Od druge pol. XVIII. stoljeća vojne odore u Europi, posebno konjaničke, postaju sve šarenije, a različiti umjetnički stilovi uvelike su utjecali i na dizajn opreme

Najotmjeniji pripadnici novovjekovnih europskih konjaničkih postrojbi bili su laki konjanici husari (v. prethodni nastavak, Raskoš husara, HV 598). Druge vrste konjaništva bile su ozbiljnije odjevene i opremljene, ali i one su izgledom i kvalitetom odora odskakale od pješaštva. Početkom XVII. st. na Starom Kontinentu do izražaja sve više dolaze draguni. I oni su pripadali lakom konjaništvu, no uglavnom su se borili pješice, dok su im konji služili isključivo za brzu promjenu položaja i kao prijevozno sredstvo. Dakle, ako je s druge strane stajao snažan i dobro organiziran protivnik, draguni bi sjahali s konja i stupali u borbenom postroju isključivo pješačkih postrojbi. Međutim, ako je bio posrijedi iznenađen, nedovoljno organiziran i slab protivnik, u borbu su uključivani kao konjaništvo pa su najučinkovitije korišteni za progon razbijenih protivničkih snaga.

Krajem XVIII. st. draguni su u vojskama uglavnom najbrojniji dio konjaništva zbog raznovrsnosti zadaća za koje se mogu koristiti. Naime, u većini oružanih snaga čine otprilike trećinu brojnog stanja ukupnih konjaničkih postrojbi. Zahvaljujući takvoj kategorizaciji “pješaštva na konjima” njihove su odore slične pješačkim, uz nužno zadržavanje dijelova opreme potrebne za jahanje.

 

Prema umjetničkom prikazu

Francuski draguni imali su gotovo jednaku odoru kao i pješaštvo, samo su umjesto gamaša imali crne kožnate čizme iznad koljena, a umjesto čake nosili su minerva kacige. Ta su pokrivala za francusku vojsku bila dizajnirana pod utjecajem klasicizma, a uzor im je bila kaciga uobičajena na umjetničkim prikazima rimske božice Minerve, odnosno grčke Atene. Ubrzo slične kacige u konjaništvo uvode i druge europske zemlje. Slijedeći tadašnju vojničku modu koja je potencirala raskošne i blistave odore, kacige se rade od sjajnog metala s puno ukrasa te obično imaju uzdužni greben s bogatom perjanicom. Posebno raskošne kacige nose konjaničke garde kako bi dodatno pokazale moć pojedine zemlje i njezina vladara. Francuski draguni nosili su minerva kacigu sa središnjim grebenom na čijem se vrhu nalazila mala crna kićanka, a duž grebena do leđa spuštao se ukras od crne konjske dlake. Podbradnik kacige bio je širok, kožnat i s ugrađenim sjajnim metalnim pločicama. Draguni Imperijalne garde imali su vrpcu od leopardova krzna oko kacige (odmah iznad malog suncobrana) i crvenu plumu koja se nosila na lijevoj strani. Jednaku krznenu vrpcu i plumu imali su i svi dragunski časnici.

Ostale europske zemlje brzo preuzimaju slične obrasce odijevanja i opremanja draguna. Austrijski draguni bili su u bijelim odorama s crvenim ovratnicima i manšetama, a na glavi su nosili minerva kacige presvučene crnom sjajnom kožom i s pozlaćenim rubovima. Na grebenu kacige bila je bogata perjanica u žuto-crnim bojama Habsburga. Časnici su imali znatno veću i bogatiju kacigu na kojoj je cijeli greben bio pozlaćen. Ruski carski draguni nosili su tamnozeleni mundir s jednorednim kopčanjem (časnici s dvorednim), bijele hlače i minerva kacige s iznimno visokim grebenom, koji je podsjećao na kacige starogrčkih hoplita, pri čemu je bogata crna perjanica bila za vojnike, a bijela za časnike. Britanski draguni imali su crvenu bluzu visokog ovratnika i tamnoplave hlače sa širokim žutim paspulom na vanjskoj bočnoj strani nogavica (lampas). Pripadnost postrojbi prepoznavala se po boji manšeta i ukrasa na rukavima. Glavu su štitile sjajne pozlaćene kacige s tjemenim stožerom niz koji se spuštao bogat ukras izrađen od konjskog repa, čija je boja također bila znak pripadnosti pojedinim postrojbama.

