalnih opasnosti za okoliš, podmornica je bila u misiji i nosila je torpede Mark 45.

Nažalost, i u ovom slučaju sigurno je da na dnu oceana još uvijek leži reaktor S5W, jednak Thresherovu. Utješno zvuče navodi iz službenog američkog izvješća objavljenog u svibnju prošle godine . Među ostalim, u njemu stoji da je jezgra reaktora konstruirana tako da nikako ne može eksplodirati poput bombe. Nadalje, elementi nuklearnog goriva u reaktoru iznimno su otporni na koroziju, čak i u morskoj vodi. Jezgra reaktora može ostati potopljena u morskoj vodi stoljećima bez oslobađanja radioaktivnih fisijskih produkata jer zaštitna obloga na gorivim elementima korodira samo po nekoliko milijuntih dijelova inča godišnje. Čak i kad bi obloga nekako bila uništena, ispuštanje i širenje radioaktivnih fisijskih produkata bilo bi na iznimno niskoj razini. Radioaktivni materijal mogao bi se osloboditi iz reaktora S5W samo ako bi se gorivi elementi rastopili, a reaktor se nekako raspukne, no zaštitni sustavi reaktora i njegove samoregulirajuće značajke dizajnirani su tako da spriječe bilo kakvo topljenje gorivih elemenata. Morska voda zapravo hladi gorive elemente u reaktoru i tako dodatno štiti od ispuštanja fisijskih produkata.

Prema izvješću, kod obiju su potonulih podmornica u više navrata zaključno s 1998. godinom provedena mjerenja razine radioaktivnosti, uzimani uzorci vode i sedimenata te krhotina s dna. Ispitivanja nisu pokazala povećanu razinu radioaktivnosti. Nekoliko rečenica posvećeno je plutoniju u Scorpionovim torpedima: tijekom dvaju ispitivanja 1986. i 1998. primijećena je koncentracija plutonija i njegovih izotopa tipična za lokacije testiranja nuklearnih oružja, no nema dokaza o curenju plutonija iz torpeda. Inače, plutonij bi se zbog velike mase trebao zadržavati na dnu. Ukratko, ostaci dviju američkih podmornica ostaju na dnu Atlantika i ondje će i ostati, što i nije ohrabrujuća tvrdnja za one koji nemaju povjerenja u službena izvješća.

Čelična grobnica
Osim zaboravljene K-8 i poznatije K-219, na dnu mora završile su još četiri sovjetske, odnosno ruske podmornice na nuklearni pogon. Svakako je najpoznatija K-141 “Kursk”, koja je pripadala Projektu 949A (klasa Antej, prema NATO-u Oscar II). Njezina je priča najtragičnija jer cijeli je svijet nekoliko dana strepio nad sudbinom ruskih mornara koji su završili u čeličnoj grobnici potopljenoj 12. kolovoza 2000. u Barentsovu moru na dubini od 108 metara. Nažalost, splet okolnosti, sporosti, nespretnosti, oklijevanja i tajnovitosti doveo je do smrti svih 118 podmorničara (detaljno u tekstu Tragična sudbina podmornice “Kursk”, HV 63/2000.). Nakon niza proturječnih informacija, kao uzrok potonuća kristalizirala se eksplozija pogonskog sustava vodikova peroksida s vježbovnog torpeda koja se lančano prenijela na konvencionalne bojne glave nekoliko drugih torpeda i tako razvalila pramac. Jedina je pozitivna stvar što je “Kursk” izvađen iz dubina, tj. barem njegova većina, što je uključivalo i dva nuklearna reaktora OK-650b koja su se automatski isključila odmah nakon fatalne eksplozije.

 

