Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020., Ministarstvo hrvatskih branitelja zbog iznimne je kvalitete pohvalilo pet pristiglih radova

Čovjek je čovjeku vuk! Junak ove priče iskusio je to bolje nego itko. Istrgnut iz djetinjstva, iz svog doma, iz grada koji je volio više od ičega, u kojemu su utkani njegovi korijeni, početci… optimistično se nadao da će u njega biti utkani i njegovi posljednji dani. Marko je bio jedan sasvim prosječan adolescent. Završavao je četvrti razred gimnazije i spremao se za prijemni iz medicine. U vrijeme kada

nije učio Marko je rado vrijeme provodio s prijateljima, odlazio na koncerte Bijelog dugmeta i igrao nogomet. Bio je poprilično popularan u društvu i imao je mnogo prijatelja. Najbolji su mu prijatelji bili njegov prvi susjed Dušan i razredni kolega Zlatko Malić, poznatiji kao Mali. Njih trojica, iako najbolji prijatelji, bili su potpuno različiti. Dušan je bio godinu dana stariji od Marka i studirao je

pravo. Mali nije imao velikih ambicija ka fakultetu. Bio je veseo, razigran mladić koji je uvijek nosio svoju gitaru i svirao za društvo pored rijeke u toplim ljetnim noćima. Poslije gimnazije želio je preseliti u Zagreb i postati rok-zvijezda. Njegov otac, Ivica, imao je pak skroz drugačije planove za Malog. On je smatrao da Mali treba ostati kod kuće i pomagati u poljoprivredi od koje su živjeli.

Marko je, rekli bismo, bio nekakva mješavina Dušana i Malog. S Dušanom je dijelio ljubav prema knjigama i učenju, a s Malim prema glazbi i zabavi. Nikako ne bi mogao odlučiti koji mu je draži. Bila je godina 1991. Dani su postajali duži i topliji, što je značilo povratak na trening nogometa i više druženja pored omiljene im rijeke. Dušan je kao uzoran student očistio semestar pa se i on mogao priključiti ekipi i sve je postajalo još bolje. Jednog dana po povratku s večernjeg treninga Marka su dočekala zabrinuta lica ukućana koji su pratili Dnevnik. Otac je ugasio televiziju i tiho ga pozvao da sjedne. “Marko, sine, kao što si možda čuo na vijestima ili u školi u našoj zemlji počinju se događati jako ružne stvari. Radi tvoje sigurnosti, majka i ja ne želimo da više provodiš vrijeme s Dušanom kao i

da obilaziš velika okupljanja ili odlaziš na nogomet. Znam, sine, da ti to možda teško pada, ali najbolje je tako. I tako se približava prijemni i moraš se fokusirati na to.” Marko nije mogao vjerovati svojim ušima. “Samo malo, nisam siguran da vas razumijem, kako mislite da ne provodim puno vremena s Dušanom pa cijeli život slušam samo ugledaj se na Dušana, uči kao Dušan, kako je ovaj Dušan fino dijete… Što je sada ovo???” Tata ga je pogledao s nekom teškoćom i izustio: “Sine, na žalost svih nas, već duže vrijeme događaju se ružne stvari, rat je pred vratima. Nisam htio prekidati tvoju mladost i želio sam te poštedjeti svega koliko sam mogao, ali barem dok se situacija ne smiri klonit ćeš se tog malog. Njegova obitelj ne pripada ovdje i vrlo brzo će oni preko rijeke.” Marku je ovo bilo previše.

Nikada nije imao sukob s ocem i poštovao ga je iznad svega, ali osjećao je kao da otac priča na nekom stranom jeziku koji nije razumio. Zašto bi Dušan morao preko rijeke pa on studira u Zagrebu, postat će odvjetnik?! Njegova obitelj pripada ovdje! Zaspao je tu večer s hrpom pitanja na koja nije imao odgovor. Prošlo je neko vrijeme i sunce je tih dana jako grijalo, vijesti s televizije i radija postajale su sve gore. Treninga i koncerata više nije bilo, prvi su susjedi bili u svađi, a čak je i prijemni postajao upitan jer se stalno pričalo o nekoj mobilizaciji. Po povratku iz škole Marko je zatekao uplakane majku, baku i oca koji je koračao po sobi krajnje nervozno. Omotnica je stajala na stolu. Omotnica s imenom Marko. Znao je što je to, Mali ju je isto dobio. Znao je, ali i nije znao zato što čovjek ne može nikada potpuno znati niti se pripremiti za takve stvari. Sada on nije više bio Marko dijete, nogometaš, student, budući doktor. Sada je bio Marko, hrvatski vojnik. Prvi dani obuke bili su teški. Pušku je bilo teško nositi, a narednik Brko ih nije štedio. Mali je bio s njim pa mu je to olakšavalo barem malo, ali njemu je to padalo još teže jer Mali nije bio stvoren za vojnika, on je bio umjetnik. Umjetnik, čiju je gitaru zamijenila puška, a pjesmu zvuk metaka. Nakon nekog vremena Marko se prilagodio, ipak je bio sportaš pa mu barem taj dio tjelesne spreme nije teško padao. Uskoro su raspoređeni na prva ratišta. Otišao je kući na vikend da se pozdravi sa svojima te se subote ujutro rastao s Dušanom.

