Od samog uspostavljanja podmorničarske službe u Imperijalnoj ratnoj mornarici, njihovim stratezima bilo je jasno da stupanj razvoja japanske strojogradnje i brodogradnje te napose nedostatak iskustva na tom području neće dopustiti izgradnju vlastitih projekata još neodređeno vrijeme. Izlaz u takvoj situaciji bila je kupovina podmornica od europskih proizvođača

U skladu s usvojenom strategijom o nabavi podmornica i, po današnjoj terminologiji, tzv. transferu tehnologije, tadašnje japanske vojne vlasti poslale su svoje emisare u Europu. Jedna od prvih destinacija koju su japanski emisari posjetili bila je Velika Britanija. U poslovnim pregovorima koji su tijekom 1905. i 1906. godine vođeni s predstavnicima brodogradilišta Vickers, japanski su pregovarači nastojali željenu kupovinu ostvariti pod maksimalno povoljnim uvjetima. Pregovori o kupovini podmornica od britanskog Vickersa konačno su zaključeni 1907. godine. Sklopljen je međudržavni ugovor o kupnji podmornica klasa C1 i C2.

Prema odrednicama međunarodnog ugovora, bila je dogovorena izgradnja i isporuka pet podmornica: dviju podmornica tipa C1 i triju podmornica tipa C2.

Projektiranje i izgradnja prvih dviju podmornica započeli su sredinom 1907. godine u Vickersovu brodogradilištu u Barrow-in-Furnessu. Bile su završene istog dana, 19. svibnja 1908. Nakon predmontažne provjere svih sastavnih dijelova, podmornice su u sekcijama ukrcane na japanski parni teretnjak, koji ih je prebacio u Japan. Sastavljanje podmornica obavljeno je u Imperijalnom mornaričkom arsenalu u pomorskoj bazi Kure. Sastavljanje i probna testiranja podmornica završena za godinu dana te su primljene u mornaričku službu potkraj veljače i početkom ožujka 1909. Ove dvije prinove u japanskoj podmorničarskoj floti dobile su kodne oznake 8 i 9. Označavanje japanskih podmornica isključivo brojevima zadržat će se sve do 1. travnja 1924. Tada su kodne oznake ovih podmornica bile promijenjene u HA-1 i HA-2.

Ugovor potpisan s britanskim Vickersom predviđao je izgradnju još triju podmornica tipa C2 godinu dana nakon što podmornice tipa C1 uđu u sastav Imperijalne mornarice. Podmornice tipa C2 tek su se minimalno razlikovale od tipa C1. Bile su to klasične obalne podmornice, s benzinsko-električnim pogonom i naoružanjem koje su činila dva torpeda te pričuvnom istisninom tek nešto većom od 12%. I one su u potpunosti izgrađene u brodogradilištu u Barrow-in?Furnessu i potom teretnim brodovima prebačene u Japan, gdje je njihovo sklapanje, završno opremanje i porinuće obavljeno u vojnom arsenalu u Kureu.

Sve tri podmornice tipa C2 završene su u ožujku 1911., a ušle su u službu u kolovozu iste godine. Pri porinuću dobile su kodne oznake 10, 11 i 12, koje su od 1. travnja 1924. bile promijenjene u HA-3, HA-4 i HA-5.

Odlučne u svojoj nakani da nabavka podmornica u inozemstvu ne bude samo puka kupovina, nego i način da se uđe u proces koji danas nazivamo “know-how”, japanska je mornarica uz dopuštenje domaće vlade pokrenula proces izgradnje domaće podmornice na osnovi kopiranja britanskog projekta podmornica nabavljenih u Velikoj Britaniji. U odnosu na Vickersove podmornice tipa C1 i C2, modificirana japanska podmornica bila je nešto manjih vanjskih dimenzija, ali zato nešto većeg površinskog i podvodnog deplasmana. Japanci su također ugradili drugi i nešto jači benzinski motor, što u konačnici ipak nije utjecalo na povećanje maksimalnih brzina podmornice. Ova podmornica, koja se može slobodno nazvati japanskom kopijom ili “japanskom modifikacijom” podmornica tipa C1 i C2, izgrađena je i porinuta u more 18. srpnja 1912. u brodogradilištu Kawasaki u Kobeu. U službu Imperijalne mornarice primljena je 30. rujna 1912. Na porinuću je dobila brojčanu kodnu oznaku 13, koja je reformom u Imperijalnoj mornarici iz 1924. godine promijenjena u HA-6. Kao i njezini originalni, britanski uzori, i podmornica br. 13 služila je isključivo u ispitne i vježbovne svrhe. Otpisana je iz službe 1929. godine.

