Američka zrakoplovna industrija odmaknula je s razvojem, proizvodnjom pa i operativnošću višenamjenskih borbenih aviona pete generacije. Neke zemlje, poput NR Kine, u tome dobro napreduju, no ostale imaju mnoge poteškoće ili nisu niti pokušale. Stoga postoji velika mogućnost da će se posvetiti razvoju šeste generacije

Odlika koja najviše razlikuje višenamjenske borbene avione četvrte i pete generacije smanjenje je radarskog potpisa. Prvi borbeni avion namjenski projektiran za vrlo mali radarski potpis bio je američki jurišnik F-117 Nighthawk. Prvi je prototip prvi put poletio još 1981. i u operativnu uporabu uveden je 1983. No kako je projekt bio tajan njegovo postojanje obznanjeno je javnosti tek 1988., a iz uporabe povučen 2008. Drugi je borbeni avion iste karakteristike bombarder B-2 Spirit. Prvi je prototip poletio 1989., a u operativnu je uporabu uveden 1997. Po najnovijim izvješćima američko ratno zrakoplovstvo namjerava ih rabiti i duboko u četvrtom desetljeću XXI. stoljeća. U rujnu 1997. prvi je put poletio prototip višenamjenskog borbenog aviona YF-22 Raptor, a nakon dugotrajnog razvoja tu je i F-35 Lightning II koji se u trima inačicama proizvodi i uvodi u operativnu uporabu u sve većem broju i sve više zemalja.

Iako je teoretske postavke smanjenja radarskog odraza čvrstih tijela postavio ruski fizičar Pjotr Jakovljevič Ufimcev u knjizi Metoda rubnog vala u fizikalnoj teoriji difrakcije objavljenoj 1962., sovjetsko ministarstvo obrane nije pokrenulo razvoj borbenih zrakoplova malog odraza. Umjesto toga sovjetski su stručnjaci uporno pokušavali napraviti generatore plazme kojima su htjeli potpuno ukloniti radarske odraze. U teoriji plazma (ionizirani plin) upija i raspršuje radarske zrake koje se stoga ne vraćaju prema radarskoj anteni. U praksi generatori plazme krajnje su složeni za projektiranje i izradu, ako i uspješno prorade zahtijevaju vrlo velike količine energije. Sve u svemu, do raspada SSSR-a 1991. svi projekti razvoja generatora plazme bili su neuspješni. Jedna od posljedica raspada SSSR-a bila je formiranje 15 novih država. Rusija, najveća od njih, nakon osnutka upala je u duboku ekonomsku krizu.

Kineski i ruski problemi

U isto vrijeme na Dalekom istoku počeo je streloviti ekonomski razvoj NR Kine. Uvjetovao je i snažni tehnološki napredak, koji je pak omogućio pokretanje razvoja vrlo naprednih borbenih sustava. Jedan od njih je višenamjenski borbeni avion pete generacije J-20. Prvi je prototip prvi put poletio 2011. godine. Razvoj je službeno dovršen 2017. te je avion proglašen operativnim i postao je prvi višenamjenski borbeni avion pete generacije razvijen izvan SAD-a. Kina nije stala na J-20 te je pokrenula i razvoj J-31. U početku je taj projekt označavan kao FC-31 čime se htjelo naglasiti da je razvijan ponajviše za izvoz. Situacija se temeljito promijenila kad je kineska ratna mornarica otkrila da njihov palubni višenamjenski borbeni avion J-15 (kopija sovjetskog Su-33) ima vrlo slabe borbene odlike. FC-31 postao je J-31 te je kinesko ministarstvo obrane odlučilo da u njegov razvoj uloži velika sredstva. Pritom je zanimljivo da bi se J-31 mogao naći i u naoružanju kineskog ratnog zrakoplovstva, kao jeftina dopuna velikom i skupom J-20. I dok dio izvora navodi da bi razvoj J-31 mogao biti gotov već ove (2019.) godine, dio tvrdi da će za okončanje razvoja trebati još barem pet godina. U svakom slučaju, bit će to prije nego što bude porinut treći kineski nosač zrakoplova (koji je u gradnji). Nosač označen kao Type 002 bit će znatno veći od prvih dvaju kineskih nosača te opremljen elektromagnetskim katapultima.

