U međuratno razdoblje, a potom i u Drugi svjetski rat, većina oružanih snaga ušla je s odorama razmjerno malo izmijenjenim u odnosu na početak XX. stoljeća. Promjene su uglavnom bile vezane uz nove rodove…

Novi način ratovanja u Prvom svjetskom ratu zahtijevao je pronalaženje novih borbenih sredstava i razvoj taktike njihove optimalne uporabe. Sve to snažno je utjecalo na organizaciju, formaciju i opremu oružanih snaga. Neki tradicionalni rodovi, kao što je konjaništvo opremljeno svojim standardnim naoružanjem, gube na značaju i gotovo pa nestaju u rovovima Prvog svjetskog rata. Svojevrstan “labuđi pjev” doživjelo je od 1918. do 1920. u ruskom građanskom ratu. Početkom Drugog svjetskog rata uporaba konjaništva kao roda kopnene vojske vrlo je ograničena i s gotovo nikakvim rezultatima. S druge strane, formiraju se novi rodovi i grane oružanih snaga, koji dobivaju značajnu ulogu u ratovima, primjerice oklopne postrojbe i ratno zrakoplovstvo. U takvim su okolnostima logističari i vojni planeri većine zemalja koje su sudjelovale u Velikom ratu prikupili dovoljno saznanja i iskustava da bi postali svjesni potrebe za uvođenjem jednostavnije i funkcionalnije vojne opreme, posebno odjeće i obuće, koja je vojnika morala što bolje prilagoditi terenu na kojem se izvode borbene operacije.

Uočena je također potreba za svakodnevnom, mirnodopskom vojnom odorom, kao i ratnom, koje su se prilično razlikovale u brojnim detaljima. Stoga gotovo sve oružane snage između dva svjetska rata uvode te dvije vrste odora za svoje vojske ili barem za časničke sastave. Časnici, u nekim vojskama i dočasnici, uz svakodnevnu mirnodopsku i ratnu odoru dobivaju i svečanu za izvanredne prigode. Štoviše, u pojedinim se zemljama uz svečane časničke uvode i paradne ili mimohodne odore. Svakodnevne mirnodopske odore u kopnenoj vojsci, a u većem broju zemalja i u ratnom zrakoplovstvu, jednaka su kroja i boje za sve rodove, a pripadnost pojedinom rodu najčešće se označava različitim bojama na pojedinim dijelovima odjeće. Primjerice, njemačka vojska uvodi bluzu s vrpcom na reveru i obrubom naramenica u boji roda: pripadnost pješaštvu označavala je bijela, konjaništvu žuta, a topništvu crvena boja, zrakoplovstvo je obilježeno svjetloplavom itd. Tek stasala Crvena armija u SSSR-u ima latice na reverima – pješaštvo crvene, konjaništvo plave, postrojbe za biološko-kemijsko ratovanje crne, topništvo crvene s crnim obrubom, inženjerija crne s plavim obrubom…

Tanjuraste kape

U pojedinim oružanim snagama časnici na svakodnevnim odorama nose i metalne simbole pripadnosti rodu vojske, a neke zemlje (npr. Njemačka), prije izbijanja Drugog svjetskog rata za svoja ratna zrakoplovstva dizajniraju službene odore koje se po boji, kroju i drugim detaljima razlikuju od odora kopnene vojske, dok ratne uglavnom ostaju jednake. Između dva svjetska rata kacige su postale standardni dio ratne opreme vojnika u gotovo svim suvremenim oružanim snagama. Iako su bile različita oblika i dimenzija, zajedničko im je da su uklonjeni ukrasni detalji i kacige postaju isključivo funkcionalan, namjenski dio borbene opreme. U mirnodopskom razdoblju uz svakodnevnu odoru vojnici i časnici nose odgovarajuće kape, koje su kod većine zemalja slične. Kod časnika dobivaju tanjurast oblik gornjeg dijela s obodom, te užim dijelom koji se stavlja na tjeme i (manje ili više izraženim) suncobranom, dok kod vojnika imaju uzak oblik koji se raširi pri stavljanju na glavu, ili imaju stožast oblik s izraženim šiltom. Specifične kape nosila je sovjetska Crvena armija nakon ruskog građanskog rata sve do 1940. godine. Bile su izrađene od sivog pusta (filca), šiljaste na tjemenu, s malim suncobranom i velikom crvenom zvijezdom petokrakom na čeonom dijelu (tzv. buđonjovka).

Kamuflaža ili ne?

