Tijekom 1915. i prve polovine 1916. godine podmorničarske snage Kriegsmarine još uvijek su imale veliku tendenciju rasta. Premda su početkom rata na moru postignuti veći uspjesi, njemački glavni stožer ih nije uspio znatnije kapitalizirati. Britancima je dana prilika za strateški predah, što su oni vrlo dobro iskoristili za primjenu novih protupodmorničkih mjera i taktika. S druge strane, to je prisililo Kriegsmarinu na novi i radikalniji pristup u razvoju svoje podmorničarske flote

Nerazjašnjene dvojbe i stalni konflikti u njemačkom vojno-pomorskom vrhu oko načela vođenja “totalnog podmorničarskog rata” u vodama oko Britanskog otočja bile su zapravo najbolji britanski saveznik. Budući da su se pomorske ratne prilike na prijelomu druge ratne godine počele polako mijenjati u korist sila Antante, a ni one na kopnu više nisu imale uspješan ishod, njemački vojni vrh se odlučio za radikalniji pristup ratnoj strategiji. No, vrijeme koje su Nijemci propustili iskoristiti za zadavanje jačih i bolnijih gubitaka britanskoj ratnoj floti, ali i britanskoj nacionalnoj ekonomiji potapanjem trgovačkih plovnih kapaciteta – Britanci su odlično iskoristili za osmišljavanje novih protupodmorničkih taktika. Ponajprije se pod tim misli na formiranje protupodmorničkih kordona ratnim brodovima, uvođenje plovidbe u konvojima pod zaštitom ratnih brodova, plovidba u cik-cak kursevima ali i polaganje više od 2000 mina pred nizozemskom obalom i protupodmorničarske mreže u Doverskim vratima. Zbog svega toga njemačkim podmornicama znatno je otežan prolazak kroz kanal La Manche i borbeno djelovanje u vodama Atlantika, kojim je sve više počeo pristizati ratni materijal i svekolika američka pomoć, koja će se u konačnici pokazati glavnom prevagom koja će odlučiti ishod I. svjetskog rata.

Oceanske podmornice klase MS
U svjetlu takve strateške i taktičke situacije, vodstvo Kriegsmarine odlučuje se da dio svojih borbenih djelovanja prenese u vode Atlanskog oceana, u zone kroz koje je dolazio teretni promet iz SAD. Njemački vojni vrh u to razdoblju konačno shvaća da rat zapravo ulazi u dugu i nepredvidljivu fazu. Odlukom da se borbeno djeluje podmornicama u udaljenom akvatoriju, nametnula je istovremeno i potrebu da se konstruiraju i izgrade podmornice tehnički sposobne da doplove do tih akvatorija i u njima duže vremena uspješno djeluju. Sredinom 1915. RMA je zatražila od UI (Uboote Inspektion) da razvije novu klasu podmornica sposobnih za ofenzivna djelovanja na oceanskim širinama. UI je nakon nekoliko mjeseci ponudila projekt koji će početkom 1916. godine biti odobren i upućen na navoze njemačkih brodogradilišta. Postat će poznat pod službenim nazivom Projekt 25. Poznate su također i kao klasa MS (Mobilisation Shiffe). Konstruirane su u nekoliko podklasa pod različitim ratnim ugovorima. Izgradnja klase MS bila je podijeljena među brodogradilištima Gerraniawerft, KWD, Weser, Schichau, Vulcan. Njemački vrlo ambiciozni planovi spominju brojku od čak 110 planiranih podmornica klase MS koje je trebalo izgraditi. Ukupno je završena i porinuta samo 51 podmornica, odnosno tek 46,4 % od planiranog broja. Njih devet (U201-209) izrezano je u različitom stupnju kompletiranosti na samim navozima dočim je izgradnja serije U210 – 276 otkazana još za vrijeme trajanja rata.

Podklase su se međusobno više ili manje razlikovale u ovisnosti od projekta iz kojeg su temeljno nastale, odnosno iz kojeg su bile modificirane te od brodogradilišta koje ih je gradilo. Sve podmornice klase MS bile su konstruirane kao dvotrupne podmornice, sa šest vodonepropusnih odjeljaka (U81 – 86), sedam (sve ostale) ili čak osam vodonepropusnih odjeljaka (U98 – 104). Njihovi površinski i podvodni deplasmani kao i njihove vanjske dimenzije su se također značajnije razlikovali. Balastni i trim tankovi zauzimali su volumen od 38,6 m3 (U81 – 86), 39,5 m3 (U87 – 92), 37,3 m3 (U99-104) odnosno 39 m3 na svim ostalim podmornicama. Uz površinske deplasmane od 750 – 940 te podvodne deplasmane od 952 – 1233 tone, ova klasa je bila predviđena za operativni zaron do dubina od 50 m.