Rusija je razvoj svojeg aviona pete generacije pokrenula unutar projekta PAK FA još 2002. No kronični nedostatak sredstava oduljio je program. Prvi prototip pod Suhojevljevom tvorničkom oznakom T-50 prvi je put poletio tek 2010. Kako bi nadomjestili nedostatak novca, Rusija je 2007. pristala u program uključiti Indiju. Ta je zemlja imala program razvoja nazvan Fifth Generation Fighter Aircraft (FGFA) te joj se činilo da bi uključivanjem u PAK FA mogla bitno smanjiti tehnološke rizike i troškove razvoja. Ugovor o zajedničkom financiranju potpisan je u prosincu 2010., a obje su se strane složile da će svaka uložiti po šest milijardi dolara. Na papiru T-50 trebao je biti borbeni avion na razini američkog F-22 Raptora, no Indijci su ubrzo otkrili da je između obećanja i realnosti vrlo velika razlika. Po indijskim ocjenama T-50 nije zadovoljavao na području razine radarskog potpisa, avionike (posebno radara) i motora. Posljedica je bila ta da je indijska vlada 2018. odlučila da će se povući iz projekta. U međuvremenu je T-50 dobio službenu oznaku Su-57.

Europsko odustajanje

Iako s velikim zaostatkom za Amerikancima, Kina i Rusija su ipak pokrenule programe razvoja višenamjenskih borbenih aviona pete generacije, a Europa nije učinila ni to. Tijekom osamdesetih i početkom devedesetih europske su zemlje razvile čak tri višenamjenska borbena aviona. Francuska je razvila Rafale, Švedska Gripen a konzorcij europskih zemalja predvođen Njemačkom i Ujedinjenim Kraljevstvom Typhoon II. Gripen je uveden u operativnu uporabu prvi, još 1996. Švedska se nadala da će njime ostvariti veliki izvozni uspjeh kako bi vratila barem dio novca uloženih u njegov razvoj. No on je zasad izostao, prodan je tek u Brazil, Češku, Mađarsku, Tajland i Južnu Afriku. Iako Gripen konkurira u nekoliko natječaja (najveći je indijski natječaj za odabir novog višenamjenskog borbenog aviona MRCA s planom kupnje čak 126 letjelica) prodajni rezultati nisu bili dostatni da bi se Saab i švedska vlada odlučili za projekt razvoja aviona pete generacije. U vrlo sličnoj poziciji bila je i francuska vlada. Razvoj Rafalea koštao je francuske porezne obveznike 45,9 milijardi eura, a prodaja stranim kupcima ide neočekivano slabo. Do sada su se za Rafale odlučili tek Egipat, Katar i Indija. Doduše, Rafale je najozbiljniji kandidat za pobjednika na indijskom MRCA natječaju jer je indijska vlada 2016. već naručila 36 tih aviona, a isporuka prvih planirana je u 2019.

Razlog zastoja u projektima pete generacije jest i u raspadu SSSR-a te Varšavskog pakta početkom devedesetih koji je dodatno otežao donošenje odluka o pokretanju vrlo skupih vojnih projekata. Iz tog razloga ni zemlje koje su zajedničkim sredstvima razvile Eurofighter Typhoon II nisu bile spremne početi projekt razvoja višenamjenskog borbenog aviona pete generacije. U međuvremenu su dvije članice konzorcija Eurofighter (Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo) odlučile da će se priključiti američkom programu razvoja F-35 Lightninga II. S jedne strane odluka o uključivanju u Joint Strike Fighter (JSF) program bila je vrlo racionalna. Uz relativno male novčane iznose u odnosu na trošak razvoja cijelog programa i Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo dobile su najsuvremeniji višenamjenski borbeni avion, a i njihove su tvrtke uključene u proizvodnju komponenti za F-35. S druge strane odluka tih dviju zemalja o sudjelovanju u JSF programu značila je definitivno odustajanje od bilo kakvog projekta razvoja paneuropskog višenamjenskog borbenog aviona pete generacije.