Podmornica je ležala 250 km od norveškog i 80 km od ruskog kopna na poluotoku Koli. Norvežani su bili izravno uključeni u pokušaje spašavanja posade Kurska. Njihovi i britanski vojni ronioci pomagali su ruskima. Nekoliko dana nakon nesreće došli su do olupine i uspjeli ući u nju samo kako bi utvrdili da nema preživjelih. Bili su i izravno zainteresirani za vađenje Kurska pa su Rusi u pripremama imali pomoć Norveške uprave za radijacijsku i nuklearnu sigurnost (DSA). Kako Rusija nije imala ni državnih ni privatnih kapaciteta za operaciju, angažirala je nizozemske tvrtke Mammoet i Smit, a potonja je provela operaciju nevjerojatno složenu i osjetljivu samu po sebi, a kamoli kad se uzme u obzir da je svakako trebalo izbjeći oštećenja na reaktoru ili eksplozije preostalih krstarećih protubrodskih projektila P-700 Granit. Iznad mjesta potonuća stigla je barža “Giant 4” pune istisnine 24 000 tona s 26 instaliranih dizalica. Prvo su na dno spuštena dva modula, svaki s jedne strane pramca Kurska, te su “razapeli” sajlu – pilu kojom su uklonili uništeni pramac koji bi ugrozio podizanje podmornice. Potom su dizalice spustile hidrauličke kuke za koje su ronioci otvorili rupe u trupu. Po prolasku kroz trup kuke su se hidraulički rastvorile i “fiksirale” podmornicu koja je podizana na površinu centimetar po centimetar. Potom su, vučena remorkerima, stigla dva pontona. Svaki od njih svojom je potopljenom stranom obuhvatio bok podmornice s jedne strane i ona je fiksirana, a potom su pontoni zajedno s podmornicom 22. listopada 2001. dotegljeni u Murmansk. Uspjeh je bio potpun, a nuklearno gorivo iz reaktora podmornice “Kursk” izvađeno je i neutralizirano.

Ronilica i uzorci
Norveška nije uključena samo u događaje oko Kurska nego i oko triju sovjetskih nuklearnih podmornica koje su potonule na većoj ili manjoj, ali uvijek prijetećoj udaljenosti od obale te skandinavske zemlje. Sve tri olupine i danas su predmet ruske i norveške bojazni jer je riječ i o divovskim i vrlo bogatim ribolovnim područjima. K-278 “Komsomolec” Projekta 685 (klasa Plavnik, NATO: klasa Mike) zbog nesreće i požara potonuo je 7. travnja 1989. u Barentsovu moru, oko sto nautičkih milja jugozapadno od norveškog otoka Bjørnøyja dislociranog od matične obale, i leži na dubini od oko 1700 metara. Poginula su 42 mornara. Uz reaktor OK-650b kakav je imao i “Kursk”, na dnu su i dva torpeda s nuklearnim glavama koje je preteško i preopasno vaditi. Rusija je u više navrata provela ekspedicije do olupine i posebnim materijalima zatvarala rupe na njoj, a i norveške vlasti redovito organiziraju ekspedicije kojima provjeravaju eventualnu razinu zagađenosti. Zadnju, vrlo zapaženu ekspediciju, Norvežani su proveli u srpnju prošle godine s istraživačkim brodom G.O. “Sars”.

 

Na stranicama Instituta za morska istraživanja, koji je radio zajedno s DSA-om, piše da se ronilica “Aegir 6000” spustila do podmornice i uzela uzorke morske vode, sedimenata i organizama iz ventilacijske cijevi i oko nje. Iako su i dotad uzimali uzorke oko podmornice, znanstvenici su zahvaljujući ronilici prvi put imali priliku gledati sliku plovila u realnom vremenu. Prvim je mjerenjima odmah uočena visoka razina radioaktivnog cezija, a neki su uzorci imali razinu 800 tisuća puta višu od normalne. Iako podatak djeluje uznemirujuće, voditeljica ekspedicije Hilde Elise Heldal rekla je da nije opasna: razina cezija u tim je vodama inače iznimno niska, a kako je podmornica duboko, cezij se brzo razrjeđuje. Međutim, ekspedicija je napunila hladnjake gomilom uzoraka i njihovo ispitivanje još traje pa je moguće da će biti još vijesti u vezi s podmornicom “Komsomolec”.

Novosti stižu i ove godine: od ožujka se u nizu svjetskih medija kontinuirano pojavljuje vijest da Rusija priprema projekt vađenja potonulih podmornica K-27 i K-159. Obje pripadaju nesretnoj klasi Kit: prva je na dnu Karskog, a druga na dnu Barentsova mora. Njihova sudbina i prijetnja koju znače nisu posljedica “klasičnih” nesreća koje su se dogodile tijekom operativnog vijeka, nego nes(p)retnih okolnosti nakon što su već povučene iz uporabe.