Propulzija klase MS bila je utemeljena na dvije propelerske osovine koje su pokretali (ili su trebali pokretati) MAN-ovi i Köertingovi (U274 – U276) 6-cilindrični četverotaktni odnosno licencno proizvedeni Germania (U96 – U98; U112 – 114; U235 – 237) 6-cilindrični dvotaktni diesel motori – koji su standardno bili ugrađivani u odjeljak br 3. Proizvodnja električne struje i punjenje dviju Afagovih baterija od po 110 ili 112 ćelija bilo je u zadaći dvaju dvostrukih (2 x 2) SSW dinamo-motora. Propelerske osovine završavale su trokrakim propelerima čiji su promjeri varirali od 1,65 m na U99-104, 1,66 m na U87-92 odnosno 1,7 m na svim ostalim podmornicama iz proizvodne serije. Sve izgrađene i planirane podmornice bile su opremljene s pramčanim i krmenim kormilima dubine. Zanimljivo je da je samo podklasa U87-92 bila opremljena s dva lista kormila pravca dočim su sve ostale bile izgrađene s jednim listom kormila. Budući da se radilo o oceanskim podmornicama koje su po samoj definiciji morale dugo izbivati iz matičnih baza, podmornice klase MS imale su impozantan borbeni komplet sastavljen od torpednog i topničkog naoružanja. Osnovno torpedno naoružanje činila su torpeda kalibra 500 mm. Na podmornicama U87-92 te na U99-104 bile su ugrađene četiri torpedne cijevi u konfiguraciji dvije na pramcu a dvije u krmi. Na ovim dvjema podklasama borbeni komplet se sastojao od 10 – 12 torpeda. Na svim ostalim izgrađenim podmornicama klase MS ugrađeno je po šest torpednih cijevi u konfiguraciji četiri na pramcu i dvije na krmi. Njihov borbeni komplet iznosio je čak 16 torpeda. Podmornice U81-83,90, 96-98 inicijalno su bile opremljene s jednim topom tipa Tk 105/45 mm kompletom od 140 – 240 granata. Podmornice U87,89,105, 106, 108, 109 i (vjerovatno U88) uz Tk top dobile su i top Uk 88/30 mm a njihov borbeni komplet se sastojao od 140 / 220 granata. Ostale podklase bile su naoružane također različitim kombinacijama topova. Tako je na podmornicama U91,92,100, 112 i (vjerovatno) U99 bio ugrađen top Utof 105/45 mm s kompletom od 205 – 240 granata. U93,94 i 95 imale su samo jedan Uk 88/30 mm uz borbeni komplet od 400 granata. Na koncu,posljednje planirane podklase, od U160 pa nadalje trebale su imati po dva topa tipa Utof 105/45 mm uz koje je bio ukrcan borbeni komplet od 340 granata. Gotovo sve podmornice imale su po tri periskopa (osim U99-104,115 i 116 koje su imale samo dva) – dva u kontrolnom tornju i treći u brodskoj centrali. Tijekom 1917. i 1918. godine (do kapitulacije Njemačke) veći broj podmornica bio je modificiran ugradnjom novih i jačih topova u odnosu na postojeću ili inicijalnu topničku konfiguraciju. Donja tablica stoga pokazuje inicijalno stanje klase

Podmornice klase MS pokazale su se vrlo dobrim i respektabilnim borbenim jedinicama. Nisu imale nikakvih restrikcija u svezi provođenja zadaća na otvorenom oceanu. Vrlo dobro su se ponašale na teškom moru i “uvjetno” rečeno, pružale su svojim posadama određeni komoditet. Tijekom 2,5 godine koliko su podmornice ove klase bile u operativnoj uporabi, uspjele su u preko160 borbenih misija pootopiti blizu 400 trgovačkih i ratnih brodova s preko 1300000 brt. Najveći dio “preživjelih” podmornica klase MS postao je britanskim ratnim plijenom a tek nekolicina njih su završile u američkim, francuskim i talijanskim rukama. Njihov životni vijek uglavnom je bio završen u razdoblju 1920. – 1925. godine u kojem su upućene u rezališta.

