Činilo se da će švedska bestrzajna puška Carl Gustaf u novom stoljeću biti otpisana, no zahvaljujući razvoju, svestranosti i cijeni doživjela je svojevrsnu reinkarnaciju

 

 

Bestrzajne puške (eng. recoilless rifle) podvrsta su protuoklopnog oružja i pojavile su se prije više od stotinu godina. Često se brkaju s protuoklopnim raketnim bacačima kao što su američka Bazooka ili njemački Panzerschreck iz Drugog svjetskog rata. Donedavno se vjerovalo da dijele sudbinu dinosaura, izumiru i ustupaju mjesto modernim bacačima granata, “hibridnim” bacačima granata sa sustavima za upravljanjem paljbom ili ultralakim protuoklopnim vođenim projektilima. Stručnjaci iz vojne industrije smatrali su da je oružje kojim trebaju rukovati dva poslužitelja, a ne rabi inteligentni, vođeni projektil, zastarjelo. Međutim, ta tvrdnja ne uzima u obzir troškove uporabnog ciklusa, obuku, cijenu streljiva i fleksibilnost primjene. Već nekoliko godina unatrag, bestrzajna puška Carl Gustaf vraća se tiho, ali na velika vrata. Nazvana je bestrzajnom puškom, no poznatija je kao višenamjenski, prijenosni protuoklopni sustav, što je uobičajena vrsta oružja.

Kapetan fregate američke mornarice Cleland Davis (1869. – 1948.) patentirao je 1911. prvu bestrzajnu pušku, točnije, njezina prethodnika. Bila je to puška s jednom komorom i dvjema cijevima koje “ciljaju” u suprotnim smjerovima. Projektil je bio sastavljen od visokoeksplozivnog zrna i električno spojenog punjenja za izbacivanje projektila, završavajući sa znatnim paketom olovnih metaka natopljenih mašću, s ukupnom masom jednakoj masi visokoeksplozivnog zrna. Prilikom opaljenja, zrno bi napustilo cijev, a u protuteži (kontramasi) djelomice izgorjela mast izbacila je metak iz druge cijevi. Počevši od 1916. takve su puške bile postavljene na zrakoplove. Ubrzo nakon toga, Englez Charles John Cooke značajno je poboljšao Davisov izum dizajniranjem fiksnog streljiva, a nakon završetka Prvog svjetskog rata otišao je dalje upotrijebivši de Lavalovu mlaznicu, koja je učinkovitije raspršila barutne plinove povećavajući brzinu projektila.

Oba su izuma u Europi bila poznata u međuratnom razdoblju, neki su ih nastavili razvijati, primjerice Škoda u Čehoslovačkoj i Böhler u Austriji. U SSSR-u se pojavila prva serijski proizvedena bestrzajna puška, a trendu se priključila i Njemačka. Kao ključne prednosti isticani su mala masa i relativno dobra preciznost. Puška takvog tipa trebala se kretati zajedno s pješaštvom, izravno gađati i uništavati ciljeve.

Kroz desetljeća

Prva rješenja iz Švedske pojavljuju se 1940., kad su inženjeri Hugo Abramson (1897.-1980.) i Harald Jentzen (1902. – 1984.) iz Kraljevske švedske uprave za naoružanje (Kungliga Arméförvaltningens Tygavdelning (KAF) dizajnirali bestrzajnu pušku kalibra 20 mm, koja je 1942. postala dio redovnog švedskog naoružanja kao Pansarvärnsgevär fm/42 (Pvg fm/42). Proizvedeno je samo 1000 pušaka i vrlo su brzo zastarjele, uglavnom zbog slabog proboja streljiva 20 x 180R mm.

Ipak, nakon ispitivanja strukturalnih prednosti i nedostataka raketnog bacača Panzerschreck, bestrzajnog Panzerfausta, Leichtgeschütza 40/42 i sovjetskog BLK-a, koncept se razvio prema 84 mm bestrzajnoj puški s užljebljenom cijevi. Isti inženjerski dvojac već je 1946. osmislio novu pušku, koja je 1948. postala službeno oružje švedske vojske kao Granatgevär m/48 (Grg m/48) 8,4 cm. Ali poznatije ime oružja Carl Gustaf M1 došlo je od imena tvornice Carl Gustafs Stads Gevärsfaktori. U Švedskoj je kategorizirano kao protuoklopni bacač granata, ali široki raspon namjenskog streljiva, višenamjenska rješenja i kalibar činili su ga ručnim bestrzajnim topom (eng. recoilless gun). Poboljšana inačica s oznakom M2 uvedena je 1962. Brzo je postala popularna i ušla u uporabu desetaka vojski diljem svijeta. Glavni nedostatak starijih CG-a uvijek je bila njegova relativno velika masa – 14,2 kg, u usporedbi s npr. ruskim RPG-7, koji s optičkim ciljnikom teži 7 kg. Naravno, s razvojem proizvodne tehnologije novi modeli CG-a gubili su masu.