Jahaće cipele

Kopljaničke postrojbe europskih vojski nosile su različite nazive. U Velikoj Britaniji, Italiji i Francuskoj zvane su lansijerima, a u Poljskoj, Rusiji i zemljama njemačkog govornog područja ulanima. Sve su imale specifične, male i lagane kacige s deltoidnim završetkom na tjemenu. Pretpostavlja se da su kacige većine europskih kopljanika nastale po uzoru na karakteristične četvrtaste kape Poljaka, koji su ulane ustrojili već u XV. stoljeću kao lako konjaništvo. Tjemeni završetak tih kapa zadržan je i na kacigama kasnijih lansijerskih i ulanskih pukovnija u većini europskih zemalja, zajedno sa specifičnom bluzom s dvorednim kopčanjem velikim gumbima (ulanka). Kvadratni tjemeni završetak obično je bio od čvrste tkanine, drva i sličnog materijala, presvučen kožom kao i kaciga, a služio je samo za ukras. Zaštitnu ulogu imala je kaciga, koja je bila od metala. U pojedinim zemljama, poput Velike Britanije, Poljske ili Francuske, lansijeri su jedine konjaničke postrojbe koje nose cipele umjesto dubokih jahaćih čizama, a ujedno nose i duge uske hlače kako ne bi zapinjale za opremu na konju. Lansijerske hlače imale su široke lampase žute, crvene, narančaste boje…

Perjanica na vjetru

Teško konjaništvo zvano kirasiri, a u pojedinim zemljama i karabinjeri, u gotovo je svim europskim vojskama smatrano elitnim postrojbama oružanih snaga, zbog čega je u XIX. st. imalo posebno raskošne odore. Prsno-leđni oklop (kirasa) obično je bio od sjajnog, dobro poliranog čelika, s nacionalnim ornamentima ili oznakama postrojbe na prsnom dijelu. Bilo je i drugih rješenja, npr. kod ruskih kirasira cijeli je prsno-leđni oklop bio presvučen crnom kožom. Zaštitnu opremu dopunjavala je sjajno polirana minerva kaciga, obično s raskošnim ukrasima. Francuski kirasiri imali su crne ukrase izrađene od konjskog repa, koji su u jurišu vijorili na vjetru i tako dodatno djelovali na protivnika. Kirasiri su redovito nosili visoke jahaće čizme, a dojam je pojačavala raskošna oprema za konje. Do izražaja je dolazila podsedlica, po čemu su bili jednaki husarima. Tijekom XIX. st. pojam klasicističkog opremanja i odijevanja teškog konjaništva bili su francuski karabinjeri, koji su odskakali bogatstvom svojih odora i opreme.

Srebrni orao

Za razliku od kirasirskih oklopa, kirasa francuskih karabinjera imala je bakreno-brončani odsjaj, a jednako tako i njihova minerva kaciga s bogatom crvenom perjanicom. Hlače i bluza koja se nosila ispod kirase bile su bijele boje, a za vrijeme kišnog razdoblja karabinjeri su nosili kabanice od guste tkanine, obično plave, bijele ili crvene. Na ramenima bluze vojnici su nosili crvene epolete sa sarama, a časnici zlatne ili srebrne. Kopirajući francuske karabinjere, sličnu su odoru preuzeli bavarski kirasiri, ali tamnoplave boje s crvenim manšetama i crvenim ovratnikom. Nadalje, bavarske kirase bile su čeličnosive boje, kao i kacige, koje su imale znatno manju crnu perjanicu. Trend je slijedila i pruska Imperijalna garda, a posebno je bila raskošna njezina odora, bijela s kirasom zlatnog sjaja. Raskošna je bila kaciga, koja je na tjemenom dijelu umjesto grebena s perjanicom imala posrebrenog pruskog orla. Početkom XX. stoljeća taj je orao zamijenjen pozlaćenim šiljkom, karakterističnim za njemačke kacige XIX. i početka XX. stoljeća. Dojam su pojačavale visoke lakirane crne čizme iznad koljena.

Krajem XIX. stoljeća završava i razdoblje kićenih i raskošnih vojnih odora. Situacija na bojištima uvelike se mijenja pa upadljive odore postaju sve ozbiljnija smetnja svojim korisnicima. Te su promjene najbolje došle do izražaja u Burskom ratu 1899. – 1902., kad i počinje redefiniranje vojnih odora na novim načelima.

Generali i maršali

Posebno raskošne, u pravilu i skupocjene odore, nosili su od XVII. do XIX. st. najviši časnici, pri čemu su se posebno isticali generali i maršali. Njihova se odora sastojala u pravilu od tamnoplavog, gotovo crnog kaputa s bogatim zlatovezom. Vezovi su najčešće formirali ornamente u obliku lista, ali bili su zastupljeni i ostali oblici, uključujući i različite arabeske. Hlače su bile u skladu s prevladavajućim bojama u oružanim snagama, a tijekom prve polovine XIX. stoljeća kod većine vojski to je bijela. Visoki časnici u pravilu su nosili visoke jahaće čizme od kvalitetne kože, a često su dijelovi njihove odore i oružja bili dodatno ukrašeni dragim i poludragim kamenjem te plemenitim metalima. Na glavi su nosili polumjesečaste šešire s bogatim perjanicama duž cijelog oboda. Pojedini su visoki časnici prišivali na odoru ornamente ili skupocjene detalje kako bi bila raskošnija i prestižnija od standardne. U tom je kontekstu bilo uobičajeno i stalno nošenje odlikovanja, čak i u bitkama.

Marinko OGOREC