U Drugi svjetski rat većina je oružanih snaga ušla s razmjerno malo izmijenjenim odorama. Međutim, vojske SAD-a i Francuske uvode otvorene bluze s reverima, čime se povećala udobnost te pokretljivost vrata. Na početku rata odore većine oružanih snaga bile su jednobojne, s prevladavajućim sivim, zelenkastim i zemljanim (kaki) tonovima, ali tijekom rata počinju se sve više koristiti i kamuflažne odore različitih šara. Pozitivan utjecaj kamuflažnih boja i različitih nepravilnih shema uočen je još tijekom Prvog svjetskog rata, kad su se uvelike primjenjivale u tzv. operativnom (taktičkom) prikrivanju postrojbi i teže ratne tehnike. Prve kamuflažne odore, ako se uopće tako mogu nazvati, koristile su talijanske planinske postrojbe na talijanskom bojištu, a ubrzo nakon njih i austrougarske. Sastojale su se od jednostavnih bijelih platnenih dijelova koji su se navlačili preko odore u zimsko vrijeme i na snijegom prekrivenom zemljištu. U drugom dijelu rata taj su oblik zimskog prikrivanja počeli koristiti i francuski alpski lovci u Vogezima. Nakon Prvog svjetskog rata talijanska vojska prva 1929. primjenjuje kamuflažni uzorak različitih boja na platnu za šatore kojima oprema svoje postrojbe. Već u lipnju iduće godine njemačka vojska naručuje izradu kamuflažnih šatorskih krila, vjerojatno po talijanskom uzoru, koja su bila i svojevrsna zaštita od kiše jer su se mogla nositi poput ponča. To šatorsko krilo dobilo je naziv Zeltbahn 31 (po godini uvođenja u operativnu uporabu), a kamuflažnu šaru činili su smeđi i zeleni geometrijski uzorci na svjetlosmeđoj (oker) podlozi, preko kojih su mjestimično bile povučene zelene, tzv. kišne crte (“Splitter” uzorak).

Odbacivanje na Pacifiku

Od 1941. njemačke zračno-desantne snage uvode za svoje padobrance kombinezone s jednakim “Splitter” uzorkom, koji su prvi put korišteni prilikom desanta na Kretu. U međuvremenu, neovisno o Wehrmachtu, maskirne uzorke za svoje postrojbe razvija i zloglasni Wafen-SS, koji umjesto geometrijskih oblika za osnovicu uzima stilizirani otisak lista. Wafen-SS prvi je put kamuflažne odore koristio na manevrima 1937. godine (jesenski uzorak). Nakon tog vježbovnog ciklusa zaključeno je da bi korištenje kamuflažnih odora prilagođenih zemljištu i vremenskim uvjetima moglo za 15 posto smanjiti gubitke u stvarnim borbenim uvjetima. Ubrzo nakon tih manevara počela je za potrebe Wafen-SS-a izrada kamuflažnih tunika koje su imale dva lica i dvije kamuflažne sheme, ljetnu i jesensku, a navlačile su se preko gornjeg dijela odore (hlače nisu imale kamuflažnu navlaku). Nakon njemačke vojske, kamuflažni uzorak počinju koristiti i američke mornaričko-desantne snage na Pacifiku. Kamuflažna navlaka pokazala se nepraktičnom za ratovanje u tropskim uvjetima pa su je američki marinci masovno odbacivali, zadržavajući samo navlaku za kacigu, koja je uspješno “razbijala” njezinu prepoznatljivu formu i otklanjala metalni odbljesak.

