Neke knjige nastaju iz struke, neke iz znatiželje, a neke iz osjećaja da je nešto dugo bilo prešućeno. Mali hrvatski vojnički kalendar umirovljenog profesora vjeronauka i magistra teologije Ivana Lovakovića nastao je iz sva tri razloga

Mali hrvatski vojnički kalendar objavila je Udruga veterana, volontera i dragovoljaca Domovinskog rata, a predstavljen je u Matici hrvatskoj. Riječ je drugoj Lovakovićevoj knjizi. Prva, nastala iz njegova vjeroučiteljskog rada, bila je tumačenje biblijskih zapisa. Ova druga, kaže, rasla je godinama, a do konačnog je oblika sazrijevala dvije godine. Na prvi pogled riječ je o praktičnom priručniku s kratkim opisima važnih datuma hrvatske povijesti, raspoređenim po danima u godini. No, osim toga, pokušaj je da se hrvatska prošlost pročita kao povijest u kojoj su ljudski rad i Božje vodstvo neodvojivi.

Čovjek koji je rat proživio u Sisku

Autor o sebi govori skromno, ali njegov životni put objašnjava zašto se bavi spomenutom temom. Cijeli Domovinski rat proveo je u Sisku, radeći u Hrvatskoj elektroprivredi. Posao ga nije držao za stolom: ekipe su izlazile na intervencije po cijelom gradu, često pod uzbunama, jureći s jednog kraja grada na drugi.

“Od prve mine koja je pala na Sisak, a koju sam čuo, pa sve do kraja ratne opasnosti, bio sam tamo, u HEP-u, kao radnik”, govori Lovaković.

Teologiju je magistrirao 2008. godine te počinje raditi kao vjeroučitelj i odgojitelj u Srednjoj školi Čakovec. Okrenuo se poslu koji je trajao petnaestak godina. Kao vjeroučitelj svakodnevno je radio s djecom i mladima, a taj ga je rad, kaže, trajno obilježio.

“U svakodnevnom susretu s djecom vidio sam koliko je važno imati u životu stvarnost Boga pred očima. Kad gledamo hrvatsku povijest i sve te događaje, treba ih gledati iz te perspektive”, objašnjava.

Dva temelja: bogoljublje i domoljublje

Autor naglašava da cijela knjiga počiva na dva stupa: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema domovini. Ta je ideja prisutna u svakom poglavlju. Povijest po njegovu mišljenju nije samo niz bitaka i vladara nego prostor u kojem se susreću božansko i ljudsko djelovanje. Pritom se poziva na svetog Augustina, koji je povijest shvaćao kao plod Božjeg i ljudskog djelovanja.

“Ako iz tog djelovanja uklonimo Boga, kao da skačemo na jednoj nozi. To je pogrešno”, zaključuje Lovaković.

Ističe da je hrvatska povijest bogata veličanstvenim bitkama, dokumentima i opisima koji svjedoče o velikoj ljubavi prema domovini i prema Bogu. Sve do prošlog stoljeća to je bila zajednička platforma na kojoj se odvijao život naroda.

“Uvijek je bio Bog, uvijek je bila domovina. Zadnjih stotinjak godina, pogotovo pod naletom liberalizma, to je gurnuto u sjenu i kao da se sramimo o tome govoriti”, dodaje.

Povod za knjigu bila je 1100. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva. Lovaković podsjeća da hrvatska državnost ima dug kontinuitet, od prvih pisanih tragova iz doba kneza Branimira, preko narodnih vladara i hrvatsko-ugarske zajednice, sve do Austro-Ugarske. Kalendar zato počinje uspostavom Kraljevstva 925. godine, a završava Bljeskom i Olujom, uz završni događaj kojim se zaokružuje cjelina.

Kako je knjiga posložena 

Mali kalendar zamišljen je kao pristupačno izdanje velikog projekta. Kad su autor i Udruga vidjeli koliko je materijala, odlučili su ga podijeliti na dva dijela.

“U pregledu na početku knjige navedeno je sto datuma, a svi će oni biti u velikom izdanju. U ovom ih je izdanju obrađeno tridesetak”, objašnjava Lovaković.

