Kritičari najpoznatijeg dodatka za streljačko naoružanje vole isticati nedostatke kao što su dodatna masa i povećana duljina oružja. Međutim, može se zaključiti da je sve zastupljeniji na tržištu, i to za privatne korisnike, ali i za državne institucije

Prema stavku 2. članka 4. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana (Narodne novine, br. 94/18, 42/20 i 114/22): “Vatreno oružje je svako prijenosno cijevno oružje koje ispaljuje, služi za ispaljivanje ili se može prepraviti za ispaljivanje sačme, zrna ili projektila djelovanjem zapaljivog potisnog sredstva. Zakonodavac smatra da je potrebno definirati i značenje pojma prigušivač za oružje, pa u članku 6., među ostalim, stoji: “(…) dio vatrenog oružja znači dio ili zamjenski dio vatrenog oružja posebno osmišljen za vatreno oružje i za njegovo djelovanje, te svaka naprava osmišljena ili prilagođena za smanjivanje buke (prigušenje pucnja) izazvane pucanjem iz vatrenog oružja.” Nakon definiranja ključnih pojmova, članak 7. zabranjuje: “(…) sve vrste oružja s integriranim prigušivačima, prigušivače namijenjene oružju kao i dijelove za prigušivače”. Pitanje oružja te streljiva za vojsku i policiju uređuje se posebnim propisima, što uključuje proizvodnju i promet. U svakom slučaju, svaki odgovoran vlasnik legalnog oružja dužan je poznavati zakone i podzakonske akte koji reguliraju nabavu i posjedovanje oružja.

Zemlje Europe odnosno Europske unije prilično su neujednačene u vezi s regulativama o posjedovanju prigušivača za vatreno oružje. Iako se Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana poziva na Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća, njom se ne dovodi u pitanje primjena nacionalnih odredaba o nošenju oružja, lovu ili streljaštvu, korištenju oružja koje je nabavljeno na zakonit način i posjeduje se u skladu s navedenom Direktivom. Direktiva se posebno ograđuje od primjene na oružje i streljivo koje, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, nabavljaju ili posjeduju oružane snage, policija ili tijela javne vlasti. Zanimljivo je da se prigušivači u Direktivi ne spominju u kontekstu koji ih isključuje, zabranjuje ili kriminalizira. Time se nacionalnim zakonodavstvima ostavlja da sama reguliraju područja iz Direktive koja ona ne regulira. Zbog toga se u širem europskom prostoru pojavljuje nekoliko kategorija zakonskih rješenja, što je prilično zanimljivo. U skladu s nepotpunim podacima, tj. nedostupnim za sve zemlje, u europskom prostoru status prigušivača za vatreno oružje nije zakonski reguliran u četiri zemlje. U šest zemalja vlasnici vatrenog oružja mogu posjedovati prigušivače za lov, sport, za samoobranu ili bez ikakvog ograničenja. U 11 zemalja legalno je posjedovati prigušivače samo uz posebnu dozvolu, a u 18 zemalja prigušivač se ne smije privatno imati ni u kojem slučaju.

SAD – liberalno tržište

S druge strane, od 50 država SAD-a prigušivači su dopušteni u 42. Za posjedovanje nije potrebna posebna dozvola, ali postoje federalni zakoni koji reguliraju kupnju i uporabu prigušivača. Godine 2011. osnovana je udruga ASA (American Suppressor Asociation) koja promiče ideju da bi svi građani koji poštuju zakon smjeli koristiti prigušivače kako bi zaštitili svoj sluh. Prema navodima na službenim internetskim stranicama ASA-e, u trenutku njezina osnutka bilo je legalno posjedovati prigušivače u 39 država. Američki građani posjedovali su ukupno 285 000 legalno nabavljenih prigušivača. No, samo su 22 od 39 navedenih država dopuštale njihovu uporabu u lovu. Danas se koristi više od 2 150 000 prigušivača, što znači da je od 1934. do 2009. prodano 16,3 % od ukupnog broja prigušivača u SAD-u, a od 2010. do 2019. čak 83,7 %. Građani koji poštuju zakon mogu posjedovati prigušivače u 42 države, a lovci u 40 država danas smiju koristiti prigušivače kako bi zaštitili svoj sluh na terenu. Dakle, ASA tvrdi da je od osnutka pomogla da se vlasništvo prigušivača legalizira u tri države, 20 ih je legaliziralo lov s prigušivačima, a u dvije su spriječeni pokušaji zabrane prigušivača. Agresivna u svojoj kampanji, ASA tvrdi da neće stati dok prigušivači ne postanu legalni u svih 50 država.