Prolongacija projekta

Sve okolnosti oko borbenih aviona pete generacije uvjetuju i okolnosti oko projekata sasvim nove, šeste generacije. Sukladno tome, razvoj šeste generacije može se odvojiti u dvije osnovne skupine. Prvu čine programi zemalja koje su uspješno okončale razvoj aviona pete generacije te na toj osnovi mogu razvijati iduću. Drugu skupinu čine programi zemalja koje nisu razvile petu generaciju pa pokušavaju nadoknaditi zaostatak.

Formalno gledano američko ratno zrakoplovstvo u ovom trenutku već ima u razvoju avion šeste generacije – bombarder B-21 Raider. On će biti zamjena za ostarjele bombardere B-52 i B-1, te nadopuna B-2 Spiritu. Iako još uvijek nema službene potvrde prvi let prvog prototipa očekuje se tijekom 2021. Troškovi razvoja procjenjuju se na 21,4 milijarde dolara, dok će troškovi kupnje 100 primjeraka biti oko 55 milijardi. Pentagon i američko ratno zrakoplovstvo trude se da se o programu razvoja Raidera zna što manje.

SAD je najavio pokretanje razvoja višenamjenskog borbenih aviona šeste generacije prije nekih osam godina i tad su se o tome pojavili prvi tekstovi u stručnim medijima. Prva službena potvrda da Pentagon razmišlja o projektu došla je tijekom 2012. Godinu dana poslije službeno je potvrđeno da je Agencija za istraživanje naprednih obrambenih projekata (DARPA) pokrenula izradu studije izvedivosti novih višenamjenskih borbenih aviona za potrebe ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice. U proračunskoj godini 2015. odobrena su sredstva za službeni početak projekta planiran za 2018. s ciljem da prvi demonstratori tehnologija polete oko 2025. Međutim, zbog nekoliko razloga, uglavnom vezanih uz F-35, početak je programa prolongiran. Prvi su razlog veliki troškovi razvoja F-35 koji su značajno premašili sve procjene i planove. Drugi je što je F-35 tehnološki (naročito u avionici) znatno napredniji od kineskog J-20 i ruskog Su-57 te naravno od svih aviona četvrte generacije. Treći je razlog u činjenici da su problemi s razvojem, osim što su jako povećali troškove razvoja, doveli i do kašnjenja početka serijske proizvodnje te posljedično do kašnjenja u uvođenju u operativnu uporabu. Izvedenica F-35B postala je službeno operativna u srpnju 2015., F-35A u kolovozu 2016.,  a F-35C tek u veljači 2019.

Tri stotine milijuna po avionu

Iako su u međuvremenu otklonjene sve poteškoće u serijskoj proizvodnji do 17. travnja 2019., po tvrdnjama proizvođača Lockheed Martina, isporučeno je tek nešto više od 380 primjeraka Lightninga. S obzirom na to da samo američke oružane snage namjeravaju kupiti 2663 Lightninga, plus još najmanje tisuću za strane kupce, te da Lockheed Martin planira 2019. isporučiti 131, 2020. 140, 2021. 160 te 2022. nešto više od 170 primjeraka F-35, serijska proizvodnja Lightninga, bez novih narudžbi, otegnut će se barem do 2030. Ako se ostvare najave proizvođača da će prodajna cijena F-35A doći do 80 milijuna dolara po avionu, očekuje se da će se broj kupaca povećati. U takvim okolnostima Pentagonu se ne žuri s pokretanjem razvoja borbenog aviona šeste generacije.

Naziv je programa Penetrating Counter Air (PCA). Trenutačno se PCA vodi kao zajednički projekt američkog ratnog zrakoplovstva (zamjena za F-15 i F-22) i ratne mornarice (zamjena za F/A-18), no moguće je da će se s vremenom podijeliti u dva zasebna projekta. Do razdvajanja bi moglo doći zbog vrlo loših iskustava s razvojem triju izvedenica F-35, zbog čega je došlo do kašnjenja u razvoju i enormnog povećanja troškova. Američka je ratna mornarica još 2008. pokrenula program razvoja palubnog borbenog aviona šeste generacije Next Generation Air Dominance (NGAD). Po prvotnim planovima prvi su avioni trebali postati operativni krajem dvadesetih godina XXI. stoljeća, no zbog kašnjenja u razvoju i uvođenja u operativnu uporabu F-35C taj je program otkazan.