Knjiga ima tri cjeline. Prvi je dio kalendarski pregled kroz godinu, od siječnja do prosinca, u kojem se uz svaki datum ukratko navodi što se tad dogodilo. Slijedi kratak uvod o doseljenju Hrvata, genetici, političkim strujanjima i autentičnim povijesnim dokazima. Glavni dio vodi čitatelja kroz razdoblje od 925. do 1918. i dalje do Domovinskog rata. Autor navodi da mu je sljedeći zadatak veliki kalendar, za koji se nada da bi, bude li sredstava, mogao izići iduće godine.

Kriterij pisanja i odabira: važnost za državu i Božji trag

Lovaković na pitanje o tome kako se među brojnim događajima odabiru oni koji ulaze u knjigu odgovara da je riječ o dva kriterija. Prvi je povijesna važnost, odnosno je li događaj presudno utjecao na jačanje ili slabljenje hrvatske države i je li pridonio jačanju domoljublja. Drugi je teže mjerljiv. Lovakovića zanimaju događaji koji sudionicima izgledaju kao više od slučajnosti, ishodi koje se teško može objasniti samo ljudskim snagama.

“Ono što ateist naziva slučajnošću, vjernik naziva Božjom intervencijom”, kaže. “Mi koji vjerujemo znamo da slučajnosti nema, nego da je u pozadini uvijek Bog”, dodaje.

Kao primjer navodi Bitku kod Siska, u kojoj je malobrojnija vojska napala brojnijeg neprijatelja i pobijedila. Ističe da to vrijedi i za Domovinski rat, o kojem postoji mnoštvo svjedočanstava ljudi koji su doživjeli neobjašnjive događaje. Zato većina opisanih bitaka uz povijesni prikaz ima i biblijsko tumačenje, citat koji događaj smješta u širi, vječni okvir. Lovaković objašnjava da takvi citati govore i o pobjedama i o porazima.

“Bog u Svetom pismu jasno navodi zašto je odbacio svoj narod: zbog idolopoklonstva, zbog nemorala, zbog odbacivanja njegove riječi. To su ozbiljni savjeti. I mi moramo prihvatiti da smo kao Hrvati puno toga pogriješili. Naša je krivica ako Bogu ne dajemo prvo mjesto”, zaključuje.

Smatra da takav pristup daje knjizi težinu koju običan pregled povijesti nema.

“Bez toga to bi bila samo još jedna u nizu povijesnih knjiga. Ovako se daje ispravan pogled na ono što je bitno”, dodaje.

Knjigu oblikuju činjenice, a ne mitovi

Autor posebno naglašava da knjiga ne smije počivati na legendama.

“Ne smijemo širiti laži, mitove ni izmišljotine. Treba iznositi ono što je znanstveno potvrđeno, što ima arheološke i pisane dokaze, što postoji kao dokument”, kaže Lovaković.

Istina je, kaže, i obveza prema Bogu. Zato knjiga odbacuje i veličanje i svaku ideju o nadmoći jednog naroda nad drugim.

“Sve to odbacuje mržnju i bilo kakvu kvazisuperiornost. Bog je autoritet i zbog njega uvažavamo jedni druge”, ističe.

Objašnjava da se ta otvorenost vidi i u pogledu na vjeru. Knjiga nije napisana iz isključivo rimokatoličke perspektive, nego iz kršćanske.

“Uvažavamo pravoslavlje u Hrvatskoj i kršćansku tradiciju u cjelini. Otvoreni smo i prema Hrvatima islamske vjere, da se i oni osjećaju dijelom našeg duhovnog i fizičkog tijela”, kaže.

Dodaje da knjiga zato promiče međuvjersku suradnju i uvažavanje Mađara, Slovenaca, Bošnjaka i Srba u njihovu povijesnom kontekstu.