Podmornice klase U127
Sredinom 1915. godine, točnije 16. lipnja – RMA je službeno zatražio od Uboote Inspektiona da podrobno razvije i elaborira projekt podmornice povećanog podvodnog deplasmana koja će biti stanju borbeno djelovati u akvatoriju čitavog Atlanskog oceana. Primarni taktički zahtjevi koje je postavila RMA uključivali su doplov od minimalnih 10000 NM, površinsku brzinu od 17 čv, snažno topničko naoružanje velikog kalibra te veliki torpedni borbeni komplet. Ovaj projekt je počeo nastajati u jednom vrlo specifičnom trenutku za Njemačku – u razdoblju kad se po prvi put suočila s restrikcijama podmorničkog rata. Naime,prema tada usvojenim međunarodnim propisima, koje je i Njemačka potpisala; podmornica je prije samog napada na trgovački brod morala upozoriti njegovu posadu i omogućiti joj sigurnu evakuaciju. Takva praksa dovodila je podmornice i njihove posade u vrlo rizične situacije. Podmornice nove klase koje je naručila RMA trebale su imati mogućnosti presretanja teretnih brodova na velikim daljinama gdje su imale dovoljno vremena i sigurnosti za provođenje zapovjeđenih “inspekcijskih” procedura. UI je 9. prosinca 1915. službeno predstavio svoj novi projekt koji se odlikovao svojom kompleksnošću, skupoćom ali i određenim problemima u izgradnji (koji će se tek kasnije pojaviti). Odmah po prezentaciji ovog projekta isti je izazvao dosta dubioza i polemika da li je Njemačkoj potrebno u takvom trenutku trošiti sredstva, vrijeme i brodograđevne potencijale na tako upitan podmorničarski projekt. Slobodno se reći da je predstavljeni projekt imao dosta oponenata. Odluka o realizaciji ovog programa odugovlačila se gotovo godinu dana sve
dok početkom 1917. godine Kaiser nije donio odluku i zapovjedio Kriegsmarini da otpočne potpuni i neograničeni podmorničarski rat, bez ikakvih moralnih restrikcija protiv britanskih i francuskih interesa na moru. Carskoj mornarici je upravo takva odluka cara Wilhellma II pomogla da ponovo pogura već pomalo zaboravljeni projekt nove podmornice koja je bila upravo idealna podvodna platforma za neograničeni podmorničarski rat. U trenutcima u kojima je Njemačka počela sve bolnije osjećati svaki pomorski transport ratnog materijala i svježih antantinih trupa koje su pristizale na francusko tlo – vjerovalo se da će nova klasa uspjeti potopiti najveći mogući broj teretnih brodova koji su tu pomoć dopremali.

Podmornice nove klase počele su se graditi pod uvjetima ratnog ugovora M, kao službeni Projekt 42. Ugovore o izgradnji ukupno 12 podmornica koje će postati poznate i kao klasa U127 dobila su tri brodogradilišta; Germaniawerft, AG Weser i KWD.
Podmornice klase U127 građene su kao klasične dvotrupne podmornice, s eliptičnim popriječnim presjekom (4,83 x 4,35 m) čvrstog trupa koji je bio podijeljem sa sedam pregrada na osam vodonepropusnih prostora. Jedino su četiri podmornice građene u brodogradilištu GW (U127 -U130) imale cilindrični popriječni presjek čvrstog trupa. Volumen trim i balastnih tankova na svim podmornicama ove klase iznosio je 46,4 m3. Uz podvodni deplasman od 1650 t i standardnu hidrofilnu opremu ove podmornice su bile predviđene za standardni operativni zaron na dubine do 75 m.

Propulzija klase U127 bila je riješena na ponešto specifičniji način nego što je to bio slučaj kod dotadašnjih oceanskih njemačkih podmornica. Budući da su bile predviđene za provedbu neograničenog podmorničarskog rata, taktički zahtjevi su išli prema tome da podmornica može što brže napuniti svoje baterije i da s njima što više vremena može provesti u podvodnoj plovidbi. U tom cilju povećan je broj brodskih baterija ali i broj dinamo-motora za proizvodnju električne struje. Osnovna propulzijska konfiguracija sastojala se od dva MAN-ova 6-cilindrična, četverotaktna glavna diesel-motora smještena u prostoru br.3. Na podmornicama U129 i U130 bili su ugrađeni licencno proizvedeni Germania motori, odnosno Köertingov šestcilindraš na podmornici U134). Uz glavne motore ugrađivani su serijski po dva MAN-BB&C (Brown,Boveri & Cie) 6-cilindrična,četverotaktna dinamo-motora za proizvodnju
struje. Na podmornicama U129 – U130 su bili ugrađivani licencni Germania dinamo-motori. Uz navedene, velike dinamo-motore na klasu U127 ugrađivani su kao i u ostale njemačke podmornice po dva dvostruka, manja dinamo-motora. Na klasi U127 konstruktori su se odlučili ugraditi dinamo-motore tipa AEG u prostoru br. 2. Ove podmornice su raspolagale s tri Afagove električne baterije. Jedna baterija od 124 ćelije nalazila se u prostoru br.2 ispod AEG-ovih dinamo-motora a ostale dvije, također od po 124 ćelije u donjem dijelu odjeljka br.6. Pogonski strojevi prenosili su snagu preko dviju propelerskih osovina na trokrake propelere promjera 1,85 m. Kormilarski uređaj na podmornicama klase U127 imao je samo jedan list kormila.