Trenutačne su procjene da će borbeni avion koji će nastati iz projekta PCA imati pojedinačnu cijenu od čak 300 milijuna dolara (uračunati su i troškovi razvoja). Ta bi se cijena mogla bitno smanjiti ako bi se dopustio izvoz nekim saveznicima kao što su Australija, Japan ili Izrael. Zasad nema službenih informacija o vremenskim planovima razvoja PCA, tek da bi trebao postati operativan sredinom tridesetih godina XXI. stoljeća.

Sustizanje zaostatka

Upravo je američko kašnjenje s početkom razvoja američke šeste generacije stvorilo priliku da druge zemlje barem pokušaju anulirati američku prednost. Najveće mogućnosti da to i učini ima Kina s petom generacijom u operativnoj uporabi. Prve službene vijesti da je pokrenut razvoj nove generacije borbenih aviona objavljene su u Kini tijekom 2017., da bi se početkom 2019. pojavio velik broj članaka vezanih uz tu temu. Iako ne otkrivaju gotovo ništa svima je zajednička najava ulaska novog borbenog aviona najkasnije 2035. S obzirom na to da razvoj suvremenih borbenih aviona traje oko 20 godina iz toga se izvlači zaključak da su Kinezi započeli razvoj prije nekoliko godina, u vrijeme dok su dovršavali J-20. Nije tajna da kineske oružane snage, ali i politički vrh, teže da što prije nadoknade tehnološki zaostatak za američkim pa odluka da već sad počne razvoj šeste generacije ne čudi. Ako ne bude većih problema s razvojem (prije svega motora), kineski višenamjenski borbeni avion šeste generacije mogao bi postati operativan i prije američkog. S druge strane pitanje je može li takav avion biti na istoj tehnološkoj razini kao i američki, s obzirom na to da je J-20 tehnološki slabiji od F-22 i F-35.

Projekt šeste generacije najavile su Njemačka, Francuska i Španjolska. Zapravo se radi o programu Europe’s Future Combat Air System (FCAS) unutar kojeg se nalazi i program New Generation Fighter (NGF). Drugi, podjednako važan dio programa je Medium Altitude Long Endurance Remotely Piloted Aircraft System (MALE RPAS) program razvoja besposadne borbene letjelice. Zanimljivo je da dok u razvoju NGF-a, za sada, sudjeluju samo Njemačka, Francuska i Španjolska, u razvoju MALE RPAS-a sudjeluju još Italija i Češka.

Zanimljiva Italija

Nositelji projekta FCAS tvrtke su Airbus i Dassault i u travnju 2018. potpisale su inicijalni sporazum o suradnji na FCAS projektu. Primarni nositelj razvoja NGF-a bit će Dassault, dok će Airbus biti primarni nositelj razvoja MALE RPAS-a.

Za FCAS su postavljeni vrlo optimistični rokovi. Prvi demonstrator tehnologija trebao bi biti dovršen već 2025. godine. Nekih pet godina poslije trebao bi poletjeti prvi prototip, a koju godinu poslije i prvi predserijski primjerci. A sve kako bi već 2035. mogla početi serijska proizvodnja. (više u tekstu: Europski borbeni avion šeste generacije, HV broj 552).

Posebno je zanimljivo sudjelovanje Italije jer se ona pridružila Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske u projektu Tempest. Projekt je službeno predstavljen javnosti na aeromitingu Farnborough 2018 kad je prikazan i mock-up u prirodnoj veličini. Tempest bi trebao, po tvrdnjama donedavnog britanskog ministra obrane Gavina Williamsona, osigurati da britanska industrija postane vodeća na području zrakoplovnih tehnologija. S obzirom na to da Ujedinjeno Kraljevstvo, isto kao i ostatak Europe, nije razvilo borbeni avion pete generacije velika će prepreka biti pokušaj tehnološkog preskakanja. Osim toga teško da će Ujedinjeno Kraljevstvo i Italija smoći dostatno sredstava da samostalno razviju tako skupi projekt. Zasad se planiraju dvije milijarde funti, što će biti dovoljno tek za početak razvoja. Krajnji troškovi razvoja zasigurno će biti mnogostruko veći. Stoga je britanska diplomacija krenula u lov na moguće sufinancijere. Kao potencijalni partneri spominju se Turska, Japan i Indija, a od nedavno i Južna Koreja (više u tekstu: Tempest – britanski višenamjenski avion šeste generacije, HV broj 562).