Na engleskom govornom području za prigušivače za vatreno oružje najčešće se koriste izrazi silencer ili suppressor. U načelu se misli na naprave koje imaju jednake funkcije, a to su smanjenje glasnoće zvuka, bljeska na ustima cijevi, trzaja oružja, povećanje preciznosti vatrenog oružja kao i udaljavanje barutnih plinova od lica, odnosno pluća strijelca. Prigušivači su idejno i konstrukcijski relativno jednostavne naprave pa se od samih početaka razvoja koncepcijski nisu znatnije mijenjali. Dakle, možemo govoriti o primjeni različitih tehničkih rješenja samog prigušivača ovisno o vrsti i tipu oružja. Postoje i razlike kod tehnoloških postupaka te materijala od kojih su izrađeni, ali koncept je u načelu zadržan do danas. U svakom slučaju, popularnost im je sve veća. Danas nisu samo popularna tema za profesionalce iz vojske, policije ili pravosudne policije nego i kod entuzijasta koji nisu pripadnici državnih službi, najviše kod lovaca i sportskih te rekreativnih strijelaca.

Prema širokom interesu i uporabi, na tržištu postoje prigušivači za gotovo sve vrste osobnog, odnosno vojnog pješačkog i policijskog oružja. Korištenje prigušivača moguće je samo na posebno prilagođenom oružju i to kod pištolja, kratkih strojnica, poluautomatskih i automatskih pušaka, puškostrojnica te snajperskih pušaka. Relativna je novost i integracija prigušivača na lovačke i vojne odnosno policijske sačmarice. Dok se kod pištoljskih i puščanih cijevi prigušivač najčešće postavlja na vanjski navoj, kod sačmarica on ide na navoj unutar cijevi. Predviđen je za tzv. čokiranje cijevi u svrhu sužavanja njezina promjera. To služi za regulaciju snopa ispaljenog sačmenog streljiva. Prigušivači nisu novost ni za oružje velikog kalibra u vojnoj i policijskoj uporabi. S povećanjem kalibra oružja sve je važnije učinkovito smanjiti zvuk, bljesak na ustima cijevi, trzaj oružja, sve u svrhu povećanja preciznosti oružja kao i udaljavanja barutnih plinova od lica, odnosno pluća strijelca.

Kao kod automobila

Njihova je temeljna ideja i namjena smanjiti zvuk prilikom pucnja oružja u okvire prihvatljive za ljudski sluh uzmemo li u obzir da je glasnoća zvuka osjet jakosti zvuka u ljudskom uhu. Time se sluh zaštićuje od oštećenja i smanjuju se moguće posljedice. Najgore su potencijalne profesionalne bolesti koje nastaju zbog duljeg izlaganja buci. Prikrivanje bljeska pucnja dodatno je svojstvo prigušivača. Daje strijelcu prednost nad protivnikom ili metom u uvjetima slabe vidljivosti, a to je posebice važno za vojne i policijske operacije, kojima je prikrivanje sastavni dio. Prigušivač daje i dodatnu stabilnost oružju prilikom pucnja, posebice u brzometnom ili automatskom režimu paljbe.

