Film bilježi trenutke u kojima u ratu silovane žene, u terapijskoj grupi, nakon 25 godina šutnje prvi put pred drugim čovjekom izgovaraju svoju najveću bol – a onda, umjesto osude, odbacivanja ili ignoriranja dogodi se da dožive suosjećaj, toplinu i podršku. Dogodi se zagrljaj. I to je trenutak u kojem započinje njihov povratak u život.

Dokumentarni dugometražni film Veće od traume autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski premijerno je prikazan u travnju 2022. na 18. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox. Vedrana Pribačić potpisuje i režiju, Mirta Puhlovski produkciju, a obje još i scenarij. Svoj put film je nastavio predstavljanjem u Torontu, na Kanadskom međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Hot Docs 2022, a zatim u svibnju 2022. na 31. izdanju Dana hrvatskog filma u Zagrebu. U nepuna dva mjeseca prikazivanja film je privukao veliku pažnju javnosti i osvojio niz nagrada i priznanja: na Danima hrvatskog filma Posebno priznanje u kategoriji dokumentarnog filma; Nagradu za etiku i ljudska prava (koju dijeli s igranim filmom Marko autora Marka Stanića); Nagradu Zlatna uljanica koju dodjeljuje Glas Koncila, te Nagradu publike Dana hrvatskog filma, dok je na ZagrebDoxu nagrađen Posebnim priznanjem žirija u regionalnom natjecateljskom programu te Nagradom publike.

Trebalo je redateljske i scenarističke hrabrosti, posebnog senzibiliteta i vještine da se tema s kojom se društvo sustavno izbjegava suočiti – ratna trauma i seksualno nasilje – dokumentarno obuhvati i filigranskom finoćom ispripovijeda u filmu koji, razvijajući radnju, postaje priča o ljudskoj snazi, iscjeljenju, vjeri u život i u ljude.

Iskazi žena koje su tijekom Domovinskog rata u Vukovaru bile silovane, zlostavljane i izgubile su članove obitelji kratka su, faktografska točka lociranja traume i početak filmske priče. Sve što nakon toga slijedi govori o rastu, borbi, o želji za životom, napretku i oporavku glavnih protagonistica – Katice, Ane, Đurđice i Marije. One su tri godine provele u programu psihološkog osnaživanja “Ja sam mnogo više od moje traume”, koji je pokrenula i organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu. Uz njih tu su i ostale članice, polaznice posebno osmišljenog psihosocijalnog terapijskog programa koje dijele svoje životne priče i suočavaju se s traumama prošlosti. Budući da je u grupi i jedna Srpkinja, pitanje nacionalne pripadnosti i povjerenja povremeno se pretvara u teret s kojim se članice grupe na zajedničkom putu također moraju suočiti kako bi se okrenule budućnosti.

Na čudesan način, ne remeteći dinamiku delikatnih procesa i odnosa unutar grupe u kojoj se odvija psihosocijalni terapijski program, filmska kamera koju vodi Dario Hacek ulazi u detalj svakog trenutka. Kako su u tome uspjeli? Vedrana Pribačić kaže: “Radili smo na filmu pet godina. Film je sastavljen od puno momenata koji su našim protagonisticama bili važni. To su trenuci koji su im promijenili život i taj film je samo jedan trenutak u njihovom vremenu. Pozitivan trenutak. Što se kamere i nas tiče, sve je teklo prirodno. Željeli smo biti prisutni i pratiti etape kroz koje prolaze protagonistice. Voditeljica programa stavila je kameru u sredinu tog, za njih vrlo intimnog prostora i rekla: ‘Idemo dati toj kameri mjesto u prostoru.’ I članice su pristale. To je bila lijepa scena: njih šest sjedi u krugu s dvije voditeljice radionice, kamera je prihvaćena, dobiva svoj prostor na pridodanoj stolici i postaje dio terapijskog kruga povjerenja i podrške.”

Mirta Puhlovski prisjeća se stvaranja filma. “Nije lako raditi na takvim traumama, ali poanta je u stjecanju snage. U filmu je primjetno kako te žene kroz program podrške postupno stječu snagu, oslobađaju se, počinju se smijati. Htjele smo to istaknuti, to stjecanje snage, tu mogućnost da se više ne identificiraju s traumom. Jer čovjek nije svoja trauma. To je ono najvažnije. Svaka trauma na svoj je način teška, slučajevi se ne mogu uspoređivati, ali o ženama koje se godinama same, šutke nose sa svojom ratnom traumom jako se malo zna i govori. A one su naše majke, bake.”

Da se ranjene žene osnaže; da nisu izolirane, ignorirane i zaboravljene u svojoj muci; da ih čujemo, da se s njima nasmijemo i zaplačemo, da ih zagrlimo pa da ih oslobodimo olovnog bremena krivnje i stida za ono za što nisu krive, da im odamo priznanje za njihovu hrabrost dok svjedoče o onome što su proživjele – to su želje autorica filma. Mirta Puhlovski i Vedrana Pribačić kažu: “Očekujemo da film pomogne kako bi se program osnaživanja nastavio. Očekujemo da film otvori dijalog, potakne ženske udruge koje se bave sličnim pitanjima. Želimo da film bude vidljiv kroz radionice, okrugle stolove, obilježavanje obljetnica pa da se osvijesti kako i filmovi mogu pomoći u radu na liječenju trauma.”

---

Nakon festivalskih projekcija i osvojenih priznanja, film Veće od traume krenuo je na svoj put po Hrvatskoj. Nizale su se duge stojeće ovacije, čestitke i pitanja gledatelja, smijeh i jecaji publike u mraku kinodvorana od Rijeke, Šibenika, Splita do Zagreba i Čakovca… a onda je 1. lipnja red došao i na Vukovar.

