Britanski vojnici, zbog iznimno uočljivih odora, bili su vrlo dobre mete protivničkim strijelcima u dvama burskim ratovima. S druge strane, Buri su se prilagodili okolišu neutralnom bojom odora ili obične civilne odjeće

Kako znamo iz prethodnih nastavaka podlistka, do kraja XIX. stoljeća vojne odore svjetskih oružanih snaga bile su izrazito živih boja. Tadašnji dizajneri koncipirali su ih prije svega za samopredstavljanje oružanih snaga i njihovo isticanje u svojstvu posebne društvene strukture, više ili manje povlaštene. U tome su se osobito isticale raskošne odore časnika.

Gotovo do početka XX. stoljeća vojnim je doktrinama prevladavala taktika zbijenog borbenog poretka, a vrhunac je imala tijekom napoleonskih ratova. Potreba za prikrivnim svojstvima odore u tim uvjetima praktično nije ni postojala. Iznimka su bile lovačke postrojbe koje su korištene za izviđanja i prepade, zbog čega su obično nosile zelene odore s crnim remenjem i drugim kožnatim dijelovima opreme, kako bi se što manje razlikovale od okoliša u kojem su djelovale. Ukratko, u najvećem broju slučajeva paradne, svečane i borbene odore međusobno su se vrlo malo razlikovale. Tijekom Prusko-francuskog rata vođenog 1870. i 1871. godine prvi je put do izražaja došla neprikladnost upadljivih odora za borbena djelovanja. Međutim, donositelji ključnih odluka u većini tadašnjih europskih oružanih snaga nisu uspjeli doći do tog zaključka.

Dobra meta za neprijatelja

Posebno bolnu lekciju u Prvom (1880./1881.) i Drugom burskom ratu (1899. – 1902.) godine dobili su britanski vojnici. Ti ratovi, koji se smatraju prekretnicom u kreiranju vojnih odora, započeli su kao neposredni produkt britanskog kolonijalnog ekspanzionizma u južnoj Africi. Vođeni su između Velike Britanije i Bura, tj. potomaka nizozemskih kolonista. Njihovi preci počeli su naseljavati jug Afrike nakon što je nizozemska Istočnoindijska kompanija 1652. godine podigla svoju prihvatnu stanicu na Rtu dobre nade. Taktika zaraćenih strana u Prvom burskom ratu u velikoj se mjeri razlikovala, što je tijekom cijelog rata određivalo izvođenje borbenih operacija. Buri su u prvom ratu i na početku drugog postigli niz značajnih pobjeda, ali su pred brojčano jačim i tehnički bolje opremljenim britanskim kolonijalnim snagama bili prisiljeni na gerilsko ratovanje.

            Britanska je oprema u oba rata uglavnom bila potpuno neprilagođena uvjetima ratovanja na zemljištu pokrivenom srednje visokim raslinjem i šikarom (tzv. bush). Zbog svojih iznimno uočljivih odora, britanski su vojnici bili vrlo dobre mete burskim strijelcima, koji su se uglavnom prilagodili okolini neutralnom tzv. kaki bojom odora. Riječ je o specifičnoj sivo-zelenkasto-smeđoj boji koja se danas često u sportskoj inačici naziva i “safari” bojom. Buri su vrlo često kao odoru nosili odgovarajuću civilnu odjeću. Kako bi smanjili veliku upadljivost i samim time izloženost dobro prikrivenom protivniku, Britanci su bili prisiljeni promijeniti boju odore kolonijalnih postrojbi, kao i pojedine dijelove opreme, te je prilagoditi novim zahtjevima ratovanja. Prije svega, uveli su odore u kaki boji, a kožnati dijelovi odjeće i opreme bili su u tamnoj boji bez odsjaja. Nakon Burskog rata, nova kaki boja odore u britanskim oružanim snagama zadržala se do završetka Drugog svjetskog rata i bila jedna od prvih odora prilagođena novim okolnostima.

Potvrda na nizu bojišnica

Osim promjena u bojama, vojske svijeta s vremenom su počele posvećivati sve veću pozornost udobnosti odora. Taj je trend počeo u zadnjoj trećini XIX. stoljeća, konkretnije, nakon Američkog građanskog rata 1861. – 1865. godine. Odora pješaštva unionističkih snaga bila je znatno udobnija od većine tadašnjih europskih odora, pa je poslužila kao predložak za razvoj suvremene odore. Gotovo u svim vojskama bluza zamjenjuje sve ostale vrste gornje odjeće, a hlače postaju široke, udobne i tamnijih boja. Uglavnom, iskustva iz Američkog građanskog rata i Burskog rata ukazala su na važnost boje, kroja i funkcionalnosti odora na prilagođavanju vojnika uvjetima terena i potrebi njegova težeg uočavanja, kako bi se smanjili ljudski gubici tijekom bitke. Ta je potreba osobito uočena pojavom i prvom masovnijom uporabom strojnica, tijekom Rusko-japanskog rata 1904./1905. godine. Iznimno veliki gubici ruske vojske zbog strojničke paljbe potvrdili su potrebu što većeg prilagođavanja vojnih odora bojama prostora u kojem su djelovali. Naime, u to vrijeme ruske su odore bile vrlo uočljive tamnozelene boje s bijelim remenjem. Balkanski ratovi vođeni 1912. i 1913. godine samo su potvrdili potrebu boljeg prilagođavanja vojnih odora i njihove boje terenskim uvjetima uporabe. Većina europskih zemalja (osim Francuske) malo prije Prvog svjetskog rata počinje uvoditi odore neutralnih sivih, sivo-zelenkastih ili zemljanih (kaki) tonova. Nekadašnja raskoš vojnih odora zadržana je, u znatno smanjenoj mjeri, isključivo kod svečanih odora časnika i pripadnika počasnih postrojbi garde. Pojedine vojske s vremenom usvajaju ratnu i mirnodopsku (svakodnevnu) odoru, jer postaje sve jasnije kako samo jedna vrsta odore teško može zadovoljiti ratne i mirnodopske potrebe. Nakon Prvog svjetskog rata većina europskih zemalja uz ratne usvaja i mirnodopske odore ne samo za časnički nego i za vojnički sastav.

Marinko OGOREC