“Imamo priliku nastaviti izgrađivati hrvatsko vojno nazivlje na ramenima velikana kao što su Šulek, Tanzlingher Zanotti, Špicer, hrvatski domobranski časnici i drugi. Oni su bili svjesni što znači izgradnja nazivlja za opći hrvatski jezik, jer ono što razlikuje i najsrodnije jezike upravo je nazivlje. Nazivlje je identitetska dimenzija jezika, koja može obogaćivati ili osiromašivati jezik,” kaže autor monografije Hrvatsko vojno nazivlje kroz stoljeća dr. sc. Dalibor Vrgoč

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavio je ove godine monografiju dr. sc. Dalibora Vrgoča Hrvatsko vojno nazivlje kroz stoljeća – Od Braćo junaci! do Gospodo vojnici!, kojom se prvi put pruža znanstveno-istraživački uvid u postojeću vojnu terminologiju, no i onu koja seže stoljećima u prošlost. Knjiga je bila izložena u prostoru Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na Interliberu u 6. paviljonu Zagrebačkog velesajma.

Hrvatsko vojno nazivlje ovom je monografijom podvrgnuto iscrpnom istraživanju kroz jezikoslovno-terminološku raščlambu iz dijakronijsko-sinkronijske perspektive. “Ova monografija otvorit će nove obzore na bogatu riznicu hrvatske vojne riječi te njezinu višestoljetnu i živu, no istodobno burnu tradiciju. Naime, hrvatsko vojno nazivlje – koje je od 1868. do 1918. bilo jedan od stupova hrvatskog jezičnog identiteta – u dva je navrata 1918. i 1945. nasilno ukinuto. Povijest je to sjaja i tragike hrvatskog vojnog nazivlja, koje je tad bilo u visokoj mjeri razvijeno, zastupljeno, kodificirano i standardizirano da bi potom dvaput u XX. stoljeću bilo nasilno prekinuto i arhaizirano pred dominacijom srpskog nazivlja. Volio bih da terminološki podvizi iz povijesti izgradnje hrvatskog vojnog nazivlja imaju odjeka i u izgradnji suvremenog nazivlja. Hrvatska se vojnojezična baština proteže kroz stoljeća, a u revnosti i studioznosti njezinih stvaratelja možemo pronaći ideale za budućnost hrvatskog vojnog nazivlja, no i prepoznati koliko bi tragično bilo zanemariti ga,” kaže nam autor Dalibor Vrgoč.

Po uspostavi hrvatskog domobranstva ”otac“ hrvatskog znanstvenog (i vojnog) nazivlja Bogoslav Šulek započinje sa službenim prijevodom niza vojnih priručnika, u razdoblju 1870. – 1875. Šulekov vojnoterminografski opus bez daljnjeg je monumentalan, no u istraživanju autor otkriva da se nazivlje izgrađivalo i zaslugom niza domobranskih časnika gotovo nepoznatih stručnoj i široj javnosti, kao što su general Ivan Vuković ili potpukovnik Stjepan Šašić pl. Kirinski. Nešto poslije na njih se naslanja Mavro Špicer sa svojim impresivnim Vojničkim rječnikom (1900./1903.). Uspostavom Kraljevine SHS nazivlje višedesetljetne tradicije osuđeno je na progon iz javne uspomene te njegovo mjesto zauzima srpsko nazivlje. Za vrijeme NDH većina naziva preuzeta je iz već izgrađenog i obilnog domobranskog nazivlja. Jednostavno, posezalo se u pasivni leksik iz bogatog terminološkog fonda (osobito Šulekova). Dakako, u odnosu na navedene oživljenice, nužne su bile dopune i aktualizacije koje su tražili onodobni golemi iskoraci na svim razinama vojnih umijeća, a pogotovo vojne industrije te specifičnosti vojno-političkog ustroja NDH. Nakon njezina nestanka to nazivlje ponovno ustupa mjesto srpskom vojnom nazivlju, čak ne i svojevrsnom hibridu hrvatsko-srpskog nazivlja, kako se recimo pristupalo u nekim drugim strukama. U tom se smislu vojno nazivlje izdvaja u odnosu na sva ostala nazivlja u onodobnom jeziku. Po uspostavi Republike Hrvatske počinje izgradnja suvremenog vojnog nazivlja ponovno na temeljima domobranskog nazivlja.