Rusija i Indija

Indija je trebala s pola sredstava sufinancirati razvoj ruskog T-50/Su-57 no odustala je nakon što je otkrila da se realnost bitno razlikuje od ruskih najava i obećanja. Nakon indijskog povlačenja razvoj Su-57 je bitno usporen, toliko da je rusko ratno zrakoplovstvo zamalo odustalo od kupnje. Prvo je bila najavljena kupnja tek 12 letjelica, da bi predsjednik Vladimir Putin sredinom svibnja izjavio da će ih do 2028. ipak biti kupljeno 76.  Suhoj i ruska vlada intenzivno pokušavaju naći nove strane kupce čija bi narudžba pomogla financiranju završetka razvoja i početku serijske proizvodnje. Početkom 2019. kao najizgledniji kupci spominjali su se Kina i Turska, a neki su izvještaji spominjali Vijetnam i Maleziju. Njima Suhoj nudi izvoznu izvedenicu Su-57E (eksportniji) za koju tehničke i borbene karakteristike još nisu objavljene (vjeruje se da će dobiti motore AL-41F1 i avioniku sa Su-35).

Nakon što je Indija napustila projekt razvoja T-50 i nakon što su objavljene informacije da rusko ratno zrakoplovstvo neće kupiti veći broj Su-57, ruski su mediji počeli objavljivati informacije kako će on postati osnova za razvoj aviona šeste generacije. Prema ruskim navodima prvi bi prototip trebao prvi put poletjeti već 2025. godine.

Nakon odustajanja od T-50/Su-57 Indija je objavila da će sama početi razvoj borbenog aviona pete generacije nazvan Advanced Medium Combat Aircraft (AMCA). Problem je u tome što prvi prototip nije niti blizu prvom letu. Još je veći problem što indijska zrakoplovna industrija nema ni približno kapaciteta samostalno razviti tako složen projekt, primjerice razvoj višenamjenskog borbenog aviona Tejas traje više od 30 godina i još nije gotov. Demonstrator tehnologija AMCA projekta trebao bi poletjeti 2025., što znači da bi se našao u društvu prvih demonstratora tehnologija za avione šeste generacije. Stoga će prvi serijski primjerci nastali iz AMCA programa, kad uđu u operativnu uporabu, već biti zastarjeli. Jedna je od mogućnosti da se AMCA program potiho pretvori u šestu generaciju. Druga je mogućnost da se Indija priključi projektu Tempest nadajući se da se neće ponoviti nesretni slučaj s T-50. U indijskim medijima u zadnjih godinu dana često se spominju razne ponude britanskih tvrtki o produbljivanju vojne suradnje. Jedna od ponuda jest da se BAE Systems uključi kao partner u razvoj AMCA, a druga da se Indija pridruži razvoju Tempesta. U prvom slučaju Britanci bi Indijcima prodali znanje i tehnologiju za dovršetak njihova programa kao aviona pete generacije. U drugom slučaju Indija bi postala partner u razvoju aviona šeste generacije i dobila pravo na tehnologiju koja bi joj omogućila da pokrene serijsku proizvodnju. U oba slučaja Indija bi bila tek financijer.