 

Preuzimanje tvornice

Suvremena inačica Carla Gustafa – M3 – predstavljena je 1991. Izvorno je nazvana Granatgevär m/86. U međuvremenu je tvornicu preuzela tvrtka Saab Bofors Dynamics. M3 je 84 mm bestrzajna puška duljine ukupno 1065 mm i mase samo 10 kg zahvaljujući tanjim stijenkama, izrađenim od lakših slitina. Oružje je dodatno prekriveno slojem armature od stakloplastike. Svi ostali elementi oružja (osim mlaznice) izrađeni su od aluminija ili plastike. Ostale modifikacije uključivale su olakšane odvojive nožice i ručku za nošenje. Kasnija serijska proizvodnja imala je tijelo (cijev) od polimera, koji je služio ne samo kao sredstvo armature, nego i kao toplinska izolacija. Na njemu je užljebljena cijev s 24 polja koja završava čeličnim zatvaračem s mlaznicom. Oružje je dizajnirano tako da se može ispaliti samo s desnog ramena jer se optički i mehanički ciljnici nalaze na lijevoj strani, kao i dodatna izolacijska navlaka fiksirana u visini ramena i glave operatera. M3 ima pištoljski rukohvat s okidačem i mehaničku sigurnost na lijevoj strani. Ispred se nalazi prednji rukohvat, a iza njega naslon za rame.

Sustav ima otvorene preklopne ciljnike za udaljenosti do 200 m. Glavna ciljnička sprava je teleskopski ciljnik (optički) 557B mase 0,7 kg, duljine 250 mm, s 12° vidnim poljem i fiksnim povećanjem od 3 x. Teleskopski ciljnik postavlja se na MIL-STD-1913 šinu i može se zamijeniti drugim modelima. Tvorničko jamstvo trajnosti oružja ograničeno je na 500 projektila. Prema priručniku, M3 je učinkovit na 1000 m ako se iz njega ispaljuje dimni projektil na nepokretnu metu. HE projektil učinkovit je do 700 m, rasprskavajući blizinski 500 m, a HEAT na pokretne mete 150 m kad se meta kreće bočno i 200 m kad se meta kreće frontalno.

Drastično manja masa

Najnoviji sustav M4 razvijen je na doktrinama koje kažu da je fleksibilnost ključna značajka uspješnih modernih pješačkih snaga. U urbanim ili složenim borbenim okružjima nije se moguće osloniti na tešku potporu zrakoplovstva i topništva. Nova rješenja, a posebno novi zahtjevi oružanih snaga SAD-a, doveli su 2014. do premijere M4. Oružje ima pola mase svojeg najstarijeg prethodnika M1 (6,7 kg nasuprot 14 kg). Također ima za 16 cm kraću cijev – izrađenu od titanija umjesto čelika, a toplinska izolacija na bazi smole i vlakana zamijenjena je novim materijalom na osnovi ugljičnih vlakana. Zatvarač i čelična mlaznica također su redizajnirani i smanjeni.

Do sličnih je promjena došlo kod nožica, oslonca za rame i ručke za nošenje. Vijek trajanja udvostručen je na 1000 ispaljenih projektila. Znatno je poboljšana ergonomija. Prednji rukohvat i naslon za rame postavljeni su na kratke univerzalne montažne šine, što omogućuje prilagodbu ovisno o građi i opremi operatera. M4 ima i precizan elektronički brojač ispaljenih projektila, novi sustav opaljenja s poboljšanim sigurnosnim sustavom. Najznačajnije je poboljšanje putna sigurnosna kočnica koja omogućuje da se operater sigurno kreće s napunjenim oružjem.

Oružje se puni odostraga kao klasičan top, a s njim se može djelovati iz stojećeg, klečećeg, sjedećeg ili ležećeg položaja. Odvojive i podesive nožice pomažu operateru gađanje iz ležećeg položaja te podizanje oružja nakon djelovanja. Potisni mlaz izlazi kroz stražnji dio oružja, što kompenzira snagu trzanja. U načelu, oružjem rukuju operater koji nosi i borbeno djeluje iz oružja te poslužitelj koji nosi streljivo, ponovno puni oružje i upozorava o stanju opasnog područja iza oružja, ali ako je potrebno s njim može rukovati i operater samostalno. Opasna zona iza oružja od povratnog mlaza visokoeksplozivnog projektila je od 50 do 75 metara. Uigrana posluga obično može napuniti i ispaliti od četiri do šest projektila unutar jedne minute. Teoretska brzina paljbe kreće se od šest do deset metaka u minuti i ovisi o položaju za gađanje, vrsti streljiva i umoru posade.