Francuska kupovina
Prvi svjetski rat zatekao je Japan s podmorničarskom flotom od 12 podmornica. Svrstavši se uz sile Antante, a protiv Centralnih sila, japanska se vlada tek u manjoj mjeri koristila svojim pomorskim snagama i može se slobodno reći da se prilično oportuno ponašala kada je u pitanju bila uporaba podmorničarskih snaga. Može se reći da Japan gotovo da i nije upotrebljavao svoje podmornice u borbenim aktivnostima velikog ratnog sukoba.

Početak I. svjetskog rata bio je dobra prilika za japansku vladu i mornaricu da pod povoljnim uvjetima od svojih europskih saveznika kupe nove podmornice, ali i drugačiju tehnologiju, koja bi svakako dobro došla u razvoju vlastitih brodograđevnih i napose podmorničarskih kapaciteta. Ovaj put cilj japanskih mornaričkih emisara bila je Francuska.

U dogovoru s francuskom vladom, Japanci su naručili u brodogradilištu Creusot u Chalon sur Saone izgradnju dviju podmornica tipa Schneider-Laubeuf S. Izgradnja podmornica započela je odmah poslije potpisivanja ugovora, sredinom 1914. godine. Prema japanskim pomoračkim planovima, podmornice su trebale dobiti brojčane kodne oznake 14 i 15. Međutim, pritisnuta ratnim nedaćama, francuska vlada odlučila je naručenu, ali još nezavršenu japansku podmornicu br. 14 zadržati za potrebe svoje ratne mornarice. Zajedno s još dvije podmornice koje su se tada gradile za ratnu mornaricu Grčke (kodnih oznaka X i PS), ova japanska novogradnja je konfiscirana u završnom stupnju opremanja i porinuta početkom srpnja 1915. pod francuskom zastavom i imenom SD-2 Armide. U operativnu uporabu francuske Marine Nationale primljena je već početkom 1916. godine. Druga naručena podmornica kodne oznake 15 završena je i porinuta u more 7. travnja 1916. i isporučena japanskoj mornarici 20. srpnja 1917. Reformom kodifikacije plovnih jedinica Imperijalne japanske flote iz 1924. godine, podmornica br. 15 je dobila novu oznaku HA-10, koju je nosila sve do povlačenja iz službe 1929. godine.

Podmornica br. 15 (odnosno HA-10) bila je znatno naprednije tehnologije nego podmornice kupljene nekoliko godina prije u Velikoj Britaniji. Ipak, istine radi treba napomenuti da su Francuzi nesuđenu japansku podmornicu br. 14, odnosno svoju SD-2 Armide, opremili snažnijim dizelskim motorima. Francuska inačica je u odnosu na japansku inačicu imala veći doplov, odlikovala se većom maksimalnom površinskom i podvodnom brzinom. Sustav naoružanja je također bio promijenjen u odnosu na japansku inačicu, koja je imala ukupno šest torpednih cijevi od čega su čak četiri bile kaveznog tipa i bile su smještene na palubi. Francuska inačica nije imala torpednih cijevi na palubi, a četiri torpedne cijevi bile su smještene u čvrsti trup pramca ispod vodene linije. Na koncu je na japansku podmornicu tek nakon rata bio ugrađen palubni top od 76 mm. Podmornica br. 15 (HA-10) nije sudjelovala u borbenim aktivnostima i do svog povlačenja iz operativne uporabe bila je korištena isključivo na ophodnim zadaćama te za uvježbavanje, izobrazbu i obuku podmorničarskog kadra. Podmornica br.15 (HA-10) ostat će zabilježena kao prva japanska podmornica koja je bila opremljena dvjema propelerskim osovinama.