Okretanje partnerima

Japan je donedavno imao planove za samostalni razvoj borbenog aviona šeste generacije, no odustao je zbog visokih tehnoloških rizika i troškova razvoja. Njihovom zrakoplovstvu bi najviše odgovarao F-22 Raptor, no ne može ga kupiti. Kao druga najbolja opcija odabran je F-35A. No ako Kinezi zaista dovrše razvoj borbenog aviona šeste generacije do 2035. Lightning će vrlo brzo biti zastario. Stoga se Japan mora okrenuti stranim partnerima i najbolja opcija bila bi kupnja američkog aviona šeste generacije. Međutim, Japan je računao da će svoje F-15J zamijeniti s F-22 pa ih je u tome spriječila američka zabrana izvoza Raptora. Zbog toga japanska vlada ne može sa sigurnošću računati da će moći kupiti američke avione šeste generacije. Kao vrlo izgledna mogućnost stoga se spominje priključenje britansko-talijanskom projektu Tempest. Pritom Japan ne bi bio tek sufinancijer projekta razvoja, već i važan tehnološki partner. Japanska zrakoplovna industrija među najrazvijenijim je u svijetu, posebno u području avionike. Japanski višenamjenski borbeni avion F-2 prvi je na svijetu ušao u operativnu uporabu opremljen AESA radarom. Japanska kemijska industrija u vrhu je razvoja RAM premaza za zrakoplove. Europska vojna zrakoplovna industrija je, među ostalim, kasnila i u razvoju AESA radara. Ni Gripen, ni Typhoon, ni Rafale nisu ušli u operativnu uporabu s AESA radarima. Za Typhoon je naknadno razvijen radar CAPTOR-E, u osnovi AESA-ina izvedenica pulsnog Dopplerova radara CAPTOR. Razvoj radara CAPTOR-E zbog tehničkih problema kasni, što pokazuje da konzorcij Euroradar (čine ga tvrtke Leonardo, BAE Systems i Airbus) ima velike probleme s novom tehnologijom. U Tempest će morati ići znatno napredniji radar pa bi se BAE Systems i Leonardo morali snažno osloniti na tvrtku Mitsubishi Electric koja je razvila prvi operativni AESA radar na svijetu J/APG-1 (ugrađivao se u borbeni avion F-2). Trenutačno se za potrebe modernizacije F-2A proizvodi AESA radar J/APG-2. O tom se radaru zna vrlo malo, no s obzirom na iskustvo Mitsubishi Electrica s razvojem i operativnom uporabom radara J/APG-1 njegov je nasljednik zasigurno u samom svjetskom vrhu.

Puno vremena i sredstava

Južna Koreja zapravo je u vrlo sličnoj situaciji kao Indija. Ima program razvoja borbenog aviona pete generacije KAI KF-X i njemu se 2010. pridružila Indonezija što je dodatno zakompliciralo i usporilo projekt. Problem je nastao jer je SAD 2017. odbio isporučiti Koreji neke napredne sustave kao što su AESA radar, elektrooptički motrilački sustav (IRST), elektrooptički ciljnički sustav i sustav za elektroničko djelovanje. Razlog za odbijanje isporuke bila je odluka da se te tehnologije ne smiju dati trećoj zemlji (Indoneziji). Zbog toga su Južnokorejci morali pokrenuti razvoj vlastitih sustava i posao je dodijeljen tvrtki Hanwha System. Iako korejska industrija ima i više nego dovoljno znanja da razvije te sustave to ipak zahtijeva puno vremena i sredstava. Sredinom 2018. pojavile su se vijesti da je Indonezija nezadovoljna svojim statusom u programu (ima 20 % udjela). Indonezijska vlada bi rado da tamošnje tvrtke osiguraju veći stupanj prijenosa tehnologija te da Indonesian Aerospace dobije veći udio u mogućem izvozu. Znatno je veći problem za južnokorejsku vladu sve veća opozicija projektu u javnosti. Korejsko ministarstvo obrane za tamošnje je zračne snage naručilo 40 F-35A (uz opciju narudžbe za još 20 primjeraka). Prva dva primjerka isporučena su 29. ožujka 2019. i to je bio povod da se u tamošnjoj javnosti ponovno pokrene rasprava o isplativosti KF-X programa, tim prije jer će serijski primjerci biti najmanje dvostruko skuplji od američkog F-35A. Drugi je problem što razvoj kasni, a po svojim bi borbenim odlikama u najboljem slučaju KF-X trebao biti jednak F-35. Prvi let prvog prototipa planiran je za 2022., što znači (ako ne bude daljnjih kašnjenja) tek koju godinu prije pojave prvih demonstratora tehnologija za avione šeste generacije. Ako sve prođe u skladu s trenutačnim planovima, prvi serijski primjerci trebali bi biti isporučeni već 2026. godine, što je vrlo malo izgledno. U svakom slučaju južnokorejsko ratno zrakoplovstvo tad će dobiti vrlo skupe i ni po čemu bolje borbene avione od F-35A. Stoga ne čudi da je javnost uglavnom protiv projekta, dok stručna javnost traži da se KF-X uporabi kao osnova za početak razvoja aviona šeste generacije. I ovdje se kao strani partner spominje BAE Systems i projekt Tempest. Zanimljivo je da je Airbus SE (tad još European Aeronautic Defence and Space Company – EADS) još 2013. nudio da će, ako Južna Koreja odabere Eurofighter Typhoon II umjesto F-35A, sufinancirati razvoj KF-X s dvjema milijardama dolara. Kako je 2017. Južna Koreja naručila 40 F-35A Airbus SE povukao je ponudu.