Obojica su sada znali tko su. Oni više nisu bili samo djeca, samo susjedi, sada su bili različitih nacionalnosti. Samo dvije različite riječi na rodnom listu očigledno su bile ponor između njih koji je u očima svih bio previše. Marko nikad nije vjerovao u to. Nije ni Dušan, ali kao najstariji sin u obitelji bez oca morao je odvesti majku i sestre tamo gdje je bilo sigurnije jer se u rodnom gradu više tako nisu osjećali. Malo je reći da su na rastanku plakali, ali vojnicima suze nisu dozvoljene pa o tome ne treba ni pisati. Rukovali su se, poželjeli si sreću i muški odvojili svatko na svoju stranu. Ratište je za Marka i Malog bilo strašnije nego u najgorim noćnim morama. Bojali su se, ali su to skrivali jer nitko pored sebe ne želi kukavicu kada zagusti. To je bilo gore i od samog neprijatelja. Mali je ponio gitaru, ali pjesme koje je svirao nisu više isto zvučale. Sada su pjesme o ljubavi zamijenjene onima domovinske tematike. Ipak, umjetnik je umjetnik, a pjesma je pjesma. Vijesti koje su slušali na malom prijenosnom radiju bile su više nego loše… nestali, bomba, srušeni, zarobljeni, UNPROFOR, poginuli… Teško je i zamisliti što se događalo u glavi jednog dvadesetogodišnjeg mladića u tim trenutcima. Marko nije bio isti. Bojao se za svoju obitelj, ljutio se na Dušanov narod koji im je ovo priuštio. Trzao se po noći u onih nekoliko sati odmora koje je imao. Prve su pahulje pale, palo je i puno glava. Mali je jednog hladnog dana poslan u akciju. Tog hladnog dana ispucani je metak ostavio Ivicu bez sina, Marka bez prijatelja, a gitaru bez zvuka. Tog je dana Marko izgubio zadnju dječju nevinost, zadnji san i zadnji osmijeh s lica. Život više nije bio isti. Godine su prolazile, bilo je boljih i gorih dana.

Marko se istaknuo u vojsci i pozvan je u završnu akciju. Kako je on sada bio prvenstveno vojnik, to ga je ispunilo ponosom. Želio je osloboditi zemlju, grad, rijeku i ispoštovati uspomenu na Malog. Otišao je, oslobodio ju je i gledao postavljanje barjaka na vrhu planine. Toga dana kada se vratio kući prvi je put vidio oca kako plače od ponosa, od olakšanja, od zahvalnosti. Njegov jedinac vratio se kući, država je slobodna, njihova i sve je opet u redu. Ili nije? Može li razbijena čaša iako zalijepljena biti ista kao prije? Dušan je zvao često dok ga nije bilo. Pitao je za njega i Malog, plakao za Malim i nudio pomoć njegovim roditeljima. Otišao je u neku zemlju zapada, završio fakultet i navodno mu dobro ide. Slao je i dosta novca za obnovu grada te pomogao dosta sugrađana. Marko se veselio njihovu susretu. Ipak je on bio njegov prijatelj. Ponor ti ne može ništa ako u njega ne skočiš, a oni pametni možda izgrade i most pa se ponovno spoje. Marko je na koncu upisao medicinu i postao liječnik interne medicine. Bio je uspješan. Život je išao dalje. On ide i bez pitanja. Tko je spreman ide s njim, tko nije svejedno ga povuče i ne pita. Kasnije kao obrazovan čovjek mnogo je razmišljao o ratu. Pitao se uvijek jesu li slova na papiru koja nas razlikuju doista toliko bitna da unište živote, prekinu djetinjstvo i prijateljstva?! Pitao se i tko su oni koji smatraju drugačije i s kojim pravom to rade?! Oženio se dobrom ženom, Dušan je došao sa zapada da bude uz njega i zaplakao.

Rea Matoković, 3. k razred Ekonomske škole Požega