Posebnosti za tenkiste

Njemačka vojska nakon 1933. uvodi za posade borbenih oklopnih vozila crnu odoru s velikom, podstavljenom, tzv. baskijskom beretkom i cipelama. Boja odore primarno je bila odabrana zbog praktičnih razloga i ne smije se poistovjećivati sa svečanom crnom odorom SS postrojbi. Naime, tenkisti su u tom razdoblju radili iznimno naporno, zbog čega su na odorama nerijetko bile mrlje od goriva, maziva i sl., što se znatno manje uočava na crnoj tkanini. Glavna svrha velike i dobro podstavljene beretke bila je zaštita glave članova posade borbenog vozila. Konkretnije, tenkistima standardna kaciga nije bila potrebna jer su zaštićeni oklopom svojeg borbenog vozila, dapače, zbog dimenzija i oblika mogla im je samo smetati. Međutim, mogućnost udara glavom o instrumente ili tijelo tenka bila je itekako velika, zbog čega je posadi trebala zaštita od takvih udaraca, a upravo tomu trebala je poslužiti spomenuta beretka. Ratna praksa poslije je pokazala potrebu za boljom zaštitom tenkovskih posada pa je njemačka vojska počela eksperimentirati s različitim oblicima zaštite za glavu i vrat. Zanimljiv prototip bila je “kapa” od isprepletenih traka debelog filca, unutar koje je postavljen amortizacijski sklop gotovo jednak onom na pješačkim Stahlhelm kacigama, ali taj oblik zaštite nikad nije korišten u većoj mjeri. Slično njemačkim, i sovjetski su tenkisti od samog početka imali teškoće sa zaštitom glave zbog vrlo grubih tehničkih i voznih svojstava njihovih tenkova. Vrlo rano konstruirana je platnena zaštitna kapa s rebrastim ojačanjima koja su služila kao amortizeri udaraca. U zimskim uvjetima ta su se pokrivala za glavu mogla dodatno opremati krznenim navlakama, što ih je činilo prilično udobnim za nošenje. Sovjetske tenkovske posade stoga su rado koristile svoje kacige, nazvane poslije šljemofoni, kako bi se naglasila njihova zaštitna uloga i mogućnost korištenja ugrađenog sustava veze. No, za razliku od njemačkih tenkista, sovjetski su nosili standardnu odoru svoje kopnene vojske.

Zahtjevi padobranaca

Veće promjene dizajna vojnih odora i opreme netom prije i tijekom Drugog svjetskog rata zabilježene su jedino kod novog roda vojske – padobranaca. Razmjerno brzo pokazalo se kako zbog specifičnosti transporta i borbenih djelovanja moraju imati posebno prilagođenu odoru i opremu, kao i naoružanje. Naime, standardna pješačka odjeća, oprema i streljačko naoružanje između dva svjetska rata definitivno nisu bili prilagođeni potrebama padobranaca, specifičnostima prijevoza zrakoplovima i skoku. Uobičajena vojnička odora imala je niz poruba, gumba, našivaka i sl., koji su mogli zapinjati u skučenom prostoru zrakoplova ili smetati pri skoku, zbog čega se padobranci opremaju jednodijelnim kombinezonima sa što manje detalja, ali dosta džepova u koje se mogla rasporediti veća količina različite opreme. Osim toga, nosili su ranac prilagođen za desantiranje te uprtače na koje se mogla zakvačiti dodatna oprema. Razvija se i odgovarajuća obuća prilagođena opterećenjima koja noge trpe pri skoku. Obuću su obično činile kratke čizme ili visoke cipele koje su čvrsto podupirale skočne zglobove kako bi olakšale doskok, a prilikom skoka korišteni su štitnici za koljena koji su se skidali odmah nakon prizemljenja. Opremu su dopunjavale debele kožnate rukavice. Kacige padobranskih postrojbi morale su biti manje i lakše, bez oboda, kako ne bi zapinjale u dijelove padobrana i druge opreme te s čvrstim unutarnjim trakama i sustavom amortizacije koji je štitio i bradu. Većina oružanih snaga svoje je standardne kacige prilagođavala potrebama padobranskih snaga (kao npr. Njemačka svoj Stahlhelm), ali u pojedinim slučajevima (npr. u Velikoj Britaniji), takve prilagodbe nisu bile moguće zbog konstrukcijskih značajki kacige (u britanskom slučaju kacige Brodie), pa je bilo nužno stvoriti potpuno nov model, prilagođen za padobranske postrojbe.

Opasne snajperistice

Crvena armija razvila je za potrebe svojih snajperista i izvidnika dvobojni jednodijelni kombinezon, koji su karakterizirale velike tamnosmeđe-tamnozelene mrlje “mekih” linija na oker podlozi. Kombinezon je bio vrlo širok, s dosta nabora, kako bi i na taj način “razbio” figuru. Kao svojevrstan kuriozitet može se navesti da su te kamuflažne kombinezone rado koristile sovjetske snajperistice, puno više nego muškarci. Teško je zaključiti je li to pridonijelo njihovoj respektabilnoj učinkovitosti tijekom Drugog svjetskog rata, zato što se o tome nikad nisu provele odgovarajuće analize (ili nisu publicirane). Činjenica je da su sovjetske snajperistice bile itekako učinkovite: npr. najuspješnija od njih, Ljudmila Mihajlovna Pavličenko (1916. – 1974.), potvrđeno je likvidirala 309 protivničkih vojnika i časnika.

Marinko OGOREC