Zvijeri šeste generacije

 Kakvi će zvijeri biti višenamjenski borbeni avioni šeste generacije? U stručnoj literaturi o tome se za sada piše relativno malo. Nešto više znat će se kad oko 2025. godine polete prvi demonstratori tehnologija iako ni oni zasigurno neće biti odmah opremljeni svim tehničkim rješenjima. U svakom slučaju višenamjenski borbeni avioni šeste generacije morat će donijeti značajan napredak u odnosu na petu generaciju.

Najuočljivija razlika bit će u aerodinamičkoj konfiguraciji jer avioni šeste generacije ne bi trebali imati repne upravljačke površine, a kako bi se dodatno smanjio radarski odraz. Upravljanje avionom bit će prepušteno kombinaciji komandnih površina na krilima i vektorizaciji potiska motora, naravno, uz pomoć računalnog sustava nadzora leta (fly-by-wire). Letne odlike trebale bi biti na istoj razini ili nešto bolje nego kod F-22 Raptora.

I dok je aerodinamiku relativno lako riješiti, posebno za tvrtke koje imaju bogato iskustvo s vektorizacijom potiska, znatno veći izazov bit će razvoj novih motora. Iako je Pratt & Whitney iza sebe imao uspješan razvoj motora F119 za F-22 imao je poprilične probleme tijekom razvoja motora F135 za F-35. Značajan dio problema došao je zbog pokušaja da se ostvare performanse koje su bile na samom rubu mogućnosti materijala od kojih je motor napravljen. To se prije svega odnosi na vrući dio motora. Razvoj motora za ruski Su-57 i kineski J-20 još uvijek nije dovršen. Motori za šestu generaciju morat će biti još napredniji te osigurati nadzvučno krstarenje uz istodobno manju potrošnju goriva i smanjenje infracrvenog potpisa. I pritom imati vrlo napredni integrirani sustav vektorizacije potiska (tzv. 3D). Pritom će motori morati imati i mogućnost proizvodnje vrlo velike količine električne energije potrebne za opskrbu svih ugrađenih sustava.

Američki avioni šeste generacije bit će obloženi novim materijalima za smanjenje radarskog odraza, tzv. inteligentni RAM. Njegove odlike bit će mogućnost prilagođavanja frekvencijama radara.

Piloti će imati pomoć umjetne inteligencije koja će preuzeti veći dio zadaća kao što je upravljanje sustavima za elektroničko djelovanje, ali i koordiniranje borbenih djelovanja s besposadnim borbenim letjelicama, a kojima će avion s pilotom biti zapovjedno mjesto.

Za sada se zna da će američki avioni šeste generacije dobiti laserske sustave za uništavanje vođenih projektila zrak-zrak i zemlja-zrak. Razvoj tih sustava je pri kraju te se najavljuje da bi se mogli rabiti i na F-22 i na F-35. Pritom će biti smješteni u posebnim podvjesnicima koji će se nositi na središnjem nosaču ispod trupa.

Mario GALIĆ