Dva prioriteta
K-27 bio je eksperimentalno plovilo, prvo sovjetsko čija su dva nuklearna reaktora VT-RM-1 hlađena tekućim metalom, a ušlo je u operativnu uporabu 30. listopada 1963. godine. Već u svibnju 1968. zbog tehničkih problema tijekom vježbe na jednom od reaktora došlo je do curenja radijacije. Prema jednom izvješću DSA-e, od radijacije su brzo preminula četvorica podmorničara, a ukupno možda i njih devet. Plovilo je završilo u zaljevu Gremiha blizu Murmanska. Ondje su na njegovim reaktorima vršena različita ispitivanja, a služio je i kao testna platforma za postupke dekontaminacije. Krajem 1973. podmornica K-27 otegljena je u Sjeverodvinsk, a nakon niza radnji koje su trebale osigurati da ne bude opasna za okoliš, u rujnu 1981. potopljena je na dubinu od premalih 30 metara u zaljevu Stepovogo u Karskom moru. Prema tekstu neovisnog međunarodnog fonda za zaštitu okoliša Bellona sa sjedištem u Oslu objavljenom u lipnju 2017., reaktor podmornice K-27 zbog tehnologije hlađenja tekućim metalom najopasniji je od više njih koje su potapanjem “zbrinuli” Sovjeti ili Rusi. Iako u reaktoru vjerojatno ima iskorištenog nuklearnog goriva, još nema alarmantnih izvješća o zagađenju, no situacija očito nije ružičasta kad se planira njezino vađenje, a trup je svakim danom sve porozniji.

Prioritet je i podmornica K-159, o kojoj se može puno pročitati u izvješću Zajedničke norveško-ruske ekspertne skupine koja je 2014. poduzela veliku istragu o stanju plovila koje leži na dubini od oko 246 metara na ulazu u zaljev Kola. U operativnu je uporabu K-159 ušla praktički istodobno kad i K-27. Iako ni njezin operativni vijek nije prošao bez incidenata, povučena je iz uporabe 1988. godine, a oba reaktora V-MA hlađena vodom pod tlakom isključena su i stavljena u sigurnosno stanje usklađeno s tadašnjim sovjetskim standardima, što je podrazumijevalo da budu zaštićeni od bilo kakvih vanjskih utjecaja uključujući požar ili potonuće. Ipak, iz jezgri nije izvučeno gorivo i plovilo je ostalo plutati u bazi u Gremihi čak do 28. ožujka 2003. godine. Tog su dana na podmornicu zakvačena dva pontona SSP-200 koja su je održavala na površini, a jedan remorker počeo ju je tegliti običnim užetom prema brodogradilištu Nerpa u Snježnogorsku blizu Murmanska. Ondje je trebala napokon biti izrezana, a gorivo iz reaktora izvađeno. Ono što Rusi nisu očekivali bila je iznenadna oluja koja je izbila rano ujutro 30. ožujka i dovela do stanja mora 4 ili 5. Dva su se pontona otkvačila i K-159 potonula je na ulazu u zaljev Kola, manje od 130 km od morske granice s Norveškom. Najgore je od svega što je poginulo devet od deset ljudi koji su bili u podmornici tijekom tegljenja. Norveško-rusko izvješće navodi da su na trupu podmornice koja je trunula na površini mora 15 godina primijećena nova oštećenja nastala zbog oluje i potonuća. Srećom, i u ovom slučaju zasad nema curenja iz reaktora, no samo spominjanje vađenja poziva na oprez.

Divovska kliješta
Informacije o projektima koji bi dvije nesretne podmornice trebali vratiti na površinu i ukloniti opasnost nisu nove. One pomalo “izbijaju” već godinama, no nikako da se ostvare. Prema ovogodišnjim tekstovima, iza nove inicijative stoji i ruski predsjednik Vladimir Putin. Rusija želi dobiti i međunarodnu financijsku potporu, no zasad se ne spominje da bi koristila inozemne kontraktore kao u slučaju Kurska. Problem je što, čini se, zasad ne raspolaže odgovarajućim rješenjem, pa ni tehnologijom. K-27 i K-159 sigurno su u puno gorem stanju no što je bio “Kursk”, poroznije su i zato će ih biti teže izvaditi a da se pritom potpuno ne raspadnu. Prema web-stranici ruske državne agencije Rosatom, razmišlja se o gradnji dviju barži od kojih bi svaka imala po krak divovskih kliješta koja bi obuhvatila cijele podmornice i podignula ih na skelu koja bi bila ispod postavljena. Kad bi projekt mogao početi? To je veliko pitanje, a dosad se nije pojavio ni jedan datum koji bi bio obećavajući, a vremena je sve manje. Arktičko područje zbog novih klimatskih uvjeta postaje sve prohodnije i sve je veći predmet strateških interesa i eksploatacije, a time i prometa. Sigurno je da ni jednoj naciji koja ondje ima interese ne odgovaraju podvodne nuklearne opasnosti, od kojih su olupine podmornica samo jedan dio. Unatoč tomu što, prema objavljenim podacima, alarm još nije potrebno upaliti, nečinjenje može brzo doći na naplatu i to se može dogoditi naglo.

Domagoj VLAHOVIĆ