Karlo VI. Habsburgovac stupio je na prijestolje 1711., no nije imao muške potomke i nastojao je donijeti akt kojim će pravo na prijestolje moći prijeći i na žensku osobu. Hrvatski sabor u tome ga je prvi podržao

Hrvatski sabor je 9. ožujka 1712. zakonskim člankom broj 7 prihvatio da, ako u vladarskoj lozi dinastije Habsburg nema muških potomaka koji mogu sjesti na hrvatsko prijestolje, kraljicom može postati i žena. Uvjet je bio da ta osoba vlada Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom te da stoluje u Beču. Glavni pokretač donošenja tog akta bio je zagrebački biskup i banski namjesnik Emerik Esterhazy (1665. – 1745.).

Tom je odlukom Hrvatski sabor podržao dinastičke interese Karla VI. (1685. – 1740.), koji je nastojao osigurati prijestolje svojim ženskim potomcima. Iako je 1711. stupio na prijestolje sa 26 godina, što je danas mlada dob, još nije imao potomaka. Povijesni izvori navode i da je njegova još mlađa supruga, Elizabeta Kristina od Braunschweig-Wolfenbüttela (1691. – 1750.), bila pod velikim pritiskom da zatrudni. U svakom slučaju, Esterhazy (koji će kasnije postati grof) i hrvatsko plemstvo u Saboru pokazali su se dalekovidnim. Naime, od Karla VI. su, kao zahvalu za podršku, tražili da potvrdi sva prava i povlastice Kraljevine Hrvatske.

Posebno pismo

Premda je vladar poslao posebno pismo u kojem zahvaljuje na potpori, nikad nije formalno potvrdio odluku Hrvatskog sabora. Razlog tome prije svega je bio obzir prema ugarskom plemstvu koje je bilo protiv želje Habsburgovaca da ženska linija može vladati Monarhijom. Ipak, izjavom: “Mi i nasljednici naši vazda ćemo neokrnjeno čuvati Vaša prava, privilegije i povlastice” izravno je dao do znanja da cijeni podršku hrvatskog plemstva i da će čuvati njegovu autonomiju. Hrvatsko plemstvo time je ojačalo svoj položaj u odnosu na ugarsko, a Hrvatski sabor pokazao je samostalnost u donošenju odluka. Ugarski sabor izglasao je Pragmatičku sankciju tek deset godina kasnije. Odluka Hrvatskog sabora dala je zamah Karlu VI. pa je već 19. travnja 1713. u Beču izdao habsburški kućni statut, tj. Pragmatičku sankciju za sve habsburške zemlje. Potpisnici akta, osim cara, bili su i njegovi savjetnici te visoko plemstvo. Pragmatička sankcija imala je tri točke:

I. Zemlje Habsburške Monarhije ne smiju se dijeliti, odnosno ne smiju sebi izabrati drugog vladara osim Habsburgovaca.

II. Nakon smrti Karla VI., ako on ne bi imao sina, prijestolje nasljeđuju njegove kćeri i njihovi zakoniti potomci po načelu primogeniture (prvorodstva).

III. Izumre li Karlova loza, prijestolje nasljeđuju kćeri njegova brata Josipa I. i njihovi zakoniti potomci po načelu primogeniture.

Rat za baštinu

Karlo VI. i Elizabeta Kristina dobili su četiri godine nakon donošenja hrvatske Pragmatičke sankcije, 13. travnja 1716., sina i prijestolonasljednika Leopolda Ivana. Nažalost, dječak je preminuo prije no što je navršio sedam mjeseci. Ipak, Elizabeta Kristina tad je već bila ponovno trudna i 13. svibnja 1717. rodila je kćer Mariju Tereziju, a potom i Mariju Anu (1718. – 1744.) te Mariju Amaliju (1724. –1730.). Kako su godine odmicale, Karlo je bio svjestan da je Marija Terezija predodređena da ga zamijeni na prijestolju. Do kraja života pokušavao je brojnim diplomatskim putovima pridobiti vladare europskih sila da priznaju Pragmatičku sankciju, no u tome nije uspio. Kad je preminuo, s njim je izumrla i stoljećima neprekinuta muška loza Habsburg. Kako se nasljednica Marija Terezija udala 1736. za lotarinškog vojvodu i toskanskog nadvojvodu Franju I. Stjepana (1708. – 1765.), dinastija se u tom ogranku zove Habsburg-Lothringen. Kako je žena trebala naslijediti prijestolje, izbio je Rat za austrijsku baštinu (1740. – 1748.). Pokrenuo ga je pruski kralj Fridrik II. Veliki (1712. – 1786.), koji je osim osporavanja Marijina prava na prijestolje, bacio oko na bogatu pokrajinu Šlesku. Nakon dugotrajnih sukoba rat je okončan 1748. mirom u Aachenu kojim je Pruska dobila Šlesku, a Marija Terezija uspjela zadržati vlast. Ostala je zapamćena kao najpoznatiji habsburški, a možda i ženski monarh u povijesti.

Pragmatička sankcija ostala je jedan od važnih zakona Habsburške Monarhije (od 1867. Austro-Ugarske) sve do kraja njezina postojanja. Hrvatskom plemstvu bila je važna kao jedan od dokaza hrvatskog državnog kontinuiteta i tradicije. Tu su činjenicu koristili u svim sporovima s Ugarskom u XIX. i početkom XX. stoljeća. Zanimljivo je da je Pragmatička sankcija iz 1812. navedena i u današnjem Ustavu Republike Hrvatske.

Tekst  Josip Buljan