Tijekom 1917. godine, japanska vlada je vodila razgovore s Parizom o kompenzaciji za konfisciranu podmornicu. Pregovori su rezultirali ugovorom o izgradnji jedne podmornice modificiranog tipa Schneider-Laubeuf S2. Ova podmornica projektirana je uz asistenciju francuskih brodograditelja iz brodogradilišta Creuscot. Izgradnja podmornice započeta je potkraj 1917. godine u vojnom brodogradilištu Kure (Kure Naval Yad). Porinuta je u more 3. srpnja 1918., a predana mornarici na svečanosti 30. travnja 1920. Na svom porinuću dobila je brojčanu oznaku 14, istu onu koju je trebala imati naručena podmornica koju je tijekom rata rekvirirala francuska vlada. Modificirani model S2 u principu se nije razlikovao od osnovnog tipa osim tek po šezdesetak tona većim deplasmanima. Slično kao i temeljni model, tako je i modificirana inačica Schneider-Laubeuf S2 služila isključivo za ophodne, ispitne i obučne zadaće, sve do povlačenja iz aktivne službe 1929. godine. Pet godina prije (1924.) promijenjena joj je kodna oznaka u HA-9.

Nastavljajući sa započetom praksom da proučavanjem kupljene tehnike nastoje proniknuti u sve tehnološke tajne njezina nastanka, stratezi Imperijalne ratne mornarice odlučili su se sredinom 1915. godine krenuti u razvoj još jednog kopiranog tipa podmornice. Njihov izbor i odluka rezultirali su izgradnjom dviju plovnih jedinica koje su u japanskoj podmorničarskoj povijesti ostale zabilježene kao modificirani Vickers model C3.

Podmornice ovog tipa konstruirane su u potpunosti u Japanu i već prvi pogled na njihov tehnički opis i karakteristike otkriva da svoje korijene vuku iz Vickersova projekta podmornice tipa C1. Međutim, budući da je među njima ipak vremensko razdoblje od 6-8 godina, normalno je da postoje i određene tehničke razlike među njima. Japanska Imperijalna mornarica je inzistirala da propulzija novih podmornica bude razdijeljena na dvije propelerske osovine. Zbog tog zahtjeva morala su se ugraditi po dva dizelska i dva elektromotora. Podmornice modificiciranog tipa C3 razlikovale su se od temeljnog Vickersova modela i po sustavu naoružanja. Novo, ratno vrijeme nametnulo je i nove zahtjeve u pitanju količine torpednog naoružanja koje podmornica može ponijeti. Japanski konstruktori su, kopirajući rješenja s kupljenih francuskih podmornica tipa Schneider-Lebeuf S, na ove podmornice ugradili četiri torpedne cijevi. Dvije torpedne cijevi bile su ugrađene u pramac podmornice, a preostale dvije bile su kaveznog tipa i montirane na pramčanom dijelu palube. Izgradnja ovih podmornica povjerena je vojnom brodogradilištu u Kureu (Kure Navy Yard). Obje podmornice su bile započete 1. kolovoza 1915. Zanimljivo je da su i porinute u more istoga dana ? 15. ožujka 1916. Na svečanoj ceremoniji porinuća dobile su službene brojčane kodne oznake br. 16 i 17. Te oznake su reformom iz 1924. godine bile promijenjene u HA-7 i HA-8. Nakon završnog opremanja i procesa ispitivanja službeno su predane ratnoj mornarici 1. studenog 1916. (br.16), odnosno 2. veljače 1917. (br.17).

Ove podmornice su za vrijeme svog operativnog vijeka služile isključivo u vježbovne i ispitno?razvojne svrhe. Otpisane su iz flotne liste Imperijalne mornarice 1. prosinca 1929. S tehničko?tehnološkog aspekta ove dvije podmorice su zanimljive utoliko što je to prvi slučaj u kojem su japanski konstruktori i brodograditelji tehnološki nadogradili tuđi (kupljeni) projekt i nadogradili ga i poboljšali njegove operativne i taktičke mogućnosti.