Prigušivači se u načelu dijele na integrirane i eksterne. Integrirani su, kao što i naziv sugerira, sastavni i nedjeljiv dio oružja. Najpoznatija takva platforma može se vidjeti u mnogim specijalnim policijskim i vojnim postrojbama i to od sredine 1970-ih, kad je plasirana na tržište. To je kratka strojnica MP5SD (Maschinenpistole 5 Schalldämpfer) koju proizvodi njemačka tvrtka Heckler & Koch. Tehnička izvedba omogućava joj i ispaljivanje klasičnog streljiva s učinkom prigušenja zvuka. On se kreće oko 30 decibela, što je, za usporedbu, nešto jače od ljudskog šapta. Specifičnost je prilikom rada te kratke strojnice zvuk dijelova zatvarača unutar kućišta oružja. Naime, on je zapravo glasniji nego samo ispaljenje metka u kalibru 9 x 19 mm, što znači da je nevjerojatno tiha i diskretna. Tako donosi još nekoliko važnih prednosti u odnosu na klasične, neprigušene platforme. Jedna je da se njom može gađati u borbenoj formaciji u kojoj su strijelci u bliskom ili neposrednom kontaktu, jedan uz drugog u malom prostoru. U tim su slučajevima cijevi oružja često kraj ili blizu glave odnosno ušiju kolege iz postrojbe, no nema opasnosti od buke ili ozljede zbog užarenih plinova. Nema usto ni problema s verbalnom komunikacijom.

Eksterni prigušivači ne mogu se postaviti na svako oružje. Za to je ipak potrebna stanovita priprema, odnosno preduvjet za prihvat. Najčešće je to odgovarajući navoj na vrhu cijevi ili drugo mehaničko rješenje koje osigurava optimalno i sigurno korištenje oružja, streljiva i prigušivača kao cjeline. Jedno je od najčešćih i najbržih rješenja da se oružje kao platforma oprema zamjenskom cijevi s mogućnosti prihvata prigušivača. Time se osigurava da se oružje priguši s najmanje posebnih i složenih radnji. Proizvođači pješačkog oružja za vojsku i policiju danas već u serijskim izvedbama pušaka izrađuju prihvate na vrhu cijevi koji mogu primiti i prigušivače kao opciju. Najčešće se isporučuju puške koje na vrhu imaju tzv. razbijače plamena, a ujedno su i priprema za dodatnu opremu poput prigušivača.

Važnost u modernim sukobima

Tipičan prigušivač pucnja relativno je jednostavno tehničko rješenje. Metak nakon opaljenja pod velikim tlakom barutnih plinova unutar cijevi gura projektil odnosno zrno kroz cijev. Dolazi do prigušivača u kojem najčešće odvojene komore preuzimaju dio plinova od eksplozije, a time i zvuk eksplozije. Metak nesmetano nastavlja putanju, ali vatra i barutni plinovi djelomično se zadržavaju u komorama prigušivača i time se osigurava tzv. prigušenje pucnja. To usporavanje kretanja većeg dijela plinova ključ je uspješnog prigušenja pucnja, pri čemu se brzina projektila na izlazu odnosno na ustima cijevi u načelu znatno ne smanjuje. Zadržava stoga potrebnu kinetičku energiju kojom se realizira očekivani potencijal metka.

Iskusni strijelci i poznavatelji vatrenog oružja tvrde da svaki tip i vrsta oružja ima specifičan zvuk kad se njim rukuje, pa i onda kad je prazno. Takve tvrdnje imaju uporište u konstrukcijskim rješenjima i načinu izvedbe pojedinih dijelova samog oružja. Time se zaključuje da svaki tip i vrsta oružja ima svojevrstan zvučni potpis. Iskusan poznavatelj može samo po zvuku prepoznati je li metak ubačen u cijev oružja i jesu li oružje i streljivo ispravni te odgovaraju li tom tipu oružja. Posebnost je vrhunski uvježbanih i iskusnih vojnika i policajaca da prema zvuku brzo prepoznaju koje oružje pripada njihovoj postrojbi, a koje koristi druga strana. Ključno je i prebrojiti koliko je prijetnji potrebno neutralizirati, i to jednostavnim brojenjem zvukova aktivnih cijevi iz kojih se gađa. Usto, i režim vatre svojevrstan je indikator uvježbanosti i osposobljenosti protivnika kad se govori o operacijama u kojima je uključeno vatreno oružje u neposrednom kontaktu. U takvoj situaciji specijalne postrojbe osim prikrivanja položaja strijelca odnosno formacije koriste upravo taj zvučni potpis oružja kako bi se uspješno razlikovala prijateljska od protivničke vatre. Prigušivač čini gotovo ključnu razliku kad se govori o tom zvučnom potpisu. Najopasnija je ona situacija u kojoj ne vidite i ne čujete prijetnju, a kad je hitac isporučen, onda je najčešće prekasno za reakciju. I upravo je zato uporaba prigušivača toliko važna u bliskoj borbi, koja je sve učestalija u modernim sukobima.