Naoružanje podmornica ove klase sastojalo se od torpedne i topničke komponente. Šest torpednih cijevi kalibra 500 mm bilo je ugrađeno u konfiguraciji četiri na pramcu i dvije na krmi podmornice. Sve torpedne cijevi bile su ugrađene ispod konstruktivne vodene linije. U borbenom kompletu nalazilo se 14 torpeda. Na pramčanoj palubi bio je instaliran Utof top kalibra 150/45 mm za kojeg je na podmornicu bilo ukrcano 540 granata. U inicijalnom projektu bila su predviđena dva topa kalibra 105/45 mm ali se od toga odustalo u korist jednog topa većeg kalibra. Posadi od 46 članova bila su na raspolaganju dva gumena čamca za spašavanje koji su se napuhivali komprimiranim zrakom a bili su pospremljeni u posebnom spremištu između lakog i čvrstog trupa.

Zanimljivost ove klase, osim u njenim konstruktivnim specifičnostima, leži i u činjenici da se počela graditi prilično kasno, u razdoblju kad je već bilo evidentno da kajzerova Njemačka polako ali neupitno gubi rat. Sredstava a posebno vremena za vrlo zahtjevnu konstrukciju više nije bilo na raspolaganju. Od 12 naručenih podmornica tek njih dvije, U135 i U136 su isporučene Kriegsmarini i to 20. lipnja i 15. kolovoza 1918. kad njihova pojava više nije mogla ničim doprinjeti promjeni ishoda rata. Ostalih 10 podmornica ostale su na navozima u različitim stupnjevima kompletiranosti, uglavnom negdje oko 80 – 85 %. Neke od njih su postale britanskim i francuskim ratnim plijenom a neke su sami Nijemci podvrgli tehničkom kanibalizmu ugrađujući njihove glavne strojeve na motorne tankere Ostprussen i Oberschlesien.

Obje Kriegsmarini isporučene podmornice, U135 i U136 preživjele su nekoliko posljednjih ratnih mjeseci i nastavile su svoju službu pod zastavama britanske Royal Navy i francuske Marine Nationale do potonuća prve (1921.) uz istočnu obalu Britanije odnosno rezanja druge (također 1921.) u brodogradilištu u Cherbourgu.

Početkom 1918. godine u RMA su još uvijek vjerovali da će Njemačka uspjeti zaustaviti napredovanje sila Antante i neminovan slom na svim frontama. Shodno takvim lažnim nadama vjerovali su da je moguće produljiti rat na još nekoliko godina u kojima su namjeravali ojačati podmorničarsku flotu Kriegsmarine. Na jednom od takvih sastanaka na koji su bili pozvani predstavnici konstruktorskih ureda, brodograditelja, dobavljači opreme i naoružanja – na kojem su proanalizirani najuspješniji tipovi i klase njemačkih podmornica. Zaključeno je da se treba nastaviti graditi samo najuspješnije klase, odnosno raditi na njihovim modernizacijama. Čak je bio i utanačen i okvirni plan izgradnje podmornica do 1921. godine. Među projektima koji su ocjenjeni perspektivnim bio je i projekti poboljšane klase U127. Projekt je dobio odobrenje RMA koji je službeno nazvan Projekt 42A. Pod ratnim ugovorom AE 1917. bilo je godine naručeno ukupno 16 podmornica.

U odnosu na Projekt 42, njegova poboljšana inačica trebala je imati otprilike za 4 m dulji trup (87,6 m), deplasmane od 1400/1900 t i za jedan čvor veću površinsku brzinu. Uz istu konfiguraciju i broj torpednih cijevi borbeni komplet je predviđao čak 16 – 20 torpeda. Na podmornicama U219 – 228 bila je predviđena ugradnja još dviju dodatnih krmenih torpednih cijevi iznad konstruktivne vodene linije. Paljbenu moć ovih podmornica trebao je nadopunjavati i palubni top tipa Utof 150/45 mm za koga je u brodskom spemištu streljiva bilo dovoljno mjesta za borbeni komplet od čak 800 granata. Na Njemačku žalost konac Prvog svjetskog rata bio je neizbježan, što je doprinijelo da se razmišljanja kod određenih krugova “razbistre” pa je donešena odluka da se izgradnja ove klase otkaže jer ionako više nije bilo ni sredstava ni kadrova ni vremena da se završi. Tako je ova klasa zaživjela samo na crtaćim daskama svojih konstruktora. U njenoj izgradnji nije se otišlo dalje od početnog rezanja nekoliko čeličnih limova i pripreme za polaganje prve kobilice.

Igor SPICIJARIĆ