Otkriće za jednu generaciju

Za samog je autora rad na knjizi bio osobno iskustvo. Odrastao je prije Domovinskog rata, u vrijeme kad se hrvatska povijest učila u drugačijem svjetlu, indoktriniranom. Bilo mu je stoga pravo otkriće vidjeti jednu drugu stvarnost. Ispričao je i nekoliko primjera koji su ga iznenadili. Spominje da su, prema izvorima koje navodi, hrvatski domobrani porazili crnogorsku vojsku i dvaput ušli u Beograd.

“Pa to nisam ni znao”, govori nam te nastavlja: “U zrelim godinama saznati da su nam puno toga pogrešno govorili, to je golemo otkriće. Ja ne izmišljam ništa. Iznosim činjenice. Neka ljudi uzmu, pročitaju i provjere izvore.”

Smatra da je izvor problema selektivnost. Svaka je povijest, kaže, u nekoj mjeri odabir, pa je pitanje što se odabire.

“Ako u braku gledaš samo ružne stvari, razići ćeš se. Ako gledaš lijepe, brak će rasti. Tako je i s narodom. Naravno da imamo i tragične bitke i porazne trenutke, i oni su dio naše povijesti. Ali imamo i toliko lijepih događaja da možemo disati punim plućima, a da se ne osjećamo kao da je to nešto zastarjelo i pogrešno”, objašnjava.

Pritom upozorava na ono što naziva kroatofobijom, odbacivanjem domovine koje se, tvrdi, često proširuje na odbacivanje obitelji i vjere.

“Poznavao sam i Talijane kozmopolite koji svoje talijanstvo nisu isticali, ali voljeli su Boga, obitelj i Italiju. Odbacili su egoizam i ekstremizam, ali ne i ljubav. To je zdrav korijen. Kad je korijen zdrav, i drvo je zdravo”, kaže.

Za koga je knjiga

Autor objašnjava da je knjiga namijenjena svima koji vjeruju u bogoljubnu i domoljubnu ideju: školama, udrugama, veteranima, ali i mladima.

“Zamišljena je kao džepni priručnik za apologiju povijesti. Čovjek koji voli Boga i domovinu u njemu može naći argumente da je njegov stav opravdan i da se nema čega sramiti”, objašnjava.

Posebno važnom smatra ulogu knjige u radu s mladima i s onima koji su prošli traume rata.

“Ljudi koji su prošli rat najpozvaniji su za susret s Bogom. Kad se svijet raspada pred očima, a tijelo slabi, počnemo se pitati odakle idemo i kamo idemo. Gledajući dragovoljce, vidio sam koliko je beznađa i očaja bilo tamo gdje Boga nije bilo u vidokrugu”, kaže.

Udruga s kojom je knjigu izdao djeluje s istim ciljem – približiti Boga svima, a ponajprije sudionicima Domovinskog rata.

Poruka mladima

Na kraju razgovora, na pitanje koju bi poruku poslao mladima, Lovaković se vraća temeljnoj misli knjige.

“Prvo, Bog je stvoritelj povijesti, uz čovjeka, od postanka svijeta. Naša je hrvatska povijest obilježena Božjim intervencijama i zato možemo biti ponosni i sigurni. Ljudi koji su kroz to prošli dali su slavu Bogu”, ističe.

Dodaje da je poziv na vjeru ujedno i poziv na odgovornost.

“Pozvani smo tako živjeti, prvo zbog vječnog života, a onda i zbog boljitka obitelji i društva. Tako postajemo zreliji i odgovorniji prema svemu oko sebe. Ne ponašamo se kao izgubljeni u svemiru, kao kamen koji padne u more i utone u mrak, nego živimo kao organizam duhovnog zajedništva i punine koju ne poznaje onaj tko nije njegov dio”, kaže.

Tko to ne poznaje, smatra, živi u samoći i ne zna da postoje toplina, nježnost i ljubav, a u Isusu postoji oslobođenje od tjeskoba, trauma, pritisaka i krivice.

“To je možda i najvažnija poruka ovog kalendara: da smo u Bogu, u njegovu sinu Isusu, svi pobjednici i da povijest pišemo pobjednički”, zaključuje Lovaković.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: Filip Klen (knjiga), Ivan Šurbek, privatna arhiva Ivana Lovakovića