 

 

Kakav je CG?

Uz švedsko oružje uobičajene su i neke primjedbe, no one su zajedničke za sva slična oružja. Glavni je problem u tome što oružjem uglavnom trebaju rukovati dvojica. Druga je stvar masa od 10 kg (M3) ili 6,7 kg (M4). Prilično je to mnogo za nositi, no pravi problem može biti u količini streljiva koje se nosi. U ofenzivnim operacijama ili djelovanju znatno udaljenom od vlastitih vozila operater i poslužitelj mogu ponijeti ukupno osam projektila. To znači da je posluga prisiljena ostati u blizini vlastitih transportnih jedinica, preuzeti streljivo na unaprijed dogovorenim pozicijama ili angažirati druge vojnike u vodu da nose dodatne projektile. Još jedan nedostatak, koji proizlazi izravno iz prirode bestrzajnih pušaka, velik je povratni mlaz i znatna opasna zona kuta širenja od 90° koja se proteže od 6 m (određena zona ozljede) do 75 m (opasna zona) iza puške. Utjecaj udarnog vala na poslugu CG-a toliko je velik da je broj djelovanja u mirnodopskim uvjetima uz korištenje streljiva punog kalibra (uključujući i vježbovno streljivo) ograničen na šest u 24 sata (potkalibarno streljivo koje je ispaljuje iz umetnutih cijevi ne podliježe takvim ograničenjima). Također, protuoklopne sposobnosti HEAT projektila trenutačno su nedovoljne za borbu protiv modernih tenkova s njihove prednje strane, razorni pogodak odnaprijed u kupolu ili tijelo tenka T-72B/T-80U moguć je samo u slučaju udara na slabijim mjestima (spoj kupole i tijela).

S obzirom na nedostatke, pitanje je kako je Carl Gustaf u 20 godina napravio takav povratak da se rabi u više od 40 zemalja i da se njegov dizajn i dalje razvija te obogaćuje novim funkcionalnostima. Prije svega, relativno je jeftino oružje, 20 000 dolara za inačicu s mehaničkim ciljnikom nije velika cijena (cijene tenkova su od četiri do dvanaest milijuna dolara). Ni streljivo nije skupo: obični HE projektili koštaju 500 dolara, a najnapredniji 3000 dolara. Za usporedbu, jedan projektil Spike košta sedam CG M4 ili 28 do 46 komada projektila u kalibru 84 mm. Vježbovno je streljivo, naravno puno jeftinije.

Više od priručnika

Drugo, CG ima relativno velik domet za tako malu cijev. Iako je domet u borbi protiv oklopnih ciljeva prilično malen (150-200 m), u borbi protiv stacionarnih ciljeva (položaji posadnog oružja, obrambeni položaji, i sl.) dostiže više od 700 m, a iskusniji operateri postižu i pogotke s više od 1000 m. Američke analize tvrde da će se 67 % bitaka budućnosti voditi na udaljenosti od 500 do 1000 metara. Učinkovit raspon podcijevnih bacača granata na puškama je oko 150 m. U slučaju ručnih bacača granata za jednokratnu upotrebu, kao što su AT4 ili C90-CR, to je do 300 m (otprilike 150 kad se gađaju pokretne mete). Čak i teški hibridni bacači granata kao što je Panzerfaust 3 nude učinkovit raspon od maksimalno 400-600 m. Za razliku od njih, dobri stari Carl Gustaf nudi dvaput veći domet i to je neprocjenjiva prednost. Sljedeća je vrlina široki spektar dostupnog streljiva, koji lako nadmašuje ručne bacače granata za jednokratnu uporabu. CG je također vrlo jednostavan za uporabu i otporan na grubo rukovanje.

Isto tako, oružje se savršeno prilagodilo promjenama na bojnom polju nakon hladnog rata, kad je potencijal za protutenkovsku borbu pao u drugi plan. Za moderne protupobunjeničke (COIN) operacije pješačkih vodova bitno je imati univerzalno oružje za djelovanje s većih udaljenosti, primjerice protiv strojničkih gnijezda i bunkera. Amerikanci su u Afganistanu i Iraku protiv ciljeva udaljenih više od 700 metara rabili Javeline čija je cijena 80 000 dolara po projektilu. Stoga su 2011. dali novi život starim bestrzajnim puškama M67 od 90 mm i poslali ih u Afganistan 4. borbenom timu 101. zračne divizije. Učinci su bili toliko obećavajući da je u prosincu iste godine za testiranje na bojištu kupljeno više od 50 Carla Gustafa M3 s pripadajućim streljivom. Unatoč vrijednostima dometa navedenim u priručniku, tj. 500 – 700 – 1000 m, M3 je u afganistanskom krajoliku precizno pogađao na udaljenostima do 1200 m pomoću projektila HE 441D i do 1300 m projektilom HEDP 502.