Znanstveni pristup u izgradnji nazivlja

“Tijekom istraživanja pojavili su se novi protagonisti, koje literatura nigdje ne bilježi ili su jednostavno promicali istraživačkom povećalu. Bogoslav Šulek definitivno je utemeljitelj hrvatskog vojnog nazivlja, no u istraživanju sam ustanovio postojanje cijele jedne – kako je nazivam – intelektualne domobranske elite, koja se prije, paralelno i nakon Šuleka, ozbiljno i službeno bavila izgradnjom hrvatske vojne riječi. Iz njihova rada proizišli su njemačko-hrvatski vojni priručnici i svojevrsni rječnici,” naglašava Vrgoč, a kao izniman povijesni kuriozitet navodi primjer aneksnog talijansko-hrvatskog rječnika vojnih naziva Ivana Tanzlinghera Zanottija. Ovaj rukopis iz 1699. godine nalazi se u arhivima Britanske knjižnice te krasi unutarnje korice monografije. 

Za potrebe ustrojavanja Hrvatske vojske sa stajališta vojne struke, terminoloških načela te norme hrvatskog standardnog jezika izgrađeno je apsolutno prihvatljivo vojno nazivlje. No, novi izazov pojavljuje se s procesom pristupa NATO-u. U tom procesu te potom i ulaskom u NATO dolazi do silnog priljeva NATO-ova nazivlja. Pritisak angloameričkog nazivlja dodatno pojačavaju nove tehnologije te dinamika sigurnosnog okruženja. Golema količina engleskog nazivlja izazov je za hrvatski jezični odgovor te stvaranje hrvatskih istovrijednica.

hr“Riječ je o problematičnoj točki koju je potrebno rješavati. U ovoj monografiji nastojao sam s polazišta terminološke struke predložiti vojnim stručnjacima nazivlje koje je standardnojezično prihvatljivo. Jezikoslovci se možda nastoje držati najprihvatljivijih rješenja, no bolje je imati i neki prijelazni hrvatski naziv, nego strani, koji je poslije teško iskorijeniti. Nisam za grozničavi jezični purizam, ali olako prihvaćanje stranih naziva dugoročno se odražava na jezičnu normu i bogatstvo hrvatskog jezika,” istaknuo je Vrgoč.

Autor Vrgoč u uvodu napominje značaj preciznog, jasnog i usustavljenog vojnog nazivlja. “U vojno-obrambenim znanostima neprecizno, nejasno i neusustavljeno nazivlje može biti pogubno te imati dalekosežne i tragične posljedice kad ga se takvog primjeni u praksi. Nazivlje je alat koji treba pomagati, da nedvojbeno znate o čemu govorite, da vam je jasna slika koncepta koji opisujete,” rekao je Vrgoč te naglasio potrebu za znanstvenim pristupom izgradnji nazivlja u suradnji vojnih stručnjaka s jezikoslovcima i terminolozima. 

“Imamo priliku nastaviti izgrađivati hrvatsko vojno nazivlje na ramenima velikana kao što su Šulek, Tanzlingher Zanotti, hrvatski domobranski časnici, no i suvremenih autora poput Đemala Kadrića i Marice Šarić. Oni su bili svjesni što znači izgradnja nazivlja za hrvatski jezik općenito, jer ono što razlikuje i najsrodnije jezike upravo je nazivlje. Nazivlje je identitetska dimenzija jezika, koja može obogaćivati ili osiromašivati jezik,” zaključuje Vrgoč.

---

Dalibor Vrgoč doktorirao je lingvistiku, na temu hrvatskog vojnog nazivlja. Diplomirao je engleski i talijanski jezik te 2008. sa Željkom Fink Arsovski objavio prvi Hrvatsko-engleski frazeološki rječnik. U Središtu za strane jezike ”Katarina Zrinska“ dugi niz godina načelnik je Odjela za prevođenje i testiranje. U radovima se bavi nazivljem, leksikografijom, prevođenjem, hrvatskim jezikom i identitetom, te utjecajem engleskog jezika.

---

TEKST i FOTO: Martina Stanković