Prvu japansku podmorničarsku nabavku u inozemstvu činile su sljedeće podmornice
Podmornica Tip Brodogradilište Završena U službi Otpisana
8 (HA-1) C1 Vickers, Barrows 19.05.1908. 26.02.1909. 1929.
9 (HA-2) C1 Vickers, Barrows 19.05.1908. 09.03.1909. 1929.
10 (HA-3) C2 Vickers, Barrows 04.03.1911. 12.08.1911. 1929.
11 (HA-4) C2 Vickers, Barrows 18.03.1911. 26.08.1911. 1929.
12 (HA-5) C2 Vickers, Barrows 27.03.1911. 03.08.1911. 1929.
________________________________________

TEHNIČKE KARAKTERISTIKE PODMORNICA TIPA C1 / C2
Britanski Tip C1 / C2 Japanski modificirani
Tip C1 / C2
Duljina 43,30 m 38,60 m
Širina 4,10 m 3,80 m
Gaz (sr) 3,40 m 3,00 m
Deplasman C1: 286/321 tona
C2: 291/326 tona 304 / 340 m
Autonomija Površinska: 660 NM / 12 čv
Podvodna: 60 NM / 4 čv Površinska: ?
Podvodna: ?
Propulzija 1 x BM / 600 KS
1 x EM / 300 KS
1 x propelerska osovina 1 x BM / 1160 KS
1 x EM / 300 KS
1 x propelerska osovina
Gorivo C1: 15 tona / dizel gorivo
C2: 15,5 tona 17,8 tona / dizel gorivo
Maks. brzina 12 / 8,5 čv 10 / 8 čv
Naoružanje 2 x TC od 457 mm ? na pramcu 2 x TC od 457 mm ? na pramcu
Borbeni komplet 2 torpeda / 457 mm 2 torpeda / 457 mm
Dubina zarona 25 m
Posada 26 26
________________________________________

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA TIPA
SCHNEIDER ? LAUBEUF
Tip S Tip S2
Duljina 56,70 m 58,60 m
Širina 5,20 m 5,20 m
Gaz (sr) 3,0 m 3,20 m
Deplasman 457 / 665 tona 529 / 737 tona
Propulzija 2 x DM / 2 x 1000 KS
2 x EM / 2 x 425 KS
2 x propelerske osov. 2 x DM / 2 x 1000 KS
2 x EM / 2 x 425 KS
2 x propelerske osov.
Autonomija 2050 NM / 10 čv
60 NM / 4 čv 2050 NM / 10 čv
60 NM / 4 čv
Gorivo 32 tone /dizel gorivo 35 tona /dizel gorivo
Maksimalna brzina 17 / 10 čv 16,5 / 10 čv
Naoružanje 2 x TC / 457 mm – pramac
4 x TC / 457 mm – palubne
1 x mitraljez (poslije rata dobila je top 76 / 23 mm) 2 x TC / 457 mm – pramac
2 x TC / 457 mm – palubne
1 x mitraljez (montažni)
Borbeni komplet 8 torpeda od 457 mm 8 torpeda od 457 mm
Dubina zarona 40 m ?
Posada 30 30
TEHNIČKE KARAKTERISTIKE MODIFICIRANE
PODMORNICE TIPA VICKERS C3
Duljina 43,70 m
Širina 4,10 m
Gaz (sr) 3,40 m
Deplasman 290 / 326 tona
Propulzija 2 x DM (2 x 300 KS)
2 x EM (2 x 150 KS)
2 x propelerske osov.
Gorivo 15 tona / dizel gorivo
Autonomija Površ: 660 NM / 12 čv
Podv: 60 NM / 4 čv
Maksimalna brzina 12 / 8,5 čv
Naoružanje 2 x TC / 457 mm pramac
2 x TC / 457 mm palubne
Borbeni komplet 4 torpeda od 457 mm
Dubina zarona 35 ? 40 m
Posada 26

Igor SPICIJARIĆ