Američka popularizacija

Ono što priču o Carlu Gustafu u američkoj vojsci čini još zanimljivijom jest činjenica da je M3 ondje još od 1987. godine, u 75. rendžerskoj pukovniji. Kupljen je kao nasljednik M67 u okviru programa RAAWS (Ranger Anti-Armor / Anti-Personnel Weapon System). U devedesetim godinama, CG M3 pridružio se specijalnim snagama kao višenamjenski protuoklopni/protupješački sustav MAAWS (Multi-Role Anti-Armor/Anti-Personnel Weapon System). Zbog slabijeg protoka informacija ”ponovno je otkriven“ tek 2011. Afganistanski učinak doveo je do toga da su svi brigadni borbeni timovi opremljeni s CG M3 (jedan po pješačkom vodu). To je pak preraslo u naručivanje čak 1111 komada CG M3E1 (M4 za američku vojsku) u 2017. i još 1200 M3E1 za svaki pješački vod marinaca krajem iste godine. Bitno je napomenuti da ih Amerikanci smatraju savršenim oružjem za potporu, nikako zamjenom za standardno protuoklopno oružje Javelin ili TOW-2A/2B. Ipak, švedska bestrzajna puška može dobro raditi kao protuoklop, ali i kao “džepno topničko rješenje”, sposobno odmah poduprijeti postrojbu razine voda na udaljenosti većoj od 700 m. Sve to u kombinaciji s lakim korištenjem i jeftinim streljivom daje nam odgovor na pitanje o velikom povratku rješenja iz 1946. koje je još uvijek prikladno za današnje bojište.

Sustav CG je lak i robustan, a njegova svestranost omogućuje zapovjedniku slobodu djelovanja u svim okruženjima i taktičkim scenarijima. Može uništiti oklopna vozila s dodatnom zaštitom, zrakoplove na stajanci i bunkere, probiti rupe kroz zidove od opeke i betona, izbaciti iz stroja skrivene trupe, stvoriti dimnu zavjesu, pa čak i pretvoriti noć u dan. Može se zaključiti da je pametan sustav postao još pametniji.

 

Ciljnik i sustav za upravljanje paljbom

M4 je kompatibilan s nizom različitih opcija ciljnika. Teleskopski ciljnik je standardni, postavljen je na Picatinny šinu, što daje mogućnost korištenja termalnih ciljnika ili osvjetljavanja slike za noćno djelovanje. Bubanj za namještanje dometa osvijetljen je za noćno djelovanje. Prednji i stražnji ciljnik opremljeni su osvijetljenim točkama za noćno gađanje. Najpoznatiji ciljnički sustav koji se može montirati na M4 jest Aimpoint FCS12/13RE koji je istodobno i sustav za upravljanje paljbom. Može se instalirati i na AT4, Panzerfaust, automatske bacače granata MK19, MK47, HK GMG… Sastoji se od laserskog daljinomjera, balističkog računala s mogućnošću pohranjivanja do 50 različitih balističkih algoritama i optičkog kanala bez paralakse (odstupanja). Kompenzacija kuta terena mjeri se integriranim inklinometrom.

FCS automatski kompenzira balistički pad projektila na izmjerenim udaljenostima, uzimajući u obzir varijable poput rotacijskog skretanja, temperature baruta i kuta terena. Stražnji dio ciljnika ima sučelje s gumbima za podešavanje. FCS je kompatibilan sa svim generacijama uređaja za noćno gledanje. Napajanje se sastoji od šest brzo punjivih AA baterija, a jedno je punjenje dovoljno za više od 200 borbenih djelovanja. U većini slučajeva, operateru je potrebno pritisnuti samo jedan gumb prije nego što povuče okidač oružja. Kad se udaljenost mjeri, balistički elementi izračunavaju se i kompenziraju odmah. Ciljnička crvena točka mijenja položaj u optičkom kanalu elektronički, a motori ili osjetljivi pokretni dijelovi ne koriste se unutar sustava, tako da nema zastoja.