Mirta Puhlovski nam je jutro nakon te projekcije rekla: “Vukovarska premijera bila je izvanredna. Vukovar je bio važan i protagonisticama i nama jer smo tamo snimali. Osim toga, i većina je protagonistica iz Vukovara. Nismo znali što možemo očekivati, no dogodilo se da je premijera potpuno napunila dvoranu. Nakon projekcije izišlo je puno protagonistica, Vukovarki, na pozornicu a pljesak je bio dug… trajao je i trajao. Kasnije, o filmu je govorila svaka od protagonistica, a odgovarali smo na pitanja iz publike koja su bila divna. Anu, Srpkinju koja je bila silovana od strane svojih susjeda, Srba, školskih kolega koje i danas susreće, netko je iz publike pitao zašto je pristala u ovom filmu javno istupiti i govoriti. A Ana je rekla: ‘Ja više nemam što izgubiti.’ Jedna jako mlada djevojka uplakanih očiju pitala je kako možemo više raditi na osvještavanju takve traume. Svaka od protagonistica imala je neki svoj odgovor na to pitanje, što se može i kako se može. Film je samo jedan od načina. Tu smo saznali neke stvari koje ni same nismo znale, premda smo tri godine provele s njima – recimo, koliko se one i danas trude, koliko im je važno da nekako ukažu ljudima na ono što se događalo i što su prošle.

Na projekciji je bilo puno muškaraca. Neke od sporednih protagonistica došle su sa svojim muževima ili partnerima koje nisu imale za vrijeme snimanja, to su veze koje su se stvorile kasnije – onda kad su one, nakon oporavka, ponovno bile sposobne ostvariti emocionalnu bliskost. Oni su nam rekli kako im je sudjelovanje na premijeri filma bilo važno iskustvo i kako su bili dirnuti.

Nije bilo samo suza, bilo je i puno smijeha, i puno pljeska protagonisticama. Protagonistice su dobile priliku pogledati u sebe i promijeniti perspektivu. Trauma je bol, ali ujedno je i polazna točka, prilika za promjenu, za njezino nadilaženje. One su govorile o svom putu, o tome kako su uspjele postići zajedništvo kroz program koji su prošle, koliko im je to zajedništvo i danas važno, ali i koliko žale što tog psihosocijalnog terapijskog programa više nema.

Vukovar je na poseban način doživio ovaj film. U Vukovaru su svi prošli kroz traumu – ili kroz sebe, ili transgeneracijski, i oni su film doživjeli kao svojevrsno oslobođenje i katarzu. Najviše mi je drago zbog naših protagonistica jer one šute već godinama, gotovo su ignorirane – a sad su, ovako, doživjele jednu tako veliku, važnu potvrdu.”

---

“Poruka je vukovarske filmske premijere da smo mi pobjednici i da kao društvo možemo jako puno napraviti za naše žene i za sve ljude koji su traumatizirani ratom. Vukovarska premijera omogućila je da pokažemo koliko to za ljude znači,” rekla je koautorica, scenaristica i producentica filma Mirta Puhlovski.

---

Dokumentarni film Veće od traume govori o u ratu silovanim ženama koje su zbog srama, straha od gubitka ili osude članova obitelji i društva o svojoj traumi godinama kasnije, neke i više od pola života šutjele. Njihova je patnja bila nevidljiva, nikome važna, a one su, noseći se s njom same, obolijevale od različitih tjelesnih bolesti, najčešće karcinoma. Film bilježi trenutke u kojima te žene u terapijskoj grupi, nakon tridesetak godina šutnje, prvi put pred drugim čovjekom izgovaraju svoju najveću bol i stravu – a onda, umjesto osude, odbacivanja ili ignoriranja dogodi se da dožive suosjećaj, toplinu i podršku. Dogodi se zagrljaj. To je trenutak u kojem započinje njihov povratak u život, povratak dostojanstva, priznavanja njihovih osjećaja i autentične ljudske vrijednosti, a na mjestu dotadašnje žrtve počinje izrastati pobjednica. Film Veće od traume upravo je to – priča o pobjednicama. I, nakon gledanja filma nemoguće se oteti dojmu – to je film o spasonosnom, ljudskom zagrljaju; podsjećanje na važnost i nezamjenjivost fizičkog kontakta i ljudske blizine. Zagrljaj s onim Čovjekom koji suosjeća, ne osuđuje i prihvaća, u kontekstu ovog filma znači uspostavljanje kontakta s izgubljenim, zbog nepodnošljivog bola potisnutim i odbačenim dijelom samoga sebe. Kroz zagrljaj s drugim čovjekom, kroz susret s njegovom toplinom i prihvaćanjem dotadašnja žrtva pronalazi put povratka i prihvaćanja samoga sebe. A odatle nadalje – sve je put pobjede.

Scenaristice i autorice ovog iznimno vrijednog ostvarenja su Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski; snimatelj je Dario Hacek, a montažerka Marta Broz. Redateljica je Vedrana Pribačić, producentica Mirta Puhlovski a film je nastao u produkciji kuće Metar60.

---

“Radnja filma prati treću grupu žena koja je sudjelovala u programu ‘Ja sam mnogo više od moje traume’. Program je osmislio hrvatski tim stručnjaka a služi poboljšanju kvalitete života žrtava ratnog silovanja u Domovinskom ratu. U četvrtoj grupi su se ženama pridružili i muškarci s istom traumom. Nakon te grupe program je ukinut zbog nedostatka novčanih sredstava.” (Napomena na odjavnoj špici filma)

Tekst Lada Puljizević

Foto  Metar60