Kritičari prigušivača vole isticati nedostatke kao što su dodatna masa i povećana duljina oružja, ograničen vijek trajanja prigušivača, kao i smanjenje točnosti i preciznosti oružja. Isto tako, njihova cijena često je previsoka za proračune državnih institucija. Međutim, može se zaključiti da su sve zastupljeniji na tržištu – i za privatne korisnike, i za državne institucije.Iako su korisno i zanimljivo rješenje za vojsku, policiju i druge državne službe, kad se radi o civilnoj uporabi i tržištu prigušivače često i dalje prati negativan publicitet.

---

Kompenzator, razbijač…

Razlika između klasičnih kompenzatora trzaja i razbijača plamena u odnosu na klasične prigušivače u samom je konstrukcijskom rješenju. Kompenzator trzaja ima zadaću umanjiti trzanje oružja zbog kretanja mehanizma za punjenje, opaljenja, odnosno pražnjenja cijevi te time povećava stabilnost oružja u rukama strijelca. Tlak plinova obično prolazi kroz kompenzator, koji kompenzira sile režima vatre. To čini usmjeravanjem preostalih plinova, kako bi poništio ili bio protuteža tendenciji kretanja cijevi u određenom smjeru. Primjer neobičnog rješenja kompenzatora na vrhu cijevi jest kod automatske puške Zastava M70 jugoslavenske proizvodnje s početka 1970-ih.

Razbijač plamena ima svrhu smanjenja količine bljeska raspršivanjem gorućih plinova koji izlaze iz cijevi oružja. Sam po sebi ne umanjuje zvuk i trzaj, ali kod nekih se pušaka može koristiti za izbacivanje tzv. tromblonskih mina i to s pomoću bojnog metka.

Kod klasičnih prigušivača gotovo svi barutni plinovi s usporenjem izlaze kroz otvor za metak zahvaljujući pregradama u unutrašnjosti prigušivača. Time se prema tvrdnjama iskusnih strijelaca omogućuje stabilnost oružja odnosno znatno manji trzaj cijevi. Dakle, prigušivač preuzima dio sile od oslobođenih barutnih plinova koji oružje guraju unatrag, dok projektil pod tim istim tlakom napušta cijev. Time su sile obrnuto proporcionalne i poništavaju se, čime se postiže spomenuta bolja stabilnost oružja. Montaža prigušivača na vrh cijevi također pridonosi dodatnoj stabilnosti jer svojom relativnom masom ne dopušta dizanje cijevi pri gađanju.

---

Održavanje

Ako se podrazumijeva da je strijelac obučen, osposobljen i uvježban kao i ovlašten koristiti određeno oružje, održavanje prigušivača i samog oružja presudno je kako bi se održala uporabna vrijednost sustava i sigurnost za strijelca. Preporuke proizvođača navedene u korisničkom priručniku osnova su za pouzdano, dugovječno i sigurno funkcioniranje sustava o kojem možda ovisi i život korisnika.

---

Širenje uporabe?

Američka kopnena vojska i Marinski korpus zainteresirani su za širenje uporabe prigušivača. Ne žele ga ograničavati samo na poluautomatske puške. Namjera uključuje i strojnice, pa čak i one teške, kalibra do 12,7 (.50 cal.). Neki su to nazvali stealth tehnologijom za pješaštvo. U vojskama su prigušivači tradicionalno bili alat specijalnih postrojbi. No, sve ih češće rabe i konvencionalne snage. To je i očekivano jer sve se češće ratuje u urbanim sredinama i u uvjetima bliske borbe, a prigušivači su sve jeftiniji i dostupniji.

 

---

TEKST  Andrej Smolek