Ako se promijeni tip streljiva, balistički algoritam koristi se automatski, tako da nije potrebno novo mjerenje udaljenosti. FCS sustav dolazi s daljinskim sučeljem koje komunicira s ciljnikom putem bežične veze. Sučelje je dizajnirano za upravljanje najvažnijim funkcijama tijekom samog djelovanja, tako da operater može rabiti i podešavati sustav bez mijenjanja položaja ili gubljenja cilja iz vidokruga. Do pet različitih vrsta streljiva može se odabrati izravno s daljinskog sučelja.

---

---

Streljivo

Iz novog Carla Gustafa M4 mogu se ispaljivati sve starije vrste streljiva, a isto vrijedi za novo streljivo i starije inačice sustava. Raspon streljiva doista je impresivan, obuhvaća čak 18 tipova. Švedske oružane snage koriste samo pet vrsta streljiva za borbeno i potporno djelovanje te tri vrste za obuku.

– Visokoeksplozivni protuoklopni projektil 84 mm HEAT 751 opremljen je tandem bojnom glavom koja proizvodi probojnu silu veću od 500 mm nakon proboja zaštite eksplozivnog reaktivnog oklopa (ERA). To je više nego dovoljno da se svlada bilo koji postojeći tenk u bočnom položaju čak i kad je opremljen dodatnim oklopom.

– Protuoklopni projektil 84 mm HEAT 551/HEAT 551C RS sposoban je izbaciti iz stroja gotovo sva oklopna vozila i djeluje protiv drugih utvrđenih ciljeva kao što su betonski bunkeri i zgrade.

– Za snage brzog odgovora koje moraju imati sposobnost borbe protiv mnogih vrsta prijetnji konstruiran je visokoeksplozivni projektil dvostruke namjene 84 mm HEDP 502/HEDP 502 RS koji se koristi protiv lakih oklopnih vozila, betonskih i ciglenih zidova, gradskih utvrda i bunkera.

 

– Za borbu u naseljenim područjima i za onesposobljavanje neprijatelja skrivenih unutar zgrade ili nekog utvrđenog zaklona namijenjen je 84 mm MT 756 (Multi Target). Kad se koristi MT 756 (tandem bojna glava), ne mora se ciljati kroz prozor ili vrata, jer sam pravi rupu u zidu i detonira iza zida.

– Projektil 84 mm HEAT 655CS (Confined Space) koristi se protiv oklopnih ciljeva uglavnom tijekom urbanih scenarija i omogućuje djelovanje Carla Gustafa iz zatvorenog prostora.

– Projektil 84 mm ASM 509 (Anti-Structure Munition) dizajniran je posebno za uništavanje urbanih građevina. Upaljač ima dva načina rada, udar ili odgođeno djelovanje.

– Za borbu protiv postrojbi na otvorenom, iza zaklona ili u rovovima, kao i za djelovanje protiv lako oklopljenih vozila i ciljeva sličnih karakteristika namijenjen je visokoeksplozivni 84 mm HE 441D/HE 441D RS. Može se podesiti za detonaciju udarom ili zračnim praskom (na određenoj visini).

– Projektil 84 mm ADM 401 (Area Defense Munition) dizajniran je za zaštitu u neposrednoj blizini, u vidu rasprskavanja velikog broja manjih projektila.

– Dimni projektil 84 mm SMOKE 469C razvija oblak dima za zaklanjanje, zasljepljivanje i obilježavanje ciljeva.

– Osvjetljavajući projektil 84 mm ILLUM 545C omogućuje borbenim postrojbama da osvijetle bojno polje.

– Vođeno streljivo za CG (GCGM – Guided Carl Gustaf Munition) laserski je vođeni projektil razvijan suradnjom Saaba i Raytheona, s višenamjenskom bojnom glavom koja može uništiti bunker i pokretna laka oklopna vozila na udaljenosti do 2000 m uz smanjenje kolateralne štete sa sposobnošću za ispaljivanje iz zatvorenih prostora. Demonstracija streljiva planirana je za 2020. godinu.

– Obučni potkalibri u vidu umetnute cijevi (u kalibru 7,62 i 20 mm), vježbovni projektili punog kalibra (TPT 141 i TP 552) i simulator dostupni su za ispunjavanje različitih ciljeva obuke i vježbi.

– Maketa u punoj veličini i masi je zadnja vrsta “streljiva”. Služi za početnu obuku.

Streljivo za CG prenosi se u dvostrukim transportnim kutijama (kontejnerima) napravljenim od lake plastike i ima traku za nošenje. Te se transportne kutije razlikuju po obliku i masi, što smanjuje rizik izbora pogrešne vrste streljiva.

Ivan GALOVIĆ